Esej o znanosti i narcizmu, epizoda 15, 13. kolovoza 2023.

Koncepti koji danas definiraju znanstvenu politiku i aktivnost - excellence, competition, leadership, network i visibility - zapravo su isti oni koncepti koji karakteriziraju stremljenja narcisoidno poremećene osobe.

Ekstremna pa i patološka narcisoidnost znanstvenika, vrlo česta u znanstvenoj zajednici, te svođenje znanosti na nagrade i počasti, zadnjih su desetljeća bitno promijenili narav i sociologiju znanstvenog rada. Fenomen narcisoidnosti u znanstvenoj zajednici nikako nije nov. Napisano je o njemu već mnogo teksta pa se o tom poremećaju kod znanstvenika koji su promijenili tijek povijesti, na primjer kod Newtona ili Linnaeusa dosta zna. Ta priča ipak nije dio uobičajeno ušminkane povijesti znanosti.

Bruno Lemaitre posvetio je fenomenu narcizma 2015. godine cijelu knjigu naziva “Esej o znanosti i narcizmu” i podnaslova “Kako osobnosti snažnog ega usmjeravaju istraživanja u znanostima o životu?”. Lemaitre je i sam znanstvenik koji se bavi znanošću o životu (life science), on je vrlo citirani istraživač i profesor imunologije u Lauseannei. Lemaitre se donekle ograničava na svoje područje za koje tvrdi da je pod izrazitim utjecajem narcizma vodećih znanstvenika. Tako je, kaže, i u ostalim poljima istraživanja koja su u žiži interesa javnosti zbog njihove veze s medicinom i zdravljem. Tako je i u drugim djelatnostima s izrazitom društvenom izloženošću, među liječnicima, u šou biznisu, na televiziji, u biznisu, politici, sportu i umjetnosti. To su djelatnosti koje privlače pojedince u potrazi za divljenjem okoline i dominacijom.

Znanstvenici koje na znanstveni rad potiče prvenstveno odobravanje i priznanje okoline čine sve da svoje istraživanje u takvim područjima prikažu kao spasonosnu društvenu vrijednost i aktivnost koja bitno unapređuje živote ili ih spašava.

Igor Rudan

Znanstvena istraživanja na medicinski relevantnim problemima često postaju materijal za vijesti, za crtice na portalima te za osvrte navodno upućenih znanstvenih novinara. Ni znanstveni časopisi ne odolijevaju ovom ogromnom interesu i skloni su objavljivati radove takve vrste, za koje postoji interes široke zajednice i novac financijera, čak i ako oni ne udovoljavaju standardima znanstvenog rada koji bi se zahtijevali od nekog drugog istraživanja, u području za koje ne postoji takav interes. Taj veliki interes i izloženost širokoj javnosti privlače narcisoidne znanstvenike kojih u takvim područjima ima više nego u drugim područjima istraživanja.

Lemaitre tvrdi i da takvi znanstvenici zauzimaju vodeće pozicije u svojim područjima i na svojim institucijama te da organizacija znanstvenog rada pogoduje takvim profilima ličnosti.

Umrežavanje koje se danas promiče kao vrhovna znanstvena kvaliteta nije stoga fenomen koji služi prvenstveno napretku znanosti nego je potaknuto osobnim interesima. I mafijaši se, uostalom, umrežavaju. Posebno je važno pozicionirati sebe i svoje u evaluacijske odbore, u uredništva časopisa, upravna vijeća agencija za financiranje istraživanja i na druga mjesta na kojima se odlučuje o dodjeljivanju istraživačkih sredstava, o nagradama i članstvima u akademijama. Takva su mjesta danas puna narcisoidnih pojedinaca koji su dio mreže, i čija se aktivnost često svodi na zaduživanje drugih te na vraćanje dugova drugima, redovito na štetu općeg interesa.

Današnja je znanost opsjednuta pokazateljima produktivnosti i relevantnosti te rangiranjem znanstvenika prema njima, a narcisoidni karakteri u superiornom pozicioniranju na top-listama lako pronalaze smisao svog rada. Lemaitre piše:

Istraživanja u znanstvenim područjima bliskim medicini, često vode do eksplozije numeričkih pokazatelja relevantnosti znanstvenog rada, do ogromnog broja citata, članaka s visokim faktorima utjecajima, milijunskih projekata i mentorstva. Kako se cijela sveučilišta danas mjere jednim jedinim parametrom koji određuje njihovu poziciju na raznim listama, sva ta papirnata izvrsnost i aktivnost koja navodno spašava živote, podiže i rang sveučilišta. U toj su utrci za plastičnim prestižem uvezani i sveučilišta i instituti i strukovne udruge (npr. za srčani i moždani udar) i svjetske zdravstvene organizacije i agencije koje financiraju ta navodno silno važna istraživanja te časopisi koji sve to objavljuju, a i farmaceutska industrija koja je važan poticaj za mnoga od takvih istraživanja - svima godi medijska pozornost i važnost koja im se pridaje, a i novac koji je posljedica svega toga.

Koncepti koji danas definiraju znanstvenu politiku i aktivnost - excellence, competition, leadership, network i visibility - zapravo su isti oni koncepti koji karakteriziraju stremljenja narcisoidno poremećene osobe.

Narcisoidni znanstvenici uspješni su u prikazivanju svoje djelatnosti i cijelog svog života na mitski način – to je ono što im je i nužno ne bi li održali vlastitu sliku o vlastitoj posebnosti i važnosti. No, u samoj suštini sve te gungule i spektakla često je nešto lažno, prenapuhano i zapravo posve irelevantno, što u nekim drugim okolnostima i da je prikazano korektno i znanstveno odgovorno ne bi privuklo ni djelić sve te pozornosti i financiranja. Takva znanstvena sociologija mode, spektakla i reklame postaje otrovna i na širem području znanosti, jer se sva znanost mjeri prema zvijezdama koje navodno spašavaju ljudske živote i koje svakih par godina svečano izjave da su na putu da nađu put do puta za lijek za rak ili nešto slično.

Znanstvenicima koji ne rade tako, bilo zato što nisu u područjima i sredinama u kojima bi se takvo nešto uopće moglo raditi, bilo zato što ne žele kompromitirati ono što i kako rade, zamjera se što su zapravo nekorisni, što ne doprinose zajednici, ne spašavaju živote i ne objavljuju u Nature časopisima u kojima objava jednog rada košta 10000 eura. Drugi znanstvenici pokušavaju prilagoditi svoj rad i utemeljiti ga na principima kojima se vode "znanstvene zvijezde", zapravo ga ušminkavaju i nabildavaju pa i krivotvore, jer se upravo takvi postupci forsiraju, što kriterijima projektnih agencija i industrije, što prešutnim konsenzusom zajednice da je to zapravo u redu.

Svo to kazalište, potaknuto na samom početku defektima karaktera i narcisoidnošću, a onda pojačano okolinom i načinom funkcioniranja znanstvenih institucija, urušava sustav provjerljivog i temeljitog znanstvenog istraživanja. Efektivno se potiče krivotvorenje znanstvenog rada i izmišljanje rezultata, a u tome narcisoidni znanstvenici imaju manje zadrške od drugih istraživača. Svemu tome doprinose i mediji te šire društvo spektakla i površnosti, kojem je važan sjaj i novac, a za suštinu se ni ne pita mnogo.

To s vremenom urušava povjerenje u znanost, a ono je ubrzano opadalo zadnjih desetljeća. Vidljivo je to bilo pogotovo u vremenu pandemije koronavirusa kad su se kod nas u televizijskom programu praktički svaki dan, pa i nekoliko puta dnevno, pojavljivali navodno vrhunski znanstvenici hrvatskog porijekla koji su davali izjave o tijeku pandemije.

Gordan Lauc

Često su te izjave bile nejasne, zbunjujuće pa i kontradiktorne ili potpuno pogrešne i bilo bi za javno-zdravstvenu situaciju bolje da ih nisu ni davali, no mnogi se od njih, dobro poznati otprije iz naših medija, nisu mogli othrvati sirenskom zovu popularnosti i vlastite veličine i važnosti.

Ivan Đikić u otvorenom pismu premijeru Andreju Plenkoviću

U pandemijskoj konfuziji uglavnom su lošu ulogu odigrali i mediji koji su inzistirali na javljanjima navodno vrhunskih hrvatskih znanstvenika jer su takvi prilozi u atmosferi straha podizali gledanost.

Igor Rudan

Ni novinari koji su se specijalizirali za popularizaciju znanosti nisu se dobro snašli, što nije ni čudno jer i oni već dugo pišu najviše o tome tko je dobio kakvu nagradu, tko je gdje na nekakvoj listi i tko je najbolje odjeveni hrvatski znanstvenik. Narcisoidnost je češća među muškim dijelom populacije i znanstvene zajednice, no ni hrvatske znanstvenice vjerojatno ne zaostaju previše.

profesorica Vlatka Zoldoš

U kreiranju svjetlucave i površne slike o znanosti, novinarima vrijedno pomažu i narcisoidni znanstvenici koji ih redovito obavještavaju o svojim ozbiljnim i svjetski priznatim postignućima. Lemaitre piše:

U knjizi “Epidemija narcizma”, Twenge i Campbell još su 2009. godine iznijeli argumente u prilog tezi o porastu narcizma u američkom društvu. Oni tvrde i da se odgoj djece promijenio te da se u njemu sve više inzistira na posebnosti djece, na njihovoj samodostatnosti, na važnosti natjecanja i pobjeđivanja u natjecanju, a sve to pogoduje porastu narcizma. Gordan Lauc, jedan od medijski najprisutnijih znanstvenika u doba pandemije koronavirusa, o odgoju je djece na Hrvatskoj radio televiziji 2018. godine izjavio:

Vrijednosti koje postaju sve izraženije u znanstvenoj sociologiji, a i na širem društvenom planu, odgovaraju sve više narcisoidnim pojedincima koje karakterizira i pomankanje empatije.

Koncepti koji danas definiraju znanstvenu politiku i aktivnost - excellence, competition, leadership, network i visibility - zapravo su isti oni koncepti koji karakteriziraju stremljenja narcisoidno poremećene osobe.

Uspješnost narcisoidnih osoba može se donekle objasniti njihovom uvjerljivošću te sposobnošću da privuku pažnju i očaraju druge narcisoidne osobe.

Lemaitreova knjiga sadrži i niz, najvjerojatnije istinitih tračeva o slavnim znanstvenicima, o njihovim ljubavnim avanturama, izdajama i podlostima, vezama s političkom i kulturnom elitom, a spominju se i Sartre i Camus. Mnoga od Lemaitreovih zapažanja i zaključaka čine mi se korektnim, ili barem zanimljivim, no mislim da njegova analiza ne ide dovoljno duboko. On smatra da bi se znanost mogla popraviti promjenom pravila financiranja istraživanja ili ukazivanjem na problematičnosti karaktera narcisoidnih znanstvenika – to sugeriraju i njegove upute za mlade znanstvenike na kraju knjige. Lemaitre misli i da postoje nekakve “prave” vrijednosti kojima se znanost mora vratiti što je uglavnom neistinito, usprkos mitovima koji se ispredaju o znanstvenoj etici i povijesti. Vrijednosti u znanost tek treba unijeti, a pravo je pitanje je li to uopće moguće, pogotovo u neko dogledno vrijeme i pogotovo s obzirom na društvene tokove i trendove. Narcisoidnost je u znanosti preduboko ukorijenjena da bi se njeni efekti mogli umanjiti sitnim izmjenama. Ona je u znanosti poželjna, potiče se na studiju, u profesionalnom obrazovanju, potiče se u doktorskom i postdoktorskom radu, u stalnoj samoreklami i prezentaciji vlastitog rada.

profesorica Tea Žakula

Današnji se znanstvenici odgajaju da budu narcisoidni i tek se vlastitim obrazovanjem i izgradnjom mogu tome pomalo othrvati, a i to je nužno nekompletno ukoliko se namjeravaju kako-tako održati u znanstvenoj zajednici.

Sklonost narcizmu može se procijeniti rezultatom standardiziranog NPI testa, razvijenom još 1979. godine, no za njegovo ispravno popunjavanje važno je da ne znate što se testom mjeri. Sad, kad ste odslušali ovaj podcast, sumnjam da bi vam rješavanje testa dalo vjerodostojan odgovor na pitanje koliko ste i sami uistinu narcisoidni.

Za sam kraj ovog podcasta odrecitirat ću svoju pjesmu o svom iskustvu sa znanstvenicima.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---