Znanost o bolesti i smrti 2, epizoda 19, 9. listopada 2023.

Bolesnik mnogo češće od zdravih ljudi razmišlja o vremenu. Uglavnom o tome koliko mu je još vremena ostalo, ali i o vremenu koje je prošlo i svemu što je radio te o onome što se od njega očekuje da radi u vremenu koje još ima. Bolesnik mnogo bolje od zdravih ljudi vidi koliko mu je vremena oteto i koliko je vremena i svojevoljno potrošio na stvari na koje ga danas ni u ludilu ne bi trošio. Društva su organizirana kao strojevi za krađu i drobljenje vremena, to su hipnotički teatri u kojima se igraju loši komadi, sapunice i glupave melodrame, i u kojima svi sudjelujemo plaćajući ulaznice vlastitim vremenom.

Čut ćeš mnoge kako kažu: “Poslije pedesete povući ću se u dokolicu, a u šezdesetoj ću napustiti javnu službu.” A, kakvo jamstvo, molim te, imaš da će tvoj život trajati toliko dugo? [] Kako je kasno početi živjeti baš kad moramo prestati! Kako je suludo zaboraviti na smrt da bi se svi planovi odgodili do pedesete ili šezdesete te život započeti od trenutka do kojeg rijetki stignu!

Seneka, O kratkoći života

Veliki dio ljudskih bivanja odvija se mehanički. U obavljanju stvari koje "trebamo" ili "moramo" raditi da bismo preživjeli. U redovitom izvođenju rituala nužnom da bi se svijetom ljudi-automata moglo proći neometano. U stalnom imenovanju stvari i kategorija, svakodnevno ponavljanom da bi se mehaničkom bivanju dao legitimitet. Takvi procesi vode depersonalizaciji i dehumanizaciji pojedinca, a sve zbog uklapanja u društveni automat. Bolesnima se, zbog svog nužno drukčijeg pogleda na društvo, ovi procesi često razotkriju pa uobičajene društvene rituale i opće poznate istine ugledaju u posve drukčijem svjetlu.

Ljudi pridaju veliku važnost prihodu i milostinji te stoga iznajmljuju svoj rad, usluge ili snagu. No, nitko ne cijeni vrijeme; svi ga rasipaju kao da je badava. Ali, pogledaj te iste ljude kako se privijaju liječniku uz noge kad obole i osjete opasnost od smrti, pogledaj kako su spremni, ako im prijeti smrtna kazna, potrošiti sve što imaju samo da bi ostali na životu! [] kad bi svaki od njih imao pred očima broj godina koje su mu preostale, kao što zna broj onih koje su mu protekle, kako bi se uskomešali oni koji bi vidjeli da ih je preostalo tek nekoliko, kako bi štedljivo s njima postupali!

Seneka, O kratkoći života

Zdravi o budućnosti razmišljaju kao o prostoru mogućnosti, kao o vremenu kad će se svi njihovi planovi ostvariti. Pred njima su godine, još mnogo, mnogo godina i oni nisu na stravičnoj krivulji propasti i raspada kojom putuju bolesni. Pred zdravima su neostvarena velika djela, tko zna kakva još i što ih sve veliko čeka, pogotovo ako su još dovoljno mladi. Zdravi ne žive u sadašnjosti, oni ono “pravo” življenje i život koji tek očekuju, ostavljaju za budućnost. Čak i kad se odmaraju, odmaraju se planski, uvijek u skladu s mehanikom društvenog automata pa tako krajem lipnja poteku rijeke automobila, autoputevi se zakrče, kao i sva ta mjesta koja se obavezno moraju vidjeti i na kojima se mora uživati. Svi tamo dolaze da nešto nađu, nešto za sebe što im nedostaje u siječnju i veljači, ne znajući pravo što je to. Pa na tim mjestima gdje su se odlučili odmarati ponavljaju uobičajene obrasce iz betonskog siječnja i veljače; žure, kupuju, prisvajaju, nadmeću se, pretječu, pod stresom da ne propuste nešto, iako ne znaju što bi se to moglo propustiti, a da nije upravo jednako onome za što se boje da ne propuste u betonskom siječnju i veljači. Tako svi sa sobom nose gužvu i beton i veljače i svi su jednako tmurni kao početkom godine kad planiraju kako će u kolovozu postati neki drugi ljudi, zapravo postati konačno autentični, kad pobjegnu od betonskog života koji ih pritišće. Ništa se tako na tim mjestima kojima hrle ne promijeni niti se može promijeniti, jer upravo su isti takvi koji bježe od betona i veljača i stvorili beton i veljače, da u njima zauzimaju, stječu i pretječu, troše i kupuju osjetivši ponekad, iako posve rijetko, da postoje sunčani kolovozi i mirisni borovi i more i vrijeme koje drukčije teče, i obećavši sebi da će u kolovozu otići tamo i biti posve drugačiji, autentični, i da će konačno naći ono nešto za čim su žudjeli, barem nakratko, u siječnjima i veljačama, iako ne znaju što bi to moglo biti, a da nije uobičajeni siječanj i veljača. I beton.

Zar je doista takav užitak za čovjeka umrijeti u jarmu? Pa ipak, brojni tako misle; njihova želja za njihovim poslom traje duže od njihove sposobnosti; bore se protiv slabosti tijela i smatraju starost teškom samo zato što ih ostavlja po strani. Zakon ne poziva vojnika nakon njegove pedesete godine, ne poziva senatora nakon njegove šezdesete; Ljudi samima sebi teže daju odmor nego što im ga zakon daje. U međuvremenu, dok pljačkaju i bivaju pljačkani, dok jedni druge uznemiruju, dok jedni druge čine jadnim, njihov život prolazi bez ikakve vrijednosti, bez zadovoljstva, bez ikakvog duhovnog poboljšanja.

Seneka, O kratkoći života

Naš um crpi iz prošlosti i planira za budućnost. Dogodilo se tako da nam je sadašnjost izmaknula. Zato nikad više nećemo moći leći kao mačka na sunce, lijeno treptati i koji put zavrtiti repom, sve dok nam ne bude dosta. A onda ustati i odšetati u hlad magnolije, uvijek i potpuno u sadašnjem trenutku. Mi smo bića koja žive za vrijeme koje nikad ne dolazi, jer samo je sadašnjost tu, a sva ona budućnost koju planiramo i željno iščekujemo zapravo ne postoji. A ako se i ostvari u nekoj budućoj sadašnjosti ni onda je nećemo moći uistinu proživjeti jer ćemo i tada promišljati o nekoj novoj budućnosti, a željena će nam se i iščekivana budućnost, koja je nakratko postala sadašnjost, učas istopiti u prošlost. Nema više. Nitko danas ne zna živjeti u sadašnjosti, a čak i nas nekoliko koji pokušavamo, u tome ne uspijevamo jer za to bi prvo trebalo napustiti svijet, popeti se na svaku planinu kao Basho, uskim putem prema sjeveru, ili preći pješice tisuću milja od Wisconsina do močvara Floride kao Muir, grleći usput hrastove Kentuckyja i srebrnu mahovinu Georgije. Trebalo bi se odmetnuti, a onda prestati pokušavati. A ni tada nije sigurno.

Vrlo bijedan [] a ne samo kratak mora biti život onih koji teško rade da bi dobili ono za što moraju još teže raditi da bi to isto i zadržali. Velikom mukom postižu ono što žele, a tjeskobno čuvaju ono što su postigli; u međuvremenu ne uzimaju u obzir vrijeme koje se nikad više neće vratiti. Nove obuzetosti smjenjuju stare, nada vodi k novoj nadi, ambicija k novoj ambiciji.

Seneka, O kratkoći života

Ni većini bolesnika ne uspijeva othrvati se toj zabludi i predstavi, i mnogi računaju na vrijeme koje je tek pred njima. Računaju na vrijeme u kojem će možda biti zdravi i troše tako ono vrijeme koje imaju na tjeskobno razmišljanje o pretragama i nalazima te trendovima koji uporno otkucavaju jedno drugo, a zapravo isto vrijeme u njima, slijepo i bezosjećajno vrijeme diobe stanica u kojem nema ni sadašnjosti ni prošlosti ni budućnosti nego samo monotonog takta koji oduzima. Prođe tako i sedam godina i bolesnik kaže, “ali ja uopće nisam živio, ja sam samo mislio o nalazima i bolnicama, o susretima s liječnicima i njihovim prognozama o vremenu koje jest i vremenu koje još imam, ali ništa od tog vremena ja nisam imao.”

Najveća je prepreka življenju očekivanje, nada u sutrašnjicu kojom tratimo sadašnjost. Raspolagao bi onim što je u rukama sudbine, a ispuštaš ono što držiš u vlastitim. Kamo gledaš? Kojem cilju stremiš? Ono što tek treba doći, nesigurno je; zato živi sada!

Seneka, O kratkoći života

Neizlječiva ili smrtonosna bolest znači i da ne postoji vrijeme nakon izlječenja, jer izlječenja nema. Postoji samo vrijeme bolesti s kojom treba živjeti. U tome su bolesni i zdravi donekle jednaki - postoji samo vrijeme u kojem jesmo i u kojem treba živjeti, a to vrijeme nije ni prošlost ni budućnost. Život, uostalom, svakog od nas ubija, samo neke žešće i brže, a neke polaganije. Treba živjeti koliko se može i biti sretan u vremenu u kojem nas ništa ne boli. Treba voljeti. I disati. I plivati. I popeti se opet na sva ona mjesta gdje smo se penjali, ako možemo.

[] svaki dan malo našeg života nam se oduzima; čak i kad rastemo, život nam se skraćuje. Gubimo djetinjstvo, potom dječaštvo, pa mladost. Sve je prošlo vrijeme izgubljeno vrijeme, čak i jučer. I ovaj dan koji upravo trošimo dijelimo između sebe i smrti. Pješčani sat ne prazni se posljednjim zrnom pijeska, nego svime što je prije isteklo; jednako tako, konačni trenutak kada prestajemo postojati ne donosi sam po sebi smrt; on tek dovršava proces umiranja. U tom trenutku stižemo do smrti, ali već smo dugo bili na tom putu.

Seneka, Pisma Luciliju

Kad su mu priopćili dijagnozu, rekao je “oh, kako bih volio proživjeti još samo jedno ljeto, u suncu i snazi”. A ljeto je došlo i prošlo, pa još jedno, a i treće je upravo završilo, a on i dalje želi još. Dogodilo se nekako da ta ljeta uopće i nisu dolazila i odlazila, nego su uvijek bila tu i sad, potiskujući zaboravljene zime i sobe za izolaciju i autoportrete u mračnim prozorima bolnica, u gluho doba noći. Dogodilo se da je stalno bilo sad, evo opet, i da sve te godine, jedna, dvije i tri kao da i nisu bile. Kao da je sad pobjegao iz bolnice na more želeći odživjeti to svoje ljeto koje su mu htjeli oteti, a već ga treće ljeto zatiče na stijeni, gdje se i opet ipak uspio spustiti kroz miris pavitine, putićem zaraslim u šmriku i crniku.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---