Ne vjerujem ovom miru. Deklaracije o ljudskim pravima, demokratski ustavi, slobodan svijet i slobodni tisak, ništa me više ne može uljuljati u san sigurnosti iz kojeg sam se probudio 1935. Kao Židov idem kroz život poput bolesnika s jednom od onih bolesti koje ne uzrokuju velike poteškoće, ali će sigurno završiti kobno. Nije uvijek patio od te bolesti. Kad se pokuša, poput Peer Gynta, oljuštiti kao luk, ne otkriva bolest. Njegov prvi hod do škole, njegova prva ljubav, njegovi prvi stihovi nisu imali nikakve veze s tim. Ali sada je on bolestan čovjek, ispred svega, i dublje nego što je krojač, knjigovođa ili pjesnik. Dakle, i ja sam upravo ono što nisam, jer nisam postojao dok to nisam postao, iznad svega: Židov. Prijeti mi smrt od koje bolesnik neće moći pobjeći. Bonjour, Madame, Bonjour, Monsieur, pozdravljaju se. Ali ona ne može i neće svog bolesnog susjeda osloboditi njegove smrtne bolesti po cijenu da i sama od nje pati do smrti. I tako ostaju stranci jedno drugome.

[…]
Dok se još uvijek identificiralo masovne grobnice u kojima su pokopani Židovi, u Poljskoj i Ukrajini izbili su antisemitski neredi. U Francuskoj je tradicionalno povodljiva sitna buržoazija dopustila da je zaraze okupacijske snage. Kada su se preživjeli i izbjeglice vraćali i polagali pravo na svoje bivše domove, prostodušne bi domaćice povremeno izjavile, s neobičnom mješavinom zadovoljstva i ljutnje, “Tiens, ils reviennent; on ne les a tout de même pas tous tué.” [Pa, vraćaju se; ipak ih nisu sve poubijali.] Čak i u zemljama poput Nizozemske, gdje je antisemitizam prije bio gotovo nepoznat [] sada je navodno postojao "židovski problem", ostavljen u naslijeđe od njemačke propagande. Engleska je zatvorila Palestinu kojom je upravljala, za moguće židovske imigrante koji su pobjegli iz logora i tamnica.

[…] muslimanski i kršćanski Palestinci, koji su živjeli u Palestini stotinama godina dok nisu protjerani 1948., bili [su] nesretne žrtve istog pokreta čiji je glavni cilj bio okončati viktimizaciju Židova od strane kršćanske Europe. Pa ipak, upravo zato što je cionizam bio tako zadivljujuće uspješan u dovođenju Židova u Palestinu i izgradnji nacije za njih, svijet se nije zabrinuo zbog onoga što je taj pothvat značio u kontekstu gubitka, raseljavanja i katastrofe za palestinske starosjedioce. Stoga je sada potrebno nešto poput […] dvostrukog uvida kako bismo vidjeli i vrlo dobro poznati uspjeh i daleko manje poznatu katastrofu koju je Hannah Arendt prikazala na sljedeći način:

“Nakon [Drugoga svjetskog] rata pokazalo se da je židovsko pitanje, koje se smatralo jedinim nerješivim, doista riješeno – i to kolonizacijom pa osvajanjem teritorija – ali to nije riješilo ni problem manjina ni onih bez države. Naprotiv, kao i gotovo svi drugi događaji našeg stoljeća, rješenje židovskog pitanja samo je proizvelo novu kategoriju izbjeglica, Arape, čime je broj onih bez države povećan za dodatnih 700,000 do 800,000 ljudi.”

[…] ne može se razumjeti fenomen Izraela bez potpune spoznaje o židovskoj katastrofi. Metaforički rečeno, svi u Izraelu su sinovi ili unuci nekoga tko je ugušen plinom. Nasuprot tome, u Njemačkoj, i u ostatku Europe, može se ne biti ni "sin" ni "unuk". […] Židovi, da upotrijebimo Hofmannsthalove riječi, ne mogu "nikada odagnati sa svojih vjeđa klonulost davno zaboravljenog naroda", ni u Izraelu ni drugdje. Svaki Židov je, i još će dugo biti, na jednom od onih marševa smrti na koje su evakuirani židovski logoraši bili prisiljeni krenuti u proljeće 1945. Nova ljevica ne shvaća da se Izrael još uvijek može razumjeti samo na ovoj turobnoj pozadini i da će tako biti još nekoliko desetljeća. Kako objasniti mladima da Izrael nije zemlja kao bilo koja druga? To je utočište za krajnje iscrpljene preživjele žrtve progona.

Bili smo u zemlji imena Palestina. Jesu li opravdani naše izvlašćivanje i brisanje, kojim je gotovo milijun nas natjerano da napusti Palestinu, a naše je društvo prestalo postojati, čak i ako je riječ o spašavanju ostatka europskih Židova koji su preživjeli nacizam? Po kojem se to moralnom ili političkom standardu od nas očekuje da ostavimo po strani svoje zahtjeve za našim nacionalnim postojanjem, našom zemljom, našim ljudskim pravima? U kojem to svijetu nema rasprave kada se čitavom narodu kaže da je pravno odsutan, iako se na njega dižu vojske, čak i protiv njegovog imena vode kampanje, a povijest se mijenja kako bi se "dokazalo" njegovo nepostojanje?

Pošteno, čujem da se ljudi protive, ali što se ta [židovska katastrofa] tiče palestinskih Arapa koji su i sami protjerani iz svojih kuća i domova iako nisu bili ti koji su ubili milijune Židova? Na ovo pitanje, kao ishodište argumentacije, doista je teško odgovoriti. Treba li isticati da su arapske izbjeglice, uz mrvicu dobre volje arapskih država, tu mogle pronaći utočište, dok su Židovima koje je Hitler progonio i prijetio im ubojstvom sva vrata bila zatvorena? Znam da ovo nije osobito jak ili uvjerljiv odgovor. Ipak, čak i ako se uzme u obzir da Palestina možda i nije bila pravo mjesto za uspostavu židovske države, ostaje činjenica da država Izrael sada postoji. Stvorena je s jednakim legitimitetom prema međunarodnom pravu kao i bilo koja druga. Ne može se predati ljudska bića koja sada žive u ovoj državi protivnicima koji, jasno je, ne bi uzimali zarobljenike, bez obzira na ono što tvrdi arapska propaganda u inozemstvu.

Ali ono što je najvažnije je stalno izbjegavanje ili ignoriranje današnjeg postojanja oko četiri milijuna muslimanskih i kršćanskih Arapa koji su sebi i drugima poznati kao Palestinci. Oni čine “pitanje Palestine“, a ako ne postoji zemlja koja se zove Palestina, to nije zato što nema Palestinaca. Ima ih […]

[…] nije moja briga je li antisemitizam, koji me je pretvorio u Židova, oblik ludila ili nije; to je ipak, bez obzira na to, povijesna i društvena činjenica. Ja sam uistinu bio u Auschwitzu, to nije bilo samo u Himmlerovoj mašti. A antisemitizam i dalje postoji. Trebalo bi biti potpuno slijep na naše društvene i povijesne okolnosti da bi se to zanijekalo. To vrijedi za njegova središta, Austriju i Njemačku, gdje se nacistički ratni zločinci ili uopće ne gone ili im se presuđuju smiješno kratke zatvorske kazne, od kojih ionako odsluže jedva trećinu. On postoji u Engleskoj i Sjedinjenim Državama, gdje toleriraju Židove, ali ne bi bili previše nezadovoljni kad bi ih se riješili. Postoji, pod krinkom nacionalističkog anticionizma, i u arapskim državama. Postoji, sa značajnim posljedicama, u intelektualnom svemiru Katoličke crkve. […]

Sve do danas, šokantna je činjenica da samo spominjanje Palestinaca ili Palestine u Izraelu, ili za uvjerenog cionistu, znači imenovati ono što se ne smije imenovati - samo naše postojanje snažno optužuje Izrael za ono što nam je učinio.

Da izbjegnem nepotrebne nesporazume: znam kao i bilo tko da se Izrael doista nalazi u neugodnoj ulozi okupacijske sile. Ne bih ni u snu mogao prihvatiti sve što rade razne izraelske vlade. Moji odnosi s ovom zemljom, koju je Thomas Mann u svojoj tetralogiji o Josipu opisao kao "mediteransku zemlju, ne baš kao dom, pomalo prašnjavu i kamenitu", gotovo da i ne postoje. Nikada nisam bio tamo, ne govorim njezin jezik, ono malo što znam o njenoj kulturi graniči s neugodnim, a njezina religija nije moja. Pa ipak, više mi znači njezino postojanje nego postojanje bilo koje druge države. Na ovoj točki prestaje svaka deskriptivna ili analitička objektivnost, a predanost prestaje biti samo neka dobrovoljno preuzeta obveza i postaje, u različitim značenjima riječi, egzistencijalne prirode.

Palestina je obnovljena, rekonstruirana, ponovno uspostavljena. Koliko su brutalni ovi činovi bili da se naslutiti, ja mislim, iz ovih primjedbi Moshea Dayana u travnju 1969.:

“Došli smo u ovu zemlju koja je već bila naseljena Arapima i ovdje uspostavljamo hebrejsku, odnosno židovsku državu. U velikim područjima zemlje […] kupili smo zemlju od Arapa. Židovska sela su izgrađena na mjestu arapskih sela. Vi čak ne znate ni imena tih arapskih sela, a ja vas za to ne krivim, jer te geografske knjige više ne postoje; ne samo zato što knjige ne postoje, nego nema ni arapskih sela. Nahalal [Dayanovo vlastito selo] je nastao u mjestu Mahalul, Gevat - u mjestu Jibta, (Kibuc) Sarid - u mjestu Haneifs, a Kefar Yehoshua - u mjestu Tell Shaman. Nema nijednog izgrađenog mjesta u ovoj zemlji koje nije imalo nekadašnje arapsko stanovništvo.“ [Ha-Aretz, 4. travnja 1969.]

Čak je i Dayanova terminologija, koliko god bila iskrena, eufemistična. Jer ono što on misli pod "ni arapska sela nisu tamo" jest da su ona bila sustavno uništavana. Jedan ogorčeni Izraelac, profesor Israel Shahak, koji procjenjuje da je tako eliminirano gotovo četiri stotine sela, rekao je da su ta sela "potpuno uništena, sa svojim kućama, zidovima vrtova, pa čak i grobljima i nadgrobnim spomenicima, tako da doslovno ni kamen nije ostao stajati, a posjetiteljima koji prolaze govore da je 'sve to bila pustinja'".

Prvi sam put posjetio Izrael. […]

Vidio sam i okupaciju. Nije to bila lijepa slika. Naoružani okupatori neizbježno poprimaju izgled rase gospodara. Ipak, kad god sam vozio te mlade izraelske ratnike svojim automobilom, vidio sam samo potpuno iscrpljene jadnike kako se savijaju pod težinom svojih strojnica. Uzgred, a to može biti čista slučajnost, ili bi slučajnost mogla odražavati statističku istinu, gotovo svi su bili "crni" Židovi: roditelji su im došli iz Tunisa, Maroka, Jemena, Iraka i Irana. Jedan od njih, čije su crte lica bile potpuno crnačke, došao je čak iz Libije. Kao objašnjenje, jednostavno je rekao: “Gadafi . . .”

Vidio sam i fanatike u kaftanima pred Zidom plača koje sam doživio krajnje zloslutnim, s obzirom na ono što znam o njihovom podzemnom utjecaju, koji je dovoljno jak da spriječi vladu da pristane na internacionalizaciju svih tih mjesta beznadnog praznovjerja. Gospodin Kissinger, tragični Židov iz Fürtha, vreba negdje iz pozadine, zadužen za provedbu američke politike moći u regiji. Kontradiktornost situacije doslovno izluđuje. Pa ipak, mnogi misle da je sve to posve jednostavno. Razgovarao sam s vrlo mladim vojnikom sjevernoafričkog podrijetla koji mi je rekao da je plaćen 150 izraelskih funti (otprilike 60 DM) mjesečno i da mu je obitelj siromašna. Kad sam mu iskazao žaljenje, prekinuo me je i rekao: “Ne volim se boriti. Ali ja želim živjeti, pa ću se boriti.” Čini se da sve ide ka ovoj borbi, konačnom obračunu. Ne vidim rješenja. Arapi traže svoja prava, a Židovi svoja. Njihove tvrdnje isključuju jedna drugu. Bertrand Russell jednom je rekao: “Bila je pogreška naseliti Židove u Palestinu; ali sada kada ova država postoji, bila bi još veća greška riješiti je se.” Čovjek mora biti budala da ne vidi da Arapi, jasno je, od saudijskih despota do Arafata i njegove realpolitike, od Gadafija do komunističkog nacionalističkog (ili da kažem nacionalsocijalističkog?) gradonačelnika Nazareta, žele uništiti Izrael. Jednako je jasno da bi svjetske sile odahnule kad bi Izrael doista bio prisiljen otići. Da bi cijela konstelacija mogla ponovno na tragičan način zaoštriti "židovsko pitanje", koje se drži pod poklopcem još od Auschwitza, krajnja je posljedica s kojom se moramo suočiti čak i sada.

[Menahem] Begin je godinama bio poznat kao terorist i nije se trudio sakriti tu činjenicu. Njegova knjiga “Pobuna“ može se naći u bilo kojoj sveučilišnoj ili javnoj knjižnici osrednje veličine kao dio standardne zbirke Bliskog istoka. U toj knjizi, Begin opisuje svoj terorizam - uključujući masovni masakr nevinih žena i djece - sa svim pravedničkim (i jezivim) detaljima. Priznaje da je odgovoran za masakr 250 žena i djece u arapskom selu Deir Yassin u travnju 1948. godine. Ipak, nekoliko tjedana nakon izbora u svibnju 1977. pojavio se u tisku kao "državnik" impliciitno uspoređen s Charlesom De Gaulleom, a njegov je terorizam bio zaboravljen. Ovdje se ne može reći da su dokazi o Beginovu terorizmu zataškani. Bili su tu, uvijek su bili tu pred bilo kim tko je raspravljao o modernom Izraelu, i redovito su citirani (pri razlikovanju, na primjer, Begina i recimo Davida Ben Guriona ili Golde Meir, koji se smatraju državnicima). Ipak, toliko je jak konsenzus koji proglašava da su izraelski čelnici demokratski, zapadnjački, nesposobni za zla koja se inače povezuju s Arapima i nacistima (koja bi, na kraju krajeva, Izrael svojim postojanjem trebao negirati), da je čak i zalogaj poput Begina koji zapinje u grlu, pretvoren u samo još jednog izraelskog državnika (a dobio je i počasni doktorat Sveučilišta Northwestern 1978. i dio Nobelove nagrade za mir povrh svega!). Upravo oni liberali koji posvuda otkrivaju uzroke i nedjela jednostavno nemaju što reći o Beginu, o mučenjima u Izraelu ili o doslovno nezaustavljivoj aneksionističkoj politici izraelske države.

[…] želim ustvrditi, najjače što mogu, iako to ni na koji način ne dovodi u pitanje moju egzistencijalnu povezanost s Izraelom, da dijelim patnju svake žrtve mučenja, čak i ako je arapski terorist s krvavim rukama. U mom sustavu vrijednosti […] apstraktna kategorija "ljudsko biće" ima prednost nad pojmom "Židov". Hitno pozivam sve Židove koji žele biti ljudska bića da mi se pridruže u radikalnoj osudi sustavnog mučenja. Tamo gdje počinje barbarstvo, čak i egzistencijalne obveze moraju prestati. Apstraktne zapovijedi morala imaju prednost, trebaju i moraju imati prednost, nad svim egzistencijalnim obzirima.

Nadalje, nijedna donekle racionalna osoba ne može prihvatiti da se društvo temelji na rabinskim zakonima, da se legende pretvaraju u “povijest” na kojoj se pak temelje aktualne političke pretenzije.

[…] kada je David Ben-Gurion 1948. proglasio rođenje Države Izrael, namjerno je izostavio bilo kakvu izjavu o granicama Izraela u svojoj deklaraciji. Begin je poduzeo mnogo uredniji korak osiguravanja zakonitosti tih granica koje su se neprestano širile. Štoviše, kada je iznosio svoj plan za palestinsku autonomiju, pazio je da napravi razliku između samouprave za stanovnike i suvereniteta nad zemljom na kojoj žive. […] time je ukazao na nepoželjnost činjenice, čak i štetu za Židove što se moraju brinuti o inferiornoj rasi, a u isto je vrijeme za Izrael zadržao pravo na vlast i naseljavanje svuda gdje je Bog rekao […] da je židovski teritorij. O ovoj kombinaciji teologije, pravne profinjenosti i čiste kazuistike, američki tisak, zajedno s liberalnom akademskom zajednicom, imao je vrlo malo za reći, iako je isporučio brojne iskaze potpunog zgražanja nad islamskim ekscesima u Iranu.

Sama činjenica da premijer Begin, s Torom u ruci i oslanjajući se na biblijska obećanja, naziva, protivno svakom razumu i povijesnom uvidu, okupirane dijelove jordanske Zapadne obale "oslobođenima" i namjerava djelovati u skladu s tim, bila bi dovoljan razlog za Židove u dijaspori da preispitaju svoj odnos prema Izraelu. Nepotrebno je reći da je nezamislivo da bi opozvali svoj pakt solidarnosti s tom zemljom. “Židovi i osobe klasificirane kao Židovi prema Zakonu o državljanstvu Reicha za zaštitu njemačke krvi” i dalje se definiraju pogledom nežidova.

[…]
Egzistencijalni pakt solidarnosti između Židova u dijaspori i Izraela ne sadrži klauzulu o isteku. Ipak, odnosno upravo zbog toga, ugovorni partneri u dijaspori dužni su upozoriti svog partnera u Izraelu, očito s punom sviješću o neraskidivosti temeljnog pakta između njih, ali i na najjasniji način, o točki u kojoj i razlozima zašto bi bili prisiljeni ne raskinuti (to je nezamislivo), već olabaviti međusobnu vezu jer su u pitanju više, iako apstraktnije obveze.

Postoji cionizam i Izrael za Židove, te cionizam i Izrael za nežidove. Cionizam je povukao oštru granicu između Židova i ne-Židova; Izrael je izgradio čitav sustav da oni budu razdvojeni, uključujući toliko obožavane (ali potpuno apartheidske) kibuce, kojima nijedan Arap nikada nije pripadao. Zapravo, Arapima vlada odvojena vlada koja se temelji na nemogućnosti istoznačne vlasti i za Židove i za ne-Židove. Iz ovog radikalnog stanja postalo je prirodno da arapski arhipelag Gulag razvije vlastiti život […]

[…] u ljevičarskoj je mitologiji Izrael, koji doduše nije idealna država, ali je ipak sekularna država u kojoj je dopušteno oporbeno djelovanje, čak i protunacionalni oblici suprotstavljanja, “reakcionarna” zemlja. Problem daleko nadilazi te jezive dijalektike kojima se može opravdati svatko i svašta. […] To dovodi do potpune konceptualne zbrke i konačnog gubitka moralnih i političkih standarda. Iskreno sam uvjeren da ljevica sama sebe mora ponovno osmisliti tako što će i opet razmotriti problem Izraela, odnosno židovski problem. Zalaže li se ona još uvijek za humanističke vrijednosti? Da ili ne? Bavi li se njezin koncept demokracije još uvijek općim pravom glasa i slobodom govora i okupljanja, droits de l’homme [ljudskim pravima], koja su nas, uostalom, pratila još od Francuske revolucije? Smatra li još uvijek nacionalizam, kao što je uvijek činila, političkom greškom rođenom iz zatucanosti? Ili ga sada smatra ugodnim gdje god ga tirani usmjere protiv Židova, ali nepravednim čim Židovi, suočeni s nepodnošljivim pritiskom, upadnu u njegovu zamku?

[…] Arapima je bilo zabranjeno i slobodno putovati, ili unajmljivati zemlju od Židova, ili ikada govoriti, agitirati, slobodno se obrazovati. Bilo je slučajeva kad je u [arapskim] selima iznenada uveden policijski sat, a onda, kad je očito bilo nemoguće da radni ljudi znaju za policijski sat, seljaci koji su ga “prekršili” su po kratkom postupku strijeljani; krajnje obijesna i brutalna epizoda dogodila se u Kafr Kassimu u listopadu 1956., tijekom koje je 49 nenaoružanih seljaka ustrijelila granična straža, posebno učinkovit dio izraelske vojske. Nakon malo skandala, časnik koji je bio odgovoran za operaciju izveden je pred sud, proglašen je krivim, a zatim kažnjen globom od jednog pijastera (manje od jednog centa).

Današnji besramno sramežljivi antisemit ima sreće. Postojanje države Izrael, čije pravo da postoji možda nije ništa legitimnije od prava bilo koje druge države, ali nije ni lošije utemeljeno od prava njenih pandana u kršćanskom i nekršćanskom svijetu, daje mu prikladne argumente. Nisu li Židovi u Palestini protjerali jedan narod, arapske Palestince, iz zemlje njihovih predaka? Još važnije, nisu li oni na palestinskim teritorijima, koje su stekli vojnim putem, brutalna okupacijska sila usporediva s nacistima koji su preuzeli kontrolu nad većim dijelom Europe između 1940. i 1945.? Nisu li Izraelci predstraža globalnog imperijalizma? Nije li njihov pojam državnosti i nacije takav da stalno vodi do novih osvajačkih ratova? Nije li borba protiv Izraela sastavni dio hvalevrijednog progresivnog cilja, kao što su bile borbe za nacionalno oslobođenje Alžiraca ili indonezijskih naroda? I nije li opravdano bojati se Židova općenito, s obzirom da će, otvoreno ili ne, na kraju uvijek stati na stranu tiranske države Izrael? Može se uzviknuti: "Udarite cioniste namrtvo, neka se Bliski istok zacrveni!" [Strike the Zionist dead, make the Near East red!] i pritom prikriti, dapače, s indignacijom odbaciti insinuaciju da je taj borbeni poklič odjek onoga nacističkog nedvosmislenog "Nestani Judo!"

Suosjećam, razumijem najdublje što mogu strah koji osjeća većina Židova te da je sigurnost Izraela jedina moguća zaštita od budućih genocidnih pokušaja nad židovskim narodom. Ali treba napomenuti da nema načina da se zadovoljavajuće živi ako je glavna briga spriječiti ponavljanje prošlosti. Za cionizam, Palestinci su postali ekvivalent prošlog iskustva reinkarniranog u obliku sadašnje prijetnje. Rezultat toga je da je budućnost Palestinaca kao naroda pod hipotekom tog straha što je katastrofa i za njih i za Židove.