O starenju, epizoda 9, 23. travnja 2023.

Sve počinje na kraju jednog ljeta, kad se i opet nađemo pred prizorom vremena koje vene, i zažutjele i tople crvene svjetlosti za koju znamo da najavljuje kraj. Ni kosova više nema. Zamijenile su ih vrane, koje dobro znaju šta se sprema.

Umjesto kosa
Na vrhu bora vrana.
Šuti.

(Šiber)

Odsad se sve kreće prema smirenju, prema još jednom sivom minimumu u kom ćemo kašljucati kao prehlađeni vrapci, nadati se da je sve to samo prolazno i da ćemo se kao i godina još jednom uzdignuti u svem svojem sjaju. Iduće godine. Ali ovaj put je nešto ipak drukčije. Ovaj smo put shvatili da smo proživjeli već mnogo ljeta i da je ljeta pred nama još malo. A još je manje ljeta kojih ćemo proživjeti u snazi i veselju, sposobni plivati i penjati se na vrhove na koje smo se penjali i gledali gole otoke u daljini, u paprenim mirisima bilja kojima u snažnim naletima zapljuskuje vjetar. Koliko još puta? Koliko još ljeta? I je li sve to već samo sjećanje kojem se više nikad nećemo vratiti?

Nikad više – o toj se spoznaji radi, da svemu tome dolazi kraj, iako to već dugo znamo, ali jednog ljeta toga uistinu postajemo svjesni. Ta spoznaja postaje tog ljeta mnogo više od proste matematike, postaje naša, i sat koji je oduvijek otkucavao negdje u sljepočnicama, samo ga nismo čuli, postaje čujan. Tog smo ljeta počeli stariti, iako smo, naravno, starili već dugo samo toga nismo uistinu bili svjesni. Starenje nije bilo naše, ali će odsad biti i svaki ćemo dan osjetiti na dlanovima kao pijesak koji nam je iscurio kroz prste, iako smo učinili sve da ga zadržimo. Je li moguće da je i opet večer? Pa maločas smo ustali! Svaki se dan odmotava sve brže i brže i kao da nizbrdo trčimo prema kraju, potpuno nesposobni da kontroliramo tu luđačku brzinu, posve svjesni da je samo pitanje dana kad ćemo pasti. Nitko ne može trčati tako brzo. Ernesto Sabato u "Otporu” o tome piše.

I završio je još jedan dan u Buenos Airesu, nešto zauvijek nepovratno, nešto što ga je neumoljivo korak više približavalo vlastitoj smrti. I tako brzo, napokon tako brzo! Prije su godine prolazile sporije i sve je izgledalo moguće u vremenu koje se pred njim rasprostiralo poput puta otvorena prema obzorju. Ali sad godine prolaze rastućom brzinom prema smrti, i svakog se trenutka iznenađivao govoreći: Pred dvadeset godina, kad sam ga vidio posljednji put, ili zbog neke druge tako trivijalne ali tragične stvari poput te, i odmah je kao da se nalazi pred nekim ponorom pomislio koliko malo, koliko mizerno malo preostaje od tog puta prema ništavilu. I onda, što?

Iako su o tome napisane brojne knjige, od njih i nema previše pomoći, jer se nalazimo u situaciji u kojoj nema prave utjehe. Nije sasvim jasno kad zalazimo u to područje bez povratka i prave budućnosti premda Jean Amery, Thomas Bernhard, a i moj pokojni djed Anton Šiber tvrde da se radi o pedesetoj godini života, godina više ili manje. U “Gubitniku”, Bernhard piše:

Kad prijeđemo pedesetu godinu, sami sebi djelujemo pokvareno i bez karaktera, pomislio sam. Pitanje je samo koliko dugo možemo izdržati to stanje. Mnogi se ubijaju u pedeset i prvoj, pomislio sam. Mnogi i u pedeset i drugoj, ali više ih je koji to učine u pedeset i prvoj. Svejedno je ubiju li se u pedeset i prvoj godini ili u pedeset i prvoj umru prirodnom smrću, kako se to obično naziva, svejedno umru li kao Glenn ili kao Wertheimer. Uzrok je veoma često sram koji osjeća pedesetogodišnjak zbog prekoračenja granice, ostavljajući pedesetu godinu života iza sebe. Jer pedeset godina je apsolutno dovoljno, pomislio sam. Postajemo pokvareni ako prijeđemo pedesetu, a svejedno nastavimo živjeti i egzistirati. Mi smo kukavice koje prelaze granicu i postaju dvostruki bijednici kad pedesetu ostave iza sebe, pomislio sam.

Albert Camus u “Mitu o Sizifu” pak spominje tridesetu,

Živimo od budućnosti: “sutra”, “kasnije”, “kada se probiješ”, “shvatit ćeš kad budeš dovoljno star.” [] Ipak dođe dan kad čovjek primijeti ili kaže da ima trideset. On tako potvrđuje svoju mladost. Ali istovremeno se postavlja u odnos s vremenom. Zauzima svoje mjesto u njemu. Priznaje da stoji na određenoj točki krivulje i priznaje da njome mora putovati do kraja. Pripada vremenu, a po užasu koji ga obuzima, [u njemu] prepoznaje svog najgoreg neprijatelja. Sutra, on je žudio za sutra, a sve u njemu bi ga trebalo odbaciti. Taj revolt tijela je apsurd.

a Amery sve to još dodatno oslikava, premda nam je ta slika, o kojoj se nikad ne govori u pristojnom društvu, svima dobro poznata:

Jednom kada oni koji stare shvate da su samo vrijeme i da će uskoro biti uklonjeni iz prostora, ukazuju im se brojne iluzorne utjehe, uz najveću i najvarljiviju iluziju od svih, religiju. Proust je, dok ga je mučila astma i dok je zaogrnut šalovima u krevetu u svojoj zapečaćenoj sobi žvrljao po “Izgubljenom vremenu”, mislio da bi u sjećanju mogao prisvojiti stvarniju stvarnost i zajedno s njom nešto poput bezvremenosti ili čak vječnosti. Kao rezultat toga nastalo je veliko književno djelo. No, kad je udahnuo posljednji dah i u agoniji bio otrgnut od svijeta, njegovo mu postignuće više nije bilo korisno. Drugi gledaju u svoj prostor da vide kakav će biti poslije njih: kuća u kojoj će biti aktivna i raditi djeca i djeca njihove djece; nadgrobna ploča, siva i moćna, svjedočit će za njih; njihove će knjige biti na policama ili će njihove slike visjeti na zidovima muzeja. Ali kuća će propasti i unuci će se razbježati na sve strane, a knjige i slike brzo će se zaboraviti. Na pariškom groblju Pere-Lachaise mogu se vidjeti mauzoleji, raspadnuti i zapušteni, u kojima se gnijezde štakori. Na njima su izblijedjelim zlatom ispisane riječi: "Concession à perpétuité" (parcela kupljena zanavijek), kao da bi buržoasko bogatstvo moglo steći barem pseudo vječnost u prostoru. Kuća i dom, knjiga, slika i grobnica, sve će to biti kao noći ljubavi i boli pokojnika: dobre kao da nikad nisu ni postojale.

Jean Amery u knjizi “O starenju: revolt i rezignacija” kaže da starenje nije samo odmotavanje fizikalnog vremena i njegovo namotavanje u nama, u svim onim proteklim ljetima kojih se sjećamo u sivim zimama. Ne starimo samo biološki, nego i sociološki i kulturološki. Biološko je starenje ono koje svatko uoči kad već dođe ta nesretna i manje ili više nagla prekretnica, svakome u malo drukčije doba, ali je nitko ne izbjegne. Više ne možemo do trećeg kata trčećim korakom, a hrskavica u lijevom koljenu svako malo bolno škljocne. Ultrazvuk srca nije dobar, iako je donekle primjeren našim godinama, tako barem kažu. Vene su zakrčene, a dijagnostičar je prošli put pozvao studente da im pokaže školski primjer tromboze. Kad pozivaju studente, obično nije dobro, iako su nas već i ranije otpisivali i otpuštali pa se nadamo da i ovaj put griješe. Tablete nas održavaju živima, tako se barem nadamo, i svako malo ih je sve više. Primijećujemo organe i fenomene za koje ranije nismo ni znali da postoje, niti smo im pridavali imalo pažnje. Ljudi dobrog zdravlja nikad ni ne pomisle na svoje želuce, kaže Amery.

A može biti i da nas organizmi temeljito izdaju, negdje poslije pedesete, kad stanični sat podivlja i neke stanice izbjegnu kontroli, počnu se suludo dijeliti proizvodeći informacijsko smeće i uništavajući svu onu informaciju koju smo skupili bivanjem. Već smo dovoljno stari i svijetu smo dali imena: termodinamika, evolucija, geni, proteini, rak. Znamo kako stvari funkcioniraju i da to neće dobro završiti. Pa iako smo sve to ranije primijetili na drugima, tek kad je postalo naše postali smo ga svjesni. Ne umiru samo drugi, to je stvar iskrivljene perspektive.

Tu se radi o fizici bioloških materijala
Koji su sjajni po tome što se elastično stežu
I rastežu
I tako veliki broj puta.
Svaki put kad otkuca srce
I stisne se
Pa opusti
I onda opet tako
Čak i kad spavamo.
Svaki put kad udahnemo
I izdahnemo
I onda opet tako
Čak i kad spavamo.
Svaki put kad ispružimo ruku
I stisnemo zube
Pa ih opustimo
I onda opet tako
Čak i kad spavamo.

Tu se radi o fizici bioloških materijala
Koji su sjajni u tome što se dugo drže
Sve dok ne popuste
Nakon velikog broja puta
Iako nitko od nas ne zna koliko
Kad se zub odjednom skrha
Pod djelovanjem sile pritiska
Nakon velikog broja puta
Ili kad se aorta jednom plastično rastegne
Pod tlakom
Iako nitko od nas ne zna točno kad.

Ali svi znamo da će baš tako biti.

(Šiber)

Ali taj put niz krivulju propadanja nije samo naš osobni put, put bolesti i tijela. To je i put kroz društvo koje nam nakon prekretnice oduzima pravu budućnost u kojoj smo nekad, dok smo bili mladi, mogli biti bilo što i bilo tko. Sad je gotovo - dosegnuli smo pedesetu i od nas se očekuje da budemo točno oni koji smo postali i ništa više. Očekuje se da u svojoj ulozi istrpimo radno i produktivno do samog kraja i da ne stvaramo buku ni cirkus. Amery piše:

Vrata se više neće otvarati. Tko god uputi pitanje društvu, dobije odgovor: nastavite s onim što ste radili jučer i prekjučer, učinite sve na što vas prošlost tjera - ili ne činite ništa. Traže se: iskusni bankar za preuzimanje naše poslovnice, maksimalna dob: 40 godina; osoba od biznisa koja dobro poznaje tekstil sa znanjem engleskog jezika sposobna za reorganizaciju našeg poslovanja, ne starija od 45 godina; mlad, dinamičan, napredan i energičan pojedinac, voli raditi, ugodne osobnosti, putujući agent, voditelj laboratorija, inženjer, urednik, reklamni agent. Šefovi osoblja promatraju ljude zahtijevajući od njih ne samo društvenu dob koja odgovara logici ulaganja, već, jasno, i iskustvo u određenoj profesiji. Neće zaposliti početnika s četrdeset godina. Njihov vršnjak, koji je od dvadeset treće do četrdesete godine računao valutne tečajeve, obračunavao radno vrijeme za rad po komadu, sastavljao reklamne plakate ili popunjavao dokumentaciju o pošiljkama, činit će to isto još dva do dva i pol desetljeća. Ponekad se pita kad podigne pogled s posla: hoće li ovo trajati zauvijek? i osjeća tjeskobu. Tako će trajati, ne baš zauvijek, ali ipak cijelu vječnost njegova postojanja; sve dok to dopuštaju njegov zaboravni mozak, njegovi otežali udovi i važeći zakonski propisi.

Nakon toga dolazi ono što društvo naziva zasluženom mirovinom i što za jednu osobu znači velika mirovinska primanja administratora, za drugu bijednu mirovinu; ali za oboje to znači protjerivanje iz stvarnosti koja se povijesno formira i suočavanje s vrlo čudnim pitanjem: kada sam zapravo živio? Kada sam prestao voditi svoj život kao proces trajnog obnavljanja i stalne kontradikcije? Srećom, takvi su trenuci preispitivanja rijetki.

I dok nas je ranije, dok smo bili mladi, društvo uljuljkivalo u laž da postoje smisao i razlozi i da samo trebamo biti funkcionalni, nositi sat i bilježiti s kim se moramo sastati, sad nas je proglasilo starim i zanijekalo nam bilo kakvu budućnost osim one koju definiraju statistike slabljenja, odumiranja i demencije, a koju nam najavljuje i naše tijelo.

Svijet ionako više nije naš. Ne prepoznajemo one koje prepoznaje sedamnaest milijuna pratitelja na Instagramu i ne znamo zašto bismo uopće trebali znati bilo što o njima. Ne prepoznajemo više glazbu niti razumijemo kako se razmjerno inteligentni mladi ljudi mogu oduševljavati notornim glazbenim smećem. Tvrde nam da je to stvar našeg nedostatka sluha za takt i melodiju vremena. U dnevnom tisku čitamo same budalaštine, više zbog svakodnevne zabave i crnog humora, ali prava je tragikomedija da više nikome mladom ne možemo ni objasniti da bi sve to trebalo biti mnogo bolje. Thomas Bernhard je u “Sječi šume” o tome zapisao:

Kad razgovaramo s tim mladim ljudima [] mi ne saznamo ništa što nas uistinu zanima, mi pričamo li pričamo i pričamo, a oni ne razumiju o čemu mi to pričamo, kao što oni pričaju li pričaju i pričaju, a mi ništa ne razumijemo, niti išta želimo razumjeti, rekoh sebi. Pričati s mladim ljudima ne vodi ničemu, rekoh sebi, tko tvrdi suprotno - taj je licemjer, jer starijim Ijudima, točnije, Ijudima u godinama, mladi nemaju što reći, to je živa istina; to što mladi ljudi kažu ljudima u godinama, apsolutno nije interesantno, apsolutno, pomislih, i pravo je licemjerje tvrditi suprotno. Oduvijek je bilo u modi govoriti da stari trebaju razgovarati s mladima, jer mladi imaju toliko toga reći ljudima u godinama, ali slučaj je baš htio suprotno, mladi nemaju ljudima u godinama baš ništa reći. Naravno da bi ljudi u godinama imali što reći mladima, ali mladi ne razumiju što im ljudi u godinama žele reći, jer oni to i ne mogu razumjeti, stoga i neće da razumiju.

Stvari su promijenile značenje, iako se zovu jednako kako smo ih ranije zvali. Ali više nemaju veze s onime kako ih pamtimo iz svog vremena i svoje kulture, jer ova kultura više i nije naša. Ostarjeli smo i kulturno, kao što su ostarjeli, ako već nisu umrli, i stupovi naše kulture. Amery je primijetio kako je Sartre ostario pred gledalištem punim mladih studenata koji su pobjednici u toj svakodnevnoj predstavi društva, vremena i starenja.

Oni ustaju iz svojih klupa u amfiteatru i plješću. [] Ali njihova je počast tmurna poput osmrtnice. U njoj anticipiraju filozofovu smrt. Pljesak. Bravo, bravo! Ali sada sebi i svijetu! Dobri i veliki starac. Poslije njega dolaze veći i bolji i mi, mladi, bit ćemo uz njih. Gigantska dvorana se prazni.

Kulturno je starenje ipak podnošljivije od biološkog i društvenog pa iako ne prepoznajemo influencere sa sedamnaest milijuna pratitelja sasvim dobro prepoznajemo Prousta, Manna, Kafku... Oni koji stare otuđeni su od sveprisutne i popularne kulture, od novosti i lica koja se mijenjaju tjedno i sve im je teže tolerirati ta isprazna prepoznavanja i opći društveni konsenzus, ali postoji, nasreću, kulturni trag koji duže traje i koji stari mnogo sporije od nas. To je ipak nekakav kulturni oslonac onima koji stare, iako nije prepoznatljiv u tabloidima i na društvenim mrežama, ali on nikad i nije bio popularan. Uostalom, nakon sveg tog vremena, televizije, interneta, društvenih mreža i influencera, i danas čitamo Ameryja, barem neki od nas. A možda je zato ipak trebalo najprije ostarjeti.

Za starce se kaže da su mudri, no starenje nikoga nije opametilo do te mjere da može dati odgovore na najvažnija pitanja naših bivanja. Stari su možda samo slabiji i pobunili su se previše puta uzalud pa znaju da pobuna nema nikakvog smisla. Zato izgledaju mudro. Uostalom, ni pomirenje nema nikakvog smisla. Na kraju puta kojim nas vodi starenje nalazi se konačni apsurd.

Čitav naš život prolazi u apsurdnom nastojanju da izbjegnemo neizbježno: što više "umiremo" i što smo bliže posljednjem dahu, to se sve očajnije borimo protiv nečega s čim nam se, ako smo razumni, treba pomiriti. Razumni? Nalazimo se na mjestu gdje je svršeno sa svakim oblikom razumnog, gdje imamo posla sa smrću, koja je apsolutni ne-razum, bez-smisao. Pomiriti se: to znači prihvatiti smrt. Ali to bi značilo odbiti život na licu mjesta. Ni jedno ni drugo nije moguće.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---