Crtice o vrhunskim svjetskim znanstvenicima, epizoda 13, 4. srpnja 2023.

Mozak kao očnjak

Max Perutz, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1962. godine, bio je prema svjedočenjima suvremenika izrazito svadljiva i naporna osoba, uvjeren da je u pravu čak i kad su svi dokazi govorili suprotno. Imao je običaj pisati urednicima časopisa da zaustave objavljivanje članaka znanstvenika koje je smatrao konkurencijom. Njegov moto je bio: “U znanosti, istina uvijek pobjeđuje!”. O drugim je znanstvenicima Perutz pak znao pisati nimalo laskave osvrte. Tako je o nobelovcu Szent-Gyorgyi-ju napisao da on “nije mogao razlikovati činjenice od fantazije, ponekad se približavao megalomaniji, tvrdio da je uvijek nekoliko koraka ispred svih ostalih, izricao lažne tvrdnje zbog prikupljanja novca za istraživanje i okružio se ljudima koji mu nisu proturiječili.”

Sam Szent-Gyorgyi tvrdio je pak da je ljudski mozak organ namijenjen opstanku, poput očnjaka ili kandži koji ne traži istinu nego prednost i koji istinom smatra ono što je u njegovom interesu. To se na primjerima znanstvenika često i najbolje vidi.

Mamuti u Parizu

Georgesa Cuviera, rođenog 1769. godine, smatraju ocem paleontologije. Poznat je prvenstveno kao zagovornik ideje da vrste mogu nestati odn. izumrijeti. Iako je nama, nakon Darwina, ta ideja posve nekontroverzna, pogotovo zato i što sa sigurnošću znamo da smo neke vrste mi pojeli, u Cuvierovo doba zamisao je bila bogohulna. Zašto bi dragi Bog stvarao životinjske i biljne vrste koje će izumrijeti? Cuvier je ipak u tu ideju bio prilično siguran jer je skupio veliki broj fosila izumrlih životinja, uključujući i pterodaktile kojima je dao ime.

Kako je Cuvier bio vjernik, ni njemu ideja nije lagodno sjedala u kontekst njegove vjere i kršćanstva, no na kraju je svoju znanost pomirio s vjerom objašnjavajući sebi da su čudni putevi Božji i da Bog, ako želi, može sad uskrsnuti nekog mamuta ili pterodaktila na obali Seine. Bilo mu je nakon tog “objašnjenja” ipak mnogo lakše, dok je zamišljao mamute kako jednog lijepog sunčanog jutra šetaju Parizom.

A što se tiče znanosti i vjere kod nas, Hrvatska je zemlja vrhunskih svjetskih znanstvenika koji spremno ljube biskupsko prstenje i uzdrhtalo objašnjavaju kako "nikakvog sukoba vjere i znanosti ne može biti", ako već izravno ne govore o "Majčici Crkvi". Dekani prirodoslovno-matematičkih fakulteta tvrde da smo ovdje "zato što nas je Bog stvorio", a rektori na sveučilišta instaliraju "biblijske vrijednosti".

Prokletstvo slave

William Griffith McBride bio je australski znanstvenik koji je otkrio teratogenost talidomida tj. pokazao je da konzumacija talidomida u trudnoći može uzrokovati deformitete ploda. Lijekovi koji sadrže talidomid uzrokovali su deformitete kod dvadesetak tisuća djece rođene uglavnom u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

McBrideovo otkriće objavljeno 1961. godine smatralo se jednim od najvećih otkrića australske znanosti i za njega je bio višestruko nagrađivan. Osnovao je i institut koji se bavio istraživanjima ranih stadija trudnoće.

1981. godine McBride objavljuje rad u kojem je tvrdio da lijek Debendox također uzrokuje deformitete novorođenčadi. Uslijedile su brojne tužbe protiv proizvođača lijeka u kojima je McBride rado i često svjedočio. Ispostavilo se da je McBride namjerno falsificirao rezultate objavljene u radu iz 1981. godine te da o tome nije obavijestio koautore iz svog instituta koji o tome nisu imali pojma sve dok rad nije objavljen. Nakon što su njegovi koautori javno protestirali nakon objave rada, McBride ih je otpustio iz svog instituta.

McBride je umro 2018. godine.

Talidomid, a pogotovo njemu kemijski bliska molekula, lenalidomid, danas se koriste u liječenju i kontroli multiplog mijeloma, raka koštane srži.

Leonardo i liječnici

Leonardo da Vinci u svojim je tekicama zapisao:

Teži da sačuvaš zdravlje; a u tome ćeš to bolje uspjeti što više izbjegavaš liječnike []

U nastavku rečenice kaže da su lijekovi koje preporučuju liječnici vrsta alkemije o kojoj su napisali više knjiga nego što imaju samih lijekova.

Leonardo je imao dobre razloge da sumnja u vještinu liječnika svog vremena. Iz seciranja leševa znao je da mnogo toga što oni smatraju apsolutnim istinama, temeljeno na grčkim, arapskim i srednjovjekovnim tekstovima, nema veze sa stvarnošću. Zapisao je i kako su liječnici u potpunoj zabludi u vezi s funkcioniranjem oka i da on zapravo jedini zna kako oko radi jer ga je uspio skuhati u bjelanjku (!), a onda precizno secirati što nikome prije njega nije uspjelo.

Naša, pak, doktorica Alemka Markotić, koja je bila glavna hrvatska uzdanica u pandemiji koronavirusa, Leonarda bi sigurno prekorila:

Ja uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu.

Lažno srce znanosti

Mnogo toga ukazuje da je Piero Anversa, nekad ugledni znanstvenik, najvjerojatnije kronični lažac i prevarant. Anversa je svjetsku slavu stekao navodnim otkrićem iz 2001. godine da se srčani mišić može regenerirati endogenim matičnim stanicama. Usprkos velikoj citiranosti njegovih radova i prestižnosti časopisa u kojima ih je objavljivao (Nature, Cell, PNAS, Lancet, New England Journal of Medicine ...), rezultati koje je objavljivao uglavnom se nisu mogli reproducirati. Sa harvardskog sveučilišta, gdje je Anversa radio, 2018. godine pozvali su na povlačenje 31 njegovog članka koji sadrže falsificirane ili potpuno izmišljene podatke. Među tim člancima su i oni najcitiraniji, a koliko je ukupno lažnih članaka nitko zapravo ne zna.

Anversa, inače dobitnik uglednih strukovnih i znanstvenih nagrada te vlasnik brojnih patenata iz polja transplantacije matičnih stanica, radio je na prestižnom Harvardu do 2014. godine kad je fakultet protiv njega i suradnice pokrenuo istragu zbog sumnje na falsificiranje rezultata i izmišljanje podataka. Otada njegova citiranost počinje padati, a ukupno je do danas citiran barem 50000 puta.

Na Harvardu je Anversa vodio poveliku istraživačku grupu od oko 30 znanstvenika i tehničara. Neki od njegovih suradnika svjedočili su o atmosferi straha koju je Anversa stvarao te potpunoj kontroli informacija o istraživanju. Jedino je on imao sve informacije o rezultatima i istraživanjima u grupi. Onima koji su se usudili propitivati rezultate dao bi otkaz ili bi bili prisiljeni sami dati otkaz.

Koliko je točno javnog novca ulupano u Anversine "istraživačke projekte", koliko je javno-privatnih partnerstva pokrenuto, koliko je "uspješnih" tvrtki koje prodaju terapiju matičnim stanicama bolesnicima koji su preživjeli srčani udar nije poznato. Poznato je tek da se radi o basnoslovnom novcu. Anversa je poznat i po tome što u znanstvenim radovima nije navodio moguće sukobe interesa (udjele u vlasništvu kompanija i klinika te savjetodavne i druge funkcije koje je u njima obavljao), a što je naknadno "ispravljao".

Čuveni i efikasni lijek za kugu

Kako sam (uz Božji blagoslov) izliječio dolje popisanih nekoliko ljudi (a i još pedeset njih), zaključio sam da mi je dužnost da to objavim u inozemstvu i u svijetu, zbog dobrobiti drugih. A cijena koju sam odredio lijeku je mala (tek nešto više od cijene njegove izrade) jer je moj glavni cilj činiti dobro, a ne zarađivati. Jer, hvala Bogu, ja mogu vrlo dobro opstati i bez toga []

Iza ovog uvoda slijedi popis tridesetak ljudi koje je dobri doktor izliječio od kuge, a onda i upute kako treba koristiti njegov crveni prašak (npr. ne piti pivo, toplo ili hladno, ili ako se već pije, prokuhati ga s klinčićima, muškatnim oraščićem i crnim kruhom). Prašak se može utrljavati i u trbuh, a njime se ispiru i usta, dobar je i za muškarce i žene i djecu.

Riječ je o oglasu za lijek za kugu otisnutom u velikom broju primjeraka za vrijeme epidemije londonske kuge, u ljeto 1665. godine, koja je ubila vjerojatno više od 100000 ljudi. Ugledni doktor je u svemu tome pokušao ponešto ušićariti, kao što i danas poneki ugledni doktori pokušavaju na svemu ponešto ušićariti iako, hvala Bogu, oni mogu vrlo dobro opstati i bez toga i to rade zbog dobrobiti drugih.

Čudotvorni eliksir doktora Radmana

2011. godine dr. Miroslav Radman je u Smaragdnoj dvorani hotela The Regent Esplanade predstavio Čudotvorni Eliksir Mladosti - Energizer koji ”neutralizira starost”. Cijena kutijice eliksira koju je tih dana prodavao s poduzetnim doktorom Ivkovićem bila je oko 200 eura, a eliksir se reklamirao kao vrhunski doseg sjajne znanosti koja se provodi na Radmanovom Mediteranskom institutu za istraživanje života - Medils. Na promociji Energizera važnu je ulogu odigrao i Ivan Jakovčić, poznat i kao "IDSov šerif", hrvatski zastupnik u EU parlamentu, sommelier i nadasve ugledni poduzetnik. Akademik Radman izjavio je kako svaka ljudska stanica nosi u sebi potencijal za besmrtnost te kako mu nakon uzimanja eliksira mladosti radni ritam od 15 sati dnevno više ne pada teško.

Proizvodom se ponosio i Branko Roglić, poznat i kao najbogatiji Hrvat, koji je tada, kao i danas, bio predsjednik uprave instituta Medils na kojem je postignuto to veliko otkriće hrvatske znanosti. Institut Medils, koji dr. Radman naziva “međunarodnim renesansnim projektom”, zapravo je njegov privatni institut koji se bogato financira javnim sredstvima i na kojem se izvodi razna navodno izvrsna znanost. Tamo je i barem jedan naš znanstveni centar izvrsnosti u koji Ministarstvo znanosti polaže velike nade. Iako je dr. Radman javno priopćio da zapravo nema pojma kako se čudotvorni eliksir Energizer proizvodi, Radmanov institut je ubirao postotak od njegove prodaje, kako i mora biti kad se radi o primjeni znanosti. Ne može se danas u znanosti, naime, laprdati bilo što. Treba prodavati eliksire ili barem testove za biološku starost s prigodnim aluminijskim privjescima.

Vrhunski svjetski hidroksiklorokin

Didier Raoult kojeg je skupina francuskih liječnika tužila zbog neodgovornih izjava u vrijeme pandemije koronavirusa, također ima svoj institut, IHU – Méditerranée Infection. Na tom se institutu promovira praktički samo on, iako tamo radi mnogo suradnika i studenata koje financira uglavnom francuski proračun. Raoult je bio glavni promotor liječenja covida hidroksiklorokinom i azitromicinom. Pored Donalda Trumpa.

Njegov je laboratorij poznat i po krivotvorenju i lažiranju podataka i nelegalnim kliničkim studijama, a vjerojatno je da je Raoult neke studije provodio i na beskućnicima, bez njihovog odobrenja i bez odobrenja nadležnih tijela. Raoult u “svom” institutu uživa nedodirljivi, gotovo božanski status. Laboratorij, naravno, pruža razne "dijagnostike", a ima i nekoliko "proizvoda". Na njemu se odvija i nekoliko startupova. Europska komisija, a i svi ostali financijeri istraživanja vole financirati poduzetništvo u kombinaciji sa znanošću - to je danas praktički preduvjet za znanstvene projekte.

Uz sve je to, Raoult je poznat i kao vrhunski svjetski znanstvenik, citiran oko 200000 puta, a taj broj raste pogotovo otkako se citira njegova terapija hidroksiklorokinom i azitromicinom. Taj je članak dosad citiran oko 6000 puta. Članovi i bivši članovi njegovog instituta urednici su znanstvenih časopisa u kojima Raoult redovito objavljuje. Do danas je objavio više od 2300 znanstvenih radova indeksiranih u bazama podataka. Poznat je i po tome što na sudovima tuži one koji se usude ukazati da su njegovi radovi plagijati, autoplagijati, duplikati te da su podaci u njima izmišljeni ili fotošopirani.

Šefovi-znanstvenici

U članku Tisuće znanstvenika objavljuje članak svakih pet dana iz rujna 2018. godine autori pišu:

[] klinički kardiolozi objavljuju više članaka nakon što zasjednu na ravnateljske pozicije (usprkos teškim administrativnim i radnim obvezama na klinici). Ponekad je to ubrzanje zapanjujuće: u maksimumu svoje produktivnosti, neki kardiolozi objavljuju 10 do 80 puta više članaka godišnje u usporedbi s njihovom godišnjom produktivnošću od 35. do 42. godine života. Također često postoji i nagli pad [produktivnosti] nakon što upravljanje predaju nasljedniku.

Posve isti trendovi, možda samo manje amplitude vrijede i u drugim poljima znanosti gdje su šefovanje grupom i administracija centara i projekata u uskoj vezi s objavljivanjem. Radi se obično o prikrpavanju šefa - boga i batine, nositelja projekata, financija, strategije i vizije - poslu podređenih, brojnih mlađih znanstvenika, doktoranada i postdoktoranada te snishodljivosti svih onih koji ga potpisuju na članke iz neznanstvenih razloga.

Autorstvo u znanosti postaje sve kompleksniji i spetljaniji fenomen, bitno uvjetovan sociologijom, psihologijom, socio- i psiho-patologijom, financijama i korupcijom. U Kini, naprimjer, znanstvenike potiču da objavljuju tako što financijski nagrađuju kineske autore na člancima, pogotovo onima objavljenim u časopisima visokog faktora utjecaja. Upravo je u Kini neproporcionalno velik broj autora koji objavljuju više od jednog znanstvenog rada svakih 5 dana.

Brbljavi Hipas iz Metaponta

Prema jednoj verziji, Hipas iz Metaponta (530 - 450 p.n.e.) razglasio je da svijet nije uopće racionalan i da se prema tome "rezonancije" u njemu ne mogu opisati kao omjeri prirodnih brojeva. Glazba je svijeta, dakle, nesumjerljiva i iracionalna, a najlakše se to vidi po iracionalnosti hipotenuze trokuta kojemu su obje katete 1 – riječ je o iracionalnosti korijena iz dva, tj. činjenice da se taj broj ne može zapisati kao omjer dva prirodna broja.

Za Hipasove pitagorejske drugove bila je to strogo čuvana tajna, rupa u tkanju svemira koju je trebalo brižno kriti zbog katastrofe koja bi uslijedila kad bi se tog znanja dokopali oni neposvećeni. Zato su Hipasa u jednom ribolovu, dok se ovaj radovao bogatom ulovu cipala izvlačeći mrežu, utopili, a da ovaj nije imao pojma da mu drugovi rade o glavi. Oni su smatrali da je njegova žrtva nužna radi očuvanja racionalnosti svemira.

U drugim verzijama legende o Hipasovom kraju, njegova je brbljavost razgnjevila bogove koji su ga utopili šaljući oluju na njegov brod. Jamblih iz Apameje tvrdio je pak da se Hipas razbrbljao ne o iracionalnosti korijena iz 2, nego o "sferi od dvanaest peterokuta", tj. da je otkrio je tajnu iracionalnosti dodekaedra u kojem se pojavljuje zlatni rez i korijen iz pet. Pitagorejci su smatrali da je Hipas zaslužio svoj tragični kraj jer je tajnu iracionalnosti ukrao od NJEGA. ON je, naravno, Pitagora čije se ime nije smjelo ni spominjati i kojega su njegovi sljedbenici smatrali polubogom.

Edison, Tesla i slon Topsy

1890-tih godina pa sve do barem 1903. godine, Edison i njegovi suradnici izvodili su "predstave" na kojima su demonstrirali navodnu opasnost od izmjenične struje javno usmrćujući pse i mačke. Cilj je bio diskreditirati Nikolu Teslu i njegovu tehnologiju izmjenične struje prikazujući je kao opasnu i smrtonosnu. Edison je čak srčano podržavao uvođenje električne stolice, i to na izmjeničnu struju, samo zato da kod javnosti potpiruje strah od Teslinih izuma. Edison i njegovi ljudi pogubljenje na električnoj stolici uporno su nazivali westinghouseiranjem, prema Georgeu Westinghouseu i njegovoj tvrtki koja je financirala, podržavala i primjenjivala Tesline izume.

1903. godine, Edison i suradnici su izmjeničnom strujom napona 6600 V, pred 1500 ljudi usmrtili cirkuskog slona Topsyja, a cijeli je događaj snimljen na filmsku vrpcu i kasnije prikazivan pod imenom "elektro-egzekucija slona".

Doktor Smrt

Paolo Macchiarini osuđivan je zbog nanošenja tjelesnih oštećenja i teške patnje svojim pacijentima, zbog zloupotrebe položaja i krivotvorenja dokumenata. Danas poznat i kao “doktor Smrt” te “doktor Prevarant”, Macchiarini je neko vrijeme bio slavan zbog operacija kojima je pacijentima oboljelima od raka ugrađivao jednjake, dušnike i bronhe. Ti su cjevasti zamjenski organi bili izgrađeni ili na podlozi donorskih organa ili na sintetičkoj podlozi, navodno od “nanokompozitnog polimera” te navodno obloženi tkivom nastalim iz matičnih stanica pacijenata. Tvrdio je da je tako spasio veliki broj bolesnika, premda je ogromna većina njegovih pacijenata umrla ubrzo nakon transplantacije, čak i onih koji su bili u stabilnom i donekle prognostički povoljnom stanju. Neki od njih su uspjeli preživjeti, ali tek nakon što im je uklonjen zamjenski organ koji im je Macchiarini ugradio.

Macchiarini je bio gostujući profesor i istraživač na Karolinska institutu u Stockholmu u periodu od 2010. do 2016. godine te na University Collegeu u Londonu, u periodu od 2009. do 2014. godine. Barem četvero njegovih koautora optužilo ga je za izmišljanje rezultata znanstvenog istraživanja. Dosad je devet njegovih znanstvenih radova u kojima je prezentirao svoje navodne uspjehe u liječenju povučeno, a barem se još četiri rada smatraju upitnim. Macchiarini je objavljivao u prestižnim časopisima, u Lancetu, Nature Communications, Nature Protocols, ACS Nano, a vrlo utjecajni časopis Lancet objavio je Macciarinijev laskavi profil u ožujku 2012. godine.

Svjedoci kazuju da je Macchiarini kronični lažac i prevarant. Tvrdio je da je prije operacija na ljudima obavljao uspješne eksperimente na životinjama, iako oni nigdje nisu objavljeni. Kad su ga suočili s činjenicom da nigdje nisu izdana ni dopuštanja za takve eksperimente, izjavljivao je da je to zato što je eksperimente obavljao u Rusiji.

Navodno je izjavio da je osobno papa Franjo dao blagoslov za njegovo vjenčanje, iako su i on i njegova nesuđena buduća supruga bili ranije u braku te razvedeni. Trebao se vjenčati s televizijskom producenticom koja je snimila dokumentarac o njegovim velikim uspjesima u transplantacijskoj medicini. Nakon Macchiarinijevih izjava da će Vladimir Putin, Hillary i Bill Clinton, a i papa nazočiti njegovom vjenčanju, iz papinog su ureda 2015. godine izjavili da papa Franjo uopće ne poznaje doktora Macchiarinija. Macchiarini je svojoj nesuđenoj supruzi tada rekao da je to sasvim normalno jer je on zapravo tajni agent CIA-e. Vjenčanje je na kraju ipak otkazano jer se ispostavila da je Macchiarini bio oženjen, a živio je s trećom ženom i njihovo dvoje djece. Prevarenoj TV producentici trebalo je znatno manje vremena da otkrije da je doktor lažov nego svjetskoj znanstvenoj zajednici.

U ovoj priči, naravno, nije riječ o patologiji doktora Macchiarinija. Riječ je o patologiji znanstvene zajednice koja potiče i plješće patološkom ponašanju pojedinaca te očekuje znanstvene celebrityje, “izvrsnost”, rezultate i otkrića pod svaku cijenu. Riječ je i o bolesnicima koji su umrli, misleći da su u rukama nekoga tko zna što radi i čije je procedure znanstvena i medicinska zajednica odobrila. Macchiarini je zamjenske organe godinama ugrađivao u bolnicama u Stockholmu, Barceloni, Firenci, Londonu, Chicagu, Peoriji, Moskvi i Krasnodaru.

Koronavirus, kupus, zelena salata i Božja kazna

U vrijeme pandemije koronavirusa, naobjavljivalo se u znanstvenoj literaturi svega i svačega o virusu i bolesti koju izaziva. Moglo se tako, naprimjer, pročitati o "Vezi između konzumacije povrća i smrtnosti od COVIDa-19 u državama Europe". Znanstvenici koji su nas pokušali spasiti otkrili su u tom radu da "konzumiranje zelene salate povećava smrtnost od COVIDa", a da je kupus dobar. Jean Bousquet, glavni i odgovorni autor tog rada u kojem je otkriveno da je za izbjegavanje smrti od covida dobro da jedete kupus, a da je bolje da izbjegavate zelenu salatu, profesor je pulmologije i znanstvenik sa 150000 citata. Autor je na radovima u časopisima s ogromnim faktorima utjecaja, naprimjer New England Journal of Medicine i Lancet. Voditelj je europske mreže izvrsnosti i predsjedavajući tijela Svjetske znanstvene organizacije (WHO).

Ljudi koje današnji sustav znanosti izbacuje na najistaknutija mjesta nisu ljudi od velike ideje i nadahnuća – to su obično sitni mešetari, prevaranti, zavjerenici, lopovi koji su ubili kramara u šumi, mali staljini koji su sklopili stotine podlih ugovora i utopili desetine partijskih konkurenata te na kraju zasjeli na vodeća mjesta u sustavu. S tih mjesta oni upravljaju resursima, projektima i uporno tupe kako upravo tako treba biti i kako su upravo oni ti koji zaslužuju biti tamo gdje jesu zato što su izvrsni.

Ključ za koronavirus je prema Bousquetu, dakle, u kupusu i krastavcima, a ne u božjoj kazni i slavenskom mentalitetu, kako je predložio naš ugledni znanstvenik Igor Štagljar. On je, naime, u jednoj emisiji Hrvatske televizije izjavio da je Donalda Trumpa kad se zarazio koronavirusom stigla božja kazna, a u jednim je novinama u kontekstu pandemije izjavio da slavenski narodi, budimo iskreni, nisu disciplinirani. Osim po dobrom poznavanju Božje volje, doktor Štagljar poznat je i po tome što svako malo u hrvatskim medijima najavi da je otkrio lijek za rak.

Hrvatski mediji se, što se tiče znanosti, uglavnom bave najvažnijim stvarima, odnosno koji je od vrhunskih svjetskih znanstvenika našeg porijekla uistinu najvrhunskiji.

Liječenje bičem

Liječnik s američkog juga, Samuel Cartwright, 1851. godine otkrio je navodnu bolest kojoj je dao ime drapetomanija. Tvrdio je da je to mentalna bolest zbog koje porobljeni crnci žele bježati iz svog ropstva. Kao prevenciju i lijek za bolest, Cartwright je predlagao da se robove bičuje do besvijesti.

”Otkrio” je i još jednu navodnu bolest crnih robova i nazvao je Dysaesthesia aethiopica. Ta je bolest prema njemu bila uzrok lijenosti robova. Tvrdio je da se bolest može prepoznati po tome što robovi izgledaju pospano i imaju plikove po tijelu koji se, prema njemu, lako liječe “na temelju fizioloških principa” i to teškim radom na suncu.

Isaac Newton, londonska kuga i dolazak Zvijeri

Matematički genij i tvorac univerzalnog zakona gravitacije, Isaac Newton, bio je i mistik i alkemičar, opsjednut potragom za "kamenom mudraca" i dešifriranjem biblijskih proročanstava. Napisao je mnogo više teksta o alkemiji i Bibliji nego o klasičnoj mehanici. Odgonetavajući Bibliju, predvidio je smak svijeta i dolazak Zvijeri u 2060. godini.

Predložio je i recept za lijek protiv kuge. U njegovim nedavno otkrivenim zabilješkama iz vremena epidemije londonske kuge piše ovako: prvo nađete poveliku žabu krastaču, a onda je objesite naglavačke (!) u dimnjaku (!) na tri dana, sve dok ne povrati (!) i crkne. Potom pokupite svu žablju rigotinu (!) za koju Newton tvrdi da sadrži "zemlju s raznim kukcima" (!). (? Osušenu ?) žabu potom smrvite u prah (!), pomiješate s rigotinom, a od te smjese napravite tablete (!). Eto lijeka za kugu.

Mi, crvi u siru

Carl Linnaeus, znanstvenik koji je klasificirao sav živi svijet uvođenjem binomne nomenklature u taksonomiju, pred kraj se života mučio pitanjem zašto u prirodi uopće postoji raznolikost. “Zašto Stvoritelj nije načinio Zemlju od sira”, pitao se, “koju bismo mi crvi mogli žvakati dok rastemo, živimo i množimo se?”

Linnaeus je veliki dio svog radnog vijeka proveo sastavljajući literarne pohvale samom sebi te tvrdio da nikada nije bilo većeg botaničara ili zoologa i da je njegov sustav klasifikacije "najveće postignuće u znanosti".

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---