Cvijeće, pčele i ljudi, epizoda 22, 12. studenog 2023.

- Znate li vi, draga djeco, što je to cvijet?
- To je biljka. Biljka, biljka!
- Biljka?
- Da.
- Hah. Nije mi to baš neki odgovor, da ti pravo kažem... Ali, na dobrom je putu.
- Trava.
- Trava?*

U velikoj središnjoj dolini Kalifornije samo su dva godišnja doba – proljeće i ljeto. Proljeće počinje prvom kišom, koja obično pada u studenom. Za nekoliko je mjeseci predivna vegetacija u punom cvatu, a do kraja je svibnja mrtva, suha i hrskava, kao da je svaka biljka pečena u pećnici.

U školi bismo rekli: visibabe su vjesnici proljeća. Tako i jest. Visibabe su hrabri vjesnici i simboli proljeća i pojave se probijajući snijeg i hvatajući zrak i svjetlost nad njim. Osim što su hrabre, visibabe su i elegantne, a i neobične biljke. Za razliku od drugog cvijeća koje se uglavnom otvara prema nebu, visibabe se otvaraju prema zemlji. U engleskom govornom području visibabe se zovu snowdrops - kapljice snijega, Nijemci ih nazivaju Schneeglöckchen - snježni zvončići, a Česi sneženka. Naše je ime, očito, među najčudnijim imenima za tu biljku.

- Hajde da čujemo... Znate li koji cvijet po imenu?
- Ruža.
- Ruža, bravo. Ali toga bi se svatko prvi sjetio. Znate li još koji drugi?
- Visibaba!
- Visibaba, bravo! Dalje?
- Maslačak!
- Maslačak. Koje je boje cvijet maslačka?
- Žute!
- Žute. Iako maslačak uvijek doživljavamo kao onu bijelu glavu, ali to je zapravo već sjeme maslačka. To je kad je cvijet sazrio i nastalo je sjeme, a onda se ono raznosi dalje i tako se maslačak rasijava, ali cvijet maslačka je žute boje. Hajd'mo dalje! Koji još znate?
- Orhideja.
- Bravo! Orhideja. Ali to baš i nije cvijet koji svako malo vidiš oko sebe.
- Šafran.
- Šafran. Kad se pojavi?
- Djetelina.
- Kad se pojavi šafran, da čujem?
- Suncokret.
- U koje doba godine se šafran pojavi?
- U proljeće.
- Tako je. Jedan od prvih cvjetova koji se pojavi nakon zime, je li tako?

Nijemci cikoriju ili konjogriz (Cichorium intybus) zovu Wegwarte. I uistinu, cikorija čeka pored puta i tamo ju je najlakše naći, na mjestima gdje se asfalt spaja sa skromnim tlom. Ponekad stotinama metara ocrtava put s obje strane. To je plavi cvijet, koji ponekad malo vuče na ljubičasto, a kad je izmoren suncem postaje skoro siv, posve ispijen pa i gotovo eterično i prozirno bezbojan.

Cikorije smo našli u lučici, pored jedva asfaltiranog putića kojim se koriste uglavnom ribari, čak i u ovo turističko doba godine. Kad smo ujutro prolazili kraj njih, na dvadesetak stabljika bilo je stotinjak plavih, posve otvorenih cvjetova, a kad smo se pred večer vraćali nije bilo nijednog. Na mjestima plavih cvjetova ostale su smeđe, zgužvane grudice sasušenih latica.

Neprestano smo suočeni s beskrajnom raskoši i plodnosti Prirode, neiscrpnim obiljem koje se čini kao golemo razbacivanje. Pa ipak kad razmotrimo bilo koje njeno djelovanje, saznajemo da nijedan djelić njezina materijala nije izgubljen ili uzalud potrošen. On vječno teče od upotrebe do upotrebe, od ljepote do još veće ljepote, i uskoro prestajemo žaliti zbog propasti i smrti, nego se radije veselimo u neprolaznom i nepotrošivom bogatstvu svemira te vjerno iščekujemo ponovno pojavljivanje svega što se topi, blijedi i oko nas umire, uvjereni da će njegova sljedeća pojava biti bolja i još ljepša od prethodne.

- Idemo dalje. Što smo rekli, što je to cvijet?
- Dio biljke.
- Dio biljke! E, sad smo već na boljem putu, bravo. Čemu služi taj dio biljke?
- Da upija sunce.
- Odlično. Odlična priča, ali, da ti pravo kažem, sunce uglavnom upijaju listovi.
- Pa biljka ima list.
- Ima, ali ja sam pitao što je cvijet, a ne što je biljka.
- Cvijet radi pelud.
- Cvijet radi pelud? Bravo.
- Daje kisik.
- Daje kisik? To se uglavnom događa u listu, ali i ti si u pravu. Idemo dalje!
- Izgleda lijepo.
- Izgleda lijepo. Jel' zbog tebe cvijet izgleda lijepo? Jel' se tebi dodvorava ili nekom drugom? A? Da čujem! Cvijet se, zapravo, dodvorava pčelama.
- One rade med.
- One rade med, ali on izgleda lijepo ne bi li privukao pčelu na sebe, je li tako?
Uresnica (Cosmos bipinnatus) je popularna ukrasna biljka, a privlači leptire i kukce koji oprašuju i okolno bilje. Cvijet uresnice ima osam latica. Listovi su joj izrazito izduženi. Uresnicu sam pokušavao naslikati dva puta u kratkom razmaku. Prvi sam se put potpuno zbunio jer nikako nisam uspijevao pogoditi podcrtež olovkom - proporcije su mi stalno bježale, oblici pogrešni, brisao sam valjda stotinu puta čudeći se vlastitoj nesposobnosti, dok nisam konačno shvatio da se cvijet miče! I to ne malo, kako sam naviknuo, nego se pomakne oko 10 cm u možda pola sata, sat. To je sasvim dovoljno da potpuno promijeni perspektivu, oblike i sjene. Izgleda da je razlog takvoj izrazitoj pokretljivosti biljke njena izrazito gracilna, tanašna stabljika koja očito omogućuje brze prilagodbe okolini i svjetlosti.

Uresnice su se raznijele posvuda u vrtu moje mame, ali izgledaju krhko pa ih skoro ni ne opažam kao fizičku prisutnost. Drhtavo su eterične. To su vrtne balerine i da plešu do prvog mraza. Još malo.

- Onda, kad dođe ovaj topli dio godine, sunce pada sve okomitije na površinu zemlje, atmosfera se počne zagrijavati, cvjetovi to osjete, krenu se otvarati i cijeli taj proces cvatnje i bujanja planeta započne negdje, već, zapravo, moglo bi se reći u veljači. Znate li što prvo vidimo? Znate li što je ovo [na slici]?
- To je onaj... Aaaa... Onaj... Lijeska.
- Kako?
- Lijeska.
- Što nastaje iz lijeske? Što nastaje iz lijeske? Lješnjak nastaje iz lijeske, je li tako? Znači ove resice koje vidite su zapravo muški cvjetovi lijeske puni peludi. I ako po njima čačkate, ostat će vam žuto na prstima, i taj žuti prah je zapravo pelud koja se prenosi s jednog cvijeta na drugi, a bez tog procesa ne bi iz cvijeta nastao plod.
Čahura maka u kojoj čuva svoje sjemenke je pravo malo arhitektonsko čudo. Kad sljedeći put čujete učene fizičare kako tupe da upravo njihova fizika sve objašnjava i da se sve u svemiru može objasniti nekakvim bozonom, onda ih priupitajte otkud u tom svemiru struktura kojom suhi plod maka rasipa svoje sjeme te kako je mak otkrio stupiće, kroviće, prozorčiće i grede za svoju čauhru uz pomoć bozona.

- Kako, uopće, cvijet privuče pčele?
- Raznolikim bojama.
- Tako je. Bravo. Odlično si to rekla, zato što neke više vole plavu, neke više vole žutu... Cvijet proizvodi različite kemikalije ne bi li se dodvorio pčelama, da ih privuče.
Ladolež smatraju korovom. To je biljka penjačica prekrasnih cvjetova. Njene cvjetove u obliku trube nazivamo simpetalnim što znači da im latice nisu odvojene nego su "slijepljene" u kontinuiranu "plahtu" biljnog tkiva. Slikao sam cvjetove koji su bili toliko intenzivno ljubičasto-plavi i ljubičasto-crveni da su izgledali skoro kao da ne pripadaju prirodi. Da ih naslikam koristio sam najkičastije boje iz palete za osnovnoškolce.

Svakog jutra, ustajući iz smrti sna, sretne biljke i sva naša bratska životinjska stvorenja, velika i mala, pa čak i kamenje, čine se kao da viču: „Probudi se, probudi, raduj se, raduj, dođi i voli nas i pridruži se našoj pjesmi.“

- Vi nemate baš puno godina pa nemate ni pojma da se to događa, zato što baš i niste vidjeli puno ljeta, jeseni i zima, ali stariji ljudi, koji su duže od vas živi, su vidjeli puno više sezona i oni znaju da ova sad ljeta, jeseni i zime nisu ista kao ona prije. Dolazi do promjene...
- Globalnog zatopljenja!
- E, bravo! Vidiš... Ili, kažu još, klimatskih promjena.

Kako je lijepo vrijeme! [...] Kako nježno pušu vjetrovi! Te se mirne zračne struje jedva i mogu nazvati vjetrovima. Čine se samim dahom Prirode koji šapće mir svakom živom biću. Dolje, u udolini gdje smo se utaborili, nema ljuljanja krošanja; većinu vremena nijedan se list ne pomakne. Ne sjećam se da sam vidio ijedan ljiljan kako se njiše na stabljici, iako su toliko visoki da bi ih i najmanji povjetarac zaljuljao. Kakva veličanstvena zvona imaju ovi ljiljani! Neka od njih dovoljno su velika za dječje kape. [...] Ljepši i bolje održavani vrtovi ne mogu se ni zamisliti.

Ružičasti slak (Convolvulus cantabrica) je cvijet koji čovjeka razveseli. Recimo, kad se spuštaš prema svojoj stijeni i kad iz šumarka treba skrenuti prema obali, baš kad se kržljavo drveće razrijedi i ukaže se čistina prekrivena suhom i kao zlato žutom travom. A među travom, sjaje se stožasti cvjetići slaka, od skoro snježno bijelih pa prema lagano ružičastim. Boja im može biti i tamnije ružičasta, skoro ljubičasta, ali to, čini mi se, ovisi i o tome koliko su izloženi suncu.

Ja sam čovjek što
doručkuje gledajuć'
cvjetove slaka.

(Basho)

- Nego, znate li vi one zelene bube...
- Da. Da.
- ... što dođu na cvjetove?
- Da.
- One što zuje kad lete?
- Skakavci.
- Kako?
- Skakavci. Bumbari.
- Ma ne bumbari, nego one zelene što se sjaje kao, kao neki dragi kamen? Ja sam čuo da ovdje te kukce zovu gundevaj.
- Gundevaj...
- Gundevaj, znate li? Zlatna mara se zove ta buba. Na Korčuli kažu, znate kako kažu na Korčuli? Prndej!
- [smijeh]
- Zašto bi mogli reći to "prndej"?

Koliko samo usta Priroda mora napuniti, koliko susjeda imamo i kako malo o njima znamo i kako nam se rijetko putevi susretnu. A pomislite samo o beskonačnom broju naših još manjih smrtnih drugova, nevidljivo malih, u usporedbi s kojima su najmanji mravi kao mastodonti.

Plućnjak je lako prepoznati po boji cvjetova koji su plavi ili crveni, a na istoj stabljici se redovito može naći i plavih i crvenih cvjetova. Drugi način da ga prepoznate je karakteristična točkastost listova, no ona se ne pojavljuje uvijek. Biljka je visoka 20-30 cm, a otvoreni cvjetovi imaju promjer od ~ 1 cm.

Meni je na plućnjaku bilo posebno zanimljivo to što su mu cvjetovi različitih boja. Nekome tko priču o promjenjljivim bojama cvjetova zna, to nije zanimljivo jer sve već o tome zna. S druge strane, nekome tko nema nimalo znanja o cvijeću, o genima i molekulama koje daju boju, o varijacijama i hibridima, to također neće uopće biti zanimljivo jer nema preduvjeta da u različitoj boji cvjetova na istoj stabljici vidi nešto potencijalno neobično pa samim tim i zanimljivo - taj koji ništa o tome ne zna čak možda različite boje cvjetova neće ni opaziti. Ne želim ovdje nikako potcjenjivati posve neuki i dječiji doživljaj ljepote. Onima koji ništa ne znaju svijet se i dalje može učiniti lijepim, ali neće moći postavljati pitanja koja bi ih odvela malo dublje u razumijevanje te ljepote. Neću suditi ni o tome je li to važno za puninu doživljaja ljepote, ali ta vrsta "igre" ponekad može biti vrlo korisna za ljudsku dobrobit. Potrebno je, dakle, nekakvo predznanje da se o svijetu ponešto zapitamo, a na svakom stupnju tog znanja čude nas i oduševljavaju različite stvari u istim stvarima. To je i dobro jer čovjeku koji uči svijet u principu nikad ne može dosaditi - i "najobičniji" cvijet sadrži u sebi svu priču o cijelom svemiru, a i dobar komad ljepote, samo treba dobro gledati.

- Naime, kako su se pčele i cvjetovi vezali jedni za druge, onda su i uskladili svoje ritmove. Recimo, kava. Kava cvate samo tri dana. Kava... Znate što je kava? To je, što smo rekli, kava je što?
- Zrno.
- S, s, s...
- Sjemenje!
- Sjeme! Ali njega ne jedemo nego ga meljemo pa dobivamo...
- Piće.
- Da. Ona cvate samo tri dana, i ako se u ta tri dana ne dogodi oplodnja kave, odnosno, ako u ta tri dana ne bude oprašivača, neće biti ploda, odnosno sjemena kave. I ako se zbog klimatskih promjena promijene padaline, promijeni temperatura, promijene prirodni ciklusi na kojima se taj život razvio, može se dogoditi da se cvijet i oprašivač promaše. I u tom slučaju će urod kave, što? Neće ga biti, je li tako? I to je ono što se prema nekim prognozama predviđa upravo za ove naše regije. Odnosno, vaše!

Kada pokušamo odabrati bilo što po sebi, nalazimo da je povezano sa svime ostalim u svemiru. Čovjek osjeća da srce poput našeg mora kucati u svakom kristalu i stanici i želimo zastati kako bismo razgovarali s biljkama i životinjama kao planinarski drugovi.

Ima li ljepšeg zanimanja od slikara cvijeća? Ne služi ničemu i ne škodi nikome. Ne služi. Ničemu. Ponekad i fotografiram cvijeće. Vrijeme nam otimaju, a fotografija košta tek koju sekundu.

Dvadesetog lipnja je vrhunac godine i nikad ga ne uspijem proslaviti kako je dostojno. Uzvišeno. Sve se kotrlja nizbrdo i još jedna godina odlazi. Život sve to povezuje, još neko vrijeme.

Žudeći za svjetlošću, lahorom, svježinom i životom koji sve to povezuje, treba pobjeći i to mnogo puta. Svaki dan ispočetka. Tridesetog lipnja bili smo na Loviću Prekriškom kraj mobilnog hotela za pčele. Sjećam se da smo poslije sjeli u hlad kraj nekadašnje škole. Slikao sam graničicu koju zovu i dnevni ljiljan. A onda smo hodali po školskom igralištu zaraslom u duboku travu. Nitko tu nije igrao nogomet godinama.

- Znači, te stvari koje se događaju ulaze u taj životni ciklus pčela i biljaka o kojima i mi izravno ovisimo, jer jedemo toliko puno biljnih proizvoda. Ne samo to, nego i mesa koje jedemo ne bi bilo bez oprašivača. Djeteline kojom se hrane krave ne bi bilo bez oprašivača koji od te djeteline napravi zapravo sjeme, a taj materijal krave jedu, a mi od njih dobivamo mlijeko, sir, meso... Znači, o tom ciklusu biljaka i pčela mi izravno ovisimo, on će možda, zapravo vrlo vjerojatno biti poremećen klimatskim promjenama i to bi moglo biti vrlo opasno. I za nas.

Tako ekstravagantna je Priroda sa svojim biranim blagom kad troši ljepotu biljaka kao što troši sunčevu svjetlost, izlijevajući je u zemlju i more, vrt i pustinju. I tako ljepota ljiljana pada na anđele i ljude, medvjede i vjeverice, vukove i ovce, ptice i pčele, ali koliko sam vidio, samo čovjek i životinje koje je pripitomio uništavaju ove vrtove.

Rosa canina ili pasja, divlja ruža, lijepi je grm jednorednog cvata čiji su plodovi šipci, ljepljive i slatke unutrašnjosti i mnoštva sitnih, dlakavih koštica. Cvjetovi su divlje ruže uglavnom bijeli ili lagano ružičasti. Divlja se ruža koristi kao snažna i otporna podloga za kalemljenje odnosno cijepljenje kultiviranih, raskošnijih ruža. Ponekad se na istom grmu mogu vidjeti cvjetovi kultivirane višeredne ruže, a i skromniji cvjetovi pasje ruže na koju je ova kultivirana nakalemljena.

- Pa zar nemate likovni u školi?
- Imamo, ali bojice ili...
- Oprosti, nisam te razumio?
- Imate li tablet pa na njemu [ovo slikate]?
- A, ne, ne. Ovo ti je onaj starinski način sa kistom, akvarelom... Vodenim bojama. Ja fino uzmem, umočim kist u vodu... Jeste li radili s akvarelom? Vodene boje?
- Da.
- A nemate sad to?
- Ne. Naš razrednik iz likovnog samo hoće da olovkom [crtamo].
- Samo olovkom? Pa dobro, obično crtanje i kreće od olovke. Znači, kad se radi akvarel, obično se napravi crtež u olovci, a onda se preko njega ide s bojom.
Dalije!

Ima ih u mnogo varijanti. S jednim redom latica i s mnogo redova latica. 1934. godine Marshal Howe iz Njujorškog botaničkog vrta pobrojao je i imenovao više od 14000 kultivara dalije. Prvi put su u vrtove Španjolske došle iz Meksika, 1791. godine. Skoro sigurno su ih u uzgajali Azteci, možda u kraljevskim vrtovima u Itzapalapi ili Huaxtepecu, a neki smatraju da su stabljike koristili i u medicinske svrhe, možda i za urinarne poteškoće. Uzgajao ih je i Goethe, a slikao Monet, koji je obožavao svoj vrt i cvijeće. Njemu su, doduše, bili dragi i lopoči.

- Znate li još kakvu bubu koja je oprašivač?
- Muva!
- [smijeh]
- E, bravo! Svaka čast! Ljudi potcjenjuju muhe. Tko je rekao muva? Bravo.

Ovce jedu taj otrovni bršljan čini se bez štetnih posljedica, a i konji donekle, iako ga ne vole, a za ljude je bezopasan. Kao i većina drugih stvari koje naizgled nisu korisne čovjeku, nema mnogo poklonika, a slijepo pitanje “Zašto je stvoren?” uvijek se iznova poteže, a da nitko i ne pomisli da je, prije svega, možda stvoren zbog sebe.

Sjećam se svake ruže koju sam naslikao. Sjećam se stajanja pred grmom, hlada nadstrešnice i zvuka sudaranja tankih metalnih cilindara koje nosi vjetrić, sjećam se pčela i osa, svjetlosti koja se skriva i pojavljuje, sjena latica koje bježe kako dan odmiče, žutih pupoljaka koji se otvaraju tako brzo da sam ih morao napustiti, mirisa nagažene kadulje, mačke Marte koja mi se vrti oko nogu, a onda razočarano legne pred mene nadajući se da ću je ipak malo počeškati - ostala je tako puni sat sa mnom, a ja sam je ipak počeškao dva-tri puta, u pauzama dok se akvarelni nanos sušio.

* Epizoda sadrži dijelove predavanja Antonija Šibera održanoj u Osnovnoj školi Ivana Lovrića u Sinju, 9. studenog 2023. Pročitani su odlomci iz knjige "Moje prvo ljeto u Sierri" koje je s engleskog izvornika preveo Antonio Šiber.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---