U ime naroda, epizoda 21, 31. listopada 2023.

Kako to da je narod uvijek sušta vrlina, i da svi odobravaju kad mu se tepa, kako je ponosan, kako je drevan, kako je mudar, a da se, sačuvaj bože, nikad ne smije reći da je cijeli narod zatucan i zao, da je kriv zato što je odobravao i prizivao smrti onih drugih ili, barem, složno okretao glavu od plinskih komora i koncentracijskih logora praveći se da ne postoje?

Kako to da su za zločine i pokolje krivi uvijek pojedinci, nikad narod, čak i kad cijele armije šest tjedana masakriraju nenaoružane civile, siluju pa ubijaju žene i sakate djecu?

I kako to da je narod uvijek u pravu, da mudro odabire one koji ga vode, čak i ako je posve jasno da su to ubojice i psihopati? Zašto, uopće, narod posvuda toliko voli ubojice i psihopate kad je toliko dobar i mudar?

Narodna vlada će svojim prvim i glavnim zadatkom smatrati povratak jedinstva uma i volje njemačkom narodu. Sačuvat će i obraniti temelje na kojima počiva snaga naše nacije.

iz Hitlerovog prvog radijskog obraćanja naciji, 1. veljače 1933. godine

Došlo je ono vrijeme, kad se uznemire oni nam se svakodnevno i blago smješkaju s TV ekrana, ili pravednički grme o korupciji i nepravdi. To je doba kad se približava istek zastupničkog mandata koji im je narod podario i kad počinju lupati u tam-tam bubnjeve zazivajući eonsku mudrost naroda da ih i još jednom izabere.

"Jedina moja snaga ste vi - hrvatski narod - mali ljudi kakav sam i ja sam. Jedan od vas."

Marin Miletić, 19. 10. 2023.

Nema tko ovih dana ne govori o narodu, ili napaćenom hrvatskom narodu, oni desni, naravno, ali ni lijevi ne zaostaju previše. Svi oni znaju ono malo elementarne matematike i zbrajanja – posve dovoljno da uoče da narod mora ubaciti listiće s njihovim imenima ne bi li im plaća i dalje pristizala. Još je Emma Goldman, prije 106 godina, u eseju "Manjine nasuprot većina", napisala:

U politici se ništa osim količine ne broji. Međutim, kako se ona povećava, tako se ideali, pravda i ispravnost potpuno brišu nizovima brojeva. U borbi za nadmoć razne se političke stranke nadmeću u prevari i lukavim i sumnjivim makinacijama, uvjereni da će onome koji uspije većina klicati kao pobjedniku. To je jedini bog – uspjeh.

Političari, dakle, moraju osvojiti naklonost naroda, ne bi li ga zastupali i za to dobivali naknadu. Tu trivijalnu, ali temeljnu činjenicu, uvijek treba imati na umu kad se razmišlja o politici.

"Nikad ne zaboravljamo svoj narod jer narod je taj zbog kojeg postojimo!"

Domovinski pokret, 24. 7. 2023.

U korijenu je politike zavođenje naroda i tepanje narodu. Zato je narod, naravno, uvijek dobar i mudar. Blasfemično je i pomisliti da bi narod, ili barem demokratska većina mogla biti glupa. Božo Petrov, predsjednik stranke Most, ustvrdio je 2022. godine da 400000 ljudi koji su njegovoj stranci dali potpis za neki referendum, nikako ne može biti glupo te da ako oni kažu da su krave odsad ljubičaste, onda one moraju i biti ljubičaste. Ako, dakle, 400000 glupana ovjeri svoje mišljenje, to se više ne naziva glupošću nego demokracijom i narodnom voljom. Tipičnom pripadniku naroda u ovom iskazu nije problematična ova, očita, boljka demokracije nego to da se netko uopće usudi zamisliti 400000 glupana, a kamoli takvo što izreći.

"Stanite mi uz bok [...]! Neka osjete narod. Kao onaj vjetar koji jača. I nagovješta dolazak novog doba."

Marin Miletić, 23. 10. 2023.

Petrov, inače psihijatar, i članovi njegove stranke računaju, naravno, na ovaj veliki bazen glasača. Oni nikako ne mogu dopustiti da izgube 400000 glasova glupana koji su im spremni dati potpis, pa tvrde da, zato što ih je 400000, oni nikako ne mogu biti glupani te da su sigurno u pravu čak i ako čuju glasove neraspadnutih svetaca koji dijele modne savjete. Tako narod, uostalom, želi, a tko se usuđuje reći bilo što protiv naroda?

"Hrvatski narode, u ovim teškim vremenima potrebno nam je zajedništvo [...]"

Miro Bulj, 24. 11. 2021.

Ljevica govori o narodu obično nešto mudrije od desnice pa kaže da narod nije statička kategorija, nego odraz materijalnih uvjeta u kojima biva. Kažu da narod, ti jadni ljudi, ta sirotinja i radnici nisu nizašto krivi i da je svatko tko govori o narodu s visoka najobičniji snob. Napisao sam o tome jednu pjesmu.

NISU TO OVCE

Donekle mlada gospođa zna
Da nije uputno
Ovce nazivati ovcama
Nije to uspjelo ni mnogo vještijima od nje
I njih su na kraju
Blejanjem dotukli na križu.

Donekle mlada gospođa proziva
Sve one raspižđene ovčijom naravi
Zbog oholog uzvisivanja
I manjka ovčije solidarnosti.
Ima u njenom prijekoru
Nečeg dostojanstvenog
I skoro mističnog
Iako nije uspjelo ni onome
Kojeg su na kraju
Blejanjem dotukli na križu.

Donekle mlada gospođa
Možda i nije ovčiji otkupitelj
Ali ipak zna
Da ovce daju sir i vunu
A i glasaju se na izborima:
Beeeeeeee! Beeeeeeeeee!

Narod je, kažu političari svih boja, uvijek potlačen, i uvijek je netko drugi kriv što je narodu teško, nikad narod. Goldmanica ipak misli drugačije:

Tko nije ranije čuo tu litaniju? Tko ne poznaje taj uvijek isti refren svih političara? Da masa krvari, da je se pljačka i iskorištava, i ja to znam kao i žicaroši glasova. Ali ja inzistiram da nije šačica parazita, nego sama masa odgovorna za takvo užasno stanje stvari. Ona se privija uz svoje gospodare, voli bič i prva zaurla Razapni ga! čim se digne glas protesta protiv svetosti kapitalističkog autoriteta ili bilo koje druge propale institucije. Uostalom, koliko bi dugo autoritet i privatno vlasništvo postojali bez voljnosti mase da postanu vojnici, policajci, zatvorski čuvari i krvnici? Socijalistički demagozi znaju to kao i ja, ali oni održavaju mit o vrlinama većine, zato jer sam način na koji oni bivaju znači održavanje moći. A kako bi se moć mogla steći bez brojnosti? Da, moć, autoritet, prisila i ovisnost počiva na masi, ali nikad sloboda, nikad slobodni razvoj pojedinca, nikad rođenje slobodnog društva.

U ovo predizborno vrijeme, ispod članaka i videozapisa u kojima gostuju domoljubno-molitveni vizionari, pa i lažljivci i psihopati, blagoglagoljeći desetljećima isto, samo se lica i generacije mijenjaju, narod uz desetine tisuća lajkova ostavlja i komentare:

- Zašto nema više ovakvih ljudi u našoj Hrvatskoj?

- Hrvatska, ljubavi naša!

- Ponosim se što sam dio stada Božjega. Molimo braćo i sestre, samo nas molitva i vjera mogu spasiti od sotone koja vlada ovim svijetom. Dok ima ovakvih hrabrih ljudi, nije sve izgubljeno!

Nije ”narod” neosjetljiv, i ne radi se o tome da ne prepoznaje često očitu patologiju na licima ljudi kojima kliču, uzdizanje čela u nebo i luđačko klimanje glavom, stisnutih čeljusti i užarenih očiju.

"Govori upućeni narodu su od suštinske važnosti za raspaljivanje entuzijazma za rat."

Benito Mussolini, 1932.

Narod želi upravo takve likove, luđačke i lažljive geste, patologiju, cirkus, prijetvornost, krv i urlanje. Emma Goldman piše:

Ono za čim većina žudi je predstava. Nije važno radi li se o izložbi pasa, boksačkom meču, linčovanju "crnje", potjeri za nekakvim sitnim prijestupnikom, javnom vjenčanju bogate nasljednice ili akrobatskim vratolomijama bivšeg predsjednika. Što su mentalne cirkusarije odvratnije, veće je oduševljenje i klicanje mase.

Uglavnom nije točno, kao što se to uobičajeno i olako navodi, da se išta događa mimo i protiv volje naroda. Fašizam je, na kraju, volja naroda.

Po prvi put u našoj povijesti, njemački je narod našao put do jedinstva većeg nego ikad prije; a razlog tome je neodoljiva privlačnost tog unutarnjeg osjećaja.

Adolf Hitler, siječanj 1937.

Nije, zapravo, lako odgovoriti na pitanje što je to narod, ali svaki onaj koji se ponosi svojim narodom misli o svom narodu sve najbolje, neizmjerno bolje nego što misli o bilo kojem drugom narodu. Djecu, uostalom, tako uče i u školi. Iz hrvatske je sudske i policijske prakse poznato i da postoje osjećaji naroda, koji se, ako ne pazite, mogu povrijediti. Prema riječima kardinala Bozanića, narod može sklapati i ugovorne obveze s Majkom Božjom.

"Kolegice [...], apeliram da prestanete praviti narod budalama."

Danijel Spajić, 13. 6. 2023.

Svatko tko se usudi nešto reći protiv tog veličanstvenog pojma – naroda – koji je izmišljen i posvećen ne bi li i najgori zločinci iz njega crpili nepostojeće vrline, bit će na meti ponosnih pripadnika naroda. Thomas Bernhard je to dobro znao i iskusio:

Već godinama dobijam ta pisma koja uopće ne pišu luđaci, kako sam u početku vjerovao, već punoljetne, pravno takoreći besprijekorne osobe, koje mi zbog mojih objavljenih tekstova u najrazličitijim novinama i časopisima, ne samo u Frankfurtu i Hamburgu, nego i u Milanu i Rimu, između ostalog prijete progonom i ubojstvom. Ja neprestano kaljam Austriju, govore ti ljudi, na najbestidniji način je povlačim u blato, podmećem Austriji jedno prosto i nisko katoličko-nacionalsocijalističko stanje, kad god i gdje god mogu, mada to prosto i nisko katoličko-nacionalsocijalističko stanje u Austriji uopće ne postoji, kako ti ljudi pišu. Austrija nije prosta i nije niska, ona je uvijek bila samo lijepa, pišu ti ljudi, a austrijski narod dostojan je poštovanja. Ta pisma sam uvijek odmah bacao, kao i jutros.

Thomas Bernhard, "Brisanje, raspad"

U ime naroda izriču se najteže presude i smrtne kazne. To je zato što se tvrdi da narod u svojoj pravednosti ne može pogriješiti. Pa ipak, najgori se zločinci uvijek skrivaju iza naroda, jer narod, uistinu, nikad u cijelosti ne može biti kriv, zato što u svakom narodu uvijek postoje oni koji stvarno ništa nisu skrivili, koji su uvijek mislili samo dobre misli i uvijek željeli samo dobro drugima. Koji su trpjeli najgore nepravde i nisu to nikome zamjerili. Koji, uostalom, nisu krivi što su se rodili u tom narodu, a ne u nekom drugom. Oni se ne povode za masovnim narodnim histerijama obožavanja, ekstaze, straha i ubilačke mržnje nego ukazuju na ludilo i zločinstvo sve te prividne "ljudskosti" i "zajedništva". Njih se u vremenima narodnog zajedništva proglašava izdajnicima naroda. Takvi, koje nijedan narod ne poštuje, zapravo, iskupljuju narod i kad je najgori, ako se takvo što smije reći.

Jean Améry, ipak važe i broji, i ne misli baš kao i ja:

Ništa nisam zaboravio, uključujući i onih nekoliko hrabrih ljudi na koje sam naišao. Sa mnom su: vojnik invalid Herbert Karp iz Danziga, koji je u Auschwitz-Monowitzu sa mnom podijelio svoju posljednju cigaretu; Willy Schneider, katolički radnik iz Essena, koji me oslovio mojim već zaboravljenim imenom i dao mi kruh; predradnik za kemikalije, Matthaus, koji mi je 6. lipnja 1944. s mučnim uzdahom rekao: „Konačno su sletjeli! Ali hoćemo li nas dvojica izdržati dok oni ne pobijede jednom zauvijek?” Imam mnogo dobrih drugova. Bio je tu vojnik Wehrmachta iz Münchena, koji je bacio goruću cigaretu kroz rešetke ćelije nakon što sam bio mučen u Breendonku. Bili su tu viteški baltički inženjer i tehničar iz Graza, kojih se više ne sjećam po imenu i koji su me spasili od pogibije u Dori, odjeljenju logora Buchenwald. Ponekad se brinem za njihovu sudbinu, koja možda, koja najvjerojatnije, nije bila dobra.

Moje dobre drugove ne treba kriviti, kao ni mene, što je njihova težina premala čim stoje preda mnom ne više u svojoj posebnosti, nego usred svog naroda.

[...]

Čestiti ljudi, koje bih rado spasio, potonuli su u masi ravnodušnih, zlonamjernih i podlih, goropadnih, debelih starih i lijepih mladih, onih opijenih svojim autoritetom, koji su mislili da je bio zločin ne samo protiv države nego i protiv vlastitog ega ako su s ljudima poput nas razgovarali bilo kojim drugim osim grubim, dominantnim tonom. Previše njih nisu bili SS-ovci, već radnici, arhivari, tehničari, daktilografi – a samo je manjina među njima nosila partijsku značku. Sve u svemu, za mene su oni bili njemački narod. Oni su točno znali što se oko njih i s nama događa. Jer i oni su osjetili miris paljevine iz obližnjeg logora za istrebljenje kao i mi, a neki su nosili odjeću koja je samo dan ranije preuzeta od pristiglih žrtava na rampama za odabir. Vrijedni radnik, montažer Pfeiffer, jednom mi se ponosno predstavio u zimskom kaputu, “židovskom kaputu” kako je rekao, koji je nabavio zahvaljujući svojoj vještini. Smatrali su da je sve kako treba, a ja sam potpuno siguran da bi glasali za Hitlera i njegove pomagače da su u to vrijeme, 1943., izašli na birališta. Radnici, sitni buržuji, akademici, Bavarci, Saarlandci, Sasi: nije bilo razlike. Htjela to žrtva ili ne, morala je vjerovati da je Hitler doista bio njemački narod. Moji Willy Schneider i Herbert Karp i predradnik Matthaus nisu imali šanse nadvladati masu naroda.

Jean Améry, “Na granicama uma”, moj prijevod s engleskog

Ne mogu, a i nemam želje proturiječiti Améryju. Nisam ja bio u Auschwitzu i gledao i trpio sve ono što je on morao gledati i trpjeti.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---