Uvod u haiku 1, epizoda 3, 21. siječnja 2023.

Haiku je najpoznatija forma japanske poezije. Regularna haiku pjesma ima tri stiha s po 5, 7 i 5 slogova.

Iako haiku ima dugu i kompleksnu povijest, ime mu je dao Masaoka Shiki tek krajem devetnaestog stoljeća. Stihovi od po 5 i 7 slogova te njihova izmjena vrlo su tipični za cjelokupnu japansku poeziju. Tako se za waku (ili tanku) može reći da ima dvije strofe - prvu s tri stiha od po 5, 7 i 5 slogova, a drugu s dva stiha s tipično 7 i 7 slogova. Waka je starija forma od haikua i bila je tipična za japansku dvorsku poeziju. Elegancija se forme naglašavala čestim referenciranjem klasičnih, pogotovo kineskih, pjesnika i povijesti, a imala je i kodificirani rječnik i imaginarij pa je za njeno razumijevanje bilo nužno obrazovanje. Ta je ezoterična poezija stoga bila dostupna i namijenjena uglavnom japanskoj eliti, iako je bilo i waka poezije razumljive i bez posebnog obrazovanja, kao što je, na primjer, waka dvorskog pjesnika Akahita iz 8. stoljeća.

Ulančavanjem 5-7-5-7-7 waka formi nastajala je renga, kolaborativna japanska poezija u kojoj su različiti pjesnici surađivali dodajući svoje strofe (5-7-5 ili 7-7) u rengu. Temelj renge bila je prva 5-7-5 strofa – hokku - koja je davala okvir za cijelu pjesmu i njen sveukupni ton. Tu se može naći korijen haikua, iako je njegova razvojna linija kompleksna i presijeca mnogo trendova.

Rana je japanska poezija bila vezana isključivo za japansku dvorsku elitu pa haiku ima i klasno uključivo značenje jer njegov povijesni razvoj predstavlja pojednostavljenje visokih formi i približavanje poezije nižim klasama. Haiku pjesnici ipak ne odustaju potpuno od elegantnog waka imaginarija koji se, ovisno o pjesniku, u haiku poeziji pojavljuje u većoj ili manjoj mjeri.

Yosa Buson, jedan od četiri kanonska haiku pjesnika, u vezi s pojednostavljenjem haikua i običnog jezika kojim se iskazuje piše:

Osamostaljenje 5-7-5 forme i njeno približavanje puku, stvorilo je cijeli žanr koji se pisao uglavnom radi humora, gotovo kao vic. To je često predstavljalo vulgarni kontrast visokoj dvorskoj poeziji u dužim formama pa i njenu parodiju. Ulančana 5-7-5 forma ili renku izvodila se čak i u natjecateljskom kontekstu, a na pobjednike natjecanja, one kojima bi sudac i publika dale najviše ocjene, čak se i kladilo. To je srozalo kvalitetu žanra i često ga svodilo na oblik grubog humora. Šaljiva 5-7-5 forma pisala se i samostalno:

Soin ovdje suprotstavlja osjet nimalo inspirativne fizičke boli ushitu koji bi dvorski pjesnik izrazio, na primjer, u waki koja govori o trešnjinom cvatu. Taj je ironijski, cinični i komični smjer haikua nastao u 18. stoljeću, a naziva se senryu. Ta je forma aktivna i danas, premda se obično odvaja od haiku poezije iako ima formalno istu stihovnu i slogovnu strukturu. Senryu, ipak, nedostaje inspiracija prirodom koja je nužna, barem u tradicionalnom haiku (treba primijetiti da Soinov senryu o boli u vratu formalno ima “inspiraciju” prirodnim fenomenom, trešnjinim cvatom, koji je vrlo čest motiv haikua). Senryu nema ni pretenziju da se običnim riječima odvoji od običnog i prema tome narušava postavke haikua, barem kako ih je zamislio Yosa Buson: "Biti odvojen od običnog, a ipak koristiti obično”.

Najteže nam je ostarjeti pred roditeljima. Oni nas poznaju otkad smo bili ćelave bebe.

Haiku je poezija koja, u svom tradicionalnom obliku, počiva na doživljaju prirode. Zato standardni, tradicionalni haiku uvijek sadrži ključni koncept – kigo – koji je u japanskom originalu obično jedna riječ iz koje saznajemo na koje se godišnje doba pjesma odnosi. Takvi su koncepti, odnosno riječi, trešnjin cvat, suncokret, snijeg, cvat šljive, lastavice, žetva riže, slavuj, festival Budinog rođenja, slak, cikade, krijesnice...

U ovom je haiku kigo krijesnica (hotaru na japanskom) iz čega saznajemo da je riječ o sredini ljeta. Svi smo poput izgubljene djece, iako više ne plačemo, i usprkos tome što znamo da će nas životi zaboljeti i iznevjeriti, usput lovimo krijesnice.

Cvat trešnje upravo se osuo, kod nas bi bio kraj travnja. Ljudsko srce sad je spokojno jer se svijet opet vratio u uobičajeno i ružno stanje kad ga lakše podnosimo i kad možemo nastaviti sa svojim automatskim i ogrubjelim bivanjima.

Premda je 5-7-5 forma postojala i kao samostalna i kao dio većih cjelina stoljećima, tek se Matsuo Basho, rođen 1644. godine smatra začetnikom haikua kao relevantne poetske discipline. Basho, dobro upoznat kako s komičnim senryuom i renkom, tako i s elegantnom dvorskom “visokom” poezijom, vratio je kratkoj formi nešto od te elegancije, ne napuštajući ipak u potpunosti slobodu pa i humor po kojem je samostalna 5-7-5 forma bila ranije poznata.

Tako haiku često kombinira koncepte i rječnik waka poezije te elegantnu estetiku, s prizorima iz svakodnevnog života trgovaca, ribara, seljaka pa i prostitutki.

Udio ove dvije komponente, “visoke” i “niske”, različit je ovisno o pjesniku i konkretnom haiku.

Basho je prvi iz kanona od četvorice velikih majstora haikua, a uz njega su tu još Buson, Issa i Shiki. Razvojna linija haikua mogla bi se konstruirati na mnoge načine, s različitim naglascima na ključne ličnosti u tom razvoju. Kanonska linija s četiri istaknuta autora počiva uglavnom na odabirima Busona i Shikija, premda je Bashov rodonačelnički status uglavnom neupitan. Yosa Buson odigrao je važnu ulogu kako svojom poezijom, tako i zagovaranjem povratku Bashovoj estetici te isticanjem Bashoa kao začetnika žanra.

Masaoka Shiki je krajem devetnaestog stoljeća zaokružio definiciju žanra, reformirao ga i dao mu ime – različite 5-7-5 forme ranije su bile poznate pod zajedničkim imenom haikai. Shiki je svojom poezijom i radom na popularizaciji haikua uspio rasplamsati već pomalo ugasli interes za taj žanr. Također je naglasio ulogu Busona u osvježavanju i etabliranju haikua.

Rodonačelnik haikua, Matsuo Basho, potječe iz samurajske obitelji nižeg ranga, a neko je vrijeme proveo i u Zen-budističkom samostanu iako nije postao monah.

Mnogi su haiku pjesnici bili i Zen monasi, ili barem dobro upoznati sa Zenom, a haiku forma i njena poetska filozofija često se smatraju poetskom manifestacijom Zena. Zen je utjecao na veliki dio japanske kulture i u njoj je temeljito upleten, tako da ni haiku tu ne može biti izuzetak. Yosa Buson piše:

Suština je Zena ideja o naglom buđenju, o spoznaji naravi svijeta koja se pojavljuje iznenadno i potpuno nepredvidivo i koju u Zenu nazivaju satorijem. Haiku svakako nosi nešto od te ideje, najprije kroz svoju kratkoću koja nužno vodi do određene naglosti i snage iskaza.

Za haiku je, nadalje, karakteristična inspiracija prirodom i običnim svijetom iz koje se gradi dublji, često neizreciv uvid u narav svijeta. Taj dublji uvid ipak ne nadilazi vidljivi svijet niti pretpostavlja nekakvu alternativnu stvarnost, nego uočava dubinu u “običnom”. Ta je opozicija i napetost između dubokog i svima vidljivog – običnog, često temelj haiku poezije.

Ideja o naglom buđenju pojavljuje se u tradicionalnoj haiku pjesmi i formalno, kroz kireji ili prijelomnu riječ. Kireji je teško prevodiv na europske jezike, radi se o riječima koje označavaju uzvik, čuđenje, pitanje, naglasak na prethodnoj riječi, prekid ili pauzu. U prijevodima se kireji obično označava znakovima interpunkcije, uskličnicima, trima točkicama, upitnicima, dvotočkama, zarezima ili crticama. Kireji često odvaja dvije cjeline haikua, pogotovo ako je na kraju prvog ili drugog stiha. Te su dvije cjeline često nespojive ili kontrastne pa se za kireji ponekad može reći da označava mjesto “buđenja”, prijelaza s običnog i svima vidljivog na ono “neobično” i duboko.

Haiku se, i zbog svoje kratkoće, uglavnom bavi trenutkom, zapažanjem koje je gotovo fotografsko – to je forma koju bismo mogli nazvati i “sad i ovdje”.

No, taj trenutak nije nužno ograničen ni svojom kratkoćom ni prostorom u kojim se dogodio, nego može predstavljati poticaj za buđenje, za razumijevanje svega u vremenski i prostorno sićušnom. Nietzsche o doživljaju i odobravanju trenutka u Volji za moć kaže:

Veliki dio značenja i estetike haikua kao i njegove vrijednosti u osvještavanju trenutka u svojim je haikuima razradio još Basho.

O prirodi i njenim ritmovima kao inspiraciji za haiku i temelju za estetiku haikua, Basho piše:

Preplitanje budističke filozofije i mističnog doživljaja prirode tipično je za Japan i u širem kontekstu, pogotovo u amalgamaciji animističke šinto religije i budizma.

Basho je značajan dio života proveo kao putnik i pustinjak, živeći u kolibama koje je sagradio uz pomoć svojih učenika, također haiku pjesnika. Oni su ga ponekad i pratili na njegovim pješačenjima po Japanu dugim više od 2000 kilometara.

Na tim je putovanjima Basho posjećivao krajeve legendarne po svojoj ljepoti kao i šintoističke i budističke hramove. Vodio je i dnevnike, a prizore koje je vidio opisao je kako običnom dnevničkom prozom tako i haiku poezijom koja je postala temelj za kasniji razvoj haikua.

Na svom se posljednjem pješačenju teško razbolio. Umro je u pedesetprvoj godini života, u studenom 1694. godine, okružen učenicima.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---