Domoljublje je ropstvo, epizoda 16, 24. kolovoza 2023.

Zašto puno više lajkova dobiješ kad objaviš fotografiju grada u kojem živiš i ispod nje napišeš "Najljepši grad na svijetu!" nego kad ispod iste fotografije napišeš "Najružniji grad na svijetu!"? Fotografija je, na kraju, posve ista u oba slučaja, a obje su izjave podjednako neistinite.

Sve je o poroku i zlu domoljublja već napisano. Ova epizoda podcasta stoga i ne može biti pretjerano originalna. Cilj mi je tek citirati i pročitati pokoju mudru o domoljublju iz knjiga koje se stoljećima pišu i u kojima autori već stoljećima govore manje-više isto. Problem je, izgleda, što nitko to ne čita, ili čita, a da ne razumije, čak i kad se takvo što nađe u lektiri. Dokaz za to su ratovi koji ne prestaju i mržnja koja se i danas lako usmjeri protiv onih druge nacije, kao da o tome i nisu napisane sve te knjige. Razlog tome je možda i to što se usporedo s ovim knjigama koje se, očito, ne čitaju, pišu i knjige koje veličaju domoljubne osjećaje. Knjige su to o hrabrim braniteljima roda i teritorija, neustrašivim konjanicima koji jurišaju na neusporedivo brojnijeg neprijatelja i mučenicima koji zadnjim riječima poručuju generacijama koje dolaze da nikad ne zaborave njihovu žrtvu za naciju i dom i da ih osvete. Ili, u nešto milosrdnijoj, uglađenijoj i neistinitijoj verziji, da oproste, ali da ne zaborave. Takvih je knjiga i mnogo više u lektiri.

Predsjednica države tuđu djecu u vrtiću pita "Želi li tko biti vojnik?", a svoju šalje na Harvard. Želi li tko biti vojnik?

Nema koji podlac nije za sebe tvrdio da je domoljub i da djecu treba odgajati u domoljubnom duhu. Adolf Hitler pisao je u Mein Kampfu:

Jer jedino oni koji se kroz obrazovanje i školu upoznaju s kulturnom, ekonomskom i, nadasve, političkom veličinom svoje domovine, mogu steći unutarnji ponos što pripadaju takvom narodu. A boriti se mogu jedino za ono što volim, voljeti jedino ono što poštujem, a poštovati ono o čemu barem nešto znam.

Povijest koju u školama tovare djeci na leđa zapravo je povijest ratova i brkatih heroja, često sumnjivih likova za koje se tvrdi da su očevi, stričevi i ujaci nacije. Domoljublje iz školskih udžbenika prijetnja je slobodi, tvrdi Emma Goldman u svom eseju iz 1910. godine.

Djeca uče vojnu taktiku, o slavi vojnih postignuća koja se uzdižu u nastavnim programima i tako se mladi umovi izopačuju da bi koristili vladi. Nadalje, mladost ove države poziva se na svjetlucavim posterima da se pridruži vojsci i mornarici. “Dobra prilika da vidite svijet!”, viče vladin propagandist. Tako se nevini dječaci moralno opijaju domoljubljem, a vojni Moloh pobjednički korača državom. [...] Narod se poziva na domoljublje i taj luksuz plaća ne samo podrškom svojim “braniteljima”, nego i žrtvovanjem vlastite djece. Domoljublje zahtijeva odanost zastavi, a to znači poslušnost i spremnost na ubijanje oca, majke, brata i sestre.

Poimence se ne spominju svi oni silni i bezimeni koji poginuše žrtvovani Molohu, na čiji humcima stoje brkonje iz udžbenika. Oni i nisu ime, nego broj kojim se manipulira po potrebi i kojim se kupuju neka druga djeca kad bude opet prilika da se ubija i gine.

“Okupili smo se ovdje, prijatelji,” rekao je, “kako bismo odali počast Stotini mučenika demokracije, mrtvoj djeci, svi mrtvi, ubijeni u ratu. Običaj je u ovakvim danima takvu izgubljenu djecu zvati muškarcima. Ne mogu ih nazvati muškarcima iz ovog jednostavnog razloga: što je u istom ratu u kojem je umrlo Stotinu mučenika demokracije, umro i moj vlastiti sin. Moja duša inzistira da ne oplakujem muškarca nego dijete.

Ne kažem da djeca u ratu ne umiru kao muškarci, ako moraju umrijeti. Na njihovu vječnu čast, a našu vječnu sramotu, oni uistinu umiru kao muškarci i tako omogućuju muževno slavljenje domoljubnih praznika.

Ali to su svejedno ubijena djeca.

I ako želimo odati iskreno poštovanje stotini izgubljene djece San Lorenza, predlažem vam da dan najbolje provedemo prezirući ono što ih je ubilo; što će reći, glupost i pokvarenost cijelog čovječanstva.

Možda bismo se, kad se sjetimo ratova, trebali skinuti goli i ofarbati u plavo i po cijele dane ići četveronoške i groktati kao svinje. To bi sigurno bilo prikladnije od plemenitog govorništva i pokazivanja zastava te dobro podmazanih pušaka.”

Kurt Vonnegut, Kolijevka za macu

Tolstoj, a i mnogi drugi, pisali su kako je domoljublje prvenstveno sredstvo vladajućih klasa kojim porobljavaju mase:

Domoljublje u svom najjednostavnijem i najjasnijem značenju nije ništa drugo doli sredstvo kojim vladajući ostvaruju svoje ambicije i pohlepu te kojim se podanici odriču ljudskog dostojanstva, razuma i savjesti i ropski priklanjanju vlastodršcima. [...]

Domoljublje je ropstvo.

Lav Nikolajevič Tolstoj, Domoljublje i kršćanstvo (1894)

Djecu indoktriniraju, a odraslima redovito prikazuju predstave:

Vojska, novac, škola, religija i tisak u rukama su vladajućih klasa. U školama kod djece raspiruju domoljublje pomoću povijesti, opisujući svoj narod kao najbolji od svih naroda, koji je uvijek u pravu. Kod odraslih se isti osjećaj budi spektaklima, proslavama, spomenicima i domoljubnim, lažljivim tiskom.

Lav Nikolajevič Tolstoj, Domoljublje i vlast (1900)

Svugdje je tako, a možda pogotovo kod nas gdje rat nikako ne završava. Proslave bitaka i postrojbi, zrakoplovi, djeca koja se razdragano penju na tenkove, uniforme, kapela vojnog kampa u Afganistanu, branitelji, vojska koja nas čuva od migranata i droge, kacige i pištolji, generali koji uče đake o povijesti, NATO kapelani, vojarne u gradovima, redovite duhovne vježbe u središnjici za obavještajno djelovanje, narod koji voli svoju vojsku, domoljubni maloljetnici s puškama salutiraju pred spomenicima, biskupi koji s oltara prozivaju dezertere, general-ministar obrane protiv ugroza, predsjednica s poluautomatskom puškom u strukiranoj maskirnoj uniformi.

Lažni autoriteti, lažni doktorati, lažni heroji, lažna povijest. I lažna budućnost.

Domoljublje i nacionalizam te vojna nacionalna sila, sredstvo su prvobitne akumulacije kapitala, odnosno pljačke u ime uzvišenih nacionalnih interesa dok svira himna. Fredy Perlman u eseju “Stalna privlačnost nacionalizma” iz 1984. godine vrlo jasno razotkriva vezu između nacije, sile i prvobitne akumulacije kapitala:

Prvobitna […] akumulacija kapitala nije nešto što se dogodilo jednom, u dalekoj prošlosti, i nikad poslije. To je nešto što nastavlja pratiti kapitalistički proces proizvodnje i njegov je sastavni dio.

[…]

Uobičajene profite opetovano uništavaju krize svojstvene sustavu, a nove injekcije prvobitno [akumuliranog] kapitala jedini su poznati lijek za krizu. Bez stalne prvobitne akumulacije kapitala, proces proizvodnje bi stao; svaka bi kriza težila postati trajnom.

Genocid, racionalno proračunato istrebljenje ljudske populacije označene kao legitimni plijen, nije bio odstupanje od inače mirnog marša napretka. Genocid je bio preduvjet tog napretka. Zbog toga su nacionalne oružane snage bile nezamjenjive vlasnicima kapitala. Te snage nisu štitile samo vlasnike kapitala od pobunjeničkog gnjeva njihovih vlastitih izrabljivanih najamnih radnika. Ove su snage također zauzele sveti gral, čarobnu svjetiljku - prvobitni kapital. Učinile su to razvaljujući vrata [domova] onih drugih pružali oni otpor ili ne, te pljačkom, deportacijom i ubojstvima.

Otisci stopala nacionalnih vojski tragovi su marša napretka.

No, čini mi se ipak da nije potpuno zadovoljavajuće zadržati se na tolstojevsko-marksističkoj identifikaciji i značaju domoljublja. Ima u domoljublju psihologije zbog koje je ono i danas tako snažan opijat masa, iako je Belfort Bax prije više od sto dvadeset godina predviđao da će nazvati nekoga domoljubljem uskoro biti najgora moguća uvreda. Ema Goldman je tu na pravom tragu

[…] samoljublje, arogancija i egoizam bitni su elementi domoljublja. […] Domoljublje pretpostavlja da je naša zemaljska kugla podijeljena na male točke, a svaka je okružena željeznom ogradom. Oni koji su bili sretni pa su se rodili na nekoj određenoj točki, smatraju sebe boljima, plemenitijima, većima, pametnijima od živih bića koja nastanjuju bilo koju drugu točku. Zato je dužnost svakoga tko živi na toj izabranoj točki da se bori, ubija i umre u pokušaju da nametne svoju nadmoć svima drugima.

To se domoljubno samoljublje, arogancija i egoizam pažljivo njeguju najuzvišenijim riječima. I sâmo je “domobljublje” dobilo svoju posebnu hrvatsku riječ u godinama rata, kad su se navodno uzvišeni domoljubni osjećaji slijevali u tu novu riječ razdvajajući je od odavno diskreditiranog patriotizma, a pogotovo nacionalizma. Razlika između domoljublja, patriotizma i nacionalizma, međutim, ne postoji - postoje samo oni koji na njoj inzistiraju.

Od domoljubne pljačke najviše koristi uvijek imaju oni na samom vrhu. Oni grabe tvornice, žive u muzejima, postaju vlasnici otoka, izvora, helikoptera, dvoraca i hotela, skupljaju dijamante, a ako je vrijeme rata trguju i s neprijateljem. Sve to oni rade i dok granate po selima i gradovima ubijaju djecu. U periodima nacionalističkog ludila namire se pomalo i oni sitniji pljačkaši koji se busaju u domoljubna prsa. I odatle potječe smrtonosna privlačnost domoljublja i u najpotlačenijim masama, jer uvijek ima sasvim dovoljno psihopata te onih koji sanjaju da će, kad dođe vrijeme, nekome nešto oteti, pozivajući se pritom na najuzvišenije domoljubne razloge. Oni drugi, kojima se otima, označavaju se kad dođu ta slavna vremena žutim ili bijelim trakama oko nadlaktice čime se svima pokazuje da su lovina čije pljačkanje i ubojstvo neće biti kažnjeno. Zločini počinjeni u ime domoljublja prikazuju se kao herojstvo. Perlman piše:

Nacionalne domoljubne vojske bile su, i još su uvijek, sedmo svjetsko čudo. U njima vuk liježe uz janje, pauk uz muhu. U njima su izrabljivani radnici prijatelji eksploatatora, zaduženi seljaci prijatelji vjerovnika, naivčine prijatelji prevaranata, u družini koju ne potiče ljubav već mržnja - mržnja prema potencijalnim izvorima prvobitnog kapitala koji su označeni kao nevjernici, divljaci ili niže rase.

U mirnodopskim periodima, domoljublje je halucinogen i sedativ za roblje. Dozira se po potrebi proslavama, zastavama i nogometom. Pravi domoljub voli zajedništvo i grozi se nacionalnih podjela i kad je u klasnim podjelama na samom dnu dna. Domoljubi s vrha ga u tome bodre. Ako pravi domoljub i slučajno pomisli da živi u državi lopova, popova, ulizica i poltrona, poduzetnika robovlasnika, lažnih doktora i uglednih kriminalaca, uvijek se može sjetiti, i biti zbog toga sretan, što ga u državi koju voli zastupaju predstavnici njegovog naroda.

TEMELJNI TEOREM HRVATSKE DEMOKRACIJE: Nikad neće biti toliko osramoćenih domoljuba da se za one još uvijek preostale ne bi moglo glasati.

Domoljubu zajedništvo s kriminalcima i ubojicama nimalo ne smeta, jer je u svemu tome najvažnije da su svi pravi domoljubi. Jedni drugima govore da je tako isto i u Norveškoj i svakoj normalnoj zemlji na svijetu.

Kad vam u facu kažu "domoljublje", onda vam poltroni, ulizice, lopovi i kriminalci govore da je ovo njihova, a ne vaša zemlja.

Inzistiranje na domoljublju i zajedništvu u mirnodopskom vremenu govori o društvu koje ne može egzistirati u normalnom, mirnom modu; o društvu kojem je stalno potreban ushit, adrenalin, agresija, magla, mit i doping da bi preživjelo iz dana u dan. Militarizacija društva i izmišljanje neprijatelja tipično je domoljubno rješenje svih mogućih problema, koji nemaju baš nikakve veze s vojskom. Strah od neprijatelja ujedno proizvodi i obožavanje onih koji nas ‘brane’, bili oni i najgori zločinci. Zato se u navodno prijelomnim vremenima zazivaju vojska i branitelji, razne “ugroze” te domoljublje koje svi moramo iskazati ne bismo li prebrodili krizu.

Mi smo se naviknuli na najgore gadosti, na lopove, ubojice i podrepaše koji postadoše ugledni građani, sve u ime demokracije i nacije, jer je tako u svim najnormalnijim zemljama svijeta, tako nam rekoše s televizije.

Postoji kod nas, a to je i svjetski trend, cijela klasa ljudi koji sebe nazivaju mislećima i intelektualcima, a sve što rade je da najgore predrasude, mržnju, nacionalizam i ksenofobiju oblače u učene i lijepe riječi. Domoljublje je takva, navodno lijepa, riječ. Svugdje su takvi mudroslovi i danas vrlo popularni. Razlog tome je što to odgovara onima na vrhu, a i što je mnogima mnogo ljepše svoju mržnju smatrati vrlinom. U svakoj je državi, i danas kao i uvijek, vrlo nepopularno kritizirati domoljubni zanos i patriotizam te tvrditi da su i jedno i drugo samo umiljenice za najcrnji nacionalizam. Umiljenica i odmilica su, inače, hrvatske riječi za hipokoristik.

Kad kažeš "fanatično domoljublje" onda je to kao nešto pozitivno. Za razliku od, naprimjer, "fanatični islamist".

Čak i ljudi koji sebe zovu građanima i lijevo politički orijentiranima, smatraju domoljublje vrhovnom vrlinom. Mnogi od finih, "građanskih" Hrvata misle i da domoljublje treba biti u planu i programu Građanskog odgoja u školama. Kažu da je krajnje vrijeme da se desnici oduzme monopol na patriotizam i djecu nauči što je PRAVO domoljublje. Doduše, mnogi od njih zagovaraju i vjeronauk u školama, iako za ove nove vidjelicama s vilama i betoniranim plažama kažu da su lažne - djecu zato treba poučiti o onim PRAVIM.

Prisega, koju je Selena izrekla šest stotina puta, prije šest stotina vrlo skromnih objeda, išla je ovako […]:

"Svečano se zaklinjem da ću poštovati sveto tuđe privatno vlasništvo, i da ću se zadovoljiti svakim životnim položajem koji mi Svemogući Bog u svojoj providnosti odredi. Bit ću zahvalna onima koji mi daju posao, i nikad se neću žaliti na plaću i radno vrijeme, nego ću se uvijek zapitati: 'Što još mogu učiniti za svoga poslodavca, svoju državu, svoga Boga?' Razumijem da nisam na ovoj Zemlji zato da bih bila sretna. Ovdje sam da budem kušana. Ako želim proći kušnju, moram uvijek biti nesebična, uvijek trijezna, uvijek častoljubiva, uvijek čista umom, tijelom i postupkom, te uvijek poštovati one koje je Bog, u Svojoj Mudrosti, postavio iznad mene. Prođem li tu kušnju, po smrti ću uživati u vječnom Raju nebeskom. Ako ne uspijem, gorjet ću u paklu, na sotoninu radost i Isusovu žalost."

Kurt Vonnegut, Bog Vam dao, gospodine Rosewater

Kršćanstvo, a posebno crkva su potentan dodatak domoljublju, iako je, pomalo naivni Tolstoj, smatrao upravo suprotno. Kršćanstvo se lijepo miješa s domoljubljem, pogotovo ako su oni koje treba mrziti malo drukčije varijante kršćanstva, muslimani ili, najbolje, nevjernici. Biskup Košić poručio je tako puku okupljenom na misnom slavlju Gvozdanskom, u siječnju 2021. godine

Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba.

Popovi su uvijek bili na usluzi vladajućima da hipnotiziraju puk vjerom i domoljubljem. Domoljubi na vrhu se besramno bogate dok domoljubi na dnu pokorno bleje i sve to sretno gledaju, iščekujući život vječni.

Kad pomislite da je sve u državi trulo, uvijek se sjetite riječi kardinala Josipa Bozanića, da Božja providnost vodi povijest naroda.

Domoljublje je vječna tema poezije, pogotovo one akademske, to jest, one potrebne da se zasjedne u nacionalnu akademiju, a i u lektiru. I ja sam napisao nekoliko pjesama o domoljublju, ali ove moje ne dosežu visoke nacionalne akademske standarde.

PJESMA O LJUBAVI

Tko nije domoljub
Neka se sam prijavi nadležnim organima
Gdje će biti strijeljan.

Od domoljublja nema spasa već stoljećima, iako se djecu u školama stalno podučava o užasima domoljublja. No, uvijek su to užasna domoljublja onih drugih. Od takve se poduke ne može očekivati ništa drugo osim novih užasa. Perlman piše:

Ideja da razumijevanje genocida, da sjećanje na holokaust, može samo potaknuti ljude da požele razgraditi sustav, je pogrešna. Stalna privlačnost nacionalizma sugerira da je suprotno istinitije, naime da je razumijevanje genocida navelo ljude da mobiliziraju genocidne vojske, da je sjećanje na holokaust navelo ljude da počine holokauste.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---