Petrova gora (21. ožujka 2015. godine)

O Vojinu Bakiću pisao sam već tri puta na stranicama "Konstrukcije stvarnosti": prvi put kad sam posjetio njegovu >> retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, drugi put kad me je kustosica izložbe, Nataša Ivančević pozvala da >> "tematski provedem" goste izložbe, a treći put >> kad sam skicirao malu repliku njegovog Bika.

U >> tematskom vodstvu po izložbi "Svjetlonosne forme" govorio sam malo i o Bakićevom spomeniku na Petrovoj gori (iznad i ispod) koji do danas nisam vidio uživo. Ovo je post o Petrovoj gori - o Bakićevom spomeniku i o partizanskoj bolnici.

Do Petrove gore dolazi se od Vojnića. Put je asfaltiran nekad davno, ali i danas je upotrebljiv. Petrova gora je pitoma, obline su joj široke i mekane. Asfalt završava ispred memorijalnog kompleksa (iznad i ispod).

Teško je ovo područje danas nazvati "memorijalnim kompleksom". Ovdje nema nikoga, a očito je da rijetko tko uopće dolazi. Čelične ploče sa većeg dijela površine spomenika su potrgane, kamene obloge zidova također. Žarulje i željezni stupovi odavno su truli. Netko je ostavio stari lonac.

Kroz nastale šupljine u spomeniku puše vjetar. Čuje se "Ffffaaaaaaaaa", a onda kad vjetar malo okrene "Ffffiiiiiiiiii". Zvuk podsjeća na rezonanciju u čašama tankog stakla. Miserere nobis.

Sunce blješti na preostalim metalnim pločama. Plavo se zaoštrava u bijelom. Na vrhu spomenika je odašiljač. Eto, konačno se netko dosjetio čemu bi Bakićev spomenik mogao poslužiti.

Jedna ptica sitno i uporno doziva. Proljeće je ovdje došlo posve diskretno - s tom jadnom ptičicom i procvalom macom (salix cinerea, ispod). Nije to cvijet koji se razbacuje bojama, to je samo malo življe zeleno.

Spomenik je oštećen, ali mi se čini stabilan. Mislim da bi ga se moglo obnoviti bez teških zahvata u strukturu.

Nismo uspjeli ući u njega, zatvoreno je, a na zarđalom komadu ograde postavljenom na ulaz piše Opasno je zadržavati se u krugu spomenika. Izvana vidimo grafite i sprejem načinjene oznake. Izgledaju kao natpisi na grobu (ispod).

Čini se da Bakićev spomenik i ono što on predstavlja danas nikog ne zanima. Petrova gora se pokušava "rebrendirati" likom Petra Svačića, "posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi". Malo ispod spomenika nalazi se "kraljev grob", mjesto gdje je Petar Svačić navodno izadhnuo nakon borbe s ugarskom vojskom kralja Kolomana 1097. godine (ispod). Spomen ploču podignuli su šumari Karlovca u svibnju 2006. godine.

Pod Petrovom gorom, pred lovačkim domom "Muljava" stoji kip Petra Svačića, izrezan u drvetu, sa štitom sa šahovnicom, hrvatskim pleterom, križem i ostalom simbolikom koja se smatra hrvatskom (ispod). Eto ti novog brenda Petrove gore, izradio ga je djelatnik Hrvatskih šuma i danas ga vidi mnogo više ljudi nego Bakićev spomenik. U lovački dom, naime, ljudi dolaze na piće, a bit će da se i pojede nešto kad je sezona i kad je toplije. Od doma do spomenika rijetko tko se popne ili odveze.

Svačić za takvu situaciju naravno, nije ništa "kriv", vrijeme je takvo i ljudi su takvi da ne shvaćaju da su i Svačić i Bakić i strahote na Petrovoj gori dio hrvatske povijesti koja se mora sačuvati.

Još manje ljudi posjeti partizansku bolnicu u šumi. Put do nje je posve propao, na dijelovima ga prelazi potok, a nekad se autom moglo sve do pred sam kompleks bolnice. Danas ovdje nema ni žive duše. A nekad je sigurno bilo živo, pogotovo u omladinskom planinarskom domu izgrađenom u dolini potoka ispod bolnice (ispod). Domu se danas teško može i prići.

Blizu doma je i posve istrula drvena kuća na kojoj stoji natpis "Muzej-Vjesnik" - ovdje je, naime, tiskan Vjesnik tijekom 1942. godine, na 6 stranica i u oko 6000 primjeraka. U "muzeju" je pod posve vlažan, a drvo je kao spužva, opasno je i hodati po njemu. Unutra nalazim gotovo nečitljivi izložak koji prikazuje kuću u Klaićevoj ulici u Zagrebu (ispod).

Još se jedva može pročitati:

Staza se uspinje u šumu i pred samim vrhom nalazi se kompleks od nekoliko drvenih objekata.

Svaki od objekata označen je drvenom pločom postavljenom u ljeto 2013. godine tijekom "Ljetne škole demokracije" u sklopu projekta "U potrazi za demokracijom". Ne znam kakvu su demokraciju ovdje tražili, ovdje je bila bolnica i to u najgore doba rata kad su ustaše na najsvirepije načine ubijale tisuće civila na ovom području samo zato što su bili pravoslavne vjere i srpskog roda. Dodatno, na pločama piše "Ovaj projekt financira Europska unija i sufinancira Ured Vlade RH za udruge". Fakat su taj "projekt" dobro financirali, rekao bih da postavljene ploče koštaju oko 250 kuna. A zgrade bolnice se raspadaju.

Ulazim u objekt u kojem su se obavljale operacije. Ne želim ni zamišljati tu bol. Ne želim zamišljati vađenje zubi na ovom stolcu.

Kuhinja, električna "centrala" (generator), sala za kulturni rad, stražarnica, ranjenička odjeljenja, izvor ... Sve zgrade smrde na vlagu i trulež, ulazim u svaku u koju se može ući i zadržavam dah. Tu i tamo nailazim na neki pano, čitam tekst, gledam zemljovide.

Dragica Bulat bila je studentica medicine.

Svi su podovi propali, iz objekata je skoro sve izneseno. Ipak, u jednom od njih nailazim na prizor koji najbolje prikazuje kakvo je ovo mjesto i koja je njegova sudbina (ispod).

Na slikama piše: dr. Emanuel Vajs, Anka Gerovac - Mama, Vladimir Pilinger (ispod) ...

Anka Gerovac došla je iz Jezerana s mužem Miletom, bježeći pred ustašama i Nijemcima. Radila je u kuhinji i oko bolesnika 7 mjeseci. Dvoje djece, Ljubica i Vladimir, i muž Mile poginuli su joj u partizanima.

Vladimir Pilinger bio je zubar iz Zagreba i rukovodio je zubarskom ambulantom.

Spomen ploče su betonske pa su se očuvale bolje od kuća i fotografija.

Iznad zgrada nalazi se groblje ranjenika i boraca. Mnogo križeva bez imena i oznake. Ima samo jedna oznaka na dasci koja upadljivo nije u obliku križa, na kojoj se nalazi skrhana crvena petokraka i ime Jakov Kranjčević Brada (ispod). Datum rođenja je nečitak, ali vidi se datum smrti - srpanj 1987. godine. Ne znam leži li ovdje, pored svojih suboraca, Jakov Kranjčević Brada, ne znam da li je tražio da ga ovdje pokopaju, ali čini mi se da je tako.

Brada je bio bolničar i borac iz španjolskog građanskog rada, specijalist za izgradnju zemunica i čovjek koji je, s još osmoricom boraca, izgradio dobar dio bolnice.

Pred grobljem piše:

Malo dalje je i grob doktorice Marije Schlesinger (Šlezinger). Nekad je ovdje bila i spomen ploča i njen lik, ali netko je to odnio, vjerojatno pretopio i prodao.

Mnogo je ovdje boli i nakon 70 godina. Na momente se osjeti kako raste kao plima, skoro davi, a onda se opet spusti.

Prvi liječnik i osnivač partizanske bolnice u Petrovoj gori bio je dr. Savo Vjerko Zlatić. 1949. godine izbačen je iz Komunističke partije, uhićen i osuđen na dvije godine robije na Golom otoku. 1951. godine dr. Zlatić potpisao je javnu izjavu da se odriče svojih stavova.

NADOPUNA: (22. 8. 2020.) Bakićev spomenik na Petrovoj gori i cijelo područje oko njega u mnogo su gorem stanju danas nego prije 5 i pol godina. Pločice su dodatno porazbijane, cigle pucaju, a asfalt je posve propao - vidi se to na fotografijama ispod snimljenim 20. kolovoza 2020. godine. Cesta od Vojnića se raspada, asfaltirane mostiće je opasno prelaziti i samo je pitanje vremena kad će se urušiti, a stvar je "riješena" tako da je naprosto zabranjeno prometovanje od Vojnića prema Petrovoj gori. Do spomenika se može doći jedino od Perne, iz smjera Vrginmosta, i to po totalno razlokanom planinskom putu na kojem mogu proći tek džipovi i poneki luđak s finijim automobilom.

Žalosno je to i svake je godine sve žalosnije. Tu i tamo Srpsko narodno vijeće donese kakve prigodne vijence i cvijeće koje istrune do idućeg puta. I tako, nažalost, od godine do godine, iz goreg u gore.

Između fotografija donosim i primjedbe ljudi s weba koji su jučer i danas komentirali fotografije i dali pokoju dodatnu informaciju

Zadnji put osvježeno 22. kolovoza 2020. godine