Benigarov Stepinac, epizoda 4, 14. veljače 2023.

Knjiga “Alojzije Stepinac”, fra Alekse Benigara, objavljena u Rimu 1974. godine, napisana je kao svjedočanstvo o životu kardinala Stepinca, rukom čovjeka Crkve koji mu se divi. Debela je to knjiga, hagiografija kojoj ipak još nedostaje svetac, napisana očito s namjerom da se Stepinca pripremi za svetost, s velikim brojem dokumenata i svjedočenja čija je autentičnost na mjestima upitna. To se ne tiče samo svjedočenja, nego i samih dokumenata od čega se i autor pomalo ograđuje, premda on neautentičnost i navodne podvale u arhivima naglašava skoro uvijek kad se radi o dokumentima koje prezentira komunistička vlast. U knjizi svakako nedostaju mnogi zanimljivi dokumenti, npr. brojni mizogini Stepinčevi osvrti na žene koji se danas često citiraju i koji nimalo ne gode Stepinčevoj kanonizaciji, što je i Benigar donekle uočio.

Zanimljivo je kako je Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva.

Ostalo je ipak mnogo od te Stepinčeve katoličke krutosti i opsesije tjelesnim grijehom i u Benigarovom pregledu, na primjer u pismu Stepinca predstojnici jedne ženske redovničke službe iz 7. siječnja 1957. godine:

Treba se sjetiti, kako se sv. Bernardo morao valjati po trnju uz strašne boli, kad drugčije nije mogao obuzdati životinjsku pohotu tijela. Treba se samo sjetiti onog drugog sveca, koji je u cičoj zimi znao zaroniti u vodu probivši led, te stajati u ledenoj vodi, dok nije postao potpuno gospodarom samoga sebe. Ali koliko napasti i druge vrsti znade sotona probuditi unutar samostanskih zidina i podvrći Bogu posvećene osobe svakovrsnim teškim kušnjama!... Želja u karmelu ne može biti druga negoli posvemašnja pobjeda nad sotonom, nad tijelom, nad svijetom i sretan povratak iz toga duhovnog rata u vječnu nebesku domovinu.

Benigar u Stepinčevom odnosu prema ženama ukratko spominje onaj prema Mariji Horvat, Stepinčevoj mladenačkoj ljubavi ili barem simpatiji, a posebno ističe njegove odnose prema majci i sestri, gdje Stepinčevu majku Barbaru praktički paralelizira s Djevicom Marijom. Neki hrvatski biskupi i danas zazivaju beatifikaciju Barbare Stepinac. Postupak paralelizacije u pripremi za svetost tipičan je za Benigarov pregled. On Stepinca u knjizi često uspoređuje s biblijskim ličnostima, Isusom i katoličkim svecima. U šetnji dvorištem zatvora u Lepoglavi prikazuje ga, na primjer, kao svetog Franju koji propovijeda golubovima i vrapcima, doduše ne onako veselo poput Franje, nego mučenički i patnički, kako i pristaje pravedniku koji je nepravedno osuđen i zatvoren. Stepinčevu zasad nesuđenu svetost Benigar provlači kroz anegdote od samog njegovog rođenja koje je prepričavao i sam Stepinac:

Sâm kardinal je kasnije pripovijedao slijedeću zgodicu iz te svoje rane dobi: «Kad je nakon nekog vremena opet došao župnik Huzek u Stepinčevu kuću i pošao pogledati mališa, koji je bio u kolijevci, našao je na njemu na svoje iznenađenje veliku majčinu krunicu rastegnutu preko cijelog pokrivala u zipci. Zanesen tim prizorom usklikne: «Bara, pa kak ne bi Lojzek postal svetac, kad već sad moli krunicu!»

Benigarovi su autorski doprinosi uglavnom manje zanimljivi od dokumenata i bave se praktički isključivo opravdavanjem i “posvećivanjem” Stepinčeve uloge, pokušavajući pojasniti i odobriti dokumente koji se navode te Stepinčevo navodno vizionarstvo u teškim povijesnim okolnostima. Usprokos tome, to je donekle zanimljivo štivo pogotovo s obzirom na to da predstavlja crkvenu perspektivu što je, doduše, pogled koji je vrlo tipičan i uglavnom onaj koji je poznat velikoj većini hrvatske javnosti, dok se poslijeratna, komunistička perspektiva u javnosti smatra uglavnom falsifikatom. Čuje se kod nas svega, npr. da su komunisti Stepinca otrovali, što Benigar ni ne spominje, nego navodi da je Stepinac umro od rijetkog raka krvi odn. koštane srži, što dokumentirani simptomi i način bolovanja i smrti vrlo tipično i jasno pokazuju.

Naravno da bi samo iz ovakvog ograničenog gledišta kakvo prikazuje knjiga bilo potpuno pogrešno i nemoguće suditi o ulozi Stepinca, koja je u knjizi prikazana kao sam dar božji. No, jedna je stvar i u ovakvoj perspektivi vrlo jasna. Stepinac je bio čovjek s ogromnim pretenzijama na kontrolu i uzdizanje SVOJE uloge u društvu poduprte snagom koju je Crkva imala u Hrvatskom Narodu, koji on piše uvijek s velikim H i N. Njegova je vizija Crkve zapravo nacionalna, moglo bi se čak reći i “pravoslavna”, pa je sasvim jasno da je po tom pitanju dolazio i u sukobe s onima koji su pretendirali da budu nacionalne i nacionalističke vođe, što je bila uloga koju je Stepinac vidio kao konkurenciju Crkvi, ali i sebi - bila su to vremena "osloboditelja" i "mesija", "vođa" i raznoraznih "uzora", a i Stepinac pripada u tu kategoriju kojoj je stremio od najranije dobi. Zanimljivo je u tom kontekstu njegovo inzistiranje na slavljenju hrvatskih čuda, npr. onog u Ludbregu gdje navodno svako malo poteče Kristova krv, te hrvatskih blaženika, s detaljnim uputama o uređivanju “božjih kutaka” u katoličkim domovima. Hrvatski blaženik je, kao što je poznato, i sam postao.

Živo, dakle, na posao! U svakoj hrvatskoj kući neka se stvori 'Božji kutić', urešen raspelom, slikama Majke Božje i svetaca, osobito naših blaženika.

I danas bi se brojni hrvatski katolici u “Božjem kutiću” željeli moliti upravo Stepincu, i to kao svecu, a ne tek blaženiku, jer je svetački zagovor u katoličanstvu puno jači od onog blaženičkog.

Duhovna, a i materijalna konkurencija Stepincu bila je pravoslavna crkva, a knjiga dokumentira Stepinčevo veliko nezadovoljstvo starojugoslavenskim vlastima koje su prema njegovom mišljenju pravoslavnu crkvu materijalno protežirale na račun Katoličke crkve. Pravoslavni su vjernici u ratu masovno i s odobravanjem Crkve prelazili na katoličanstvo da sačuvaju živu glavu, iako ih to često nije spašavalo. Bizaran je i grozan u tom smislu zapis iz knjige u kojem ustaše odvode glinske žene čiji su muževi pobijeni, uglavnom u zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi, a iz Zagreba, posredovanjem (navodno) samog Stepinca stiže glas da se imaju pustiti sve one žene koje su se pokatoličile. Što je bilo s njima kasnije, a i s onima drugima koje se ne stigoše pokatoličiti nije zapisano.

Nacionalna i nacionalistička konkurencija Stepincu je na neki način bio Pavelić, a Stepinac mu je i pismeno prigovarao uglavnom kad bi osjetio da mu poglavnik oduzima prostor i ulogu koju je mislio da zaslužuje u dugo očekivanoj i sanjanoj državi Hrvatskog Naroda kako ju je i sam nazivao čak i kad se jasno vidjelo da je zločinačka i koljačka. Tako je u govoru sveučilišnoj mladeži prigodom mise i sv. pričesti, 19. ožujka 1942. naglasio:

Prvi je put da vam progovaram s ovoga mjesta, pošto se obistinio san vaše mladosti i postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska. Ono, za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našega roda i naroda. Da zbog svega toga življe kola krv i u vašim žilama, i da ponosnije nosite na ramenu glavu, to neće nikoga začuditi, tko zna, da je sloboda jednoga naroda jedno od najvećih njegovih dobara.

Pavelićeva vizija Hrvatske na samom je početku Stepincu očito odgovarala pa je on o prvom posjetu Paveliću, 16. travnja 1941. godine izjavio:

Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj.

Zapravo se katolička crkva izrazito proširila u Drugom svjetskom ratu po području NDHazije, a sam Stepinac je osnivao župe i samostane posvuda, s blagoslovom NDH.

S vremenom se pokazalo, da i te nove župe nisu dostatne, pa je nadbiskup Stepinac nastavio osnivati i druge župe. Tako je godine 1942. osnovao župu Sv. Mihovila i predao je duhovnoj brizi kapucina. Iste je godine osnovana i župa Sv. Franje Ksavera i povjerena trećoredcima. Nadalje su osnovane župe: Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici, Sv. Barbare u Zakladnoj bolnici na Rebru, Presv. Srca Isusova u bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj cesti, Sv. Ane u Rudešu. Mjesto osam župa nadbiskup je Stepinac u najkraćem vremenu osnovao u samom gradu Zagrebu četrnaest župa.

No, i izvan grada Zagreba je osnivao nove župe. Tako je u Podsusedu osnovao župu Sv. Ivana Boska, koju su preuzeli salezijanci, Sv. Duha u Gornjem Miholjcu, koju je predao konventualcima, Gospe na nebo uznesene u Dijelki, u Čačincima, Raskrižju, Oroslavlju, Vrapču i Đurđenovcu. Toliki broj novih župa u tako kratko vrijeme mogao je stvoriti samo biskup velike i jake vjere, čiju je smionost neprestano raspaljivala velika i žarka ljubav prema Bogu i neumrlim dušama.

Nostalgija prema NDH tipična je u kontekstu današnjeg katoličanstva u Hrvatskoj. Tako, na primjer, biskup Vlado Košić tvrdi da ustaštvo nije bilo fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj se naravi pozitivno izrazio i blaženi Alojzije Stepinac.

Stepinčev je nacionalno-katolički stav potaknuo određenu pomutnju i u samoj Crkvi pa je on, s jasnom namjerom da odobrovolji crkvene krugove i Vatikan, nekoliko puta pisao pisma u kojima je omekšavao svoj stav, pokušavao naglasiti internacionalnost Crkve, pa i jednakost rasa, što su dokumenti koje danas Stepinčevi zagovornici rado predstavljaju. S druge strane, prilično je jasno da je njemu rasa bila dobra utoliko ukoliko je katolička, a ako nije sad, morala bi postati katolička i pod njegovom kontrolom, pa su česti zapisi u knjizi gdje moli ustaške vlasti da pažljivije postupaju sa židovima i pravoslavcima koji su prešli na katoličku vjeru, dok se za židove i pravoslavce općenito mlako ili nikako ne zauzima.

Noćna mora su mu bili komunisti, a komunizam je smatrao nepremostivim zlom s kojim nema dijaloga nego ga treba ”istrijebiti”.

Hvala Bogu, mogu reći, da istinski Hrvati nemaju s komunizmom posla, nego je to sve trulež uvezen od drugud. Ja sam uvjeren, da će ga Hrvatski Narod odbaciti i istrijebiti prije ili kasnije iz svoje domovine.

Na svaki način borit ćemo se protiv njega, dok bude u nama daha, a na pomoć Majke Božje računam, jer nema gore hereze nego je crvena, pa će je ona istrijebiti kao što je i sve druge u našem narodu.

To je povezivanje navodno istinskog i ispravnog nacionalnog, vjerskog i političkog dugotrajna ostavština blaženika. U tom pastoralnom inkvizicijskom žaru prema komunizmu samo je djelomično i efemerno riječ o ideologiji i herezi, a zapravo je, samo naizgled paradoksalno, uglavom riječ o materijalnim stvarima, posebno agrarnoj reformi koja je Crkvi oduzela velike obradive površine i razdijelila ih seljacima.

Kad dajemo Bogu, a dajemo kad gradimo lijepe hramove njemu na čast, ne prikraćujemo time ni najmanje sirotinju.

To, i naravno oduzimanje druge crkvene imovine, Stepincu je bilo veći problem od same ideologije, a umanjivalo je njegovu ulogu i ulogu Crkve u materijalnom životu države - riječ je zapravo o klasnoj i kastinskoj tjeskobi. Prijepori o vjeronauku u školama i svećenicima koji su ga predavali, o pobožnim liječnicima i pobačajima, dio su iste priče, pokušaja da Crkva ostane važan društveni i materijalni faktor utjecaja. Mnogo je od tih prijepora potpuno jednako i danas kad se Crkva vratila na pozicije materijalnog utjecaja i kad vjeroučitelji u državnim školama djecu vode u posjete neraspadnutim svecima koji dijele modne savjete, a katolički kolumnisti tvrde da je vjeronauk citostatik za komunistički tumor društva. Koji se primjenjuje na djeci u školama.

Stepinac je bio neumorni crkveni aktivist i sve što je izgradio i pribavio za Crkvu, prvenstveno u materijalnom smislu, Crkva mu, naravno, nikako ne može zaboraviti. Oni mu u ojačavanju svoje klasne pozicije mogu biti izrazito zahvalni, no knjiga ga pokušava prikazati ”aktivnim” u onom smjeru na koji se Crkva pretvara da pretendira, a to je naravno “duhovno” i “božje”. Ti su dijelovi knjige možda i najsmješniji jer su najnategnutiji i ne djeluju nimalo uvjerljivo i sveto, nego uglavnom groteskno. Ima tu svakakvih “svetačkih” epizoda, na primjer mladog Stepinca koji toliko daleko baca kuglu da ošamućuje jadno prase iza neke strunjače, koje je nakon toga ”trebalo samo priklati, a ne i zaklati”.

Na kuglani se u orfanotrofiju pokazala njegova tjelesna jakost i žilavost, te se opažalo kako su mu se mišice razvile i ojačale u seljačkim radovima kod kuće. Kada je ciljao, srušio bi gotovo svagda svih devet čunjeva. Jednom je ravnatelj zavoda, dr. Lončarić, kupio prase da počasti profesore te ga ostavio živa na kraju kuglane iza neke strunjače. Pitomci za to nisu znali. Alojzije je prilikom kuglanja tako snažno bacio kuglu da je ona svom snagom udarila prase koje se nalazilo iza strunjače. Nisu ga trebali klati, nego samo priklati. Volio je nogomet.

Tu su i molitve blagopokojnom Stepincu i Srcu Isusovom za posudbu od 30000 dinara koje se magično i svetački ostvaruju, temperature od 38 stupnjeva od gripe koja čudotvorno prolazi nakon molitve Stepincu, nedjeljom kad su ljekarne zatvorene pa nema drugog lijeka. A ima i vrlo opasnog katoličkog praznovjerja koje jasno pokazuje zašto se Crkva mora odvojiti od javnog zdravstva, iako su kod nas, u vremenu kad se osnivaju katolički studiji medicine, a magistri farmacije predaju o utjecaju Blaženog Alojzija Stepinca na farmaceute, trendovi upravo suprotni.

Veronika Krstulović iz Milne na otoku Braču, 66 godina stara, oboljela je prema liječničkom utvrđenju, od 14. travnja 1960. u zavodu za radio terapiju medicinskog fakulteta u Zagrebu, od raka na lijevoj dojki. Bila je u istom zavodu zračena. U splitskom dispanzeru i u bolnici na Rebru u Zagrebu rečeno joj je, da se mora najkasnije za 15 dana dati operirati. Mjesto operacije ona se utekla pokojnom kardinalu devetnicom. Za vrijeme devetnice mazala si je oboljelo mjesto cvijetom s groba kardinalova. 26. listopada je ponovno pregledana u bolnici na Rebru, gdje joj je rečeno, da je sasvim zdrava, no neka dođe nakon pola godine opet na pregled.

Kod nas i nedavno otvoreni Pelješki most čuvaju Stepinčevi anđeli Duje i Vlaho čiji originali stoje u lepoglavskoj crkvi, tik uz zatvor u kojemu je Stepinac proveo pet godina. U most je jedan naš inženjer ugradio i krunicu.

Stepinčeva je vizija božanskog i kršćanskog kruta, gotovo starozavjetna. Mnogo je u njegovim pismima i propovijedima straha, kazne i ljudskog grijeha pa se on čak i u najgorim ratnim vremenima, u travnju 1945. godine, bavi gnjevom koji će Bog sasuti na hrvatski narod i to zato što psuje – Stepinac, naime, često pripisuje grijeh narodu kao ukupnosti, a tvrdi da su i ratne nevolje zaslužena kazna za pojedine narode.

Psovači, stidite se! Da li je to zaslužio Bog, da mu pljujete svojim poganim ustima u lice? [] Ako je ikada bio čas, da svim silama zagrabite, da se istrijebi ova sramota iz naše sredine, psovka, onda je to sigurno danas. Svima nam je na srcu spas našega naroda, naše domovine.

Taj je koncept grijeha hrvatskog naroda i njegove povijesti koju navodi sam Bog živ i danas pa tako kardinal Bozanić u svojim propovijedima povodom Dana državnosti zahvaljuje Božjoj providnosti koja odozgo vodi povijest naroda.

Benigar mračno Stepinčevo kršćanstvo pokušava prikazati u dostojanstvenom svjetlu iz čega u knjizi izniče lik Stepinca kao mučenika i patnika, uvijek ozbiljnog lica i upalih očiju, zabrinutog pastira Hrvatskog Naroda i njegovog zagovornika na ovom i onom svijetu.

Benigarova knjiga je i pedeset godina nakon objavljivanja aktualna, a mnogi prijepori iz današnjeg vremena zapravo su isti kao i u vrijeme njenog pisanja. Stepinčeva je uloga u hrvatskom katoličanstvu u međuvremenu poprimila gigantske razmjere, iako on ni danas nije proglašen svetim, a razlogom se za to u hrvatskim katoličkim krugovima i danas smatra podrivačka uloga srpske pravoslavne crkve. Kod nas praktički nema katoličke ni grko-katoličke crkve u kojoj nije Stepinčev kip, niti grada u kojem nije njegova ulica. Knjigu treba pročitati, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog toga.

Aleksa Benigar bio je 25 godina misionar u Kini i profesor teologije. S dolaskom kineskih komunista na vlast protjeran iz Kine kao i brojni drugi katolički svećenici. Umro je 1988. godine.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---