Kraj znanosti, epizoda 6, 17. ožujka 2023.

Knjiga “Kraj znanosti” Johna Horgana mogla bi sigurno i danas, kao i prije 27 godina kad je napisana, oduševiti ponekog mladog znanstvenika ili studenta. Ja sam je dobio na poklon od kolege 2002. godine kad sam doktorirao. Njegova je namjera bila vjerojatno humoristična - nabavio je knjigu koja sugerira kraj, u trenutku kad sam ja završio sa svojim formalnim fizičarskim obrazovanjem. Pa iako tada više i nisam bio mlad znanstvenik, i na mene je ta knjiga prilično utjecala. Prirodni znanstvenici, a možda pogotovo fizičari, prolaze, naime, kroz proces tehničkog obrazovanja, ali i kroz vrstu profesionalne indoktrinacije, gdje im se kroz legende u udžbenicima i na predavanjima objašnjava navodna veličina i posebnost njihove struke. Obično se radi o anegdotama o velikanima struke, koji, naravno, uvijek vide dalje od svih drugih, kao naprimjer Richard Feynman u povjerenstvu za analizu eksplozije NASA-ine letjelice Challenger 1986. godine, Paul Dirac koji sjetno sanjari o ljepoti i eleganciji teorije, Einstein koji kao činovnik u patentnom uredu okreće fiziku naglavce, Niels Bohr s potkovicom prikucanom iznad vrata jer je čuo da pomaže i onima koji u to ne vjeruju, i slično. Ružnije epizode iz te veličanstvene povijesti obično se prešućuju ili prepričavaju ublaženo i apologetski, naprimjer ona o Edwardu Telleru koji otkucava kolege pred političarima dok zagovara sve jače nuklearne bombe ili o Heisenbergu koji ih pravi za Hitlera. O Newtonu koji kao predsjednik Kraljevskog Društva uništava portret i reputaciju podjednako taštog Roberta Hookea nakon njegove smrti, a sebi podiže spomenike još za života, i o svim onim fizičarima koji se uvijek zaklinju na znanstvenu istinu, a ipak su pokrali ili zanijekali tuđe doprinose ne bi li sebi osigurali veličinu i utjecaj. Takvih je u znanosti uistinu ogroman broj.

Povijest je znanosti posve drukčija i mnogo ružnija od onoga što studenti uče na fakultetima i čitaju u popularno-znanstvenim prikazima koji su uvijek preslađeno štivo za omladinu. Oni još ne mogu u potpunosti razumjeti društveni kontekst svoje buduće profesije i defekte ljudskih karaktera, koji se živo oslikavaju pogotovo u znanosti zbog kompetitivne naravi te djelatnosti.

Horganova je knjiga još jedan u nizu zaslađenih doprinosa povijesti znanosti, iako je njegova zamisao bila očito drukčija, s obzirom na količinu, uglavnom tanušne ironije kojom začinjava često groteskne intervjue sa znanstvenim veličinama od kojih se knjiga i sastoji.

To je parada likova koji će sigurno zauzeti svoja zaslužena mjesta u sumnjivim legendama koje će se prepričavati nekim budućim studentima, iako je skoro svaki od njih silno zabrinut hoće li se to uistinu i dogoditi jer je to jedino za čim zapravo žude.

Većina je tih slavnih znanstvenika zastala u nekakvom razvojnom limbu, na emocionalnom nivou pubertetlija koji se nadmeću s drugim pubertetlijama o tome tko je pametniji i čiji su uvidi u narav stvarnosti temeljitiji

I “kraj znanosti” u nazivu Horganove knjige je takva, pubertetska i megalomanska vrsta kraja. Horgan, naime, smatra da znanost kao aktivnost mora završiti ili barem temeljito usporiti zato jer je već toliko toga fundamentalnog otkriveno da čak ni najpametniji među znanstvenicima ne mogu više načiniti temeljite proboje.

Horganovi velikani ne žude za nekim “trivijalnim” stvarima i otkrićima, za razumijevanjem alge, drenjine, ili otkrićem novog lijeka - ne, oni žele, kao i Einstein, spoznati “Božji um” jer ako itko takvo što može spoznati, to su naravno oni. Ta je kripto-religiozna megalomanija odavno prisutna u znanosti, posebno u fizici čestica i velikim ujedinjujućim teorijama. Te se discipline zanose idejom da je baš sve moguće objasniti jedinstvenim uzrokom, principom ili simetrijom, a iz tog bi prvobitnog uzroka slijedilo sve ovo, navodno “trivijalno” od čega živimo i što jesmo.

Studenti fizike zato vole nositi majice na kojima piše "I reče Bog:" pa onda četiri Maxwellove jednadžbe zapisane na najkompaktniji i najnerazumljiviji mogući način, "i bi svjetlost!". Htjelo bi se reći da i sam Bog govori kompaktnim jezikom fizike, jezikom njihove profesije, i da uopće ne mora misliti ni o svjetlosti, ni o mačkama ni drenjinama, nego tek o apstraktnim i sažetim principima iz kojih slijede i drenjine i mačke. Tu se navodno radi o spoznaji koja nema veze sa stvarnim svijetom i društvom te s kontekstom u kojem se znanost odvija. Spominje se, uostalom, i nekakav bog pa bi sve to trebalo doprinijeti tome da se zanesemo eteričnim i uglađenim idealom znanosti i potragom za znanjem koja postaje gotovo moralna kategorija. Horgan je to ipak donekle prepoznao:

Znanstvenici se rado prikrpavaju tom idealu pripisujući tako sebi osobine asketa, navodno nezainteresiranih za sitne stvari, društvo i bijedne svađe, iako se većina njih uglavnom bavi upravo tim stvarima, stalno zabrinuti zbog vlastitog utjecaja u znanstvenoj zajednici, prestiža i mjesta u povijesti. To je ono o čemu Horganova knjiga malo ili nikako ne govori, premda tu negdje tek počinje priča o pravom kraju znanosti, posve drukčijem od onoga o kojem govore Horganovi likovi. Tu Horganov doprinos priči o znanosti temeljito podbacuje. Čavrljajući sa znanstvenim zvijezdama, on ih ne pita ništa uistinu važno, nego ostaje zadivljen uglancanim idealom znanstvene pameti i navodne potrage za konačnom istinom, iako je knjigu napisao s namjerom da tu potragu i ideal demontira.

Pa čak je i takav, na kraju idolopoklonski pristup, podignuo prilično veliku buku među znanstvenim velikanima. Neki od njih proglasili su ga ignorantom i zabludjelim prorokom kraja i propasti koji protivnicima znanosti daje oružje za njihove sulude ideje i smanjenje financiranja. To znanstvene zvijezde naviknute na lagodna čavrljanja u skupim hotelima i egzotičnim krajevima, gdje se uz vino razgovara o tome tko je najpametniji, uvijek posebno pogađa. Pa su mu to i pismeno i javno zamjerili, uznemireni Horganovom slutnjom da bi njihova pamet mogla pomalo zakazati i usporiti u vremenima pred nama, s obzirom da je navodno sve najvažnije već otkriveno i da oni možda i ne žive u najboljim od svih vremena za velika otkrića. No, to je prepirka koja se vodi o površnim temama, i u njoj se o znanosti i njenom stvarnom stanju ništa važno i ne spominje.

Brojni su autori došli do mnogo relevantnijih zaključaka o kraju znanosti. Još je 1973. godine antiratni pokret američkih znanstvenika “Science for the People” iznio stavove o problemima društvene kontekstualizacije znanosti koji su danas samo pojačani. Tiče se to izravno i Horganovog pristupa, točnije izostanka pravog pristupa temi:

Znanost sigurno neće skoro završiti zbog spoznajnih ograničenja, no njen bi kraj mogla prizvati znanstvena birokracija. Ona znanstvenoj djelatnosti nameće pravila koja vode do njene degeneracije te do nepovoljne transformacije institucija na kojima se ona odvija. Danas se tako inzistira na navodno mjerljivim rezultatima znanstvenog istraživanja, evaluacijama, proizvodnji doktoranada, radova i privlačenju sredstava, tehnološkoj primjeni istraživanja, javno-privatnim partnerstvima, centrima takozvane izvrsnosti, spin-offovima, startupovima i osnivanju patentnih ureda na javnim institutima i sveučilištima. Za te se potrebe proizvodi cijeli rječnik birokratskog novogovora, u kojem riječi imaju potpuno suprotno značenje od onih koje bi trebale imati. To je jedan potpuno drukčiji rječnik od onoga kojim se govori u Horganovoj knjizi. Konrad Liessmann u “Teoriji neobrazovanosti” iz 2006. godine o tome kaže:

Sve to dovodi do proliferacije znanstvene produkcije, zapravo znanstvenog smeća, a znanstvenici koji ga uspiju najviše proizvesti i objaviti, uz bogato javno financiranje, dobivaju još i više jer udovoljavaju nametnutim administrativnim kriterijima. Takva djelatnost nema u krajnjoj liniji nikakve veze sa spoznajom o kojoj govore Horgan i njegovi sugovornici.

Modeli znanstvenog istraživanja i publiciranja izmaknuli su svakoj razumnoj kontroli. Znanstvenici koji uglavnom rade u javnim institucijama i koji su financirani javnim novcem, proizvode znanost koja se objavljuje u prestižnim časopisima, u kojima opet javni znanstvenici volontiraju kao recenzenti, a privatne kompanije potom ubiru na tom sadržaju ogromne svote novca. Taj javno proizvedeni, a privatno preuzeti sadržaj za velike svote otkupljuju knjižnice, opet javnih, institucija te se novac iz javno financiranog sektora na veliki broj načina prelijeva privatnim korporacijama. Sve to ide na štetu javnosti koja bi morala imati mnogo više koristi od svoje znanosti koju je i platila. Ta je proizvodna i profitna paradigma preuzela znanstvenu kulturu istraživanja i objavljivanja te dovela do bujanja znanstvenih časopisa i radova u kojima se objavljuje sve i svašta. Sve se pretvorilo u utrku za produkcijom i profitom pod svaku cijenu sa svim dobro poznatim manifestacijama, što uključuje i napuhavanje burzovno-znanstvenih balona. Ukoliko žele objaviti članak u časopisu Nature koji sebi tepa da utire znanstvene trendove, znanstvenici danas za to moraju platiti oko 10000 eura i za tu svrhu moraju pronaći istraživačka sredstva. Ni u drugim i manje prestižnim časopisima nije bitno drukčije, razlikuju se samo cijene. Iako se u znanosti govori o navodno “predatorskim časopisima” koji objavljuju znanost samo zbog velikih profita, prava je istina da su danas svi znanstveni časopisi predatorski, a pogotovo oni najprestižniji i najskuplji.

Kako se sve manje radi o spoznaji, a sve više o kupovini i prodaji, o tržištu i profitu, u znanosti se danas pribavljanje sredstava smatra mjerom ideje i nadahnuća. Konrad Liessmann o tome piše:

Iako svi znanstvenici znaju da je u današnjoj znanosti sve puno dopinga i laži, svejedno jedni druge nazivaju izvrsnima. Profitni su kriteriji potpuno zamijenili one spoznajne, a znanstveni je članak umjesto informacijske efektivno postao birokratsko-administrativna i kupovna jedinica. Svi su se ovi trendovi izrazito ubrzali u zadnjih desetak godina.

Već jako dugo svjedočimo značajnoj korupciji znanosti, posebno u sektorima gdje je ona isplativa, a pogotovo u području proizvodnje i patentiranja lijekova, gdje se studije sve češće obrađuju namjerno statistički nekorektno, tako da pokažu željene ishode. Takvi se rezultati objavljuju i u najprestižnijim znanstvenim časopisima, iako su često neponovljivi, što je temeljni preduvjet da se nešto uopće nazove znanošću. Neki znanstvenici koji su autori takvih radova čak ni ne sudjeluju u kreaciji rada od njegovog samog početka nego često prihvaćaju tzv. „počasna autorstva“ gdje iznajmljuju svoj znanstveni kredibilitet zbog nagrade i prestiža, zato što se suradnja s farmaceutskom industrijom smatra prestižnom, a i nagrađuje iz javnih fondova. Lijekovi se proizvode na širokoj podlozi javne znanosti, znanja i istraživanja koja se izvode i desetljećima su se izvodila na javnim sveučilištima i institutima, ali su profiti od lijekova privatni, a njihove cijene sumanute. Mnoge molekule koje se danas koriste, naprimjer u liječenju raka, nastale su iz kemijski bliskih inačica namijenjenih drugoj svrsi koje su bile tisuće puta jeftinije. U studenom 2022. godine američka Administracija za hranu i lijekove odobrila je lijek za hemofiliju B. Riječ je o genskoj terapiji za odrasle čiji jedan tretman košta 3.5 milijuna dolara, ali to je samo jedan u oceanu sličnih primjera. Javni liječnici sudjeluju kao eksperti u odobravanju navodno milosrdnih doza takvih lijekova koje kompanije “poklanjaju” javno-zdravstvenim sustavima, pogotovo siromašnijih država, a nakon takvih reklamnih poteza zamotanih u veo struke i znanosti, te, najčešće onkološke lijekove, javno zdravstvo i bolnice i otkupljuju po ogromnim cijenama, nimalo milosrdno, naravno. Nisu svi ti lijekovi djelotvorni, iako se redovito tako predstavljaju i iako su svi vrlo skupi. U cijelom tom procesu znanstvena istraživanja imaju temeljnu ulogu, iako su dosezi tih istraživanja rezervirani za one koji mogu platiti cijenu koja se traži.

Sve je to još u rujnu 1973. godine, ranije spomenuti pokret “Science for the People” u svojim proglasima jasno ustvrdio, a pedeset godina kasnije nalazimo se u situaciji koja je samo dodatno okoštala:

Javno-privatna partnerstva često su izravan uvjet za javna financiranja znanstvenog istraživanja, što potiče stvaranje sitnih privatnih industrija i laboratorija u kojima rade javno financirani istraživači i profesori, a gdje se često proizvodi pseudoznanost. Iz kapljice krvi i, zamislite, DNA molekule mjeri se tako genska sklonost određenim sortama vina, proizvode se personalizirani testovi za dugovječnost ili biomarkeri koji očitavaju navodnu stvarnu starost pojedinca. I u Hrvatskoj je takvo bio-astrološko gatanje popularno, a njegovo se financiranje javnim sredstvima smatra “suradnjom znanstvene i poslovne zajednice”. Iako su te metodologije često diskreditirane čak i u kompromitiranoj znanstvenoj literaturi, one se i dalje potiču javnim novcem. Razlog je tome dominantna ekonomska ideologija koja tvrdi da su javno-privatno partnerstvo i komercijalizacija znanosti korisni za širu zajednicu. Prava je istina da je to korisno jedino za znanstvenike koji vode takve industrije i koje financiramo uglavnom javno, nakon čega se u njihove džepove slijeva i novac kupaca privučen navodnom izvrsnošću koju takvi znanstvenici stječu privlačeći javna sredstva i proizvodeći nekakve testove, članke, doktorande, a i aluminijske privjeske koje možete ponosno istaknuti uz rezultate testa svoje biološke starosti. Mnoge su od današnjih znanstvenih zvijezda iz takve kategorije, a njihovo postojanje slika je pravog kraja znanosti i gubitka kontrole javnosti nad znanošću koja se financira. Takva lažna znanost radi protiv interesa građana, a da oni o tome nemaju pojma jer više i nema nikoga da ih o tome obavijesti. U članku “Loša znanost” iz 2014. godine, Llewelyn Hinkes-Jones piše:

Nedavna globalna situacija s cijepljenjem protiv korona-virusa bila je još jedan u nizu neprozirnih, a ogromnih događaja nad kojima je kontrolu potpuno preuzela politička i znanstvena birokracija u sprezi s privatnim kapitalom i sitnom znanstvenom industrijom. Mala je privatna kompanija BionTech pod zaštitom farmaceutskog giganta Pfizera tako izravno pregovarala sa svjetskim vladama i osigurala prodaju enormne količine svojih cjepiva pod uvjetima koji javnosti ni danas nisu u potpunosti poznati, iako je upravo javnost omogućila temelje razvoja tih cjepiva financirajući znanost na javnim institutima i sveučilištima.

Znanstvenici se danas pojavljuju kao proizvođači narativa, apologeti društvene nepravde, sustava stjecanja, profita i individualne ekonomske moći. Michio Kaku, slavni fizičar i popularizator znanosti, u publikaciji Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu iz 2022. godine izjavio je da bi se "fizika mogla iskoristiti za stvaranje savršenog kapitalizma".

Uvjerljivi su znanstveni apologeti danas traženi predavači na skupovima bankara, bogataša, investitora i filantropa raznih vrsta. Na večere i vožnje podmornicom koje je financijaš i seksualni zlostavljač Jeffrey Epstein priređivao za znanstvene zvijezde, često su dolazili i Murray Gell-Mann, Stephen Hawking, Stephen Jay Gould, Oliver Sacks, George M. Church, Frank Wilczek, Steven Pinker, Lawrence Krauss i drugi. Gell-Mann, Hawking, Gould i Pinker su znanstvenici koji paradiraju i kroz Horganovu knjigu. Epstein je, osim što je bio seksualni zlostavljač i bogataš, bio i zainteresiran za znanost uzdrhtale Horganove vrste, pogotovo za transhumanizam, i zanimalo ga je kako bi se njegova duša mogla zauvijek preseliti u neku formu nematerijalnog bivanja. Zanimala ga je, naravno, i eugenika. To je česta karakteristika bogataša, a i znanstvenih velikana koji si umišljaju da su uspjeli zato što su bolji od drugih.

Neugodno plitki i naivni pristupi znanosti potput Horganovog samo ojačavaju sveprisutnu zabludu i podgrijavani mit da je djelatnost u znanosti prostor inspiracije, individualne i intelektualne slobode i utočište od ovog svijeta, od formalizacije bivanja, od hijerarhije, statusa quo, profita, tuposti, međuljudskog maltretiranja pa i zla. Istina je potpuno drukčija. Profitno, menadžersko i birokratsko proždiranje svijeta, mjerenje svega i svačega, učinaka i ishoda, ulaza i izlaza, dovelo je do toga da je u znanosti danas najmanje važna ideja i nadahnuće jer se to dvoje ne može ni izmjeriti niti se kao takvo broji zato što mu je prodaja nesigurna.

Znanost ni danas, kao ni prije pedeset godina kad o njoj pišu znanstvenici iz pokreta “Science for the People”, nije opće dobro i ne zadovoljava potrebe javnosti:

Ništa od svega toga ne piše u Horganovoj knjizi, a umjesto važnih stvari Horgan često ističe površnosti, o tome kako tko izgleda i trepće, s namjerom da valjda i sebi tako doda nekakav kredibilitet, zato što je imao čast biti u blizini tih zvijezda.

To je česta boljka znanstvenih novinara, pogotovo kod nas, a rezultira time da je današnje izvještavanje javnosti o znanosti postalo potpuno irelevantno. Ono se svodi na fotografiranje sa znanstvenim zvijezdama u njihovim uredima i na konferencijama, prebrojavanje nagrada koje su naši znanstveni velikani primili, projektnih sredstava koje su privukli i članstava u akademijama na koja su ih izabrali. I naši znanstveni velikani, uglavnom iz inozemstva, trude se da redovito o svemu tome obavještavaju domaće znanstvene novinare. Tako dobro znamo tko su najbolje odjeveni hrvatski znanstvenik i znanstvenica te koji je Hrvat jedini preostali član kanadske akademije znanosti, nakon što je onaj Hrvat koji je izabran prije njega umro. Saznali smo i kako će naši znanstvenici svaki čas otkriti lijek za rak pluća, iako to oni u našim medijima najavljuju svakih pet godina iznova. Riječ je o manifestaciji celebrity kulture i društva spektakla koje je preuzelo pogotovo znanost, disciplinu u kojoj se kompetitivnost, narcisoidnost, egomanija i drugi defekti karaktera njeguju stoljećima kao poželjne osobine. Astrofizičar Mile Karlica o tome kaže:

U periodima buktanja pandemije koronavirusa svakodnevno smo gledali groteskno natjecanje u učenosti, nadmetanje u tome tko će nas od svih naših znanstvenih velikana spasiti, a bilo je čak i onih koji su javno i u milijunima prebrojavali živote koje su dosad spasili. Svakih pet minuta sa svih TV stanica bili smo bombardirani novim najvažnijim vijestima o virusu koje su nam ozbiljnih lica prenosili naši ugledni znanstvenici, a sve je to često bilo začinjeno obavijestima novinara o njihovim velikim probojima u istraživanju virusa. I na svjetskom nivou objavljen je ogroman broj potpuno nekorisnih i nepotrebnih članaka o koronavirusu, od kojih su mnogi i povučeni. U svoj je toj jagmi i površnosti znanost bitno izgubila na vjerodostojnosti.

Horganova knjiga ima neobičan kraj. U njenom zadnjem poglavlju on opisuje svoju mistično-psihotičnu epizodu kad mu se na trenutak učinilo da je uspio proniknuti u samu suštinu postojanja. Tu je vrlo osobnu epizodu pokušao ekstrapolirati iz ranijih poglavlja i traženja onog konačnog znanstvenog Odgovora kojem je posvetio cijelu knjigu. Moglo bi se vjerojatno reći da je Horgan neka posebna, iako depresivna vrsta vjernika, čovjeka kojemu su nužno potrebni odgovori iako ih teško pronalazi bilo gdje i koji znanstvenu potragu cijeni mnogo više nego što bi to htio priznati. U takvim se osobnim preokupacijama vjerojatno krije i razlog Horganove slijeposti za pravu kontekstualizaciju znanosti i za realne okolnosti koje bi mogle uzrokovati njen kraj. Pa iako John Horgan o znanosti i znanstvenoj metodi zna mnogo više od ogromne većine znanstvenih novinara, njegova knjiga ne govori nažalost mnogo o važnim stvarima i ostaje tek jedan u nizu doprinosa proizvodnji mitskog narativa o idealnoj znanosti.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---