Sječa šume, epizoda 7, 25. ožujka 2023.

Zagrebački sajam knjige “Interliber” svake mi godine sve više ide na živce. Svake su godine sve iritantnija bajanja izdavača o najboljoj literaturi i najnagrađivanijim, najprevođenijim i najčitanijim piscima koje, eto, slučajno, upravo oni zastupaju. I ove su godine ti sjajni pisci i njihovi izdavači organizirali tribine o raznim vrlo mudrim temama, recimo o tome čitaju li mladi, a oni su im se nudili da ih opskrbe vrijednom literaturom koju prodaju i koje ministarstvo otkupljuje za knjižnice. Izdavačke kuće, ako niste znali, uopće nisu tu radi profita, prvenstveno svojih vlasnika, nego se slomiše da čitateljima ponude cool literaturu. Knjige su vrlo cool.

Žestoko je natjecanje među našim najboljim i najnagrađivanijim piscima i njihovim izdavačima. Ozračje je na tom području još žešće od onoga u znanosti, što je samo po sebi prilično fascinantno. Uputno je u tom smislu pročitati kako sve to vidi poznati hrvatski pisac Miljenko Jergović:

Međunarodno sam priznat i poznat pisac. Mnogo priznatiji i poznatiji nego što bi se to moglo zaključiti iz onoga što biste o meni mogli saznati u programima Hrvatske radiotelevizije. Zapravo, u ovih tridesetak godina moje prisutnosti na hrvatskoj književnoj sceni i u dvadeset i sedam godina od prve važne međunarodne književne nagrade (Nagrada Erich Maria Remarque, grada Osnabrücka), na Hrvatskoj televiziji nijednom se o meni nije govorilo kao o piscu, a ako bi se na Hrvatskom radiju nešto i reklo, vazda je to bilo uz uporno i iritantno nastojanje da me se preformatira i svede na samo jednoga u insektariju sitnih i anonimnih hrvatskih piščića, i da me se kao ošamućenog obada utjera u kutiju od šibica.

Jergović, dakle, nikako nije obad, on je u najmanju ruku mrki međed s brojnim međunarodnim odlikovanjima na maljavim prsima. Takve su gorske veličine i mnogi drugi naši najnagrađivaniji i najprevođeniji pisci, no očito je da za njima postoji potreba – ljudi to čitaju ili barem tvrde da čitaju i traže po sajmovima knjiga, a izdavači štancaju i za to traže potpore. Uostalom, nije to samo naš fenomen. Prošle su godine na Amazonu daleko najprodavanije bile knjige izvjesne Colleen Hoover. To su ljubići s pretenzijom da budu jako pametni, a iako sam namjeravao citirati nešto od svega toga na kraju sam od te ideje odustao jer je bila prestrašna. Knjige Colleen Hoover se redovito prevode na preko dvadeset jezika, čak i one koje se malo slabije prodaju. To čak ne uspijeva ni hrvatskom bardu Jergoviću. Postoje knjige koje bi bilo bolje ne pročitati, zapravo je većina knjiga takva. Trebalo bi ih odbaciti čim ih se otvori, ali takvo što traži ipak ponešto pameti i ukusa. Možda i ovaj podcast ima neke veze sa svim tim.

Loši pisci i postoje zbog loših čitatelja, to je primijetio još Nietzsche:

Uvijek će postojati loši pisci jer oni odgovaraju ukusu nezrele, nerazvijene dobne skupine; ovi imaju svoje zahtjeve kao i zreli. Kad bi ljudski život bio duži, broj zrelih pojedinaca nadmašio bi, ili barem bio podjednak broju nezrelih; u stvarnosti, međutim, mnogi umiru daleko premladi, što znači da je uvijek mnogo više nerazvijenih intelekta s lošim ukusom. Ovi, nadalje, žele da se njihovim potrebama udovolji s mladenačkom bahatošću te zahtijevaju loše autore koje i dobivaju.

Tome bih dodao tek da poznajem dosta ljudi u poznim godinama s mladenačkim ukusom.

A zamislite sad kako izgleda kad se zajedno nađu svi ti najnagrađivaniji hrvatski pisci, direktori i urednici nakladničkih kuća, članovi žirija za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva, državni tajnici, akademici i književnici iz lektire, recimo negdje na svečanom prijemu u Ministarstvu kulture. Ili na domjenku poslije dodjele neke književne nagrade, kad prođe službeni program pa svi ti sitni pičšćići iz kulturnog insektarija i s književnih sajmova pomalo popiju, razgale se i počnu zujati jedan na drugoga. O tome bi se mogla napisati cijela knjiga. Takvu je knjigu napisao Thomas Bernhard. Zove se “Sječa šume”.

"Sječa šume" je odvratan roman, čija se radnja odvija na jednoj večeri, u odvratnom društvu, a sve nam to prenosi odvratno raspoloženi Bernhard koji cijelu večer sjedi napola skriven u fotelji i koji postaje sve pijaniji kako večer odmiče, iako ne i najpijaniji od uzvanika. I ništa u svemu tome nije odvratno zato što bi bilo gnjusna laž, nego upravo zato što je gnjusna istina. Bernhard nema milosti kad iznosi istinu, i upravo zato što je knjiga toliko odvratna, možemo biti sigurni da je većim dijelom istinita.

Već je dovoljno odvratno promatrati kako se, pomislih, ljudi poput Anne Schreker i Jeannie Billroth, bacaju oko vrata nekadašnjem predsjedniku, današnjem počasnom predsjedniku takozvanog Umjetničkog senata, kojeg su desetljećima na sav glas psovale kao gada i glavnu štetočinu, samo zato što su od spomenutog predsjednika, točnije, počasnog predsjednika takozvanog Umjetničkog senata, željele primiti takozvanu Veliku austrijsku državnu nagradu, kako su se odjednom potpuno beskrupulozno izjednačile upravo s onim čovjekom i onim ljudima iz njegovog okruženja koji dodeljuju nagradu i novčanu premiju koja, kako se to već kaže, ide uz nju. Godinama je spomenuti predsjednik Umjetničkog senata za njih dvije bio jeziva osoba, a Anna Schreker ga odjednom grli u takozvanoj dvorani za audijenciju Ministarstva kulture, s čekom u rukama, i još održi degutantan govor. Nekadašnji predsjednik, točnije, aktualni počasni predsjednik austrijskog Umjetničkog senata, danas ima devedeset godina i isključivo od njega ovisi tko će, a tko neće u ovoj zemlji primiti najviše priznanje; tog tupog, glupog, katoličanstvom zadojenog siledžije umjetnosti, koji već desetljećima, čini mi se, važi za najvećeg zagađivača kulturne sredine u ovoj zemlji, Anne Schreker, na kraju, s nagradom u ruci, još ljubi u obraz, od čega mi, od same pomisli na to, bude muka. I ubrzo će i Jeannie Billroth, a onda i životni suputnik Anne Schreker, marširati po takozvanoj dvorani za audijenciju Ministarstva kulture i iz ruku tog odvratnog čovjeka primiti Veliku austrijsku državnu nagradu, i neće se libiti da ga poljube u obraz i održe degutantan govor. Međutim, nisu samo Anna Schreker (i njen životni suputnik) i Jeannie Billroth ti koji se na najodvratniji način već desetljećima izjednačavaju s ljudima koji uživaju takozvani državni novac i državne počasti; svi austrijski umjetnici, kako se to već kaže, čim zađu u godine, krenu manje-više tim putem, pljunu na sve što su krajnje odlučno i glasno do prije dvadeset pet ili trideset godina uvažavali i propagirali kao suštinsku umjetničku etiku, i onda se orode s državnim davateljima novca, ordenja i mirovina.

Iako je "Sječa šume" roman s ključem u kojem su Anne Schreker i Jeannie Billroth lažna imena stvarnih protagonistica austrijske kulturne scene, tko su uistinu Anne Schreker i Jeannie Billroth posve je nevažno jer njih dvije sasvim dobro prepoznajemo bilo gdje. Profil je univerzalan i sigurno istinit te nije određen Bečom. Govor Jeannie Billroth u dvorani za audijenciju Ministarstva kulture mogao bi sličiti, recimo, govoru akademika Drage Štambuka, pjesnika sa 70 objavljenih knjiga poezije i ostalih divota. Taj je govor, prikladan za uši državnih davatelja novca i ordenja i drugih siledžija umjetnosti, pročitao u lipnju 2022. godine, povodom prijema novih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kad je i sam postao akademik.

Ako je Akademija mjesto koje okuplja najbolje i najvrsnije na poljima znanosti i umjetnosti – uznastojat nam je da istodobno bude i mjesto najmudrijih, najljudskijih i božanskoj milosti najbližih. Lijepo je ćutiti se nastavkom složene, slavne i patničke tradicije dugog putovanja hrvatskoga naroda; dijelom baštine o kojoj Akademija tako marno i svesrdno skrbi znajući predobro da po njoj smo to što jesmo; već sam osjećaj da smo djelić veće cjeline osmišljava naše postojanje i prinose. []

Zazivamo sile uzgona u sebi, u narodu i u narodima, kako bi se okrenuli onome što trajno i uznijeto jest. Jer sve što nije vječno ništetno je. Akademike zovu i besmrtnicima, daleko od toga da se tako ćutimo; no ima nešto otkrivajuće u potrebi čovjekovoj da dodirne besmrtnu dušu, stoga i akademije u narodima i ljudska potreba za njima. Pred dragim kamenom hrvatskoga jezika i pismenosti, kano pred najsvetijim domovinskim oltarom, budimo manji od zrna gorušice. Samo iz malenoga izrast će stablo nebesko; predajmo ga Domovini, i ne zaboravimo zaslužne pređe. Ono čega nam nikada nije dovoljno jest blagoslov, potrebniji od svake druge potpore; neka Svevišnji koji znade naše uzlete i slabosti, talente i propuste, ojača sve nas kako bi stvaralačkom ljubavlju, poput časnih predaka, sačuvali našu vječnu Hrvatsku. Budimo njezinim sjajnim mačem i srebrnim štitom – obrana od nadirućih neizvjesnosti, a pronicljivim srcem daj nam, Bože, graditi potrebitu slogu kako bi, kao narod, obzirno i razumno usmjeravali svoj hod kroz zemaljska i kozmička iskušenja što se ovih izazovnih dana otvaraju pred nama i pred sve zabrinutijim čovječanstvom. Obećavam u svoje, i današnjih pristupnika – ime, da ćemo kao članovi ove dične ustanove, dati najbolje od sebe, na slavu i ponos jedine nam domovine.

Poezija je u svoj toj veličini sekundarna i zapravo više i ne postoji, osim one kozmičke i uzgonske koju pišu pjesnik Štambuk i drugi najnagrađivaniji i najprevođeniji pjesnici. Zapisao sam, nema tako davno, jednu pjesmu o tome, posve svjestan da poezija već dugo ne postoji, ali sam si dao za pravo da ipak pokušam zato što nisam ni Scherker, ni Billroth ni Štambuk:

Kod Manduševca, dok je još bio rat
Rekoh jednoj lijepoj curi
Da ću biti pjesnik!
Nije mi bila zapela za oko
Nego je došla s papirima i anketama
Nešto u vezi s mladima
I kako vide svoju radnu budućnost,
Uobičajene budalaštine kakvih ima
U svim vremenima
Koja se uvijek tako iskreno
Brinu za mlade.

Mi smo bili pobjegli s Klasične mehanike
I krenuli na pivo.
Bio je jedan od onih dana
Koji se pamte po suncu i sjaju
A ja sam baš htio biti pjesnik!
I može biti da sam joj jednu,
Onako u brzini i očekivanju piva
I odrecitirao.
Ne sjećam se da je se dojmila
Ali je anketu svejedno popunila.

Nisam tada još znao
Da već dugo nema pjesnika
Nego samo onih koje tako zovu,
Koji slažu riječi po potrebi
I pokazuju naokolo knjige.
Drugi za njih tvrde da su oni naši
Najveći pjesnici.
Dobro dođe kad se prijavljuješ
Na natječaje za financijsku potporu.

Tko još danas uostalom može
Živjeti od pjesme
I tko još danas uostalom
Živi pjesmu?
Ovdje uopće ne mislim
Na pjesnike.

Tankoćutna je i uzvišena narav hrvatskih poeta, pisaca i kulturnih pregalaca i duša im je puna svakojakih divota bliskih božanskoj milosti. Doduše, začepe istog trena kad se pojavi nešto o čemu bi se trebalo reći pokoju konkretnu, pogotovo ako bi im to moglo pokvariti izglede da ih u nešto izaberu ili da se nađu na kakvom festivalu koji se broji u tablici za subvencije.

Anna Schreker i njen životni suputnik, kao i Jeannie, koji mladima već dvadeset godina navodno glume otpor, revoluciju i progres, u duhovnom su srodstvu, a tijekom ovih dvadeset godina nisu potrošili ni atom energije više od one za obijanje pragova ministarstava koja daju novac, stepenicama gore-dolje; meni je njihova vještina obmanjivanja omladine, točnije, ucjenjivanja tupavih ministarstava, oduvijek bila odvratna. Anna Schreker sjedi pored Jeannie Billroth, pomislih promatrajući ih, doista, kao intelektualno oronule sestre po karakteru. Anna Schreker poput Jeannie Billroth, kao i Annin životni suputnik, danas utjelovljuju onu vrstu epigonske, pseudo-intelektualne, isprazne književnosti koju sam oduvijek prezirao, a koju su obožavali odveć briljantni lektori, modni fanatici, zatečeni u pubertetu teorije književnosti, koju su predano subvencionirali senilni službenici Ministarstva kulture na Minoritenplatzu.

Kako nisam mogao učiniti ljude razumnima, odlučio sam biti sretan daleko od njih. Tako reče Voltaire, i tim citatom Bernhard otvara knjigu, no pomalo je smiješno ako ono "razuman" pokušamo vezati uz Bernharda kojega bi svako "pristojno" kulturno društvo koje imalo drži do sebe proglasilo barem neprilagođenim, ako ne i ludim i poremećenim.

Međutim, jedna ovakva misao ne shvaća se ozbiljno, čini mi se, iako su, koliko znam, uvijek te i takve misli koje se ne shvaćaju, niti će se shvaćati ozbiljno - uostalom, postoje samo one misli koje se ne shvaćaju ozbiljno - upravo one najozbiljnije. Mi, da bismo preživjeli, mislimo isključivo takve ozbiljne misli koje se ne shvaćaju ozbiljno, pomislih.

Ne radi se tu o zapravo o razumu, niti o bijegu od ljudi zbog nekakvog razuma, tu se radi o bivanju daleko od onog sebe u kojeg društvo uvlači, koji se postaje u blizini drugih, kao talac spetljanih odnosa i forme, odvratne povijesti dugova i prevara, i kad svi očekuju da se u to uklopi, jer je sve drugo neprilagođeno i neozbiljno. Mi, da bismo preživjeli, ipak moramo misliti isključivo takve ozbiljne misli koje se ne shvaćaju ozbiljno. No, sve to postaje sve teže kako vrijeme odmiče i kako postajemo sve slabiji, kako nas razorna snaga tog odvratnog "društva" dugova i kredita, počasti i kazni, dohvaća i drobi. I kad shvaćamo da više nemamo dvadeset pet godina i da ne možemo više nakon pijanke skočiti s kata i ostati živi i veseli.

Vjerujemo da imamo dvadeset godina, tako se i ponašamo, a zapravo imamo preko pedeset i totalno smo iznureni, pomislih, ophodimo se prema sebi kao da imamo dvadeset i uništavamo se, a tako se ophodimo prema svima, kao da imamo dvadeset godina, a imamo pedeset i zapravo ne možemo više izdržati da nas nešto boli, da nas nešto boli malo više, da patimo od terminalnih bolesti s kojima živimo već duže vrijeme, mada ih ignoriramo i već duže ih ne smatramo istinitim, a one su zapravo tu, zauvijek, do kraja života i usmrtit će nas jednog dana, točnije, ophode se prema nama kao da imamo snage, kao što smo imali prije trideset godina, a mi, zapravo, nemamo ni djelić snage koju smo imali prije trideset godina, ništa više od te snage [].

Bernhardova je noćna mora da se i sam na kraju pretvori u njih, a to je ono čime vrijeme straši. Odatle dolazi strah da ih se i pogleda. To je strah što je nekad uopće moglo biti vremena u kojemu sve to nismo vidjeli, u kojem nam se činilo da sve nije tako crno. Strah da smo nekad, ne posve svjesno, možda čak i sudjelovali u svemu tome.

Ljudi poput Jeannie Billroth, koja je nekad barem imala visoko razvijen umjetnički sluh, u pogledu realnog života i realnog ophođenja s ljudima nemaju, zapravo, nikakvog takta, pomislih. Iza toga da se Jeannie, tijekom dva desetljeća, od vjerojatno izvorno obdarene, možda čak i talentirane umjetnice, pretvorila u malograđanskog beskrupuloznog društvenog licemjera, najjezivije provenijencije, krije se i mnogo više, pomislih. Međutim, to društveno licemjerje oduvijek se krilo u njoj, pomislih, samo što mi tada, prije trideset ili dvadeset godina, sva ta odvratnost na njoj nije još bila tako otužno očigledna kao danas, pomislih, njene slabosti i njene generalne, zapravo, gadosti, uopće mi nisu upadale u oči. Dugo vidimo samo jednu stranu osobe, jer onu drugu, iz nagona za samoodržanjem, uopće ne želimo vidjeti, pomislih, sve dok odjednom ne sagledamo sve njene strane - zato nam se ona i zgadi, pomislih.

Stoga je posve očita laž nakon 158 stranica "Sječe šume" napisati i ovo:

... i pomislih, dok sam trčao, ma koliko mi oduvijek bio grozan, bio i biće grozan grad kroz koji trčim, on je za mene ipak najbolji grad, ovaj mrski, odveć mrski mi Beč odjednom mi je opet najbolji - moj najbolji Beč, i da su ljudi koje sam oduvijek mrzio, koje mrzim i koje ću uvijek mrziti - najbolji ljudi, da ih mrzim, ali da su dirljivi, da mrzim Beč, ali da je ipak dirljiv, da proklinjem ove ljude, ali da ih ipak volim, i da mrzim ovaj Beč, ali da ga ipak volim, i pomislih, dok sam već trčao kroz centar grada, da je ovaj grad ipak moj grad i da će to uvijek i biti, i da su ovi ljudi - moji ljudi i da će to uvijek i biti ...

Bernhard bi se, nema sumnje složio sa mnom i rekao bi da je nakon svega bio jako pijan. Iako bi i to mogla biti laž, jer Bernhard zna slagati kad nema drugog izbora. Moglo bi biti da je onaj tko savršeno razumije gadost, na neki način i sam gad, možda još i veći od onih gadova koji su gadovi polusvjesno i nagonski.

Ja sam pak o "svom gradu" i "svojim ljudima" napisao:

Ako ga poznajemo, mrzimo svoj grad. Mrzimo ga jer poznajemo vrijeme koje je sahranio, zločine koje je počinio i ljude koje je zaboravio i zazidao u arkade i ispod fasada, kao da ih nikad nije ni bilo. Mrzimo ga kad se sjetimo svih toplih večeri u dobrom društvu kad nitko od nas nije još ništa znao i kad se svijet činio tako malim. I tako velikim. Našim.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---