Žudnja za životom (15. lipnja 2013. godine)

Mnogi od onih koji iz borbe s teškom bolešću izađu kao pobjednici postaju drukčije osobe. Htio sam napisati "bolje" i "blagoslovljeni", ali sam se predomislio jer mislim da su moralne kvalifikacije sekundarne, a i neprimjerene u kontekstu ovoga što želim reći. Uostalom, nema tome davno, čuo sam o događaju u kojem je jednog prostodušnog veseljaka udario grom iz vedra neba (doslovno). Nakon što se oporavio, mladić se počeo bojati izlazaka na otvorene prostore i, općenito, prestao je funkcionirati "normalno" kao što je funkcionirao prije. Sad je na terapiji antidepresivima.

Isto tako, i nakon teške bolesti, neki ljudi postanu tjeskobni; i dalje se boje bolesti koju su svladali, nisu sigurni u svoju pobjedu. No, ovdje želim govoriti o drukčijim slučajevima, o slučajevima gdje pojedinac u neravnopravnoj borbi s gadnim i teškim protivnikom postaje u svakom srazu sve jači, postupno shvaćajući da se njegov protivnik hrani njegovim slabostima i da će ga pobijediti jedino ako pobijedi sebe. O takvim sam slučajevima htio govoriti.

Takve su bolesti blagoslov. Evo, upotrijebio sam tu riječ koja mi se vrti po glavi već sat vremena. Oni koji pobijede takvu bolest pobijedili su starog sebe i dobili su priliku da promijene perspektivu, da na život pogledaju s planine na koju su se trčeći popeli noseći na leđima ljepljivu, znojnu i trulu sablast bolesti. A onda, kad na vrhu zastanu, uznemirenog srca i omamljenog uma, i pogledaju mjesto s kojeg su krenuli, shvate da neke stvari nisu onakve kakve su im se činile. Automobili odavde izgledaju sićušno kao mravi. Leptir. Dvije smaragdne bube na cvijetu. Ovce. Vjetar donosi gorko-papreni miris trave. Udahnuo sam punim plućima.

A kad se ponovo spuste među automobile i ljude, shvate da više ne mogu biti isti, ne mogu biti oni ljudi koji su se bolesni i uznemireni uputili na vrh planine. Oni žude za životom i vrlo dobro mogu razdvojiti stvari koje životu gode od stvari koje život potiru. Osnaženi svojom veličanstvenom pobjedom, takvi ljudi često izmijene neke stvari. Istupe iz filatelističkog društva, paintball ekipe i sindikata. Prestanu pozdravljati kolege koje svakodnevno viđaju već dvadeset godina. Razvrgnu dugogodišnja prijateljstva na rođendan. Napuste suprugu i djecu. Počnu istraživati i opsesivno slušati baroknu glazbu, otkrivajući u njoj more osjećaja koje im je do jučer bilo skriveno, premda su većinu toga čuli u glazbenoj školi. Odluče uporno slikati, ne odustajući ni nakon katastrofalnih poraza od vode i kista - pobjedili su oni mnogo goreg protivnika od pregustog pigmenta.

Sjećam se srednje škole i fakulteta i "pametnih" razgovora sa svojim kolegama. Tada smo često o našim vršnjacima koji su odlazili na satove transcendentalne meditacije ili se pridružili veseljacima obrijanih glava što mantraju po Trgu - nisam ih dugo vidio - govorili s dozom pokroviteljskog sažaljenja: "Znaš, on je bio teško bolestan." I meni i mojim sugovornicima to je značilo diskvalifikaciju dotičnog, kao da je novi uvid u svijet koji je dotični dobio iskvaren bolešću i stanjem svijesti koje ne može biti hladno razumsko. Danas, naravno, i na sreću (sretan sam što nisam onaj isti glupan iz srednje škole) mislim posve drukčije. Danas mislim da ljudi koji pobijede teške bolesti često jasnije vide.

Sinoć sam dugo gledao u sjenu. Kad se naučite gledati oko sebe u potrazi za bojom, otkriju vam se stvari o kojima niste imali pojma, a koje dobri slikari znaju već stoljećima. Sjena od sinoć bila je uglavnom plavo-zelena, ali je na mjestima imala otiske ružičaste.

Zamislite da vam je ostalo još mjesec dana života. Mnogi ljudi su često i suočeni s takvom spoznajom. Što biste od svega što danas radite nastavili raditi? Što bi vas, od svega što vas danas živcira, nastavilo živcirati? Što biste novog u tih mjesec dana počeli raditi, što možda nikad ne biste započeli da ne znate da vam je kraj tako blizu? Prije više od godinu gledao sam von Trierov film >> "Melankolija". Taj, za moju estetiku iritantan film razmatra sudar Zemlje s nekim asteroidom, planetom, šta li, za kojeg se točno zna kad će se dogoditi. Ljudi u preostalom vremenu rade različte stvari, no nije potrebno zamišljati asteroid ili planet da započnete živjeti kako treba. Sudar će se sigurno dogoditi, jedino što nitko od nas ne zna točno kad. To i nije toliko važno. Na planinu se treba popeti bez obzira na preostalo vrijeme.

Veliki dio naših bivanja prolazi automatski. U obavljanju stvari koje "trebamo" ili "moramo" raditi da preživimo (nije istina). U obavljanju rituala koji se moraju uporno ponavljati da bi se svijetom ljudi-automata moglo proći neometano. U stalnom imenovanju stvari i kategorija, svakodnevno ponavljanom da bi se automatskom bivanju dao legitimitet. Takve nas stvari depersonaliziraju, otimaju nam onaj i onako krhak konstrukt koji nazivamo jastvom, jedinstvenom i individualnom prilikom da budemo brzo dogorijevajuća iskra koja će se utopiti u mraku nebitka. Borba protiv bolesti, između ostalog, osvješćuje i taj automatizam koji nam je usađen odgojem i okruženjem.

Sjedeći na super-tajnoj plažici na Krku slušam more, gledam dva gnjurca kormorana koji se okreću u smjeru iz kojeg su došli bojeći se preplivati u našoj blizini. Ispred mene je papir za vodene boje koji sam nedavno kupio i s kojim nisam pretjerano zadovoljan - onaj od prošli put je bio bolji. Ovo je mjesto kojem sam dolazio ozdraviti i koje me je na kraju ozdravilo. Preispitujem se tražeći u sebi žudnju za životom koju sam tada našao.

NADOPUNA: (21. kolovoza 2013. godine) Čitam "Kap prokletstva" Bele Hamvasa. Evo što Hamvas kaže o temi koju sam ovdje načeo:

Zadnji put osvježeno 21. kolovoza 2013. godine