Klaonica 5, epizoda 2, 27. studenog 2022.

Najpoznatiji roman Kurta Vonneguta, Klaonicu 5, neki su kritičari proglasili kvijetističkim^*. Ti su mudraci našli u Vonnegutovom pisanju neku vrstu "razumijevanja" za groznu ratnu klaonicu i osjećaj tragične bespomoćnosti pred ljudskim zlom koje svako malo provali iz ove naše civilizacije. Naravno da se takvo nešto u Klaonici 5 može naći, ali nije tome razlog neka Vonnegutova kvijetistička filozofija nego post-traumatski stres koji ga je dvadesetčetiri godine blokirao da išta suvislo o bombardiranju Dresdena misli, a kamoli zapiše. Dvadesetdvogodišnji Vonnegut je, naime, kao američki vojnik bio zarobljen krajem prosinca 1944. godine u magli Ardena, a jedva dva mjeseca kasnije kao ratni je zarobljenik tjednima raščišćavao ruševine Dresdena i skupljao leševe po gradu potpuno uništenom savezničkim bombardiranjem. To je označilo cijeli njegov životni put i odredilo ga kao pisca i čovjeka.

Kao i Vonnegut, post-traumatski stres ima i glavni lik romana, Billy Pilgrim. Njemu takvo stanje omogućuje da komunicira s Tralfamadorcima, bićima s planeta Tralfamadora koja sliče uspravljenim otčepljivačima odvoda i WCa, s jednim zelenim okom na dlanu male šake koja se nalazi otprilike na vrhu drške otčepljivača.

Tralfamadorci znaju da je zločin u Dresdenu na neki način bio "nužan" jer za njih povijest ni ne postoji kao dinamička aktivnost. Kako su oni četverodimenzionalna bića, za njih su sva povijest i svo vrijeme dostupni i u svaki se "trenutak" može kročiti po želji, uz svladavanje vještine potrebne za "putovanje kroz vrijeme" (točnije, izglavljivanje iz vremena - unstuck, kako kaže Vonnegut).

Ugljenizirani Dresden je, dakle, uvijek tu, ili se barem vječno nietzscheanski vraća, ništa se tu ne može promijeniti niti se ikad moglo i po tome su mudri Vonnegutovi kritičari u pravu - Tralfamadorci uistinu zvuče kao kvijetisti stvoreni izmučenim umom Billyja Pilgrima i Kurta Vonneguta.

Ustrajavanje na pokušajima da se nešto promijeni govore o zdravom duhu. Ali govore i o duhu koji nije imao nesreću da se nagleda potpuno besmislenih smrti i zla - zato i jest zdrav, za razliku od Billyjevog:

Ta nemoć pojedinca da shvati ludilo oko sebe, potpuni besmisao i zlo sveopćeg uništenja, a kamoli da što promijeni, od njega na kraju čini luđaka, u onom smislu u kojem ludilo shvaća potpuno luda okolina koja u ratovima kliče našima i mrzi njihove. Potpuni besmisao i glupost ratovanja ne pomažu, nažalost, da se ono zaustavi. Camus u Kugi piše:

Zapravo su ta glupost i zlo stalno prisutni u okrutnom i potpuno naopakom svijetu. Svo to ludilo stalno prijeti da eksplodira, možda odnekud iz mase bijesne sirotinje koja mrzi sebe zato je siromašna, a naučena je da obožava one bogate koji je gaze, kao i američke zastavice na štapićima od lizalica.

Pa iako se pouzdaju u očigledne kontradikcije i vjeruju u notorne laži, ljudi ipak pokušavaju naći nekakvo, barem naizgled razumno ”opravdanje” za sve ružne stvari koje su se dogodile, za sve bolesti, smrti i patnju koja ih okružuje. Mi moramo sebi nekako objasniti zašto se grozno stvari događaju, ne samo zato što nam je žao žrtava, nego zato što podsvjesno objašnjavamo sebi da se to nama ne može i neće dogoditi, ili da nam se barem neće opet dogoditi.

Krivce tražimo zato što nam identifikacija krivnje i razloga ostavlja dojam kontrole, tješi nas da i dalje upravljamo svojim bivanjima i da će s nama ipak sve biti u redu. To je, naravno, iluzija i bajka, a najvažnije stvari u našim bivanjima su potpuno izvan naše kontrole. Tralfamadorci to dobro znaju. Njihova najčešća uzrečica je

a svaki put kad u romanu netko umre, a to se događa često, Vonnegut također kaže: "Tako je to." ("So it goes.")

Rat čini ionako teške i turobne živote posve bijednim, beznačajnim i jeftinim. Lakoća kojom se u ratu oduzimaju bezbrojni životi predstavlja paradoks zato što život, pogotovo vlastiti život, smatramo najvećom vrijednosti. I taj paradoks s vremenom ili izludi ili otupi čovjeka.

Onome koji je vidio previše smrti najlakše je zamišljati ljude kao lutke, jer je nemoguće pojmiti smrt šest milijuna ili trideset pet tisuća ljudi. Ubijeni građani Dresdena su lutke. Ubijeni Židovi u logorima su lutke. Kurt Vonnegut je lutka. Billy Pilgrim je lutka, izglavljena iz normalnog vremena. Leonard Cohen je u svojoj pjesmi “Lutke” (Puppets) zapisao nešto slično:

Svi su ljudi u radijusu od kilometar i pol od točke gdje je pala bomba na Hiroshimu isparili. Nitko se više ne sjeća njihovih lica, pamte se samo brojevi. 135000? 35000? 6000000. 71379.

Ne treba se ni slučajno zabuniti pa pomisliti da je Klaonica 5 nekakav SF roman, iako Vonnegut ima romana koji bi se mogli tako kategorizirati. Klaonica 5 je knjiga o tome kako ljudi ni nakon dvije tisuće godina od Isusa Krista nisu postali dobri, jer je izgleda došlo do pogreške u zapisivanju Novog Zavjeta pa se prava Isusova poruka, ona o ljubavi, nije uspješno prenijela. Roman je to o ludilu i zlu koje smo nataložili u jantaru vremena, o Dresdenu koji se stalno ponavlja, o masakriranim potpuno nevinim ljudima, o djeci ubojicama, o jadnoj ljudskoj svijesti koja ne može zdrava istrpiti zločine u koje je uronjena i koje i sama stvara.

Vonnegut je, naravno, znao da će ga njegovi sugrađani zbog pisanja o svemu tome, a pogotovo o tome što se dogodilo u Dresdenu, mrziti. I nije on prvi, nitko ne voli slušati o "našim dečkima" koji su počinili zlo. Tako je u svim ratovima, tako je bilo u vijetnamskom ratu kad je Vonnegut objavio roman 1969. godine, tako je bilo i u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, tako je u ratu u Ukrajini i tako će biti u svim ratovima koji slijede. Ipak, da nema Vonneguta i njemu sličnih rat bi neupućenima mogao izgledati kao herojski i plemenit pothvat - naši dečki koji zastupaju dobro (djeca-križari - podnaslov romana je Dječji križarski rat) protiv njihovih, koji su oličenje zla. Zato Vonnegut nikako nije kvijetist i zato je njegova uloga iznimno važna.

Klaonica 5 je na 29. mjestu liste zabranjivanih ili osporavanih klasika koju je sastavilo Udruženje američkih knjižnica. Zabranjvali su je, spaljivali, cenzurirali, izbacivali iz lektire i školskih knjižnica uz objašnjenje da je knjiga "izopačena, nemoralna, psihotična, vulgarna i antikršćanska". Ja, naravno, ne mislim tako. Ja mislim da je bliže istini kategorizacija Modern Library-ja prema kojoj je Klaonica pet osamnaesta na listi od 100 najboljih romana XX. stoljeća na engleskom jeziku. Roman je ime dobio po klaonici u Dresdenu (Schlachthof Fünf) u kojoj su Vonnegut i njegovi suborci bili zatočeni. I Billy Pilgrim je bio tamo zatočen.

Billy je Tralfamadorce, u trenutku kad su ga izglavili iz vremena i utovarili na svoj svemirski brod, upitao:

* kvijetizam - kršćanski oblik misticizma koji sve prepušta Bogu i ne vjeruje u djelovanje nego u mirno trpljenje. U širem smislu, varijanta filozofije koja odbacuje aktivizam.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---