Lukovdol (Bakić, Kovačić) (22. kolovoza 2015. godine)
Stara cesta je zaboravljena. Ima u tome i pozitivnih i negativnih strana. Pozitivno je svakako što na njoj nema gužve i može se ugodno odvoziti do
Zagreba, doduše, mnogo duže nego autoputem, ali i to ima svojih prednosti (ionako, kao što rekoh >> u jučerašnjem
postu, nije bit u stizanju do cilja nego u putovanju). Može se, recimo, zaustaviti gdje nam se prohtije, a Lukovdol nije
loš izbor.
U Lukovdolu se staje zbog Ivana Gorana Kovačića - tamo je njegova rodna kuća u kojoj je danas muzej, ali mi smo stali najviše zbog Vojina
Bakića. Vojin Bakić autor je skulpture Ivana Gorana Kovačića (iznad) postavljene nad malim amfiteatrom iznad lukovdolskog groblja. S obzirom na to da su
pored skulpture preneseni i navodni pjesnikovi posmrtni ostaci, izgleda da se ispunila ona njegova "Visoko nek stoji, ko oblak i tron, da ne dopre do njeg
niskog tornja zvon" jer je toranj lukovdolske crkve (ispod) zbilja ispod skulpture.
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag -
I kad se vrati, nek poravna trag.
O Bakiću sam pisao već nekoliko puta: o spomeniku u >> Petrovoj gori, o >> retrospektivnoj izložbi "Svjetlonosne forme" u Zagrebu i o >> tematskom vodstvu ("Iza zavjese svijeta") kroz izložbu. Skulptura Ivana Gorana Kovačića (iznad i ispod) metalna je varijanta granitne skulpture u parku Ribnjak u Zagrebu. U njoj se ogleda nebo i blješti sunce.
Skulptura iz nekih pozicija izgleda kao sjajni svemirski brod. Kutevi su takvi da izgleda kao da će svaki čas poletjeti (ispod).
Pjesnikovu glavu (iznad i ispod) Bakić je izradio u tzv. "kristalnoj" fazi svoje kiparske djelatnosti u kojoj je oblike svodio na poliedarske forme čiji su precizni kutevi i dimenzije stranica čuvali esenciju njihove prepoznatljivosti. I u ovom "kristalu" vidi se jasno glava. I to ne bilo kakva glava, nego upravo glava Ivana Gorana Kovačića - radi se o vjernom portretu.
Mnogi današnji virtualni 3D modelari prepoznali bi u Bakićevom radu malo-poligonsku (tzv. >> "low-poly"), ishodišnu strukturu >> mreže verteksa (mesh) za izradu detaljnijeg modela. Treba uočiti da sva lica (strane) poliedra nisu trokuti - ima i četverokuta, peterokuta i šesterokuta.
Lukovdol miriše po biljnoj plodnosti. Jesen je na vratima. Pojeo sam punu šaku drenjaka (ispod). Opori su. Trebalo bi pričekati da potamne.
| << Treskavac - Vela lokva - Obzovo | EPFL Lausanne >> |
Zadnji put osvježeno 22. kolovoza 2015. godine