Ispovijed, epizoda 14, 20. srpnja 2023.

Moj bolnički cimer otprije dvije godine svaka dva-tri tjedna nazove da pita kako sam. Priznajem da ja ne zovem. Zapravo, nazovem ako propustim poziv, i to je to. Skoro je nemoguće ne saznati nešto o svom bolničkom cimeru, pogotovo ako ste samo dvojica u sobi. Provodite cijele dane i noći skupa, jedete zajedno, dijelite WC i kupaonicu, liječničke vizite, pažnju sestara... Nas dvojica nemamo mnogo zajedničkog, shvatili smo to i on i ja u bolnici. Kad nazove, kažem uglavnom da sam dobro, što je uglavnom i nasreću i istina. Čini mi se da je on prošao bolje od mene i da bi se moglo reći da je izliječen. Pita me kakvo je stanje, a ja ispričam pokoju o lijekovima i terapijama i o pokušajima liječnika da kontroliraju bolest. A on onda redovito ispali: “Samo vjera, stari. Samo vjera!”. Ne znam točno zašto to radi budući da dobro zna, još od naših razgovora u bolničkoj sobi, da ja do nikakve vjere ne držim, a pogotovo ne do one formalizirane koja je njemu važna. Nekoliko puta sam nešto ironično dometnuo, ali cimer se ne da i uporno, barem malo, tupi o toj vjeri svaki put kad nazove pa više i ne reagiram. Mogao bih možda, da sam dovoljno dobronamjeran i blag, to njegovo inzistiranje interpretirati i kao iskreno ohrabrenje.

Što to uostalom znači “Samo vjera, stari!”? Da bi me vjera mogla spasiti od smrtonosne bolesti? Ili da bi mi se Bog mogao smilovati zato što “vjerujem”? Takve zamisli izlaze valjda iz pokušaja da se nad bolešću i životom uspostavi nekakva kontrola. Nietzsche bi otrovno primijetio da:

Ta nekakva vjera, štogod ona bila, posebno je popularna među bolesnicima. Ima među smrtno bolesnima pravih obraćenika koji u zadnjim mjesecima života postaju gorljivi vjernici, nadajući se valjda da bi to nekako moglo preokrenuti tijek njihove bolesti ili im barem osigurati neki drugi život, na nekom boljem mjestu, gdje oni koji ne vjeruju neće stići. I među zdravim ljudima ima određeni broj onih koji ne bi mogli podnijeti život, koji bi poludjeli da ne vjeruju u neko jasno formalizirano značenje vlastitog bivanja. Ne znam koliko ih je. Bilo bi sigurno netočno reći da su svi oni koji se izjašnjavaju kao vjernici takvi, jer mnogi od njih i ne poimaju apsurd bivanja u svoj njegovoj širini pa ne bi mogli od njega ni poludjeti, vjerovali ili ne.

Čovjek koji bi se, ako mu je vjerovati, vjerojatno ubio da nije pronašao neku svoju varijantu vjere bio je Lav Nikolajevič Tolstoj. O tome piše u “Ispovijedi”.

“Ispovijed” je Tolstojev podugi esej, o tome kako je počeo, prema njegovim riječima, istinski vjerovati. Ispovijed je Tolstoj zapisao u ranim pedesetim godinama svog života, a iznesene je zamisli dorađivao u pismima i člancima, sve do kraja života. Vjernici često ističu ovo djelce kao argument za vjeru i neku vrstu dokaza da razum i inteligencija, koji se Tolstoju ne mogu lako zanijekati, ne vode nužno u ateizam. Ta je vrsta kvazi-argumentacije tipična kod nas kad se kao argument za vjerovanje navodi religioznost navodno vrhunskih znanstvenika. Vrhunski dokaz kvalitete vjerskog opredjeljenja trebao bi, dakle, biti to što Ivan Đikić, Alemka Markotić, Davor Pavuna ili Igor Rudan vjeruju u nešto, štogod, iako je njima, ako sam ja to dobro shvatio, važnije da se predstave kao pravi Hrvati.

Igor Rudan

Cilj je valjda dokazati da i znanstvenici, čiji je posao i struka da budu razumni, vjeruju u Boga, pa onda mora biti da u tome nema ničeg nerazumnog, da je to, štoviše, znanstveno! Ovome treba ipak dodati da su znanstvenici-vjernici u Hrvatskoj vrlo uobičajena pojava i vjerojatno mnogo češća nego bilo gdje drugdje, osim možda u teokracijama. U Hrvatskoj je danas skoro nemoguće naći znanstvenika koji ne trči da se izjasni kao vjernik. Hrvatska je zemlja znanstvenika-svetaca.

Antonio Šiber

Tolstoj, za razliku od nekih od takozvanih vrhunskih hrvatskih znanstvenika, shvaća da se vjerovanje ne može opravdati razumom pa je dobar dio njegove ispovijedi pokušaj da opravda napuštanje razuma ne bi li razumski prihvatio vjersku nerazumnost.

Kako Tolstoj voli matematiku, a u knjizi se i pojavljuju jednadžbe, cijelu bismo knjigu mogli opisati kao razmatranje jednadžbe oblika x+y=5. U prvom dijelu knjige Tolstoj sasvim korektno razmatra problem koji ta jednadžba predstavlja te prepoznaje da se ona ne može riješiti jer su u njoj dvije nepoznanice. U drugom dijelu knjige Tolstoj nespretno i skrivećki briše dio jednadžbe u kojem piše “+y”, sve dok mu ne preostane x=5 te tvrdi da je tako zapravo riješio jednadžbu. Taj bi se drugi dio knjige mogao proglasiti i uvredom razumu i kronikom intelektualne propasti. Tolstoja, doduše, možda i ne treba shvaćati previše ozbiljno, pogotovo zato što u kasnijim zapisima o vjeri i religiji iznosi i drukčija mišljenja ponekad nepomirljiva s onima iznesenima u “Ispovijedi”. I sam, uostalom, priznaje da je podučavao i pisao o stvarima o kojima ništa nije znao.

U prvom dijelu “Ispovijedi” ima zanimljivih i korektnih, razumnih, uvida, na primjer o apsurdnosti i okrutnosti bivanja, iskazanih u egzistencijalističkoj maniri:

Zanimljiva je i njegova primjedba o vjernicima koji javno oglašavaju svoju pravoslavnu vjeru:

Neobičnosti i odstupanja od linije razuma počinju kad Tolstoj počinje tvrditi da je najdostojanstveniji i najdosljedniji način da se prevaziđe apsurd bivanja samoubojstvo. Uviđajući problematičnost takvog “rješenja”, on počinje tvrditi da je razum stoga očito nedovoljan i da čovjek ne može dostojanstveno i dosljedno živjeti pouzdajući se isključivo u svoju razumnost.

Zašto bi razrješenje spoznaje o apsurdnosti života bilo samoubojstvo? Ako imamo ikoga koga na ovom svijetu volimo, majku, oca, suprugu, dijete, nećemo se ubiti zato da njima ne bi bilo teško. Pa čak ni zbog mačke koju više neće imati tko hraniti. To je elementarna etika, i ljubav koja nema nikakve veze s vjerom u koju se zaklinju oni koji u njoj navodno pronađu rješenje apsurda bivanja. Oni poput Tolstoja, barem ako je vjerovati njegovoj ispovijedi, odlučuju da se ne ubiju i da njihova ljubav ima smisla tek kad sebi počnu zamišljati neke više razloge i svjetove. Nije li takva ljubav zapravo jadna, slabašna i prijetvorna? Nije li neizmjerno snažnija ljubav koja voli bez obzira i bez razloga, koja voli usprkos apsurdu i besmislu pa i zlu bivanja? Koja, ako je nekome smisao izvan razumljivog i razumnog tako nužno potreban, na taj način postaje sam smisao, iako je i dalje potpuno nerazumljiv, izvan razuma? To nema baš nikakve veze s vjerom, Trojstvom i bradatim kršćanskim bogom. Vjera je u tom smislu potpuno nepotrebna, kao što u “Svitanju” kaže i Nietzsche, ironično citirajući Luthera:

Ako bi netko baš morao znati odakle bi dolazili taj moral i ljubav i zašto bismo nekoga uopće voljeli, onda bismo mogli primijetiti da i slonice vole svoje sloniće, mačke svoje mačiće, a i šira vučja obitelj svoje vučiće. Njima za to ne treba nikakav Bog. Ljudi su njihovi rođaci, evoluirali su s njima, uz njih i od njih. Vole se i vuk i vučica i orao i orlica, no oni kojima je očajnički potreban božanski smisao vjerojatno to ne bi nazvali ljubavlju. Ne može biti da je neka mačka slično što i oni. Za njih je prava ljubav tek ona koja je božanski odobrena, koja potvrđuje njihovu važnost i neizmjernu vrijednost na ljestvici života, u konačnom smislu, planu i razlogu postojanja cijelog svemira. Prava je ljubav za njih, dakle, efektivno papirnata, a njihov navodni smisao često služi tome da nadoknadi to što nemaju stvarne ljubavi, one koja voli bezuvjetno i bez ikakve nade i smisla.

Tolstojeva ideja da je “vjera spoznaja smisla ljudskog života”, nije ništa novo ni originalno, a često se zlorabi da se ukaže kako nevjernici navodno nemaju smisla u svojim životima. Osamnaestog svibnja 2020. jedan je svećenik na hrvatskoj televiziji izjavio da se “čak i najveći nevjernici pitaju koji je smisao života”. Svećenici, naravno, uglavnom uopće ne razumiju suštinu tog pitanja i poziciju s koje tom pitanju pristupaju oni koji imaju dovoljno hrabrosti i slobode da ga uistinu postave.

Zar nema, uostalom, zadovoljstva u bivanju u vrelom ljetnom danu kad nas ništa ne boli? Kad nađemo zasjenjeni prostor, negdje u hladu drveta i promatramo sjajne točkice svjetlosti kako titraju oko nas, dok se krošnja blago njiše na vjetriću? Moglo bi biti da je onaj tko u tome ne može uživati, ne misleći uvijek o smislu i značenju, propustio naučiti nešto važno u životu.

Kvazirazumski bijeg u vjeru, kod Tolstoja je klasno obojen. Uvidjevši koliko su njegovi prijatelji i kolege isprazni, zaključuje da su cijele klase aristokrata i državnih službenika moralno degenerirane te da su njihova bivanja besmislena. Spas, ili barem nadu, vidi u seljacima koji mu se, usprkos teškom životu i napornom radu čine sretnima, a razlog za to on nalazi u njihovoj priprostoj, ali navodno iskrenoj vjeri.

Opažanje ispraznosti bivanja cijelih klasa Tolstoja navodi na potragu za vjerom, za smislom u onostranosti, što je neobična reakcija. Netko bi, sasvim logično, zaključio da problem nije u izostanku istinske vjere, nego u nefunkcionalnom društvu koje stvara i podržava isprazna bivanja čitavih klasa.

Veličanje vjere siromašnih seljaka čini se kao pokušaj iskupljenja. Tolstoj, uostalom, priznaje svoje zločine prema seljacima zbog kojih bi se svatko s imalo ljudskosti kajao:

Onaj tko je pljačkao i ubijao ljude, kažnjavao ih iako je znao da nisu krivi, ima i te kakav razlog tražiti u tome neki smisao i iskupljenje, razloge koji nadilaze njegovu odgovornost i nekoga tko bi mu oprostio. A onih koji su mu imali što oprostiti bilo je očito dosta.

Vrijedna su Tolstojeva zapažanja o različitim vjerama i interpretacijama kršćanstva:

Premda primjećuje kako je nelogično da se Bog pojavljuje u brojnim, često suprotstavljenim religijama, takva ga zapažanja ipak ne navode na pomisao da su sve religije lažne, usprkos navodnoj istini koju propovijedaju. Umjesto toga, on pokušava samostalno odrediti što je to pravo kršćanstvo, neiskvareno interpretacijama i utemeljenjima autoriteta crkava.

To čeprkanje po navodno istinskom božanskom u kršćanstvu, prilično je skroman ishod velikih razmišljanja o smislu i razlogu. Primjenjujući opet nekakvu varijantu navodnog razuma, Tolstoj pokušava razdvojiti praznovjerje od “prave vjere”, iako je kršćanima zapravo nemoguće bilo što proglasiti praznovjerjem, s obzirom na to da je Isusovo navodno uskrsnuće u temelju njihove vjere, koja bez toga i nema nikakvog smisla. Takvim postupkom, koji kritizira kad ga primijeti kod drugih, Tolstoj sam sebe svodi na sektaša, na neuspjelog utemeljitelja još jedne od bezbrojnih interpretacija kršćanstva ili barem na teologa. Nietzsche bi mu rekao:

Drago Pilsel, hrvatski novinar i teolog, uredio je 2017. godine knjigu svjedočanstava ateista i agnostika u kojoj su ovi odgovarali na pitanje iz naslova knjige: “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”. Pravo pitanje, naravno, nije u što vjeruju oni koji u Boga ne vjeruju, nego u što vjeruju oni koji u Boga vjeruju. Kršćani, ovisno doduše o varijanti kršćanstva, vjeruju uistinu u neobične stvari - u zagovor blaženika, pogotovo ako su iste nacionalnosti, u pomoć anđela, u vidjelice, u natprirodne ishode rituala, u čudotvorna izlječenja, u posvećenu vodu, u krv i tijelo Kristovo koje se materijaliziraju u vino i kruh, u moći sasušenih dijelova tijela svetaca i slično. U dubrovačkoj procesiji svetog Vlaha, naprimjer, osim njegove zlatom okovane glave, nosa se i Isusova pelenica.

Čini mi se da Tolstoj nije dobro razumio uobičajene razloge za vjersku identifikaciju zbog kojih je kontraproduktivno zazivati nekakav navodno “istinski duh kršćanstva” i ukazivati da su mržnja i nasilje protivni tom duhu. Ogromna većina ljudi ne naziva se kršćanima zbog duha ljubavi i oprosta koji bi se možda i mogao iščitati iz Novog zavjeta, nego zato što su im rekli da su kršćani, zato što su prihvatili autoritet ljudi u kapicama i zato što su stekli potrebne sakramente, na vrijeme i prikladno odjeveni. Šokirati se time što razni zločinci sebe nazivaju kršćanima i ukazivati na to stoga je potpuno promašeno, jer njihova identifikacija nema u suštini nikakve veze s razlikovanjem ljubavi od zločina i mržnje.

Tolstoj je razloge za postojanje religija prepoznao u “Ropstvu našeg vremena”, objavljenom desetak godina nakon “Ispovijedi”, iako se tamo osvrće na kapitalizam i teorije političke ekonomije:

U tom je opažanju opisan univerzalni razlog za stvaranje i održavanje religija i vjere u neki drugi i bolji, utješni svijet u kojem bi se loša djela opravdala, iskupila i učinila dijelom višeg smisla.

Teško je izbjeći usporedbu Tolstojevog pogleda na kršćanstvo i onog Nietzscheovog. Uostalom, oni su bili i suvremenici. Nietzsche je bio 16 godina mlađi od Tolstoja, a umro je deset godina prije njega. Koliko god bi se Nietzscheovi pogledi na kršćanstvo mogli proglasiti rastrganim i na momente bijesnim, oni su daleko dublji i konzistentniji od Tolstojevih. Zanimljivo je u tom smislu da se Tolstoj u svojim zapisima o religiji osvrće na Nietzschea, uvijek negativno, gotovo sa zgražanjem, a njegove su interpretacije Nietzscheovih tekstova na rubu falsifikata:

Mogla bi se u svemu tome iščitati i ljubomora i podsvjesno shvaćanje da je Nietzsche zapravo cijelu tu iluziju i vjersku dramu razumio i razotkrio mnogo temeljitije od njega:

Podsjetio me dio “Ispovijedi” na Thomasa Bernharda i njegov roman “Mraz”, ne zato što su ta djela slična, nego zato što su gotovo suprotna. No, i Tolstoj i Bernhard na sličan način uspoređuju ljudski život i potragu za smislom sa šumom. Tolstoj piše:

a Bernhard

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---