Bolest kao metafora 1, epizoda 10, 11. svibnja 2023.

Kritizirajući pozitivizam, Nietzsche je u „Volji za moć“ zapisao

Interpretacija je, prema Nietzscheu, manifestacija volje za moć, a Marx bi tome vjerojatno dodao da je interpretacija koja dominira, ona vladajuće klase. Interpretacije su ideološka tumačenja koja uspostavljaju i opravdavaju perspektivu. U eseju „Protiv interpretacije“, Susan Sontag kritizira nametanje interpretacije umjetničkim djelima:

Interpretacija je dio narativa, ona izlazi iz narativa i doprinosi narativu. Drevni su Grci potrese i tsunamije objašnjavali Posejdonovim gnjevom, a munje i gromove Zeusovim. Mnoge su drevne kulture smatrale da bolesti uzrokuju demoni, a Isus je navodno iscjeljivao bolesnike istjerujući iz njih zle duhove.

Narativi se razlikuju. Ovisno o tome tko ih pripovijeda i nameće, to mogu biti narativi ljubavi i humanosti, a mogu biti i zločinački narativi. Iza ubojstva šest milijuna Židova u Holokaustu postojao je financijski i mitski narativ i plan. Narativi mogu biti osobni, a i kolektivni. Postoje nacionalni i vjerski narativi, klasni i profesionalni narativi, patrijarhalni, konzervativni, moralni, prosvjetiteljski narativi. Postoje ekonomski narativi koji se pripovijedaju zato da opravdaju povlašteni status jednih i podjarmljivanje drugih. Tolstoj je u “Ropstvu našeg vremena” zapisao da ljudi kada se ponašaju loše uvijek izmisle životnu filozofiju koja njihove loše postupke uopće ne predstavlja lošima, već samo rezultatom nepromjenjivih zakona izvan njihove kontrole. Riječ je opet o stvaranju narativa koji se ne predstavlja kao jedna od mogućih interpretacija, nego kao zakon svijeta. Religija je takav narativ, a Tolstoj tvrdi da je i politička ekonomija narativ koji se maskira kao prirodni zakon.

Narativi sediraju.

Pitanje je ipak možemo li uopće misliti bez interpretacije i narativa. Nietzsche sugerira da ne možemo, da nijedna “činjenica” (ako takvo što uopće postoji) ne može doprijeti do našeg uma drukčije nego u obliku interpretacije. Sama misao je neka vrsta metafore, povezivanje jednoga s drugim, onoga što smo iskusili s onime što već znamo i svrstavanja novoga u postojeće kategorije staroga. Misao je kategorizacija, a time i interpretacija. Čak ni znanost, koja se zaklinje u gotovo neljudsku objektivnost, ne otkriva nikakav svijet “po sebi”, nego postojeće eksperimentalne činjenice (ako takvo što uopće postoji) uklapa u teorijske interpretacije. Skup mjerenja i činjenica ne znači ništa “po sebi”, tek kad ih uključimo u misaoni sustav, u konzistentnu interpretaciju, odnosno teoriju i narativ, postaju znanost. Svako opažanje procjenjujemo na podlozi i u okviru postojeće intepretacije, inače nam ništa ne bi bilo čudno. Tek ako se nešto opaženo ne uklapa u postojeću intepretaciju postaje zanimljivo i neobično, inače bi bilo tek još jedno od niza opažanja.

Narativi su i osobni. Mi smo bića narativa, tek kad sebi ispričamo priče možemo bivati. Znajući da živimo konačno i nepoznato vrijeme te da ćemo umrijeti, kao i svi koje volimo i kao i svi uopće, jedino s nekakvim narativom nalazimo razloge da ipak bivamo, da se ujutro probudimo i nešto učinimo. Narativ nas spašava od ludila i samoubojstva. Bez narativa smo kao bez izolacije, potpuno izloženi svijetu bešćutnih činjenica koji nema nikakvog “smisla”. Smisao je, naravno, interpretacija.

Osobni narativi često izlaze iz široko prihvaćenih, društvenih narativa. Tipičan je primjer religija koja je široki i opći narativ, a koja se manifestira u osobnim narativima, u doživljaju života i osobnih nedaća i uspjeha u njemu. Čak i kad nemaju zločinačke namjere, posljedice široko prihvaćenih narativa mogu štetiti društvu ili određenoj kategoriji njegovih građana.

U knjizi “Bolest kao metafora”, Susan Sontag upozorava na štetu koju narativi o bolestima, pogotovo o raku, mogu nanijeti bolesnicima. Štetu nanose narativi koji se ispredaju o bolestima o čijim se uzrocima nedovoljno zna. Kad nema dovoljno činjenica i podataka velik je prostor za stvaranje metafora i narativa koji navodno objašnjavaju stvarnost i bolest. Otvara se i mogućnost za lociranje uzroka bolesti u psihi bolesnika. Sontagica daje uvjerljive primjere o tome kako se tretirala tuberkuloza prije nego što je njen uzročnik bio poznat i kako su se kandidatima za tu bolest smatrali strastveni i osjetljivi, a ipak introvertirani ljudi, produhovljeni, umjetnički i melankolični karakteri. Taj je romantični narativ nastao u skupim sanatorijima, u klasi bogataša koji su si takvo liječenje mogli priuštiti i njihovih liječnika koji nisu imali doticaja s karakterima siromaha. Narativi o bolestima postaju dio navodno “zdravog razuma” i kulture.

Tek s otkrićem materijalnog uzroka bolesti – bakterije – i načina njenog prijenosa, narativ koji se koncentrira na psihičke uzroke bolesti postaje isprazan i ne odgovara više stvarnosti pa se sve rjeđe i ispreda. Susan Sontag piše:

Teorije i interpretacije koje uzroke bolesti traže u psihi pacijenta mogu imati poguban efekt na bolesnike:

Te teorije opstaju i nakon što je uzrok bolesti poznat. Premda je Robert Koch još 1881. godine otkrio bacil tuberkuloze, Kafka je nakon obolijevanja od tuberkuloze u pismu Mileni, 1920. godine napisao:

U sedamdesetima su neodgovorne interpretacije raka podržavali i pojedini eksperti za rak i liječnici:

Izbor metafora i terminologije može bitno odrediti sliku bolesti i odnos prema onima koji od nje boluju. O raku se govori u vojnim terminima, o bombardiranju X-zrakama, o invaziji tumora, o ubijanju stanica raka, o neprijatelju, o obrambenim mehanizmima organizma, o pobjedi protiv raka. Liječenje raka zvuči kao stravičan ratni pokolj. Rak se koristi i kao metafora u širem smislu, pogotovo u političkom kontekstu. O pojavama u društvu govori se kao o raku koji izjeda tkivo zajednice i državu. Te strašne usporedbe traže i strašne, agresivne reakcije kako se raku već pristupa, ili barem kako misle oni koji se pozivaju na takve metafore. Nacisti su Židove nazivali rakom društva koji se mora izrezati iz zdravog tkiva.

Knjiga Susan Sontag razotkriva problematičnost metafora i narativa o bolesti te psihologiziranje uzroka bolesti. Ti su problemi prisutni i danas. Meni je u knjizi ipak nedostajalo objašnjenje razloga za stvaranje popularnih i prihvaćenih narativa o bolesti i njeno psihologiziranje, premda Sontagica, po mom mišljenju, ispravno locira glavni uzrok:

Njoj je problem u objašnjavanju razloga za široko prihvaćanje psihologiziranja bio vjerojatno to što bi za takav pothvat bila nužna vrsta “psihologiziranja” koje sama kritizira. Trebalo bi se, dakle, upustiti u psihološke razloge za prihvaćanje psihologiziranja bolesti. Od Sontagice sam, ne zato što je bila filozofkinja, nego zato što se liječila od raka dojke kad je pisala knjigu, to očekivao, ali razumljivo mi je zašto bi profesionalni filozof zazirao od toga. Ja se toga neću libiti.

Vidjevši koliko priroda naših bivanja može biti okrutna, i koliko bolesni ljudi oko nas pate, svi se uplašimo i ponadamo da se to nama neće dogoditi, koliko god da suosjećali s onima u patnji. Taj nas strah navodi da tražimo nešto po čemu se razlikujemo od oboljelih i začetak je narativa o bolesti. Psihologiziranje je prirodan nastavak takve potrage i potrebe. “On je bio pod velikim stresom na poslu i nije to dobro podnosio. Ona je bila zatvorena i sve trpila u sebi. Njega su strogo odgajali i nikad se nikome nije požalio, ni kad mu je bilo najteže. Ona je vidjela toliko patnje u svojoj obitelji i svima njima pomagala do samog kraja, da se na kraju i sama razboljela”. Tražimo bilo što što nam ide u prilog. Bilo što što nas razlikuje od njih i što bi opravdalo zamisao da mi ipak ne pripadamo njihovoj kategoriji ili barem da se iz te kategorije možemo izvući, čak i ako smo trenutno u njoj. Bilo što što nam omogućuje da uspostavimo navodno razumijevanje bolesti i sačuvamo iluziju o kontroli. Odatle možda potječe refleksna odbojnost zdravih prema oboljelima od raka, prema ćelavim glavama i oteknutim podočnjacima - zdravi jednostavno ne žele svrstavati te ljude u istu kategoriju kojoj sami pripadaju. Zato što se boje i žele vjerovati da će njih patnja pa čak i smrt ipak zaobići.

Za vrijeme pandemije koronavirusa donekle mladi i zdravi uvjeravali su jedni druge da oni nikako ne mogu završiti na respiratoru zato što se to događa samo starcima s komorbiditetima.

U temeljima je naše kulture, uostalom, nijekanje smrti. Umiru, kao što je poznato, uvijek oni drugi, nikad mi.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---