Domoljublje je ropstvo, epizoda 16, 24. kolovoza 2023.

Zašto puno više lajkova dobiješ kad objaviš fotografiju grada u kojem živiš i ispod nje napišeš "Najljepši grad na svijetu!" nego kad ispod iste fotografije napišeš "Najružniji grad na svijetu!"? Fotografija je, na kraju, posve ista u oba slučaja, a obje su izjave podjednako neistinite.

Sve je o poroku i zlu domoljublja već napisano. Ova epizoda podcasta stoga i ne može biti pretjerano originalna. Cilj mi je tek citirati i pročitati pokoju mudru o domoljublju iz knjiga koje se stoljećima pišu i u kojima autori već stoljećima govore manje-više isto. Problem je, izgleda, što nitko to ne čita, ili čita, a da ne razumije, čak i kad se takvo što nađe u lektiri. Dokaz za to su ratovi koji ne prestaju i mržnja koja se i danas lako usmjeri protiv onih druge nacije, kao da o tome i nisu napisane sve te knjige. Razlog tome je možda i to što se usporedo s ovim knjigama koje se, očito, ne čitaju, pišu i knjige koje veličaju domoljubne osjećaje. Knjige su to o hrabrim braniteljima roda i teritorija, neustrašivim konjanicima koji jurišaju na neusporedivo brojnijeg neprijatelja i mučenicima koji zadnjim riječima poručuju generacijama koje dolaze da nikad ne zaborave njihovu žrtvu za naciju i dom i da ih osvete. Ili, u nešto milosrdnijoj, uglađenijoj i neistinitijoj verziji, da oproste, ali da ne zaborave. Takvih je knjiga i mnogo više u lektiri.

Predsjednica države tuđu djecu u vrtiću pita "Želi li tko biti vojnik?", a svoju šalje na Harvard. Želi li tko biti vojnik?

Nema koji podlac nije za sebe tvrdio da je domoljub i da djecu treba odgajati u domoljubnom duhu. Adolf Hitler pisao je u Mein Kampfu:

Povijest koju u školama tovare djeci na leđa zapravo je povijest ratova i brkatih heroja, često sumnjivih likova za koje se tvrdi da su očevi, stričevi i ujaci nacije. Domoljublje iz školskih udžbenika prijetnja je slobodi, tvrdi Emma Goldman u svom eseju iz 1910. godine.

Poimence se ne spominju svi oni silni i bezimeni koji poginuše žrtvovani Molohu, na čiji humcima stoje brkonje iz udžbenika. Oni i nisu ime, nego broj kojim se manipulira po potrebi i kojim se kupuju neka druga djeca kad bude opet prilika da se ubija i gine.

Kurt Vonnegut, Kolijevka za macu

Tolstoj, a i mnogi drugi, pisali su kako je domoljublje prvenstveno sredstvo vladajućih klasa kojim porobljavaju mase:

Lav Nikolajevič Tolstoj, Domoljublje i kršćanstvo (1894)

Djecu indoktriniraju, a odraslima redovito prikazuju predstave:

Lav Nikolajevič Tolstoj, Domoljublje i vlast (1900)

Svugdje je tako, a možda pogotovo kod nas gdje rat nikako ne završava. Proslave bitaka i postrojbi, zrakoplovi, djeca koja se razdragano penju na tenkove, uniforme, kapela vojnog kampa u Afganistanu, branitelji, vojska koja nas čuva od migranata i droge, kacige i pištolji, generali koji uče đake o povijesti, NATO kapelani, vojarne u gradovima, redovite duhovne vježbe u središnjici za obavještajno djelovanje, narod koji voli svoju vojsku, domoljubni maloljetnici s puškama salutiraju pred spomenicima, biskupi koji s oltara prozivaju dezertere, general-ministar obrane protiv ugroza, predsjednica s poluautomatskom puškom u strukiranoj maskirnoj uniformi.

Lažni autoriteti, lažni doktorati, lažni heroji, lažna povijest. I lažna budućnost.

Domoljublje i nacionalizam te vojna nacionalna sila, sredstvo su prvobitne akumulacije kapitala, odnosno pljačke u ime uzvišenih nacionalnih interesa dok svira himna. Fredy Perlman u eseju “Stalna privlačnost nacionalizma” iz 1984. godine vrlo jasno razotkriva vezu između nacije, sile i prvobitne akumulacije kapitala:

No, čini mi se ipak da nije potpuno zadovoljavajuće zadržati se na tolstojevsko-marksističkoj identifikaciji i značaju domoljublja. Ima u domoljublju psihologije zbog koje je ono i danas tako snažan opijat masa, iako je Belfort Bax prije više od sto dvadeset godina predviđao da će nazvati nekoga domoljubljem uskoro biti najgora moguća uvreda. Ema Goldman je tu na pravom tragu

To se domoljubno samoljublje, arogancija i egoizam pažljivo njeguju najuzvišenijim riječima. I sâmo je “domobljublje” dobilo svoju posebnu hrvatsku riječ u godinama rata, kad su se navodno uzvišeni domoljubni osjećaji slijevali u tu novu riječ razdvajajući je od odavno diskreditiranog patriotizma, a pogotovo nacionalizma. Razlika između domoljublja, patriotizma i nacionalizma, međutim, ne postoji - postoje samo oni koji na njoj inzistiraju.

Od domoljubne pljačke najviše koristi uvijek imaju oni na samom vrhu. Oni grabe tvornice, žive u muzejima, postaju vlasnici otoka, izvora, helikoptera, dvoraca i hotela, skupljaju dijamante, a ako je vrijeme rata trguju i s neprijateljem. Sve to oni rade i dok granate po selima i gradovima ubijaju djecu. U periodima nacionalističkog ludila namire se pomalo i oni sitniji pljačkaši koji se busaju u domoljubna prsa. I odatle potječe smrtonosna privlačnost domoljublja i u najpotlačenijim masama, jer uvijek ima sasvim dovoljno psihopata te onih koji sanjaju da će, kad dođe vrijeme, nekome nešto oteti, pozivajući se pritom na najuzvišenije domoljubne razloge. Oni drugi, kojima se otima, označavaju se kad dođu ta slavna vremena žutim ili bijelim trakama oko nadlaktice čime se svima pokazuje da su lovina čije pljačkanje i ubojstvo neće biti kažnjeno. Zločini počinjeni u ime domoljublja prikazuju se kao herojstvo. Perlman piše:

U mirnodopskim periodima, domoljublje je halucinogen i sedativ za roblje. Dozira se po potrebi proslavama, zastavama i nogometom. Pravi domoljub voli zajedništvo i grozi se nacionalnih podjela i kad je u klasnim podjelama na samom dnu dna. Domoljubi s vrha ga u tome bodre. Ako pravi domoljub i slučajno pomisli da živi u državi lopova, popova, ulizica i poltrona, poduzetnika robovlasnika, lažnih doktora i uglednih kriminalaca, uvijek se može sjetiti, i biti zbog toga sretan, što ga u državi koju voli zastupaju predstavnici njegovog naroda.

TEMELJNI TEOREM HRVATSKE DEMOKRACIJE: Nikad neće biti toliko osramoćenih domoljuba da se za one još uvijek preostale ne bi moglo glasati.

Domoljubu zajedništvo s kriminalcima i ubojicama nimalo ne smeta, jer je u svemu tome najvažnije da su svi pravi domoljubi. Jedni drugima govore da je tako isto i u Norveškoj i svakoj normalnoj zemlji na svijetu.

Kad vam u facu kažu "domoljublje", onda vam poltroni, ulizice, lopovi i kriminalci govore da je ovo njihova, a ne vaša zemlja.

Inzistiranje na domoljublju i zajedništvu u mirnodopskom vremenu govori o društvu koje ne može egzistirati u normalnom, mirnom modu; o društvu kojem je stalno potreban ushit, adrenalin, agresija, magla, mit i doping da bi preživjelo iz dana u dan. Militarizacija društva i izmišljanje neprijatelja tipično je domoljubno rješenje svih mogućih problema, koji nemaju baš nikakve veze s vojskom. Strah od neprijatelja ujedno proizvodi i obožavanje onih koji nas ‘brane’, bili oni i najgori zločinci. Zato se u navodno prijelomnim vremenima zazivaju vojska i branitelji, razne “ugroze” te domoljublje koje svi moramo iskazati ne bismo li prebrodili krizu.

Mi smo se naviknuli na najgore gadosti, na lopove, ubojice i podrepaše koji postadoše ugledni građani, sve u ime demokracije i nacije, jer je tako u svim najnormalnijim zemljama svijeta, tako nam rekoše s televizije.

Postoji kod nas, a to je i svjetski trend, cijela klasa ljudi koji sebe nazivaju mislećima i intelektualcima, a sve što rade je da najgore predrasude, mržnju, nacionalizam i ksenofobiju oblače u učene i lijepe riječi. Domoljublje je takva, navodno lijepa, riječ. Svugdje su takvi mudroslovi i danas vrlo popularni. Razlog tome je što to odgovara onima na vrhu, a i što je mnogima mnogo ljepše svoju mržnju smatrati vrlinom. U svakoj je državi, i danas kao i uvijek, vrlo nepopularno kritizirati domoljubni zanos i patriotizam te tvrditi da su i jedno i drugo samo umiljenice za najcrnji nacionalizam. Umiljenica i odmilica su, inače, hrvatske riječi za hipokoristik.

Kad kažeš "fanatično domoljublje" onda je to kao nešto pozitivno. Za razliku od, naprimjer, "fanatični islamist".

Čak i ljudi koji sebe zovu građanima i lijevo politički orijentiranima, smatraju domoljublje vrhovnom vrlinom. Mnogi od finih, "građanskih" Hrvata misle i da domoljublje treba biti u planu i programu Građanskog odgoja u školama. Kažu da je krajnje vrijeme da se desnici oduzme monopol na patriotizam i djecu nauči što je PRAVO domoljublje. Doduše, mnogi od njih zagovaraju i vjeronauk u školama, iako za ove nove vidjelicama s vilama i betoniranim plažama kažu da su lažne - djecu zato treba poučiti o onim PRAVIM.

Kurt Vonnegut, Bog Vam dao, gospodine Rosewater

Kršćanstvo, a posebno crkva su potentan dodatak domoljublju, iako je, pomalo naivni Tolstoj, smatrao upravo suprotno. Kršćanstvo se lijepo miješa s domoljubljem, pogotovo ako su oni koje treba mrziti malo drukčije varijante kršćanstva, muslimani ili, najbolje, nevjernici. Biskup Košić poručio je tako puku okupljenom na misnom slavlju Gvozdanskom, u siječnju 2021. godine

Popovi su uvijek bili na usluzi vladajućima da hipnotiziraju puk vjerom i domoljubljem. Domoljubi na vrhu se besramno bogate dok domoljubi na dnu pokorno bleje i sve to sretno gledaju, iščekujući život vječni.

Kad pomislite da je sve u državi trulo, uvijek se sjetite riječi kardinala Josipa Bozanića, da Božja providnost vodi povijest naroda.

Domoljublje je vječna tema poezije, pogotovo one akademske, to jest, one potrebne da se zasjedne u nacionalnu akademiju, a i u lektiru. I ja sam napisao nekoliko pjesama o domoljublju, ali ove moje ne dosežu visoke nacionalne akademske standarde.

Od domoljublja nema spasa već stoljećima, iako se djecu u školama stalno podučava o užasima domoljublja. No, uvijek su to užasna domoljublja onih drugih. Od takve se poduke ne može očekivati ništa drugo osim novih užasa. Perlman piše:

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---