Disciplined Minds, epizoda 1, 10. studenog 2022.

Djecu otkad su posve mala pitamo što žele biti, misleći na profesiju kojom se žele baviti. Zanmljivo je kako glagol "biti" vežemo uz profesiju, kao da ona definira pa i iscrpljuje čovjekov bitak. Neki ljudi to uistinu doslovno shvaćaju. Ima, na primjer liječnika kojima bi život bez njihovog poziva i stotina pacijenata koji u njih gledaju kao spasitelje bio potpuno besmislen. Nije to isključivo stvar liječničke profesije, u svim profesijama je mnogo ljudi koji svoj smisao nalaze isključivo u profesionalnoj ulozi koju igraju u društvu, u tome što čitaju vijesti u udarnom televizijskom terminu, pišu članke o skupim restoranima, ili dodjeljuju nagrade za književnost. Jedan od sigurnijih znakova za prepoznavanje takvih osoba je način na koji se ponose svojim titulama i koliko se vrijeđaju kad se o njihovoj struci govori loše. Oni najčeše zastupaju vrlo površne i uglavnom lažne slike svojih profesija o kojima govore isključivo u superlativima. U takvom narativu oni nalaze podlogu za svoju individualnu važnost, tj. grade svoj identitet na pripadanju posebno važnoj grupi. Zato svaku kritiku grupe doživljavaju vrlo osobno, kao narušavanje osobnog integriteta. Kad takvi kažu da si "uvrijedio cijelu struku", zapravo žele reći da si povrijedio njihovo visoko mišljenje o sebi kao pripadnicima te struke.

Pored toga što je iritantno i štetno za okolinu, definiranje osobnog značenja i smisla prvenstveno kroz vlastitu profesionalnu ulogu onemogućuje pojedincu da se uistinu ostvari. Još je zen-monah Amakuki u vezi s tim rekao:

Pogledajte naše današnje posjednike položaja, ugleda pa i učenosti. Što oni rade? Učenjak je uhvaćen u klopku učenosti, čovjek na položaju i od ugleda položajem i ugledom, a bogataš svojim bogatstvom. Oni pate zbog toga; umjesto da su u mogućnosti da to upotrijebe, oni su time opterećeni. Budući da uz to čvrsto prianjaju, nikad ga ne mogu odbaciti. Oni nisu drugo doli njegovi čuvari. Ostaviti sve, odbaciti sve, pravi je put da se sve skupi i da se sve posjeduje.

Možda je još zlokobnije što takav pristup čovjeka čini slijepim za društveni kontekst i značenje njegove profesije. Umjesto da sagledaju stvarnu društvenu ulogu vlastite profesije, pogotovo u njenim negativnim aspektima, pojedinci o njoj ispredaju mitove i bajke i glorificiraju njen značaj i povijest. Takvi pojedinci vjerojatno su češći u zanimanjima koja se smatraju uglednim i prestižnim, a znanost je svakako takvo zanimanje.

Knjiga Disciplined Minds Jeffa Schmidta objavljena je još 2000. godine, a ja sam je prvi put pročitao 2007. godine, kad je situacija i u svijetu i u znanosti ipak bila nešto drukčija nego je danas. Vrijeme je da se Schmidtova knjiga ponovo pročita jer se mnogi od njegovih zaključaka danas čine manje paradoksalnim i sumnjivim nego što je to izgledalo prije 22 godine.

Schmidt se u svojoj knjizi bavi ulogom visoko obrazovanih profesionalaca u društvu i pokazuje kako ih njihovo bespogovorno pristajanje uz vlastite profesije i institucije obezvređuje i kao pojedince i kao građane korisne društvu te ih pretvara u sluge sustava. Takvi profesionalci često djeluju u suprotnosti s interesima zajednice, a u skladu s interesima statusa quo i trenutne raspodjele moći i bogatstva u društvu.

Ne poistovjećujte se s institucijom pa o njoj govorite kao o "njima", a ne kao o "nama". Pojedinci koji se nazivaju radikalnim profesionalcima, ali koji se poistovjećuju s institucijama koje ih zapošljavaju i ne vide sukob između onoga za što su angažirani i onoga za što misle da treba raditi, neutralizirani su ugradnjom u sustav.

Schmidt je fizičar koji je devetnaest godina radio kao urednik u časopisu Physics Today, a nakon objavljivanja knjige dobio je otkaz jer je knjigu navodno napisao u vremenu u kojem je trebao raditi za svog poslodavca. On zapravo u samom uvodu u knjigu to i "priznaje":

Ova knjiga je ukradena. Djelomično napisana na ukradenom vremenu, tj. osjećao sam da nemam izbora nego to učiniti na taj način. Kao i milijuni drugih koji zarađuju za život, ja sam davao većinu svog najkvalitetnijeg vremena svom poslodavcu.

Schmidt, naravno, nije dobio otkaz zbog ove rečenice, dobio je otkaz jer su njegovo ponašanje i pristup poslu s vremenom postali prijetnja i smetnja njegovim poslodavcima. Drugim riječima, njegova ideologija i razumijevanje vlastitog rada i profesije bili su nespojivi s ideologijom poslodavca. Pa iako riječ "ideologija" rijetko vežemo uz radno mjesto i poslove profesionalaca, Schmidt prilično uvjerljivo pokazuje da je svaki posao profesionalca neraskidivo vezan uz ideologiju, prvenstveno ideologiju netalasanja, odn. pristajanja uz načine na koji svijet funkcionira i podržavanje takvih načina vlastitim djelovanjem. Najgore su ideologije koje se pretvaraju da to nisu nego da su navodno “stručnost” ili čak način na koji svemir prirodno funkcionira.

Rad općenito postaje sve ideološkiji pa tako i radna snaga koja ga obavlja. Kako je tehnologija olakšala proizvodnju, zapošljavanje se pomaknulo iz tvornica u urede, gdje se posao vrti oko inherentno ideoloških aktivnosti, kao što su dizajn, analiza, pisanje, računovodstvo, marketing i druge kreativne zadaće. Naravno, ideologija je cijelo vrijeme bila prisutna na radnom mjestu: poslodavci su uvijek pomno ispitivali stavove i vrijednosti ljudi koje zapošljavaju, kako bi se zaštitili od sindikalista, radikala i drugih čiji bi "loš stav" potkopao radnu disciplinu. Danas će, međutim, za relativno mali, ali brzo rastući dio poslova, poslodavci pažljivo procijeniti vaš stav iz dodatnog razloga: njegove ključne uloge u samom poslu. Na takvim poslovima, kojih ima u svim područjima, od novinarstva i arhitekture do obrazovanja i komercijalne umjetnosti, vaš pogled na svijet prijeti utjecajem ne samo na količinu i kvalitetu onoga što proizvodite, već i na samu prirodu proizvoda. Ovi poslovi zahtijevaju striktno pridržavanje zadanog gledišta, pa je preduvjet za zapošljavanje volja i sposobnost primjenjivanja onoga što nazivam ideološkom disciplinom.

Dobar dio Schmidtove knjige može se čitati kao opća analiza i kritika rada i ideologije koja se o radu ispreda, a koja se posvuda u društvu, pogotovo u okviru obrazovanja predstavlja kao "zdrav razum".

Usko usmjereni pojedinci mogu raditi na način koji je više sličan stroju i obaviti više posla po satu. Štoviše, ljudi koji imaju manje vještina ili su one jednostavnije mogu biti manje plaćeni. Stoga poslodavci nazivaju podjelu rada "učinkovitom". Ali ona je učinkovita samo ako se zanemari društvena cijena organizacije proizvodnje na način u kojem su poslovi obično monotoni i nezadovoljavajući. Takvi poslovi, umjesto da omoguće pojedincima da razviju svoje mentalne i fizičke sposobnosti tako što će ih slobodno i potpuno upražnjavati (odnosno, umjesto da budu zabavni), otupljuju um i tijelo i usporavaju osobni razvoj onih koji ih obavljaju. Sustav proizvodnje koji učinkovito funkcionira prema ciljevima poslodavaca ne mora nužno učinkovito funkcionirati prema ciljevima zaposlenika ili prema ciljevima društva općenito.

Poseban je naglasak knjige ipak na poslovima profesionalaca, a pogotovo znanstvenika - fizičara. Mnogima koji se tim poslovima bave većina onoga o čemu Schmidt piše neće biti novost, novost će im biti tek njegov pogled na njihov posao i odnose moći u njihovim strukama koje većina njih smatra potpuno normalnim i nužnim za svakodnevno funkcioniranje.

Podjela rada unutar istraživačkih projekata često je toliko hijerarhijska da raspodjela ovlasti više nalikuje onoj u vojsci nego u demokraciji. Profesori su na vrhu, i sami organizirani u strogoj hijerarhiji. (Obično možete reći tko je na vrhu gledajući tko dobiva publicitet, jer profesori koji imaju najveću moć unutar projekta fizike obično sebe imenuju "glasnogovornicima" i zabranjuju drugim profesorima da razgovaraju s novinarima.) Sljedeći u nizu su "fizičari istraživači", koji su doktori znanosti koje profesori zapošljavaju svojim saveznim ugovorom ili novcem s projekta; fizičari istraživači dobivaju profesorske plaće, ali ne dobivaju stalno zaposlenje ili pravo glasa na sastancima svojih sveučilišnih odjela za fiziku. Slijede postdoktoranti, a na dnu su diplomanti. Među tim znanstvenicima nema čak ni privida demokracije. Profesori na vrhu hijerarhije imaju potpunu kreativnu kontrolu nad eksperimentom. Ako fizičar ispod samog vrha ima pravi utjecaj na ono što se radi, to nije zato što to osigurava demokratska struktura, već zato što je pojedinac na vrhu slučajno “dobar šef” i to dopušta.

“Strukovno dostojanstvo” znanosti, nekakvu idealnu i imaginarnu “znanost” i njen “dignitet” često brane profesionalci bez individualnih kvaliteta. Takvi se često predstavljaju kao moralne vertikale, zato što ideal znanosti i sve one legende o znanosti koje su usvojili na studiju pripisuju sebi. No, znanost i akademija te institucije na kojima se znanost odvija su okružja kao i sva druga. To su područja kompleksnih međuljudskih odnosa, igara moći, nadmetanja i dominacije i nema u njima ničeg institucionalnog što bi od tih poslova činilo nešto vrijedno divljenja, što bi predstavljalo ideal izdvojen izvan uobičajenih načina društvenog funkcioniranja. Pa ipak, mladi ljudi često nisu svjesni funkcionalnih aspekata svoje profesije i u nju ulaze s idealima koje moraju napustiti ukoliko u takvim sustavima žele opstati. Schmidt smatra da je to strašan gubitak talenta i energije najboljih mladih ljudi i porobljavanje pojedinaca koje sustav u sebe pripušta.

Tako na domjenku uz vino i sir nakon kolokvija na anglistici, studentica prve godine diplomskog studija skupi hrabrosti prići predavaču, poznatom profesoru s drugog sveučilišta, i postaviti pitanje o književnosti. Ali prije nego što je razgovor imalo odmaknuo, član lokalnog fakulteta dolazi i prekida ga pitanjem koje je čekao postaviti: “Planira li Jones doista napustiti Yale? Čuo sam trač.” Ubrzo su dva profesora zaokupljena širokom raspravom o otvaranju radnih mjesta diljem zemlje, potporama za istraživanje, ugovorima o knjigama, urednicima časopisa i tko se bori za moć na tom području. Studentica se, shvativši da se razgovor neće vratiti na očito manje važnu temu književnosti, povlači natrag u masu. Verzije ove generičke scene pojavljuju se često u svim područjima. Profesori ovdje simboliziraju tragediju svih zaposlenih stručnjaka koji su počeli kao studenti koji vole svoje predmete. Takvi se studenti podvrgavaju procesu stručnog usavršavanja u nastojanju da se oslobode tržišta, ali umjesto da ih taj proces ojača, oni bivaju osakaćeni njime. Lišeni političke kontrole nad vlastitim radom, otuđuju se od svojih interesa i svoj život mjere uspjehom na tržištu.

Sustav koji efektivno selektira profesionalce s odgovarajućom ideologijom, a ne nužno bistrinom i kvalitetom, kako se to obično prikazuje, proizvodi institucije pune poslušnih poltrona, i profesionalaca koji se svojom profesijom kite kao medaljom umjesto da je iskoriste u interesu svojih sugrađana. To je prema Schmidtu ogromna šteta za društvo.

Sustav koji potencijalno neovisne mislioce pretvara u politički podređene klonove jednako je loš za društvo kao i za zakržljale pojedince. On jača moć korporacija i drugih hijerarhijskih organizacija, potkopavajući demokraciju. Kao što ću detaljno objasniti, to čini tako što proizvodi ljude koji su korisni hijerarhijama, i samo hijerarhijama: nekritične zaposlenike spremne i sposobne proširiti doseg volje svojih poslodavaca. U isto vrijeme, sustav u kojem pojedinci ne čine značajnu razliku kad su najdublje uključeni u društvo – to jest, na poslu – potkopava napore da se izgradi kultura stvarne demokracije.

Znanstvenike je nažalost često lako kupiti i upregnuti u propagandu najružnijih interesa. Ogroman je broj primjera koji bi ovo mogli potvrditi, a možda je najsvježija situacija kojoj smo svjedočili u doba pandemije corona-virusa. Nema čega se tu znanstvenici nisu napričali i čega su se sve pokušali naprodavati. Često je, nažalost, vjerojatnije da će se istina o znanosti čuti od neprofesionalaca nego od znanstvenika.

Bio je potreban društveno osviješteni neprofesionalac da pokaže što treba učiniti. Godine 1994. pomoćni pravnik koji je radio za odvjetničku tvrtku koja je zastupala duhansku kompaniju, djelujući pod imenom “Mr. Butts” [], poslao je 4000 stranica tajnih dokumenata duhanske tvrtke aktivistu protiv pušenja. Ovi razotkrivajući “cigaretni papiri” pokazuju koliko je neugodno lako za dobrostojeću organizaciju dobiti ono što želi od uglednih znanstvenika. Strategija duhanskih kompanija bila je koristiti znanstvenike kako bi opasnosti cigareta izgledale kontroverzno. Kompanije ovise o činjenici da mnogi promatrači koji čuju riječ "znanstvenik" naivno misle da su "nepristrani". Tako je čelnik Vijeća za istraživanje duhana, koje je bilo glavna organizacija za istraživanje zdravlja u duhanskoj industriji, rekao Kongresu: "Mi smo znanstvenici i tražimo znanstvenu istinu." Međutim, kako je javnost postajala sve svjesnija potrebe da se zapita za koga stručnjaci rade, duhanskoj industriji postajalo je sve teže - ali još nije nemoguće - koristiti svoje kontrirajuće znanstvenike kako bi naveli ljude da misle "kontroverzno" kada čuju o nalazima istraživanja koja impliciraju duhan u bolesti i smrti.

Rezultati znanstvenog istraživanja nisu opće dobro, čak ni kad su posve istiniti, reproducibilni te uistinu pripadaju rastućem tkivu prave znanosti. Novac, naime, određuje tko će biti vlasnik takvog rezultata u svakom primijenjenom (nad-epistemološkom) smislu. Primjene znanstvenog rezultata su u tom smislu posve nekomunalne, odn. ovise o profitnim interesima financijera, kao što ovise i uvjeti koji su doveli do financiranja upravo takvog znanstvenog rada, a ne rada neke druge vrste. Razdvajati znanost i spoznaju od ove elementarne društvene činjenice je zabijanje glave u pijesak, tako tipično za današnje znanstvenike koji redovito glume kako je njihovo istraživanje potpuno neovisno o sociologiji, usmjereno isključivo na stjecanje znanja i stvar njihove vlastite odluke. Schmidt pokazuje kakva je istina o projektnom financiranju znanosti i koliko je različita od onoga što bi znanstvenici o svom poslu voljeli misliti.

Naivna je vjera koju mnogi imaju u znanost i u to da je ona utočište od ovog svijeta i spas od svega onoga što u njemu ne valja. Znanost ne dolazi izvan ovog svijeta nego je proizvod ovog svijeta, a znanstvenici su ljudi koji u prosjeku žele manje-više iste stvari kao i svi drugi ljudi. U ovom je svijetu znanost često naprljavija borba za novac i prestiž u kojoj se njeno idealno utemeljenje potpuno gubi. Stoga je bezrezervna vjera u znanost naivna, jer podrazumjeva i bezrezervnu vjeru u ovaj svijet. A znamo da ovaj svijet sigurno nije najbolji od svih svjetova.

Schmidt je nakon dobivenog otkaza tužio svog poslodavca i u toj tužbi uspio. Čim je vraćen na svoje radno mjesto dao je otkaz. Ne znam što se danas s njim događa, ali knjigu i dvadeset dvije godine nakon što je napisana mogu preporučiti kao aktualan osvrt na rad i profesionalce.

Odlučio sam napisati ovu knjigu dok sam i sam bio na poslijediplomskom studiju, stječući doktorat iz fizike, i bio sam uznemiren kad sam vidio kako mnogi najbolji ljudi odustaju ili su izbačeni. Jednostavno rečeno, oni studenti koji su bili najviše zabrinuti za druge imali su najveću vjerojatnost da će nestati, dok su njihovi egocentrični, usko fokusirani vršnjaci bili spremni za uspjeh. Najdruželjubiviji, najsimpatičniji i najodaniji pojedinci, oni koji su tvrdoglavo nastavili cijeniti ljudski kontakt, bili su hendikepirani u natjecanju. Bili su u nepovoljnijem položaju ne samo zato što su im interesi bili široki, već i zato što su ih njihova uvjerenja o velikim problemima kao što su pravda i društveni utjecaj natjerala da zastanu, razmisle i preispitaju. Njihovo oklijevanje i razmišljanje usporilo ih je, ohladilo njihov entuzijazam i skrenulo im pozornost na druge prioritete, stavljajući ih u nepovoljniji položaj u odnosu na njihove žestoke generacijske kolege koji se ništa nisu pitali. Shvatio sam da su i poslodavci favorizirali ljude koji su svoje brige o velikim stvarima držali pod kontrolom, uvijek na poziciji od sekundarne važnosti u odnosu na dodijeljeni im posao. Stoga sam uvidio da su obrazovanje i zapošljavanje samodosljedan, ali duboko manjkav sustav.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---