Uvod u haiku 4, epizoda 18, 25. rujna 2023.

Kobayashija Issu među četiri kanonska haiku majstora snažno izdvaja poezija koja je na granici humora i tragedije, boli i komedije, gorčine i slatkoće.

Takva poezija izrasla je vjerojatno i iz njegovog teškog života. Rođen je 1763. godine, a majka mu je umrla kad nije napunio ni tri godine. Otac mu se ponovo oženio, a maćeha ga je maltretirala. Godinama se njom i polubratom sporio o imovini i ostavštini svog oca.

Issa je očevu kuću napustio već s četrnaest godina i otišao u Edo - današnji Tokyo - gdje se upoznao s haiku poezijom. O tom se periodu njegovog života vrlo malo zna. Nakon četrnaest godina izbivanja, nakratko se vratio u rodno selo, ali ga je ubrzo i napustio, zbog svađa s maćehom.

Njegova su dugogodišnja lutanja oko Eda i Kyota djelomično i posljedica narušenih obiteljskih odnosa. U očevu se kuću vratio tek u svojoj pedesetoj godini, jedanaest godina nakon očeve smrti, postigavši dogovor o imovini s polubratom i maćehom i osiguravši pravo na pola očeve ostavštine. Ubrzo nakon toga se i oženio. Taj je period Issinog života bio obilježen tragedijama. Četvero njegove djece umrlo je jedva nekoliko mjeseci nakon rođenja, a u trideset sedmoj godini života, umrla je i njegova supruga Kiku.

Svijet rose je budistički koncept koji ukazuje na prolaznost. Dok zen ideal ustrajava na nevezivanju uz ovaj svijet u kojem će sve ispariti kao kapi rose, Issino je vjersko opredjeljenje prizemljenije i ljudskije. Pa ipak...

I ja sam napisao pjesmu slične teme i osjećaja, koja, iako je kratka, po formi nije ni waka ni haiku.

Djeca i životinje čest su motiv u Issinoj poeziji.

To za haiku nije čudno, ali se Issini haikui o djeci i životinjama ipak izdvajaju po toplini.

Issa suosjeća i s paucima, cvrčcima i krijesnicama. To je u skladu s filozofijom budizma koja prožima njegove haikue često na vrlo izravan, ponekad čak i na moralizatorski način, bez promatračkog otklona tipičnog za Bashoa i Busona.

Issina varijanta budizma nije bila zen nego budizam Istinski Čiste Zemlje ili shin budizam, najrašireniji oblik budizma u Japanu. Issa je bio i nezaređeni svećenik shin budizma. Taj je oblik budizma praktičniji i prizemniji od zena koji ne predlaže jasne formule za dostizanje prosvjetljenja, za razliku od shin budizma, koji propisuje recepte za spasenje i ponovno rođenje u nekoj od Budinih “čistih zemalja”. Takav je oblik vjere šire prihvatljiv i možda je djelomično i razlog za široko prepoznavanje Issinog vjerskog sentimenta i njegovu veliku popularnost – Issa je danas vjerojatno naproznatiji i najomiljeniji haiku pjesnik.

Za mnoge bi se Issine haikue moglo reći da dodiruju sam rub kiča i patetike. Kad su najbolji, ostaju ipak uz sam rub i ne prelaze ga.

Mnogi su japanski haikui zbog onomatopejskih elemenata teško prevodivi. Što se tiče krava, situacija je tu nešto povoljnija:

Issin je haiku o kravi sačuvao i naglasio svjetovne korijene haiku poezije, njenu usađenost u običnom i njenu navodnu “vulgarnost”, komičnost i prizemnost. Tko, uostalom, piše ozbiljnu poeziju o kravi u magli? Haiku se, naravno, može čitati i posve ozbiljno, a odnos prema njemu ovisi u ovom slučaju više o čitatelju nego o Issi. U modernoj varijanti, još je vulgarniji, a možda i snažniji, takozvani “američki haiku” Jacka Kerouaca:

Prizemljeno i svakodnevno, prosto i obično, koje bi netko nazvao i vulgarnim ili komičnim, važne su odrednice Issine poezije.

Zanimljivo bi bilo čuti kako bi Basho i Buson ocijenili ovakve Issine haikue, zato što bi ih možda podsjetili na haikue koji su se pisali isključivo radi vica i zabave, a koje su smatrali nedostojnim estetike haikua koju su propagirali. U Issinom slučaju se ipak ne radi o takvim haikuima i ne stječe se dojam da je Issina prva primisao da zabavi čitatelja jefitinim haiku-vicem. Prije bi se moglo reći da Issa ne bježi od onoga što bi netko smatrao prizemnim i trivijalnim i doživljava scenu muškarca kojeg je iznenadio prvi snijeg dok mokri sasvim legitimnim haiku prizorom, jednako kao i seljaka koji čupa repu ili proljetnu livadu punu ljubičica. Naša su bivanja, uostalom, ljudska i po svojoj prizemnosti, a naša je ljudskost po svojoj krhkosti i slabosti ponekad i tragično smiješna. Issini su haikui često upravo takvog okusa.

Moglo bi se reći i da Issa prirodno nastavlja put haikua koji je zacrtao Basho, odmičući se još dalje od kodificirane poezije pune referenci za čije je razumijevanje nužno visoko obrazovanje.

I Basho je napisao pokoji haiku koji bi se mogao kategorizirati kao vulgaran, zapravo ne toliko različit od Issinih haikua. U haikuu o vrapcu i rižinim kolačićima pojavljuje se motiv potpuno nedostojan visoke waka poezije.

Iako je komičan, ovaj haiku ima i druge dimenzije, naprimjer, onu vizualnu gdje se blijeda boja mochi rižinih kolačića kontrastira prema ptičjem izmetu. Tu je i razočarani autor, kuhar koji je ostavio rižine kolačiće na rubu trijema, da se osuše na suncu, a vrapci su mu uništili trud. Postoji i vjerski i obredni aspekt haikua, a taj je da se mochi molačići nude kao dar šintoističkim i budističkim božanstvima, pogotovo za Novu godinu. Važno je da kolačići budu čisti i s njima se stoga postupa s posebnim obzirom. Vrabac je u waka poeziji uvijek prikazivan kao simbol elegancije i ptica koja često pjeva među trešnjinim cvatom. Ovaj je haiku i sam Basho posebno isticao kao primjer inovacije u haiku poeziji i odmaka od tradicionalnih i uzvišenih poetskih slika prema stvarnim fenomenima i istinskom karakteru prirode i svijeta.

I Buson je pisao haikue koji bi se u prvom dojmu mogli učiniti isključivo vulgarnim.

Ovaj bi haiku mogao lako biti i senryu, no može se čitati na različite načine, kao i većina haiku poezije. Jedan od načina je, naravno, komičan i vulgaran, gdje se komičnost postiže kontrastom otmjenosti i plemenitosti funkcije koju opat obavlja te odjeće koju nosi, s činom čučanja u polju dok obavlja nuždu. Drugi bi način mogao biti subverzivan i revolucionaran i ukazivao bi na to da je navodna plemenitost svećenstva društveni konstrukt u kojem nema ničega svetog – i opat jednako obavlja nuždu kao i svi. Treći je način čitanja donekle mračan. Haiku prenosi sliku usamljenog čovjeka u tmurnom okružju pustopoljine i uvelih biljaka, koji sere jednako kao i bilo koji drugi čovjek, iako obavlja uzvišenu religijsku dužnost. Po tome smo svi jednaki i svi u istom kotaču svijeta patnje i prolaznosti, bez obzira na eventualnu, samo prividnu, uzvišenost i svetost uloge koju u njemu igramo. Iako je na prvi dojam komičan, haiku priziva mračnu, pomalo stravičnu i bizarnu atmosferu čestu u Busonovoj poeziji.

Haiku je forma suprotstavljenih tendencija, sudara “visoke” i “niske” estetike, “elegantnog” i “običnog”, a udio suprotstavljenih elemenata ovisi o autoru. Issa spada u autore kod kojih je obično i nazigled vulgarno prisutnije od elegancije koja karakterizira waku. Iz Issinog opusa moglo bi se zaključiti da je on svjesno ustrajavao na “niskoj” estetici pokušavajući pomaknuti njihalo haikua u tom smjeru.

I Issin je doživljaj budizma bitno jednostavniji i priprostiji od elegancije tipične za zen varijantu budizma. Issa rijetko slijedi zen ideal nepristajanja uz svijet i u svojim se haikuima osobno i često pojavljuje u različitim raspoloženjima.

Zen-majstor Suzuki u vezi s naglašavanjem osobnog u poeziji i zenu piše:

Takav pogled na haiku sužava njegovu definiciju i treba primijetiti da se autor, iako rjeđe, ipak pojavljuje i u Bashovim i u Busonovim haikuima.

Krijesnica je čest motiv u Issinim haikuima. Issa je napisao dvjestotinjak haikua o krijesnicama, a taj kigo (hotaru) najčešće označava najtopliji period ljeta. Tromo i lelujavo kretanje kroz noć, jače i slabije žarenje posve krhkog i sitnog života koji se pojavljuje i nestaje utjelovljuje budistički koncept prolaznosti.

Issa je umro 1828. godine u rodnom selu, u 65. godini života. Napisao je više od 20000 haikua. Basho ih je napisao deset puta manje.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---