Bolest kao metafora 2, epizoda 11, 26. svibnja 2023.

Susan Sontag u knjizi „Bolest kao metafora“ posebnu je pažnju posvetila tuberkulozi i narativima koji se vežu uz tu bolest.

[] svi dokazi upućuju na to da kult tuberkuloze nije bio samo izmišljotina romantičnih pjesnika i opernih libretista, već široko rasprostranjen stav, i da se osobu koja umire (mlada) od tuberkuloze doživljavalo kao romantičnu osobnost.

Cilj joj je bio da kroz povijest odnosa prema toj bolesti i nizu zabluda i općeprihvaćenih narativa o njoj, razotkrije analogne zablude u pristupu raku. Rak je, naime, u Sontagičino doba, kao i danas, bio bolest koja se ne razumije dovoljno i stoga se o njemu ispredaju razni narativi, a bolest se psihologizira. Isti je slučaj bio i s tuberkulozom sve do trenutka dok bolest nije postala dobro shvaćena u svojoj materijalnoj suštini pa je Sontagica efektno ukazala da bismo u tretmanu raka mogli biti u ranoj fazi, gdje bolest slabo razumijemo, i da su metafore i narativi koje se o raku pripovijedaju podjednako pogrešni kao i oni koji su se pripovijedali o tuberkulozi prije nego što se o bolesti dovoljno znalo. Slične su i zablude, a i opasnosti koje takvi narativi predstavljaju za pacijenta i društvo. Često se od bolesnika od raka očekuje da se neustrašivo bore, da se vlastitim snagama izbave od teške bolesti. I oboljeli često prihvaćaju ovakav narativ jer postoji valjda nešto utješno u ideji da je ishod bolesti u njihovim rukama, da snagom volje, uma i čistim srcem mogu sami pobijediti bolest. No, takvim se odnosom prema bolesti na bolesnike izravno ili neizravno prebacuje i odgovornost za izostanak ozdravljenja. To je vrlo zgodan narativ, a odgovornost je uvijek najsigurnije i najbezbolnije prebaciti na nekoga tko je već umro. Čovjek je već umro, neće mu valjda smetati da bude odgovoran i za vlastitu smrt.

Iako Tolstoj ne izriče posve izravno zamisao da je užasna patnja Ivana Iljiča koji umire, vjerojatno od raka gušterače, posljedica njegovog besmislenog i nemoralnog života, to se može iščitati u romanu „Smrt Ivana Iljiča“ objavljenom 1886. godine:

„Što želiš? Što želiš?“, ponavljao je sebi.

„Što želim? Da živim i da ne patim“, odgovorio je.

I ponovno je slušao s takvom pozornošću da ga ni njegov bol nije u tome omeo. „Da živiš? Kako?“, upitao je njegov unutarnji glas.

„Pa, da živim kao što sam naviknuo – dobro i ugodno.“

„Kao što si živio ranije, dobro i ugodno“, glas je ponovio.

[]

Ne može biti da je život tako besmislen i užasan. Ali ako je moj život doista bio tako užasan i besmislen, zašto moram umirati u agoniji? Nešto nije u redu! Možda nisam živio kako sam trebao", odjednom mu je sinulo. "Ali kako bi to moglo biti, kad sam sve napravio kako treba?" odgovorio je i smjesta odbacio iz glave ovo, jedino rješenje svih zagonetki života i smrti, kao nešto sasvim nemoguće.

U tom pogubnom narativu, da je čovjek sam kriv za svoju bolest i patnju, često ima i odvratne i zlobne naslade onih nazovi kreposnih koji utvaraju sebi da im se ništa ne može dogoditi zato što ne puše, ne piju i ne jedu slatko. Oni si utvaraju da su stvari pod njihovom kontrolom i da uvijek umiru oni drugi, zato što su sami za to krivi, naravno. Za vrijeme pandemije koronavirusa, kod nas se širio narativ da je svatko sam kriv što se zarazio, a jedan je hrvatski poduzetnik radnicima prijetio da će im oduzeti 10% plaće ako se zaraze, tvrdeći da su za to, naravno, sami krivi, i to zato što nisu slijedili javnozdravstvene mjere i preporuke. Ideja o tome da postoje načini da u svijetu "uspijemo", tj. da ostanemo zdravi, a da smo za vlastiti "neuspjeh", tj. za svoju bolest, sami krivi, ista je ona ideja koju su nam servirali od devedesetih do danas, kad su nam objašnjavali da smo za svoj neuspjeh, otkaz na poslu, skromnu plaću, zapravo sami krivi i da je sve tu, nama na dohvat ruke, ali se naprosto ne ponašamo kao uspješni ljudi. Sami smo sebi krivi. Nema sustav ništa s tim, ni liječnici, ni javno zdravstvo, ni ekonomska nejednakost, ni lopovi, ni banke. I da smo se samo još malo potrudili mogli smo biti svjetski prvaci u nogometu, kao što i priliči Hrvatima.

Narativ o vlastitoj odgovornosti za bolest može biti još mučniji kad se poveže s religijom, vjerom i molitvom. Mnogi bolesnici vjeruju da im izlječenje ovisi isključivo o ustrajnoj molitvi Bogu koji će uslišiti ili neće uslišiti njihove molitve. Ovisno o varijanti vjere i religije, bolesnici se često mole i svecima zaštitnicima ili Djevici Mariji. Prilikom navodnih ukazanja Gospe u Međugorju, navodne vidjelice često su navodnoj Gospi postavljale pitanja o tome hoće li neki bolesnik ozdraviti. Često se događalo da navodna Gospa kaže da će bolesnik ozdraviti, a on bi, usprkos tome, ubrzo potom umro. Međugorski pastoralni djelatnici dosjetili su se u čemu je stvar pa su vidjelicama predložili da budu opreznije kad prenose poruke navodne Gospe i da umjesto konkretne prognoze o ozdravljenju kažu “da će bolesnik ozdraviti samo ako svi ukućani budu u to imali dovoljno vjere”. Ako bolesnik, dakle, umre, krivi su ukućani zato što nisu imali dovoljno vjere, a ne Gospa, koja ih je lijepo upozorila. Tako podučavaju pastoralni djelatnici.

Narativi i metafore strukturiraju naš svijet. U tome je njihova potencijalna opasnost.

Sontag se često referira na Mannov roman „Čarobna gora“ kojeg smatraju književnim klasikom. U tom se romanu opisuju događaji bolesnih bogataša u lječilištu za tuberkulozu u Davosu, neposredno prije prvog svjetskog rata. Mnoge se predrasude i mitski narativi o tuberkulozi o kojima piše Susan Sontag mogu lako pronaći u Čarobnoj gori, iako je Mann toga svjestan, a svoj je roman nazvao „satirom o životu u sanatoriju za pacijente koji boluju od tuberkuloze“ te je također naveo da je u prvom planu romana „kritika terapeutskih metoda u sanatoriju“. Mann, usprkos ironiji koja gdjegdje probija kroz tekst, ipak ne napušta ideju o bolesti kao o prilici za istinsku spoznaju života. Toj zamisli pristupa uglavnom romantično pa zapravo doprinosi nastavljanju romantičnog mita o tuberkulozi kao o bolesti umjetnika i genija, umjesto o bolesti koju izazivaju bakterije. Glavni junak romana, Hans Castorp kaže,

Postoje dva načina da se živi: jedan je uobičajeni, izravan i dobar način; drugi je loš, vodi kroz smrt i to je način genija.

a Thomas Mann na to primjećuje

Ono što Castorp uči prihvatiti je da je svo više zdravlje moralo proći kroz bolest i smrt.... [] Ta je zamisao o bolesti i smrti kao o nužnom putu do znanja, zdravlja i života ono što čini Čarobnu goru romanom inicijacije.

Nietzsche u „Svitanju“ prepoznaje ovo kao univerzalni ljudski refleks, najdrevniji način utjehe:

U svakoj nesreći li neugodi čovjek vidi kaznu, to jest iskupljenje krivnje i način na koji se može osloboditi od zlokobnih čini stvarne ili prividne nepravde.

I Susan Sontag je primijetila Mannovu podvojenost u pristupu tuberkulozi:

Velik dio ironije Čarobne gore tiče se Hansa Castorpa, tvrdoglavog građanina, oboljelog od tuberkuloze, bolesti umjetnika – jer Mannov je roman kasni, samosvjesni komentar mita o tuberkulozi. Ali roman još uvijek odražava mit: građanin je doista duhovno oplemenjen svojom bolešću. Umrijeti od tuberkuloze je i tada bilo misteriozno i (često) prosvjetljujuće, i tako je ostalo sve dok gotovo nitko u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi više nije od nje umirao.

Iz današnje je perspektive, u vremenu reformi obrazovanja i forsiranja tehničkog i prirodno-znanstvenog obrazovanja, zanimljivo i da je Castorp mladi i nezreli inženjer kojem tuberkuloza i sugovornici koje susreće u sanatoriji otvaraju oči za rafiniranije duhovne teme i umjetnost.

Castorp izravno iskazuje romantičnu predrasudu o tuberkulozi kao bolesti koja profinjuje ljude:

Dragi Bože, da, pretpostavljam da je društvo uvijek mješovito na ovakvim mjestima. Nije dozvoljeno odabrati s kim sjedimo za stolom. [] Za našim je stolom žena te vrste, gospođa Stohr – mislim da je znate? Užasno glupa, moram reći [] To mi se čini tako čudnim: ujedno bolesna i glupa [] Čovjek ne zna što bi o tome mislio; htio bi, naravno, sačuvati poštovanje prema bolesti – uostalom postoji, ako hoćete, određeno dostojanstvo u vezi s njom. [] Uvijek imamo zamisao o glupim ljudima kao o savršeno zdravim i običnim, a o bolesti kao nečemu što ljude čini rafiniranim i neobičnim.

Narativ o tuberkulozi kao bolesti duha i potisnute ljubavi, u sanatoriju u Davosu širi liječnik Krokowski koji za pacijente održava redovita predavanja:

[] predavanja je svakog drugog ponedjeljka ujutro držao dr. Krokowski u blagovaonici pred cijelom odraslom populacijom sanatorija [] Kurs se sastojao [] od niza popularno-znanstvenih predavanja pod općim nazivom „Ljubav kao sila koja doprinosi bolesti“.

Doktor Krokowski podučava:

„Ljubav je bila potisnuta, vezana u tami lancima straha, konvencionalnošću, odbojnošću ili uzdrhtalim stremljenjem za čistoćom. [] Tako potisnuta ljubav nije bila mrtva; živjela je i radila na ispunjenju u najtamnijim i najtajnijim dubinama bića. Probit će se kroz zabranu čednosti, pojavit će se u obliku toliko izmijenjenom da je neprepoznatljiva. Što je onda taj oblik, ta maska pod kojom će se potisnuta, nerealizirana ljubav ponovno pojaviti?“ Dr. Krokowski je postavio pitanje i pogledao duž redova slušatelja, kao da sasvim ozbiljno očekuje odgovor. [] Odgovorio je na vlastito pitanje rekavši: „U obliku bolesti. Simptomi bolesti nisu ništa drugo nego prikrivena manifestacija moći ljubavi, a sve su bolesti samo preobražena ljubav.“

Usprkos plitkoj romantičnosti, upravo je to pogubni narativ o bolesti na koji upozorava Susan Sontag. U tek malo modernijoj varijanti, naišao sam na njega neki dan u predavanju „Da li je ljubav lijek?“ koje je održao jedan psihijatar na kongresu farmaceuta Crne Gore. Jedan od njegovih slajdova sadržavao je i citat iz romana „O ljubavi i drugim nečistim silama" Gabriela Garcie Marqueza:

Nijedan lijek ne liječi ono što radost ne može izliječiti.

Ubojito, pogotovo na kongresu farmaceuta.

Mnogo mučniju i nimalo romantičnu sliku tuberkuloze i njenog liječenja prikazuje Thomas Bernhard u romanu „Hladnoća, izolacija“ u kojem opisuje svoj boravak u bečkom sanatoriju Grafenhof između 1949. i 1951. godine gdje je kao plućni bolesnik došao s jedva 18 godina.

Bernhardov roman opisuje posve drukčiju narav sanatorija u godinama nakon Drugog svjetskog rada, jedva tridesetpet godina nakon zbivanja koje opisuje Mann u svom romanu. Tuberkuloza se više ne liječi u otmjenim sanatorijima u planinama, nego u mračnim i bijednim mjestima gdje dolaze bolesni ljudi iz svih slojeva društva.

Odakle su bili? Iz kakvih su prilika došli? Trebalo je vremena da se otkrije njihovo porijeklo: ruševne bečke četvrti, mračne, vlažne i hladne uličice takozvanog Mozartova grada, u kojemu su se bolesti vrlo brzo razvijale u smrtne bolesti, provincijska gnijezda u kojima bi siromašniji, ako nisu neprestano bili na oprezu, istrunuli još prije nego što bi odrasli. Tuberkuloza je po završetku rata doživjela novi procvat. Godine gladovanja i očaja sve su ove ljude neizbježno otpravljale u tuberkulozu, u bolnice, konačno u Grafenhof. Bilo ih je iz svih slojeva društva, svih zanimanja, i muškaraca i žena. Jednom klasificirani kao plućni bolesnici, prije ili kasnije bili bi protjerani ovamo, u potpunu izolaciju lječilišta. Takozvani zdravi svijet panično se bojao pojma plućne bolesti, riječi tuberkuloza - da ne govorim o pojmu otvorene plućne tuberkuloze - boji se još i danas. Ništa drugo nije izazivalo toliki strah.

Bernhardove traume boravka u bolnicama i lječilištima za plućne bolesti pojavljuju se i u njegovim drugim djelima, naprimjer u knjizi „Moje nagrade“ gdje Bernhard piše:

Vidim pacijente i njihovu rodbinu, jedne poput drugih, u beznađu do grla, te perfidne doktore, licemjerne sestre, sve zakržljali karakteri u smrdljivim i zagušljivim bolničkim hodnicima, histeriju, drskost i lažnu požrtvovnost, a sve u cilju uništenja ljudi, i na jesen u zraku iznad bolnice čujem na tisuće, desetine tisuće vrana što nebo mrače i pomrače, i kreštanjem svojim razaraju sluh svakog pacijenta ponaosob. Vidim vjeverice koje grabe stotine bačenih, izbljuvanih paprinatih maramica plućnih bolesnika, te kako mahnito trče uz drveće. Vidim poznatog profesora Salzera kako iz grada dolazi na brijeg Baumgartner Höhe, kako prolazi hodnicima da bi u operacijskoj dvorani kasapio pacijente, elegancijom svojstvenom samo njemu, nadasve poznatom; profesor se specijalizirao za operacije dušnika i pluća, profesor Salzer je sve češće dolazio na Baumgartner Höhe, a sve više pacijenata ostajalo je uskraćeno za dio dušnika i pluća. Vidim kako se svi pred profesorom Salzerom klanjaju, iako profesor ne čini čuda, već s najboljom namjerom i velikim umijećem svoje pacijente zasijeca i onijemljuje i kako u skladu s vrlo preciznim planom, žrtve svog učinka svojim visokim umijećem prijevremeno tjera u grob, mnogo ranije nego što je predviđeno prirodnim putem, to jest bez njega, premda on, najbolji od najboljih u svom području, ništa ne može učiniti; naprotiv, on i njegovo umijeće i njegova elegancija bili su u potpunosti vođeni višim, da ne kažemo najvišim, etičkim načelom njegovim. Svi su željeli da ih operira profesor Salzer []

Liječnici su za Bernharda gotovo uvijek sinonim zla, a pacijent se prema njemu može izliječiti samo ukoliko sam pripazi da ga liječnici u procesu liječenja ne ubiju. Ima u tome neke duboke istine, koliko god da su Bernhardovi prikazi groteskni i tragično i gorko smiješni. Sustav današnjeg liječenja tretira pacijente protokolarno i uniformno, često bez stvarnog obzira na specifičnosti pojedinog bolesnika, a čak su i liječnici u tome često bespomoćni. Učine li za pacijenta nešto izvan protokola propisanog za pacijentovu bolest, što za konkretnog pacijenta smatraju dobrim, a ovaj ipak umre, oni će biti krivi. Učine li za pacijenta nešto po protokolu, za što znaju da bi za konkretnog pacijenta moglo biti štetno, i ovaj umre, nitko neće biti kriv, jer je sve obavljeno po protokolu i pravilima struke. Nadalje, prognoza inteligentnog liječnika obično je gora nego što parametri stanja ukazuju i gora od onoga što se na kraju ostvari. I za to postoji razlog. Ako liječnik prognozira pacijentu ružičastu budućnost, a ovaj umre, sav će se bijes obitelji svaliti na njega. Ako pak prognozira sivu ili crnu budućnost, a ovaj umre – nikom ništa, tako je i prognozirao. Ako pacijent pak usprkos tmurnoj prognozi prizdravi ili barem dugo biva u nepromijenjenom stanju, nitko zbog toga neće biti ljut, a liječnik će zasluge za to moći pripisati i sebi, što je nekad opravdano, a nekad i neopravdano.

To štetno bilo je ono liječničko, sustav koji je vladao u toj ustanovi. Svako zlo počinje od medicinara, mislio sam, morao sam zbog sebe tako razmišljati, i opet je bilo vrijeme da mislim samo na sebe ako sam želio napredovati. S jedne je strane boravak u Grafenhofu bio nužan, neizbježan, njegov medicinski i klinički aparat bili su preduvjet za oporavak, morao sam se tim medicinskim i kliničkim aparatom okoristiti, ali nisam smio dopustiti da on mene iskoristi. Od sebe sam zahtijevao najveću budnost, ponajprije još strožu kontrolu nad liječnicima. Na površini sam se podređivao kućnom redu, medicinskoj sili, dok sam se ispod te površine borio protiv nje gdje god je to bilo potrebno, za svoje dobro. [] Svakom sam se slobodnom minutom koristio za pojačanu budnost naspram tog medicinskog stroja, koji bi, zanemarili li se ta budnost ili iole popusti, ipak mogao biti samo stroj za uništenje.

Narativi o bolestima su i klasno određeni. Neke su bolesti potpuno nezamislive za sirotinju koja teško živi. Kako uopće prepoznati, naprimjer, kliničku depresiju u životima ljudi kojima je svaki dan teška borba za život, a bivanje i ne nudi zadovoljstva i užitke? Za njih je ta bolest nažalost nerazdvojiva od života koji trpe.

Ja sam, prema sjećanjima moje mame, napisao kratku priču o smrti od tuberkuloze – sušice – u selu u Bosanskoj posavini, možda petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata.

Kuća je na strmini pored puta, baš kad se se put uspne i izravna, a poslije krene nizbrdo prema potoku i bunaru, dolje gdje se djeca igraju na meraji. Strana je zarasla u među, u drač i divlje kupine od kojih skoro da i ne možeš vidjeti kuću na brdu, pogotovo ako si dijete pa stalno moraš gledati uvis da bi išta uopće vidio.

Jurica kaže da je umro Anto Anin i da ga je vidio – provukao se u udžeru, među odrasle, da ga nitko ne opazi i vidio Antu ispruženog na drvenoj klupici uza zid. Govore da je Jurica kopilan, a voli i svašta slagati, tko zna je li istina to što priča. "Treba biti hrabar pa tamo otići, nije to za svakoga", kaže Jurica nama. "A može i bijela mušica na tebe sletjeti. Ako ti to bude – gotov si. Dobit ćeš sušicu kao i Anto." Ako dobiješ sušicu onda stalno kašlješ, čuje te cijelo selo. I ne možeš puno hodati, umoriš se brzo, kao i Anto. Osušiš se i kosa ti se prorijedi, postaneš gurav jer te stalno bole pluća, a oči ti upadnu u glavu i povećaju se i zasjaje.

Anti su glavu povezali maramom i na tjemenu svezali čvor. Kažu da bi mu se usta otvorila da nisu tako. Pokrili su ga plahtom do vrata, a ispod platna se vidi gdje su mu noge i stopala i mršave kosti. Nitko na nas ni ne gleda, svi su oko Ane i grle je, a ona svaki put kad je tko zagrli zaplače. I njena je glava svezana maramom, samo je njena posve crna, a čvor nije na tjemenu nego ispod brade. Anto je žut ko i svijeće što oko njega gore, žut jednako mrtav kao što je bio i živ. I svuda je neki čudan miris, a nije miris ljeta i topline, nego neki hladan i rezak miris, kao kad jabuke krenu ukiselo u ranu jesen i kad luk istruli. Svaki od nas samo gleda oko sebe ima li bijele mušice i svaki stalno maše rukama oko glave i iza ušiju kad mu se učini da nešto zazuji, da nije mušica. Ako bijela mušica sleti na Antu pa na tebe, gotov si. Zato smo i izletjeli skoro prije nego što smo i ušli. Na meraji nas čeka Jurica, nije otišao. Pita jesmo li dobro pazili da bijela mušica ne sleti na nas. Jesmo.

Sutra će Antu odvući volovima na groblje. Bit će puno ljudi i svećenik će moliti, a svi će za njim ponavljati.

Tuberkuloza je i danas najsmrtonosnija zarazna bolest od koje je u 2021. godini umrlo 1.6 milijuna ljudi – od AIDSa je umrlo oko 650000 ljudi. U godinama buktanja pandemije koronavirusa, tuberkuloza je zakratko pala na drugo mjesto najsmrtonosnijih zaraznih bolesti. Posebno su zabrinjavajući oblici tuberkuloze čiji je uzročnik – bacil – otporan na poznate antibiotike.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---