Znanost o bolesti i smrti 1, epizoda 17, 13. rujna 2023.

Prošao sam osnovnu školu bolesti i umiranja, dapače, već i srednju. Ovladao sam tablicom množenja bolesti i umiranja. Sad sam već pohađao nastavu iz više matematike bolesti i smrti. Ta me znanost, priznajem, oduvijek privlačila, a sada sam otkrio da sam je opsjednuto studirao. Odavno sam sve podredio samo toj znanosti, potpuno sam sâm od sebe otkrio tu znanost, okolnosti me nisu mogle dovesti ni do jedne druge znanosti osim te, u kojoj su sadržane sve ostale znanosti. Toj sam se znanosti potpuno predao, tako sam samoga sebe na najprirodniji način od bespomoćne žrtve učinio promatračem te žrtve i ujedno promatračem svih drugih. Taj je odmak bio jednostavno od životne važnosti, to mi je bila jedina mogućnost da spasim svoju egzistenciju.

Thomas Bernhard, Hladnoća, izolacija

S vremenom postaje sve napornije dokazivati da si živ, u telefonskim razgovorima i susretima sa živima koji uvijek iskažu prigodno zadovoljstvo što te još vide i čuju, i donekle oprezno razgovaraju s tobom, dosta opreznije nego ranije, kad nije bilo izgledno da u skorije vrijeme prestaneš biti živ. Ostaje, ipak, nesanica iza tih razgovora koji imaju tendenciju da se ponavljaju u mnogobrojnim varijacijama prigušenih jastukom. Slutim, također, da takvi razgovori uzrokuju opadanje kose, pogotovo u kombinaciji s terapijama namijenjenih kontroli nenormalno velikih i prilično nepravilnih stanica s ljubičastim jezgrama. Ujutro se od tih razgovora osuše usta, barem minutu-dvije nakon buđenja, prije nego što ustanoviš da su koljena i dalje pokretna, a ostali zglobovi tek umjereno nateknuti. Potom slijedi rijeka automobila u gradu zelenih stremljenja, na mostovima preko Save koji se sumnjivo ljuljaju dok u koloni čekaš odvajanje, a pored tebe prolaze kamioni. Tu je već desetljećima sve isto, različiti su samo oni koji troše svoje živote u kolonama, odlažući smeće koje se slabo odvozi, sve dok ne obole i umru pa netko drugi zauzme njihovo mjesto u redu u kojem se čeka odvajanje sa zakrčene autoceste. Donekle je svejedno jesi li baš ti živ ili nisi u tom gradu sve zelenije budućnosti, premda je bitno da si registriran u skladu s propisima, u smislu imena na računima u kasliću ili registracijske tablice koja se može očitati na kamerama pored ceste i povezati s vlasnikom koji je prekršio važeće ograničenje.

Ponekad je nužno, ipak, dokazati da si još živ, i to u određeno mjesto i vrijeme, zbog popunjavanja tablica i putnih naloga te stresa administrativne djelatnice koja, s pravom, strepi od financijske kontrole i nedostatka dokaza o službenom putu, u smislu potvrđenih računa izdanih u pravo vrijeme i na mjestu koje se može povezati sa svrhom puta. To je, u suštini, jedino što je zanima u vezi sa životom djelatnika, točnije, može li se činjenica da su oni bili živi, a da ne mogu dokazati svrhu i službeni karakter svog bivanja u određenom vremenu i prostoru i to na način koji se uvažava u administrativnom smislu i prema propisanim protokolima, može li se ta činjenica da su oni bili živi, ali na način koji ne mogu dokazati pa je s toga neadekavatan u administrativnom smislu i potencijalno kažnjiv prema važećim zakonima, može li se ta činjenica iskoristiti protiv nje koja mora sve to odobriti i potpisati. Potrebno je dokazati da si živ zbog poreza i prireza te ispunjenih excel tablica o dolascima i odlascima koje se moraju arhivirati svaki mjesec i ispuniti na vrijeme radi isplate plaće koja se isplaćuje samo živima. Sva ta administracija prestaje u slučaju smrti koja se također mora adekvatno dokazati tako da se život djelatnika može prigodno zatvoriti i arhivirati, a sve one kartice koje su se vodile na njegovo ime mogu stornirati u skladu s procedurom.

U blažem kršenju propisa ipak pomaže ponešto ako imaš rak ili neku drugu smrtonosnu bolest koja, nadaju se, neće trajati predugo jer se izvjesno narušavanje procedura u takvim slučajevima može tolerirati, to je i ljudski, ali samo ako ne traje predugo te ako djelatnik umre u razumno skoro vrijeme, inače bi netko s pravom mogao pitati zašto je on još uvijek živ, a krši neko pravilo ili čak više pravila propisanih za one koji su živi. Ako imaš rak ili nabubrenu aneurizmu, možeš dobiti neku vrstu predaha, barem nakratko, s obzirom da svi pomisle kako ćeš uskoro i umrijeti pa te otpišu kao relevantan faktor u mjerenjima i ishodima, strategijama i evaluacijama, i nisi im više konkurencija za ugledne pozicije u akademskoj i svakoj drugoj zajednici, na ovom svijetu, uopće. Stoga te neko vrijeme puste na miru pa čak uspiju iskazati i sažaljenje, ali samo ako poživiš još razumno kratko vrijeme nakon čega se efekt istroši, jer nitko nije sposoban iskazivati empatiju i razumijevanje predugo - radi se o prigodnim osjećajima rezerviranim za posebno teške situacije koje se ne mogu produžavati preko neke razumne granice nakon koje se očekuje da uistinu i umreš. Tako će biti i pristojno i bolje za sve one koji su uspjeli očuvati svoju humanost u onom kraćem vremenu u kojem se moglo predvidjeti da ćeš umrijeti. Svi, uostalom, umiru, i od tebe se nikako ne očekuje da od svoje smrti praviš predstavu, nego da budeš umjereno optimističan, pričaš i pišeš o lijepim stvarima, o mačkama i cvijeću, naprimjer, ili o tome kako ćeš, usprkos svemu, ti ipak pobijediti, te da uistinu i umreš kad za to dođe vrijeme.

Treba se ipak nadati da ti, kad dođe taj trenutak koji svi s nestrpljenjem očekuju, neće trebati morfij, jer se on ne može dati u dozama koje izlaze izvan okvira protokola propisanih u situacijama kad rak zdrobi kralježak ili prošuplji vodove za probavne enzime koji u tom slučaju počinju probavljati utrobu bolesnika. Bolesniku, istina, nema pomoći, ail to nikako nije razlog da se morfij primijeni u neadekvatnim koncentracijama, jer je morfij, uostalom, skup, a postoje i povjerenstva koja bi mogla ustvrditi da je pacijent preminuo prije predviđenog vremena i perioda u kojem se očekivalo da se pati prije nego što i uistinu umre - to bi za svakog liječnika koji drži do sebe bila velika mrlja u karijeri. Postoji, uostalom, dokumentacija o napredovanju bolesti, s nalazima arhiviranim iz mjeseca u mjesec i to je u svemu tome nepobitni faktor i dokazni teret, koji, za preminulog, doduše više ništa ne znači, ali koji bi se uvijek mogao iskoristiti protiv nekoga tko je još uvijek živ i tko svakako ne namjerava uskoro umrijeti i bilo bi šteta da bude kažnjen zbog nekoga tko bi umro i ovako i onako pa je svakako bolje da umre u skladu s propisima.

Zdravi još nikad nisu imali strpljenje s bolesnima i prirodno ni bolesni sa zdravima, što ne valja zaboraviti [] Bolesnici ne razumiju zdrave kao što obratno zdravi ne razumiju bolesne i taj sukob je vrlo često smrtonosan; bolesnik mu na kraju krajeva nije dorastao, a prirodno ni onaj zdravi koji se zbog takvog konflikta dosta često razbolio [] Zdravi, zapravo neprestance hine samaritanstvo koje nemaju, koje ne žele imati i koje, jer je hinjeno, bolesniku samo šteti i ne koristi mu nimalo [] Pomažući bolesnome većinom ne pomažu, nego ga opterećuju. Bolesnik koji se vratio kući ne može si dopustiti opterećivanje. Ako bolesnik upozori na to da ga umjesto da mu pomažu zapravo opterećuju, oni koji su samo hinili da mu pomažu dat će mu po glavi. Spočitnut će mu oholost i bezgraničan egoizam, pri čemu je kod njega riječ samo o krajnjoj samoobrani.

Thomas Bernhard, Wittgensteinov nećak

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---