Treskavac - Vela lokva - Obzovo (21. kolovoza 2015. godine)

Jednom sam među svojim kolegama i prijateljima Slovencima oduševljeno govorio o pogledu na vrh planine kakav se pruža iz mnogih mjesta oko Triglava, recimo iz Bovca ili iz >> Gozd Martuljka o kojem sam nedavno pisao. Tada sam čuo zanimljivu misao, a to je da je moj dojam o životu ispod vrha romantičan i da ne razumijem psihičko opterećenje koje svakodnevno gledanje vrha donosi. Naime, moje kolege Slovenci, koji sigurno znaju o planinama, gorama i vrhovima više od mene, objasnili su mi da prisutnost vrha znači prisutnost cilja koji se mora dosegnuti - gledati vrh, a ne svladati ga predstavlja opterećenje, predstavlja granicu koja se jednostavno mora preći. A onda valjda svako malo opet.

Meni je opsjednutost vrhovima strana. Naravno da je dobro popeti se na vrh, ali na vrh se ne penjemo zato da se na njega popnemo, nego zato da se na njega penjemo - bit nije u samom vrhu nego u putu do vrha. Vrh je tu samo kao pribadača na karti, zgodna oznaka prema kojoj možemo planirati i organizirati put. Tako barem ja na to gledam. Razlika je velika, i to ne samo u glagolskoj svršenosti i nesvršenosti, nego i u poimanju života. Neki na život gledaju valjda kao na osvajanje vrhova, a neki, u koje se i ja volim ubrajati, kao na put oko vrhova, do vrhova, preko vrhova, ispod vrhova ... i uopće put po krajoliku koji ne definiraju samo vrhovi, nego i štošta drugo. Oni koji se na vrh popnu (svršeno vrijeme) moraju živjeti s tim da su to obavili, dok oni koji se na vrh penju (nesvršeno vrijeme) jednostavno prolaze oko vrha pa i preko njega, onako, usput, i činjenica da su preko njega prešli im i ne znači puno u tom njihovom "bauljanju" po teritoriju koje nazivamo življenjem, premda ih veseli, ako žive dobre živote.

Evo, naprimjer, Obzovo (ili Obzova). Ako krenemo putem preko Velog vrha i Brestovice, koji sam >> opisao prije više od 4 godine, moglo bi nam se dogoditi da nam promakne Vela lokva, kao što je i nama promakla prije 4 godine. A Velu lokvu treba vidjeti zato jer su oko nje najljepše boje na planini. U tom smislu je i važnija od Obzova (iznad) koji i nije nešto pretjerano posebno - jest pruža se lijep pogled svuda unaokolo, ali nije sve u tome. Ima okolo i ovčijih brabonjaka, kotrljana (ispod; OK, priznajem, ovčiji brabonjci i kotrljani ne mogu promaknuti nikome tko se uputi na planinu), sitnog ružičastog cvijeća koje je toliko malo da ga skoro nitko ne opaža, samouvjerenih ovnova koji se skrivaju u sjeni borovice i ne pada im na pamet da se bilo kome maknu s puta, tate i dvoje djece koji beru divlje kupine, i vode u lokvama - blizu Obzova, doduše, ali mogla bi promaknuti svima koji idu samo na Obzovo.

Put kreće od Treskavca, a onda se već samo malo iza Žičeva, kod Kaljužine, odvoji prema Veloj lokvi, umjesto prema Velom vrhu, >> kao prošli put. Lokava ima nekoliko, nijedna nije baš vela jer izgleda nije bilo dovoljno kiše (?), ali ih ima nekoliko mićih. Recimo ova ispod.

Tu su zapravo dvije lokve (iznad i ispod). Zanimljivo je da se lokve nalaze u dijelovima planine koji su lokalni minimumi i u kojima je tlo zemljano - oba efekta valjda čine da se voda u njima zadržava.

Zapravo, nije "fer" prema krčkoj planini što je redovito fotografiram u njenom slabijem izdanju, kad je oblačan dan. Dani kakav je bio ovaj danas, odlični su za hodanje ali nepovoljni za fotografiranje jer boje, sjene i kontrasti ne dolaze do punog izražaja. Lokve su još šarenije kad je više vode i kad je više sunca - u njima se tad ogleda i nebo i planina.

Nešto dalje od prvog para lokava nalazi se i široka udolina u kojoj vjerojatno zna biti vode ali koja je danas bila posve suha (iznad). Suhozidi danas dijele samo tlo, a vjerojatno dijele i vodu kad je ima. Vidi se to na fotografiji Vele lokve (ispod).

A onda Obzovo, s pogledom prema Prviču (ispod) ...

... i baščanskoj usjeklini / "kanjonu" (ispod).

Natrag se vraćamo preko Brestovice (ispod) i Velog vrha.

Na Velom vrhu, u planinarskoj tekici čitamo mudrolije posjetitelja. Slovenci su zamijenili pečat, donijeli novu tekicu, olovku i obnovili kutiju na vrhu (i sve to zapisali na početku tekice), a upisuju se uglavnom Nijemci i Austrijanci:

I za kraj - ružičasto sitno cvijeće koje sam obećao na početku teksta (ispod). Cvjetovi su toliko sitni da ih je skoro nemoguće fotografirati oštro jer se tresu već na najsitnijem povjetarcu. A ovdje danas nije bio povjetarac nego vjetar koji brije bradu. Ponekad puhne tako jako i zazviždi kroz oštro kamenje uz tlo da se učini kao da netko koga nešto boli uzdahne, stenje, gotovo vikne ispod glasa. Mi se svaki put okrenemo.

Suhi, skoro papirnati kosturi cvijeća negdje pred samim Žičevom (ispod). Krug zatvoren.

Zadnji put osvježeno 21. kolovoza 2015. godine