Kola se zaustaviše, i oni uđoše kroz vrata s oznakom: Y1333. Unutra Joachim Olbrin smjesta razabra da se radi o radionici, najvećoj od svih što ih je vidio. U njoj je moglo biti otprilike deset tisuća radnika.

- Jutros smo naručili još tisuću kilograma gluposti. Kad ćemo je dobiti?

- Već je dopremaju - odgovori tajnik. - Ali recite mi, što će vam toliko? Za eksperimente? Pa jučer sam odaslao trideset tona pohlepe za novcem. Zapazio sam, to je ogromna količina.

- Ne radi se uopće o eksperimentima - nastavi inženjer. - Nego smo upravo zaprimili nove naloge. Razašiljemo europskim gradovima. Sutra će nam ponovo biti neophodno deset tona pohlepe za novcem. Takvi su naputci. Evo, pogledajte molim vas ovaj naputak za novorođenče:

Ozbiljnost ............. 0,000.000.001
Lakomislenost .......... 0,000.119.776
Požuda ................. 6,456.233.888
Glupost ................ 5,349.222.592
Inteligencija .......... 0,000.114.293
Savjesnost ............. 0,010.566.574
Sebičnost .............. 9,009.344.283
Taština ................ 10,273.934.855
Pohlepa za novcem ...... 9888,438.945.665

Tajnik razmotri naputak i pljune.

- Ovaj sam posao nerado prihvatio - produži inženjer - no, što da se radi? Ovo su naputci za ministre, članove akademija, predsjednike, bit će ih svakojakih.

Nekolicina je radila na proučavanju razvoja duše i njenog nazadovanja. Svoja zapažanja dostavljahu upravi. A tu se, naposlijetku, otkrivahu novonastale osobine. No, tako nešto u primjeni se nije događalo. Jer u trenutku osnivanja tvornice vrhovni je vladar ograničio osobine. Od tada je prošlo već više stotina milijuna godina, i sastavljači naputaka nisu vjerovali u mogućnost nastanka novih osobina, niti je u nju vjerovala uprava.

- Počuj sada što ću ti reći. Na zemlji ima, tamo na južnoj strani, nasuprot dakle, jedna druga zgrada. Ni izdaleka tako sjajna i velika kao ova moja ovdje. To je bijedna koliba u kojoj živi jedan starac. Taj starac također pripravlja ljude, baš kao i ja. U mojoj kući nitko za njega ne zna, držim to u tajnosti. Starac svoje duše spravlja u keramičkim posudama, sam obavlja sve poslove, sve spojeve miješa drvenom žlicom, važe kuhinjskom vagom, i premda pažljivo nadzire, u konačnici nikada nije posve siguran što će iz toga izaći. Nađe se tu potpunih promašaja, ali bude i tako savršenih primjeraka da im nisam u stanju proniknuti sastav.

- On svoje ljude ne spravlja prema čvrsto utvrđenim osobinama, niti radi sa točno određenim količinama. Svaki njegov uradak sadrži nešto čega još nikada nije bilo. No sada, starac radi već vrlo sporo. Svoje ljude ne upućuje na zemlju preciznim topovima, već ih ispucava praćkom. Nekada ranije, dok još bijaše mlađi, više je proizvodio, ali ja sam ga pretekao izgradivši tvornicu. Sada već mogu tvrditi da je čitava zemlja naseljena mojim ljudima, jer ono nekoliko duša što ih on izradi, nemaju nikakva značaja. Na tisuću i pet stotina milijuna, njih pedeset ili sto. Kao kap vode u oceanu. Na zemlji ih se gotovo i ne primjećuje, i takove duše, ukoliko u sebi nemaju neke naročite snage, moraju propasti.

- Znaš - produži starac - ne radim ja duše kao onaj tamo tvorničar. Veliki mi je to stručnjak, ali ne ljutim se ja na njega. No, o tom potom. Ja, kad dovršim sastavljanje kakve duše, puštam još kap svoje krvi, u nju uranjam dušu, i potom je šaljem na zemlju. Eh, tvorničar misli kako se može i bez toga. Je, istina je, može se. Ali kakve su to duše!

- Vidiš - reče - ovdje su moji ljudi. Nije ih mnogo. Ali mnogo ne mora uvijek biti više od malo, kao što misli vrhovni vladar. Evo, pogledaj, na svijetu trenutno živi samo šezdeset i osam mojih ljudi, a ovih dana šaljem šezdeset i devetog. Taj samo što nije gotov.

- Uistinu, sine Joachime, to ti je poput umjetnosti, a ne poput znanosti, kao što misli vrhovni vladar. Ja, doduše, nikada neću znati toliko koliko on. On je puno, puno pametniji od mene. Ali nema srca. I kamo ga je dovela ta silna mudrost?