Potrebno je nekakvo predznanje da se o svijetu ponešto zapitamo, a na svakom stupnju tog znanja čude nas i oduševljavaju različite stvari u istim stvarima. To je i dobro jer čovjeku koji uči, svijet u principu nikad ne može dosaditi - i "najobičniji" cvijet sadrži u sebi svu priču o cijelom svemiru, a i dobar komad ljepote, samo treba dobro gledati. Ova epizoda, pored mojih crtica o cvijeću, sadrži i dijelove predavanja koje sam održao na Festivalu znanosti u Sinju, kao i odlomke iz knjige "Moje prvo ljeto u Sierri" Johna Muira.

Kako to da je narod uvijek u pravu, da mudro odabire one koji ga vode, čak i ako je posve jasno da su to ubojice i psihopati? Zašto, uopće, narod posvuda toliko voli ubojice i psihopate kad je toliko dobar i mudar? U ovoj se epizodi blasfemično propituje zamisao da je narod dobar i nepogrešiv, i to kroz tekstove Emme Goldman, Thomasa Bernharda i Jeana Améryja, a sve ilustrirano i začinjeno pjevanjima o narodu, čije ime hrvatski političari, u ovim predizbornim vremenima, zazivaju uz tam-tam bubnjeve.

Nije mi poznato jesu li Jean Améry i Edward Said ikad razgovarali o Palestini i Izraelu. Šteta je ako nisu, jer sam siguran da bi se njih dvojica dobro razumjeli, iako se, vjerojatno, ne bi složili. Ova epizoda je pokušaj uspostave tog dijaloga kroz odlomke tekstova koje su pisali, uglavnom sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Epizoda se tiče nemoguće obveze da se bude Židov i nemoguće obveze da se bude Palestinac, negdje između Palestine i Izraela.

Bolesnicima se društveni rituali često ukazuju u posve drukčijem svjetlu nego zdravim ljudima. Društva su mehanički teatri namijenjeni krađi vremena u kojima ljudi provode svoje vrijeme glumeći u svakodnevnim sapunicama. Taj automat koji krade sadašnjost, jednako bolesnima kao i zdravima, pulsira u ritmu godina i sezona, a ljudi u njemu kao hipnotizirani mravi obavljaju svoje zadatke, planirajući budućnost i zaboravljajući na sadašnjost.

Esej sadrži i citate iz pisama Lucija Aneja Seneke Paulinu (De brevitate vitae) i Luciliju.

Četvrti dio uvoda u haiku govori o životu i poeziji Kobayashija Isse, najpopularnijeg haiku pjesnika. Posebno se razmatra estetika niskog i običnog u njegovoj poeziji, koja je za Issu tipična i izrazito naglašena. To je za haiku, koji je vrsta sudara visoke i niske estetike, uobičajeno, no kod Isse su elementi koje bi netko možda nazvao i vulgarnim češći nego kod ostalih pjesnika iz haiku kanona. Slične tendencije ipak postoje, u manjoj mjeri, i u poeziji Bashoa i Busona pa bi se moglo reći da Issa i po tome donekle slijedi put haikua koji je zacrtao Basho.

S vremenom postaje sve napornije dokazivati da si živ, u telefonskim razgovorima i susretima sa živima koji uvijek iskažu prigodno zadovoljstvo što te još vide i čuju, i donekle oprezno razgovaraju s tobom, dosta opreznije nego ranije, kad nije bilo izgledno da u skorije vrijeme prestaneš biti živ. Ostaje, ipak, nesanica iza tih razgovora koji imaju tendenciju da se ponavljaju u mnogobrojnim varijacijama prigušenih jastukom.

Pored mojih opažanja o smrtonosnoj bolesti, navode se i citati Thomasa Bernharda koji su bili inspiracija za ovu i za ciklus predstojećih epizoda podcasta posvećen znanosti o bolesti i smrti.

Sve je o poroku i zlu domoljublja već napisano. Ova epizoda tek kompilira zapise o domoljublju iz knjiga u kojima autori već stoljećima govore manje-više isto - domoljublje je ropstvo, a domoljublje iz školskih udžbenika prijetnja je slobodi. Domoljublje je sredstvo vladajućih klasa kojim porobljavaju mase, ali je i masama smrtonosno privlačno, i uvijek ima onih koji sanjaju da će, kad dođe vrijeme, nekome nešto oteti, pozivajući se pritom na uzvišene domoljubne razloge. Pročitani su odlomci iz djela Emme Goldman, Lava Tolstoja, Adolfa Hitlera, Kurta Vonneguta i Fredyja Perlmana, a i moji aforizmi o domoljublju.

Koncepti koji danas definiraju znanstvenu politiku i aktivnost - excellence, competition, leadership, network i visibility - zapravo su isti oni koncepti koji karakteriziraju stremljenja narcisoidno poremećene osobe. Bruno Lemaitre posvetio je fenomenu narcizma u znanosti cijelu knjigu naziva “Esej o znanosti i narcizmu” i podnaslova “Kako osobnosti snažnog ega usmjeravaju istraživanja u znanostima o životu?”. Njegova je knjiga poticaj za ovu epizodu, u kojoj se osvrćem i na godine pandemije koronavirusa kad je fenomen narcizma u našoj znanosti bio vrlo istaknut. Spominju se Ivan Đikić, Gordan Lauc, Igor Rudan, Vlatka Zoldoš i Tea Žakula.

U podugom eseju "Ispovijed" (1880), Tolstoj iznosi kratku povijest svoje borbe s razumom koja ga je na kraju navela da prihvati "istinsku" vjeru. Mnogi ovo djelce smatraju intelektualnom podrškom za vjeru u Boga, no njegova je uvjerljivost, a pogotovo konzistentnost uglavnom slabašna. Vjernicima, doduše, konzistentnost i razumnost argumenata nisu ni potrebni, što i Tolstoj naglašava, no ova je epizoda i napisana za one koji se nadaju da bi u Tolstojevim mudrovanjima mogli o vjeri otkriti nešto što im je promaknulo. Osim Tolstoja, spominju se Nietzsche, Bernhard, Drago Pilsel, Ivan Đikić, Davor Pavuna, Alemka Markotić, Igor Rudan i sveti Vlaho.

Zašto je mozak vrhunskih svjetskih znanstvenika organ poput očnjaka, namijenjen stjecanju prednosti, a ne spoznaji? Kako nas spašavaju od pandemije savjetujući da jedemo kupus umjesto zelene salate? Tko je Doktor Smrt, slavljen od znanstvene zajednice sve dok se nije otkrilo da su njegove operacije smrtonosna prevara, a njegovi pacijenti uglavnom mrtvi? Zašto je da Vinci savjetovao da je liječnike najbolje izbjegavati? Kako vrhunski svjetski, a hrvatski znanstvenici prave eliksire, mjere biološku starost i zašto je samo pola u njihovim rukama, a ostalo kod Dragog Boga?

Stvarna je poezija, a ne osrednje stihoklepstvo, poput molitve. Tako u nedavnom članku tvrdi gđa Bat, a meni je njena misao poslužila kao inspiracija za ovu epizodu koja se bavi stvarnom poezijom, koja je poput molitve, i stihoklepstvom. Interpretirao sam poeziju nekih od naših najpoznatijih pjesnika-liječnika – viteza-akademika Željka Reinera i veleposlanika-akademika Drage Štambuka. Identificirane su odlike stvarne poezije, pogotovo njena crkveno-molitvena i domoljubna inspiracija, a odrecitirao sam i neke svoje stihosklepane pjesme kao kontrast stvarnoj poeziji.

Susan Sontag iskoristila je narative koji su se ispredali o tuberkulozi da ukaže koliko pogrešni mogu biti narativi o bolestima kad se one ne razumiju u potpunosti. To joj je omogućilo da povuče efektnu paralelu s narativima o raku te da ukaže kako bi moglo biti da su mnogi od njih suštinski pogrešni, uz to što su opasni, jer bolest ne razumijemo, kao što ranije nismo razumjeli ni tuberkulozu.

Tema je epizode uglavnom tuberkuloza, a spominju se i citiraju Sontag, Tolstoj, Mann, Nietzsche, Marquez i Bernhard.

Epizoda je inspirirana knjigom "Bolest kao metafora" Susan Sontag, a bavi se interpretacijama i narativima, posebno narativima o bolesti. Narativi i metafore o bolestima, pogotovo o raku, mogu nanijeti i fizičku i psihičku štetu bolesnicima. Psihologiziranje bolesti, odn. lociranje uzroka bolesti u psihi bolesnika, često služi tome da svu odgovornost za izostanak ozdravljenja svali na pacijenta, ali i da ga ujedno optereti idejom da je sam kriv za svoju bolest.

Iako su o tome napisane brojne knjige, od njih i nema previše pomoći, jer se nalazimo u situaciji u kojoj nema prave utjehe. Nije sasvim jasno kad zalazimo u to područje bez povratka i prave budućnosti premda Jean Amery, Thomas Bernhard, a i moj pokojni djed Anton Šiber tvrde da se radi o pedesetoj godini života, godina više ili manje.

Deveta je epizoda inspirirana knjigom "O starenju: revolt i rezignacija" Jeana Ameryja.

Treći dio uvoda u haiku bavi se poezijom Yose Busona, ali i haikuom u općenitom smislu, pogotovo njegovim vrednovanjem kao umjetnosti. Govori se i o onomatopeji u japanskom haikuu te drugim specifičnostima japanskog jezika koje otežavaju prijevode klasičnih haikua. Pročitani su i brojni haikui koji ilustriraju glavni tekst, a ovaj je put najviše Busonovih. U komentaru Busonovog haikua o napuštanju djeteta, spominje se Bashov dnevnički zapis o napuštenom djetetu koje je sreo na obali rijeke Fuji.

Sedma se epizoda bavi romanom "Sječa šume" Thomasa Bernharda. Tu je i dramatizacija zapisa Miljenka Jergovića o "insektariju anonimnih hrvatskih piščića" te dramatizacija govora Drage Štambuka prilikom primanja novih akademika u HAZU u lipnju 2022., kad je i sam primljen. Ima i jedna moja pjesma o pjesnicima i studentskim danima, a spominje se i zagrebački sajam knjige "Interliber".

Ova je epizoda potaknuta knjigom "Kraj znanosti" Johna Horgana, no podcast se ne tiče samo knjige nego sadrži osvrt na pravi kraj znanosti o kojem Horgan ništa i ne piše.

Govori se o znanosti kao vlasništvu, o znanstvenim javno-privatnim partnerstvima, o proizvodnji znanstvenog smeća, o znanstveno-industrijskim biznisima temeljenim na pseudoznanosti, o celebrity kulturi, o znanstvenim novinarima koji ni o čemu važnom ne pišu, o lažnom idealu dobre znanosti, i o još mnogo toga.

Iako su Bashoa već za života uvažavali kao velikana, a mnogi njegovi učenici u njemu vidjeli gotovo sveca, on je bio daleko od krutog japanskog ideala hladnog mudraca na svom putu. Živio je između svjetova, ni kao monah, a ni kao čovjek od društva i svakodnevnih preokupacija običnih ljudi.

"Sličim svećeniku, ali je na meni prašina svijeta; sličim običnom čovjeku, ali imam obrijanu glavu."

Kod nas praktički nema katoličke ni grko-katoličke crkve u kojoj nije Stepinčev kip, niti grada u kojem nije njegova ulica. Knjigu treba pročitati, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog toga.

Aleksa Benigar bio je 25 godina misionar u Kini i profesor teologije. S dolaskom kineskih komunista na vlast protjeran iz Kine kao i brojni drugi katolički svećenici. Umro je 1988. godine.

Za haiku je karakteristična inspiracija prirodom i običnim svijetom iz koje se gradi dublji, često neizreciv uvid u narav svijeta. Taj dublji uvid ipak ne nadilazi vidljivi svijet niti pretpostavlja nekakvu alternativnu stvarnost, nego uočava dubinu u “običnom”.

Klaonica 5 je na 29. mjestu liste zabranjivanih ili osporavanih klasika koju je sastavilo Udruženje američkih knjižnica. Zabranjvali su je, spaljivali, cenzurirali, izbacivali iz lektire i školskih knjižnica uz objašnjenje da je knjiga "izopačena, nemoralna, psihotična, vulgarna i antikršćanska". Ja, naravno, ne mislim tako.

Schmidt je fizičar koji je devetnaest godina radio kao urednik u časopisu Physics Today, a nakon objavljivanja knjige dobio je otkaz jer je knjigu navodno napisao u vremenu u kojem je trebao raditi za svog poslodavca. On zapravo u samom uvodu u knjigu to i "priznaje":

"Ova knjiga je ukradena. Djelomično napisana na ukradenom vremenu, tj. osjećao sam da nemam izbora nego to učiniti na taj način. Kao i milijuni drugih koji zarađuju za život, ja sam davao većinu svog najkvalitetnijeg vremena svom poslodavcu."