Svjetlonosne forme Vojina Bakića (24. siječnja 2014. godine, materijal iz 22.1.2014.)

Svatko zna za Bakićevog bika (iznad i ispod). U srednjoj školi, kad nisam skoro uopće mario za likovnu umjetnost i ja sam čuo za njega. Nije me to impresioniralo. Pa dobro ... Ne možemo sve odmah shvatiti i cijeniti, za neke stvari ipak je potrebno vrijeme. Osim toga, kao mladi mislimo da postoji samo jedna istina i jedna ljepota. To je, naravno, zato jer nemamo pojma o svijetu.

O Bakiću se u Hrvatskoj u zadnje vrijeme govorilo najviše u kontekstu uništavanja njegovih spomenika početkom devedesetih godina, u ratu. Bakićevi spomenici su često označavali partizanske pobjede, ali i, često bezimene, žrtve Drugog svjetskog rata. Nekima je to smetalo pa su sanducima punim dinamita presudili Bakićevoj umjetnosti.

To je ružna priča, ali ispričali su je i upućeniji i elokventniji od mene. Zato ću ja pokušati ispričati jednu drugu priču. Priču o >> Vojinu Bakiću umjetniku i istraživaču svjetlosti i forme - Svjetlonosne forme kako naziv izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti lijepo kaže.

Dok sam obilazio izložbu shvatio sam da je Bakić u stvari "moj čovjek". U mnogo čemu su njegove preokupacije istraživačke i u mnogo čemu slične mojima i mnogih drugih znanstvenika - nije stoga uopće čudno što ga često smatraju članom "Novih tendencija", pokreta u umjetnosti koji su u mnogome definirali matematički umovi, poput >> Vjenceslava Richtera, arhitekta ili >> Vladimira Bonačića, kibernetičara i programera koji je od 1964. do 1973. radio na Institutu "Ruđer Bošković". Bakića tako npr. zanima kako dvodimenzionalna površina živi u trodimenzionalnom prostoru i kako ga svojim "titranjem", "pokretom" ispunjava, dijeli i "razmotava". Mene je to podsjetilo na probleme pakiranja, recimo plohe u sferi ili problem gužvanja papira. Imao sam dojam da bismo Bakić i ja imali o čemu razgovarati.

Na početku karijere, Bakić ostaje u okviru "konvencionalne" skulpture, pokazujući značajan talent. Iz tog je razdoblja npr. portret Ivana Gorana Kovačića prikazan na fotografiji ispod.

Liku Ivana Gorana Bakić se kasnije često vraćao pojednostavljujući ga sve do nivoa kad ga je konačno uspio naći na kamenčiću na plaži - tako sam kaže u jednom od dokumentaraca koje možete pogledati na izložbi. Lijepa priča, pomislih. Upinjemo se da oblikujemo materiju, da joj udahnemo duh, ne primjećujući da je duh oduvijek bio tu i bez nas. Bakić je u svom likovnom stvaralaštvu išao nekako u tom smjeru. To je i smjer zena. Vidjeti svijet u jednom potezu kista, u 17 haiku slogova, a na kraju i u vrapcu koji nas je probudio u sunčano jutro - kad spoznamo suštinu, više ni nemamo potrebe da je iskazujemo - prepoznajemo je kao već iskazano savršenstvo. To je satori. Riječima Alana Wattsa, to su oni trenuci kad nam se učini da je značenje svijeta svijet sam.

Traženje suštine u pojednostavljenom, naizgled siromašnom, tipično je za Bakićevo istraživanje skulpture. Pojednostavljenje se npr. vidi u potretu Josipa Broza (ispod) ...

... a na drukčiji, oštriji način prisutno je i u auto-portretu (ispod).

Daljnji razvoj je nekako "očigledan" (ispod), premda sam siguran da ga je Bakić dugo napipavao, da je dugo istraživao karakter pojednostavljenja, jer se svijet može pojednostavniti na mnogo načina, slijedeći različite teorije. Teorije mekanog i teorije oštrog. Teorije kristala i teorije tkiva. Teorije titranja i teorije kompaktnosti.

"Finalni" oblik je gotovo "sfera", elipsoid (ispod), a male udubine vide se tek kad je izvor svjetlosti u adekvatnom položaju. Inače nestaju.

Na kraju traganja za spoznajom i suštinom je koana. Paradoks. Sukus stvarnosti, besmislica koju prepoznaju samo prosvijetljeni (ispod). Oblutak.

Oblik prikazan na fotografiji ispod zove se "Ležeći torzo" i jedna je od poznatijih Bakićevih skulptura.

Osim teorija kompaktificiranja, osnaživanja forme, Bakić je ispitivao i drugi smjer. Taj je svoj ciklus nazivao "razlistanim formama".

Radi se o skulpturama koje na neobičan način zauzimaju prostor, koje i nisu volumeni, nego hiper-površine koje više razgraničavaju prostor nego što ga popunjavaju. Meni su, naravno, odmah pale na pamet membrane, periodične lipidne faze, >> kolapsirane vezikule i virusi, zgužvani papir i slično. Neki su kritičari u Bakićevim formama vidjeli krila (ispod) što ih je učinilo ideološki podobnim za spomenike pobjedama.

No, ima i drukčijih formi koje, očito, nisu krila. Na primjer, krasni ženski torzo (ispod) ...

... ili nešto što mene podsjeća na "vjetrenu formu" ili >> trodimenzionalni kaligrafski simbol.

U razlistanim formama se vidi Bakićev interes za način na koje one reflektiraju okolinu (iznad). Naravno, meni je taj "problem" jako blizak i mi fizičari bismo ga formulirali kao problem zrcaljenja na kompleksnim (konveksnim, konkavnim i svim zamislivim) površinama. Barem tri studenta koji su kod mene diplomirali bavili su se tim problemom, a ako vas zanima kako su ga oni razmatrali, bacite npr. pogled na >> diplomski rad Marka Marelje.

Bakić se problemom bavio, naravno, kao umjetnik, a meni je bilo drago vidjeti da je prvi poriv koji sam ja dobio kad sam stao ispred jedne njegove svjetlonosne forme - zrcala (ispod), a to je da se mičem desno-lijevo i naprijed-natrag, isti kao i Bakićev poriv. Naime, u jednom od dokumentaraca Bakić stoji ispred svojih konveksno-konkavnih zrcala s krpicom u ruci, miče se desno-lijevo i naprijed-natrag, a onda prilazi skulpturi glancajući njene dijelove.

Uočite na fotografiji ispod kako je slika (vidi se fotograf s ispruženom rukom tj. ja) na konveksnim dijelovima skulpture uspravna, a na konkavnim obrnuta, što mora biti jer je predmet (promatrač) od zrcala udaljeniji od dvostruke žarišne daljine konkavnih dijelova. Bakić o svemu ovome sigurno nije razmišljao na moj način, ali su ga fascinirale slične stvari. Ta je djetinjasta radoznalost i oduševljenje poticaj za istraživanje, eksperiment i teoriju.

Podsjetilo me je sve to na radove indijskog kipara >> Anisha Kapoora koji je od zrcaljenja na kompleksnim površinama napravio pravi biznis - njegova su gigantska zrcala po cijelom svijetu i na njima dobro zarađuje, ali Bakić se time bavio pedeset godina prije njega (ispod).

Jedan takav spomenik, od čelika kapoorovskih dimenzija i namjera napravljen je u Kragujevcu 1981. godine, u memorijalnom parku Šumarice. Taj spomenik nosi naziv "Spomen-obilježje naroda Hrvatske", a njegova skica, maketa prkazana je na dvije fotografije ispod.

Rekoh "kapoorovskih", premda je zapravo Kapoor "kopirant", a Bakić original, ali povijest je nemlosrdna u svojoj nepravednosti i laži. Kapoor je samo 2008. godine zaradio 27 milijuna dolara.

Za dobru refleksiju, potreban je dobar čelik, a čim je forma velika, teško je načiniti površinu koja je dovoljno glatka tako da fino reflektira svjetlost. I dok je za spomenik u Kragujevcu to bilo moguće pa je i rezultat spektakularan, za još veće spomenike Bakić se morao okrenuti rezanju (i motanju) čeličnih oplata, što je nužno dalo "razlomljenu" sliku okoline. Svaki dizajner 3D oblika zna što znači triangulirana površina i diskontinuitet u polju okomica. To je problem.

Bakić je razmišljao i razmišljao, kao što to maketa ispod i pokazuje, ali taj je problem bilo teško zadovoljavajuće riješiti.

Inače, upravo su čelične oplate razlog zbog kojih su njegove skulpture bile omiljeni materijal lokalnom stanovništvu i pljačkašima nakon što su srušene. U nekom konstruiranom svijetu mogli bismo reći da je ljepota bila uzrok njihove propasti. Ona prava i nemilosrdna stvarnost je, naravno i uvijek, mnogo ružnija.

<< Farmakorupcija

Kakvi ljudi, o parama se radi ... >>

Zadnji put osvježeno 24. siječnja 2014. godine