Propast Cricka 14, dio treći (27. siječnja 2013. godine)

>> Prvi dio ::: >> Drugi dio

Nije tu bio ni blizu kraj pisma Borgia Tittusa, ali ono je već moralo zvučati dosadno svima osim ac. hist. Twenu. Koga uostalom zanimaju stotinu godina stari problemi pedeset godina pokojnog gljivara? No, za Twena je to bila škrinja s blagom, komadić informacije koji je imenima i šturim tehničkim i financijskim izvješćima dao život i značaj - da se razumije pismo ac. fung. Tittusa, trebalo je razumjeti Crick 14, barem onoliko koliko ga je razumio Twen.

A Crick 14 nastao je na valu kognitivne revolucije u znanosti, u vremenima kad su najveći umovi čovječanstva počeli shvaćati da ništa od onoga što su smatrali temeljima svemira u stvari ne postoji, odn. da barem ne postoji na neki određen način nigdje osim u njihovim glavama. Prva teorija o LSD-om induciranim crvotočinama u prostor-vremenu bila je mnogo luđa od kvantne mehanike zato jer, ne samo da se nije sramila zamisli da "istiniti" svemir u stvari ni ne postoji, nego ju je iskoristila kao temelj teorije. A put je odatle bio jednoznačan. U jedva pedeset godina spojila su se i nepovratno izmiješala znanja iz fizike, kemije, neuroznanosti, psihologije, biologije, medicine, ... I u tih pedeset godina nove renesanse čovječanstvo je konačno shvatilo da novac u stvari ne postoji, da postoje samo stvari o kojima vrijedi razmišljati u intervalu svjesnosti koji je svakome od nas dan.

U tom naletu oduševljenja izgrađen je i Crick 14. Njegova je primarna zadaća bila studija kvittocibinskih gljiva koje su se mogle uzgojiti isključivo u bestežinskom stanju. Točnije, jedino kad su bile uzgojene u bestežinskom stanju njihov je kemijski sastav bio dovoljno kontrolabilan za potrebe preciznih intervencija u tkivo prostor-vremena.

No, u tu bestežinsku zabit nitko od znanstvenih zvijezda nije u stvari htio otići pa je znanstveni tim Cricka 14 bio od početka prilično skroman. Sastojao se od uglavnom od mediokriteta koji su napuhane snove o vlastitoj veličini mogli sanjati samo potpuno odsječeni od "stvarnog" svijeta, premda "stvarnog" svijeta naravno nije ni bilo. Potreba da svoje mediokritetstvo dokažu i nametnu drugim mediokritetima, u izoliranoj je sredini Cricka s vremenom metastazirala, narasla u cijelu mikro-kulturu, povijest i mitologiju koju je svaki od prvih gljivara postaje pričao na drukčiji način - onaj u kojemu je jedino on bio ispravan i zaslužan za opstanak Cricka kroz proteklih 50 godina. Na veliku žalost generacija koje će u Crick doći neposredno prije njegovog pada, gljivarska znanost Cricka nije pratila rast njegove mitologije.

Od mlade i optimistične prve postave postaje s protokom vremena nastajala je skupina ljudi koji su se mrzili iz dna duše, a opet, jedni bez drugih nisu imali nikakvog smisla jer je njihov jedini svijet bio svijet Cricka 14. Mnogi su od njih to shvatili tek kad im je došlo vrijeme časnog umirovljenja i kad su se sudarili s vlastitim ograničenim postojanjem. Iz tog je sraza započela propast Cricka 14.

Twen nije uspio mnogo saznati o osnivačima Cricka, legendarnom homoseksualnom paru gljivarskih plutača koji su iz najskromnijih zemaljskih gljiva mogli načiniti spektakularne predstave. I tako su u početku i nastupali - kao cirkuski par koji je u metropolama Istrrunije stekao slavu trgajući supra-tračnice javnog prijevoza, motajući semafore i otvarajući portale između istočnih i zapadnih predgrađa. S vremenom je njihova slava rasla, a s primitkom u Akademiju Univerzalne Znanosti Istrrunije, njihov nabujali politički utjecaj omogućio je afirmaciju gljivarske znanosti i početak izgradnje postaje.

O paru osnivača Twen je najviše saznao iz osobnih zabilješki ac. fung. Zebrisa koji se hvastao svojom nesebičnom brigom za njih. Zebris je u privatnoj arhivi čuvao pisma zahvale ostarjelih i onemoćalih plutača upućenih mu dok je bio ravnateljski nadzornik postaje, i na tom je dokazu svoje beskrajne dobrote izgradio legendu o povezanosti s prvim osnivačima. On je na postaju u stvari polagao nasljedno pravo - u njegovoj je konstrukciji stvarnosti to izgledalo sasvim opravdano. Ta se njegova konstrukcija sigurno pojačala kroz dugogodišnje nadzorovanje postajom.

Zanimljivu crticu o Doromiru Zebrisu, ac. hist. Twen našao je u osobnoj arhivi ac. fung. Uvlaesa Zulettyja. Naime, u godinama prije kraja Cricka, kad je ac. fung. Tittus započeo svoju bezuspješnu borbu za spas postaje, ac. fung. Zebris mu je velikodušno ponudio svoju pomoć u sukobu s ravnateljskim nadzornikom Rennaalom. Ne razumijevajući u potpunosti svo ludilo Cricka, Borgio se u društvu ac. fung. Zulettyja sa Zebrisom sastao dva puta uz kvitto-pivo. No nakon drugog razgovora, u kojem je ac. fung. Zebris zasjajenih očiju razglabao o svim pogreškama ac. fung. Rennaala i o tome kako je on sve radio mnogo bolje od njega, a pogotovo kad je, opisujući probleme "generacijskog sukoba" na Cricku 14, zaurlao "Ja bih vas sve zgazio, zgazio, zzzzzzgazzzzzio !", Borgio se izjadao ac. fung. Zulettyju koliko je naivan bio. Može biti i da je tad prvi put pomislio da je Crick osuđen na propast.

Doromir Zebris naravno nije bio jedini koji je na Crick polagao pravo - hladni Crick se u pedeset godina od svog postanka pretvorio u pravo bojno polje, presliku srednjovjekovne Europe s malim vojvodstvima, kraljevstvima, papinstvima i slobodnim teritorijima te vojvodama, kraljicama, papama i kmetovima slobodnjacima. Svaki je od njih bio legenda u svojoj glavi i svaki je od njih mislio da treba zapovijedati drugima. Treba, doduše, pripomenuti da je toj specifičnoj i vrlo pomaknutoj situaciji na Cricku sigurno doprinijela i atmosfera puna kvittocibina - bilo je naime dana kad bi se filteri zraka začepili i kad gljivari Cricka nisu radili baš ništa osim kokodakali, rikali ili proizvodili subsonične zvukove koji su potresali zidove. U današnjem vremenu kad nitko više ne zna za nuspojave nekontrolirane konzumacije kvittocibina ovo se može činiti smiješnim, ali za znanstvenike Cricka, ti su dani znali biti točke preokreta, vrijeme u kojemu su se paktovi sklapali i ratovi objavljivali kukurikanjem i groktanjem.

Svatko je na Cricku radio najbolju znanost i svačiji je gljivarski modul bio najvažniji za Crick 14. Oni drugi uvijek su radili na beznačajnim problemima, na nečemu što ne bi prošlo ni u najgoroj zabiti Trbitte, na provincijalnoj znanosti koja nije zanimala nikoga osim njenih autora. Iz ogromne količine analiziranih podataka, ac. hist. Twen zaključio je da ništa na Cricku nikad nije ličilo na imalo ozbiljnu gljivarsku znanost. Sve su to bila istraživanja na kraju krajeva, rubu rubova, a jedino što je Crick održavalo koliko-toliko na životu bile su redovite mjesečne pošiljke rafiniranog kvittocibina prema mnogo boljim institutima na Zemlji. Svatko tko je imalo vrijedio, s Cricka bi odlazio nakon maksimalno pet godina udisanja kvittocibinske plijesni. Preostale vojvode i Napoleoni rastrgali bi njegov komadić teritorija i pobrinuli se da se o njemu nikad više ne kaže ni riječ. Bilo je to nepisano pravilo kanibalskih gljivara.

U godinama rovovskog rata i prepričavanja lažnih legendi, Crick se pretvorio u ludnicu - za neupućene promatrače mogao se i činiti poput znanstvenog instituta, ali one koje je uspio usisati u svoju kiselu utrobu ili je probavio ili je ispljunuo u neprepoznatljivom stanju. Ac. fung. Borgio Tittus shvatio je svo sedimentirano ludilo Cricka nažalost posve kasno. U jednom pismu svojim mlađim kolegama, napisao je:

Nastavit će se ...

>> Prvi dio ::: >> Drugi dio

>> Četvrti dio

Pročitajte više SF postova u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno 27. siječnja 2013. godine