Stvarna poezija i osrednje stihoklepstvo, epizoda 12, 12. lipnja 2023.

Stvarna je poezija, a ne osrednje stihoklepstvo, poput molitve.

Pročitao sam to u članku gospođe Bat koja je predstavljala zbirku pjesama svog Facebook prijatelja Ivana Koprića, inače dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu i pomislio kako za mene i moju poeziju stvarno nema nikakve nade. Ja nikad neću dosegnuti te vrtoglave, eterične visine u kojima se riječ upija kožom, kad dolazi do "sažimanja svemira, galaksija, kolektivnog iskustva, mitova, u jednu osobnu točku, jednu dušu". Kaže gospođa još da se "u poetski hram ulazi tiho, pozorno i s čitateljskom poniznošću pred unutarnjim svijetom autora koji se kroz stihove otkriva. Dobro je na tom putu imati peljar, pogotovo onaj intergalaktički." Eh, kako bih ja to ikad mogao dosegnuti, niti znam ulaziti tiho niti sam ponizan, a nemam ni intergalaktički peljar. Pa sam znatiželjno prevrtio tekst do kraja da dođem do primjera te poetske molitve i nađoh Koprićevu pjesmu koja je valjda stvarna poezija po ukusu gđe. Bat:

Uh! Kako je to divno i molitveno! Moraš, dakle, u pjesmi imati velike i uzvišene osjećaje i ideje i adekvatne riječi, recimo "onkraj kraja svemirskog beskraja" ili "atlas vječnosti". Tko bi se toga sjetio! Podsjetilo me to, doduše, na poznatu pjesmu “Biti i mniti svemiropolisno” doktora Franje Tuđmana koja je već u svim antologijama hrvatske poezije. Evo odlomka:

Videći sav taj svemirski raskoš talenta shvatio sam da ja sa svojim pjesmuljcima o Hrvatima koji se vole hrvati i Srbima koji se vole srbi zapravo najobičniji stihoklepac. Gospođa Bat mi je otvorila oči.

No, možda je ipak naš najveći molitveni pjesnik akademik Željko Reiner. On je 2020. godine u izdanju "Kršćanske sadašnjosti" objavio obilato nagrađivanu zbirku pjesama "Uronjen u tvoju svjetlost". Sve su te pjesme inspirirane mističnim vjerskim osjećajima akademika Reinera, Isusom i kršćanstvom, gdje on sve to, naravno, vidi i kod pjesnika koji uopće s tim nisu namjeravali imati nikakve veze. Pa naravno da akademik Reiner zna bolje od njih kad je božanski inspiriran i u njihovim riječima vidi tu božansku iskru za koju su oni kao nevjernici slijepi. Evo jedne akademikove pjesme iz te zbirke:

Ovo mi je potpuno nedostižno, ali nije ni čudo, jer nisam išao u crkvu ni na vjeronauk. Akademik Reiner je ipak, ja mislim, našao odgovore na pitanja koje postavlja u ovoj poetskoj molitvi, odn. kako da baš on dotakne Gospodina, a da pritom ne bude ohol. On je, naime, postao vitez čuvar svetog groba jeruzalemskog, a time je dobio i plašt, kapicu i medaljice s kojima se ponizno naslikava zajedno s kardinalima u svečanim prilikama dok mu na usnama titra Njegov pjev. Deus lo vult - tako Bog želi.

Kad je Charles postao engleski kralj, vitez Reiner je objavio i jednu prigodnu poniznu fotografiju s njim, s medaljama na junačkim prsima kojih je bilo više nego u kralja. Akademik je za tu fotku htio nabaciti na sebe i ogrtač Reda viteza čuvara svetog groba jeruzalemskog, ali mu je Charles, lagano crvenkast u licu, rekao da ne može, jer je dobro potegnuo pa da ne bi bilo baš primjereno. Na to se vitez-pjesnik-akademik Reiner šeretski nasmijao. I odrecitirao je jednu svoju molitvenu na engleskom.

Vitez Reiner je inače jedna svestrana i nezamjenjiva pojava u našem društvu, on je vitez, molitveni pjesnik, akademik, vrhunski svjetski i najcitiraniji hrvatski znanstvenik, a i potpredsjednik Hrvatskog sabora iz redova HDZa. Poznat je po sjajnim političkim idejama, tako je krajem 2015. godine kad su ga izabrali za predsjednika Hrvatskog sabora predložio promjenu njegovog imena u Hrvatski Državni Sabor, kako se to tijelo zvalo u Pavelićevoj Hrvatskoj. Hrvatski građani ga pamte i po poniznim prelascima hrvatske granice u doba kad su na njoj velike gužve i kad Hrvati idu na skijanje. Tako je drugog siječnja 2016. godine, u Chrysleru s krovnim koferom, praćen kombijem s diskretnom policijskom pratnjom s rotirkama ponizno pretekao dugu kolonu hrvatskih skijaša na granici. A čim je stigao na skijalište, na glavu je nabio šubaru od samurovine i lagano niz strminu, križ - kraž, prije nego što navale ovi bez rotirki i poetsko-molitvene sofisticiranosti.

Krajem kolovoza 2019. godine, sreo sam jednu pjesnikinju, u šetnji Maksimirom, tamo gdje se staze već pomalo izgube u sjeni šume. Pričala mi je o tome kako je danas “jako malo uistinu dobrih pjesnika” i kako “novija poezija često pliva između totalne gluposti i ispraznosti”. “Ne može”, rekla mi je tad, “pjesma biti bilo što, nekakve riječi naslagane u retke koji tako samo dobivaju vizualni oblik pjesme – treba ipak držati do izvjesnog nivoa u hrvatskoj poeziji”. Te su me njene primjedbe oduševile pa sam htio od nje čuti još pokoju mudru, a kako su se spremali predsjednički izbori, pjesnikinja me istom prilikom poučila da na izborima uvijek glasa za Kolindu Grabar Kitarović, koja je, prema njenim riječima, “izrazito obrazovana i kulturna pojava koja svojim kućnim odgojem i ponašanjem daleko nadmašuje sve što se nudi u hrvatskom političkom prostoru”. Rekla mi je još i da je “vjekovna pripadnost Hrvata Europi te kulturnom i civiliziranom svijetu” i da je bilo “dosta kojekakvih seljačina i partizančina koji su s gunjevima došli u Zagreb i prekinuli tu drevnu tradiciju”. Nadahnut tim susretom i ja sam poletio prema poetskim visinama i čim sam stigao kući zapisao pjesmu:

Pravi pjesnik se nikad ne treba bojati da za njegovu poeziju neće biti publike. Kod nas, nasreću, još uvijek postoje ljudi iz struke, uzdanice nacionalne kulture, koji dobro razumiju poeziju i nagrađuju je na raznim manifestacijama sjedeći mudro po žirijima i organizacijskim odborima. I o tome sam napisao pjesmu, doduše na svoj skroman i ograničen način, ali siguran sam da će barem moj trud biti prepoznat:

Stvarna je poezija, a ne osrednje stihoklepstvo, dakle, poput molitve. To dobro zna i akademik Drago Štambuk kojeg sam već spomenuo u sedmoj epizodi podcasta “Otvoreno pismo”. Štambuk je, kao i vitez Reiner, svestrana pojava u hrvatskoj poeziji, on je pjesnik, liječnik, a i akademik, naravno. Desetljećima je Štambuk bio veleposlanik po cijelom svijetu, živeći na domjencima uzneseni i trnoviti, patnički život pjesnika odanog Domovini. Prema njegovim sjećanjima, koja njegove kolege i štovatelji rado prepričavaju, on i nije trčao da bude veleposlanik. No, predsjednik Tuđman ga je osobno i svako malo zvao u London, gdje je bio na medicinskoj specijalizaciji. Prvi je hrvatski predsjednik bio toliko uporan da akademik Štambuk nije, na našu sreću, ni imao nikakvog izbora i otada služi našoj Hrvatskoj. Akademik je tada kazao prvom predsjedniku da će posao veleposlanika obavljati dok Hrvatska ne bude sigurna, a on, čak ni danas, ne može reći da je Hrvatska posve sigurna, kako je naglasio u nedavnom intervjuu. Akademik, naime, tvrdi da “sa Stepinčevom sudbinom, i naša Hrvatska stoji ili pada!”.

Štambuk, koji sebe naziva svećenikom riječi, dobitnik je brojnih nagrada za svoju nepresušnu poeziju, a o njegovim su pjesmama kritičari, urednici biblioteka i drugi pjesnici pisali same hvalospjeve. Hrvatski pjesnici poznati su po tome što često pišu lijepe osvrte jedni o drugima, objavljuju svako malo kakvu knjigu poezije, a onda i antologije najuglednije hrvatske poezije te tako cementiraju svoj besmrtni kozmički status u debelim knjižurinama.

Za kraj ove epizode, koja se ne bavi stihoklepstvom, nego stvarnom poezijom za koju je Štambuk svakako ekspert, sasvim je prigodno citirati odlomke iz njegovih poetskih promišljanja o Bogu, križu, Jeruzalemu, Crkvi, transsupstancijaciji, Kristu, zlatnom kaležu i domovini, naravno. To je ono besmrtno, molitveno i domoljubno, bez čega nema ni pravog hrvatskog akademika kakav je Štambuk:

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---