Propast Cricka 14, dio četvrti (8. lipnja 2013. godine)

>> Prvi dio ::: >> Drugi dio ::: >> Treći dio

Omiljena zabava gljivara Cricka bila je "igra suda" - tako su je, naime, zvali iskusni gljivari koji su mjesecima unaprijed mogli nanjušiti "sudski proces" koji se imao odigrati. Radilo se o provođenju disciplinskog postupka protiv onoga koji je iz nekog razloga iskakao, koji je bio preglasan ili koji se, sačuvaj nas ludih gljiva, usudio pismeno i službeno obratiti nekome izvan Cricka i razotkriti sav truli substrat postaje.

Naravno, svi su takvi disciplinski postupci bili posve protuzakoniti, ali to na Cricku nije imalo baš nikakve veze. Zemaljski zakon je bio daleko i nije ga za Crick bilo nimalo briga.

Rijetko se za provođenje postupka čekalo da se nešto "stvarno" dogodi. Uostalom, stvarnost i tako nije postojala pa je bilo sasvim gljivarski legitimno, ako već ne i posve legalno, izmisliti neki strahotan disciplinski prekršaj. Veliki Majstor takvih izmišljotina bio je ac. fung. Nudlan Nurguzz, predsjednik Gljivarskog Akademskog Vijeća, čije su konstrukcije znale biti neraspetljivo uvrnute. Čak i po gljivarskim kriterijima.

Nurguzz je vjerojatno i sam znao da je tragično promašio svoj poziv jer je kao gljivarski znanstvenik bio potpuna nula - znalo je proći i po pet godina, a da Nurguzz ne napiše ni jednu jedinu riječ gljivarske znanosti, a kad bi ih konačno i napisao, bile su to posve beznačajne riječi koje nitko nije čitao i koje je teškom mukom objavljivao u najopskurnijim časopisima Knjižnice. Gotovo nikome na Cricku nije to nimalo smetalo jer gljivare Cricka znanost, naravno, nije nimalo zanimala. Legendarnim je gljivarima Cricka bilo sasvim prirodno da znanstvena veličina poput Nurguzza predsjedava razmatranjima najdelikatnijih problema gljivarske znanosti. Njegove riječi često su bile odlučujuće u pitanjima odabira novih gljivarskih šegrta i formiranju novih gljivarskih modula. U tim je raspravama ac. fung. Nurguzz koristio poseban i, kroz godine predsjedavanja, detaljno razrađen rječnik. Tako bi, na primjer, u procedurama glasanja, s posebnim, gotovo mljackajućim zadovoljstvom, koristio riječ "eliminiran" za kandidata koji ne bi dobio podršku Gljivarskog Vijeća. "Eliminiran! Eliminiran! Eliminiran!"

Iz osobne arhive ac. fung. Nurguzza moglo se zaključiti da je on, bez obzira na svoj veliki utjecaj na znanstveni život Cricka 14, potajno zavidio svom bratu ac. iur. Guzllanu Nurguzzu koji je bio jedan od najpoznatijih sudaca Istrrunije. Ac. iur. Nurguzz proslavio se suđenjima ratnim zločincima iz istrrunijsko-trbittskog rata, a dobro upućeni u njegovu karijeru šaptali su da je iza rešetaka, uz stotine "stvarnih" ratnih zločinaca, pospremio i desetak osobnih neprijatelja koji u ratu nikad nisu ni bili. Jedini "stvarni" zločin koji su počinili bila je pokoja ružna riječ o ac. iur. Nurguzzu koju su imali nesreću izreći na krivom mjestu i u pogrešnom društvu. Uostalom, ac. iur. Nurguzz držao se mantre svojega brata koji mu je uvijek objašnjavao da stvarnost u stvari ne postoji pa za svoja nedjela vjerojatno nije osjećao ni trunke grižnje savjesti. Evo što je o svom poznatom bratu u jednom dnevničkom unosu prije spavanja, najvjerojatnije pod utjecajem kvitto-piva, zapisao ac. fung. Nurguzz:

Svoj mali sud, svoju priliku da gazi neprilagođene, ac. fung Nurguzz imao je na Cricku. Njegova je radna soba bila puna sudske literature, starinskih papirnatih knjiga o presedanima, sudskoj praksi i najbizarnijim mogućim iznimkama i presudama u stoljetnoj povijesti Istrrunije. Nurguzz je znao danima upijati sudsku plijesan, njušiti muku lažno optuženih i osuđenih, svih onih koje su sudske procedure dovele do samoubojstva ili barem ludila. Pričinjavalo mu je to bolesno zadovoljstvo koje je mogao izliječiti i privremeno zaboraviti jedino teškim opijanjem kvitto-pivom u samoći svoje sobe, kad je mislio da ga nitko ne vidi. Naravno, na Cricku 14 uvijek je bilo onih koji su nekako vidjeli. Sve se o svima znalo. Samo je trebalo upitati na pravom mjestu.

Nudlan Nurguzz živio je za dane kad je mogao zablistati, kad je mogao biti gazda Cricka 14 i maestralno primjenjivati sve pravne torture u kojima je polako sustizao svog slavnog brata. Bili su to dani katarze, vrijeme kad je Crick trebalo očistiti od uljeza ili nepodobne misli. Moglo se to učiniti na razne načine.

Najjednostavnije opcije bile su optužbe za financijsku pronevjeru. Na primjer, optužiti nekoga da je ukrao i prodao visoko-koncentrirani kvittocibin. Za to je bilo potrebno naći svega dva svjedoka (čas posla) i izmijeniti par unosa u evidenciji pohrane. Za ac. fung. Nurguzza bila je to dječja igra, a svjedoci su praktički u redu čekali da se u ritual igre suda uključe na aktivan način. Barem polovica Cricka 14 dalo bi pola svojih znanstvenih radova (koji i tako nisu ništa vrijedili) za jedno sočno lažno svjedočenje u kojemu je dotični gad barem provalio u spremište kvittocibina - premda im je svima bilo mnogo slađe svjedočiti o nečemu neugodnijem. Na primjer, o mobbingu jadne gljivarske pomoćnice ili o nedostojnom izlaganju genitalija u kvitto-omamljenom stanju.

Ac. fung. Nurguzz bio je majstor procesa koji su uključivali neku varijantu pokazivanja genitalija, a nekoliko naivnih žrtava uspio je čak svojim procesima dovesti do stanja u kojemu su zbilja bili uvjereni da su nemili događaj i počinili.

Nurguzzov je cilj bio takve procese rastegnuti na tjedne ili čak mjesece. Bilo je to njegovo vrijeme, vrijeme u kojem su ga svi gljivari gledali sa strahopoštovanjem, vrijeme u kojem je on bio gospodar straha, očaja i kajanja.

Njegove detaljno isplanirane procedure bile su tema jutarnjih kava na kojima su zabrinute gljivarice govorile npr. o grubom verbalnom zlostavljanju svoje jadne kolegice ili o kvitto-pijanstvu s pokazivanjem nedoličnih dijelova tijela. O tome se šaptalo u svakoj sobi Cricka 14, a priče su s vremenom dobijale na bizarnosti i veličanstvenosti. Neke od njih pretvorile su se u prava mala književna djela koja su, na svu sreću ac. hist. Twena, arhive Gljivarskog Akademskog Vijeća sačuvale. Bili su to dani slave ac. fung. Nurguzza, bijednog gljivarskog znanstvenika i velikog gljivarskog inkvizitora koji je, eto, imao nesreću da svoj talent zakopa u nedođiji kakva je bio Crick 14.

Naravno, mora se ovdje spomenuti da nitko na Cricku 14, osim posve zelenih gljivara, nije zbilja mislio da se nešto vrijedno disciplinskog postupka "stvarno" dogodilo. Svi su, osim najglupljih gljivarskih šegrta, znali da sudjeluju u ritualu pročišćenja, u kojemu su povod i razlog bili sasvim sekundarni. Uostalom, stvarnost nije ni postojala pa se nije trebalo mnogo opterećivati povodom i razlogom - uvijek su postojale konstrukcije stvarnosti u kojima se prekršaj i mogao dogoditi. Samo ih je trebalo uvjerljivo konstruirati.

Nastavak: >> Peti dio

>> Prvi dio ::: >> Drugi dio ::: >> Treći dio

Pročitajte više SF postova u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno 8. lipnja 2013. godine