U Boga vjerujemo (20. ožujka 2011. godine)

portret Rabe Karabekiana u zatvoru, olovka

Michael Moore je Kurta Vonneguta spomenuo u posveti svoga filma "Sicko" (prevedeno kod nas kao "Bolesno") iz 2007. godine. Na samom kraju filma pojavljuje se posveta "Thank You Kurt Vonnegut for Everything" (Hvala ti Kurte Vonnegute za sve). Kad sam čitao knjigu "Jailbird" ("Zatvorska ptičica") nisam se sjetio filma "Sicko" nego jednog drugog Mooreovog filma, "Capitalism: A Love Story" (Kapitalizam: Ljubavna priča) iz 2009. godine koji sam prije nekoliko mjeseci kupio u jednom od supermarketa najvećeg prodajnog lanca u Hrvatskoj (!). Film nije loš, mogao bih ga preporučiti, ali Jailbird je daaaaaleeeeeekooooo bolje štivo. Ipak je to Kurt Vonnegut...

No, oba djela imaju nešto zajedničko - bave se neljudskim licem američkog kapitalizma. Vonnegutu je to očigledno bila stalna opsesija, provlačila se cijelim "Galapagosom" i dominira u memoarskom "Čovjeku bez zemlje", ali u "Zatvorskoj ptičici" je Vonnegut postigao to da svoju opsesiju uvjerljivo prenese čitatelju. Nije da je mene potrebno posebno uvjeravati da je nešto fundamentalno pogrešno s kapitalističkim sustavom, ali sam se već naslušao nemuštih i maglovitih, nekonkretnih i bezrazložnih napada na kapitalizam od ljudi koji s njim nemaju bolna iskustva. Na svoju sreću. Vonnegut pokazuje da ima i onih mnogo manje sretnih i da je slavna američka povijest puna dobrih ljudi koje je kapitalizam potrošio, smaknuo, učinio bolesnim, osudio i ponizio. In God We Trust. U Boga vjerujemo.

Taj konfliktni odnos između američkog shvaćanja kapitalizma i odnosa prema bližnjemu, a i prema Bogu vidi se i u tome što se u Boga Amerikanci zaklinju na svojoj novčanici. Vonnegut taj nesretni odnos prikazuje izrazito emotivno i upečatljivo bolno. I premda se on izjasnio kao nevjernik mnogo puta, u "Zatvorskoj ptičici" on zauzima poziciju vjernika, onoga kojemu je stalo do svog bližnjeg i koji u kršćanstvu vidi spas, makar samo i ideološki, od sjajnog američkog kapitalizma. Vonnegutov glavni junak naivno vjeruje, a prije će biti da sam sebe svjesno zavarava, da se američke kapitaliste možda može prizvati Bogu jer se u Boga oni zaklinju pa makar to bilo i na novčanicama. Evo kako to on, Walter F. Starbuck po rođenju Stankiewitz, pokušava:

Kongresmen Nixon bio me upitao zašto sam ja - sin doseljenika koje su Amerikanci primili tako lijepo, čovjek koga je jedan američki kapitalist držao kao sina i poslao ga na Harvard - bio tako nezahvalan prema američkom ekonomskom sustavu.
Moj odgovor njemu nije bio originalan. Od mene nikad i nije bilo ničeg originalnog. Samo sam ponovio ono što je moj nekadašnji junak, Kenneth Whistler, rekao u odgovoru na manje-više isto pitanje, prije mnogo, mnogo vremena. Whistler je svjedočio na suđenju štrajkačima optuženim za nasilje. Sudac se zainteresirao za njega, pa ga je upitao zašto je on, tako dobro obrazovan čovjek i iz dobre obitelji, tako duboko zaglibio s radničkom klasom.
Moj plagirani odgovor Nixonu glasio je:

"Zašto? Zbog govora na Gori, gospodine."

Sveučilište Harvard koje se u gornjem odlomku spominje lajt motiv je romana. Tamo, barem prema Vonnegutu, američki kapitalisti šalju svoju djecu da se nauče kako treba voditi Ameriku u veselom kapitalističkom duhu u kojem su je vodili njihovi preci. I glavni junak je prošao kroz istu naobrazbu, ali više, onako, slučajno, i nije mu baš pomoglo u životu. Ipak je on bio i ostao samo sin jednog vozača uglednog kapitalista. Problem s Harvardom je da ljudi koji otamo izlaze i koji se smatraju najkvalificiranijim da odlučuju pravedno i u korist zajednice baš i ne ispunjavaju očekivanja. Možda najmračniji i najupečatljiviji dio romana je onaj gdje Vonnegut opisuje kako tri ugledna harvardovca mirne duše osuđuju na smrt Sacca i Vanzettija, dva sindikalista-anarhista zbog navodne pljačke i ubojstva. I premda je iz elementarnih fizikalnih uvida (tipa čovjek ne može biti u isto vrijeme na dva mjesta) jasno da Sacco i Vanzetti nisu počinili gnusni zločin, mudri harvardovci ih osuđuju na smrt jer će to za Ameriku sigurno biti bolje. Na kraju, oni su podrivačko sindikalno-anarhističko radničko smeće. A o anarhistima Vonnegut kaže:

Anarhisti su ljudi koji svim srcem misle da je vlast neprijatelj vlastitom narodu.

Vonnegutu je jasno da je kapitalizam grozan sustav i uzrok ogromnih nepravdi, ali mu je isto tako jasno i da nitko nema pojma kako taj sustav zapravo radi pa čak ni oni koji navodno "drže sve konce u rukama". Cijeli sustav nije nikakav sustav, nego legalizirana pohlepa onih koji već imaju mnogo više od onih drugih, nema tu neke posebne pameti ni razloga, napretka i smislene ekonomije. Evo što Vonnegut o tome kaže:

- Što je čudna stvar novac! - reče Sarah. - Ima li on tebi nekog smisla?
- Nema - odgovorim.
- Netko ga ima, a netko nema... - ona će zamišljeno. - Ne vjerujem da itko zbilja shvaća što se događa.
- Neki moraju shvaćati - otpovrnem. U to više ne vjerujem.
Uz to, kao funkcionar jednog ogromnog internacionalnog konglomerata, dodat ću da se od onih kojima u ovoj privredi dobro ide nikad nitko i ne pita što se zbilja događa.

Mi smo čimpanze. Mi smo orangutani.

Od svega što sam do sad od Vonneguta pročitao, "Zatvorska ptičica" je najkompletnije, a mislim i najbolje djelo (morao bih ovdje ipak isključiti Modrobradog). Ne radi se tu samo o raskrinkavanju kapitalizma, Vonnegut uspijeva u cijelu priču uključiti i mnogo ljudskih tonova, otuđenja, tuge i sreće onih koje sustav nemilosrdno i nepredvidivo razbacuje po prostor-vremenu. Evo primjera:

- Ti si bila prva žena s kojom sam zbilja vodio ljubav. Pamtiš li to?
- Pamtim zagrljaj. Pamtim kako si rekao da me voliš. A to mi još nikad nijedan muškarac nije rekao. Majka mi je to često govorila, dok je bila živa.
Opet mi je došlo da plačem.
- Znam da to nisi ozbiljno mislio - ona reče.
- Jesam, jesam - usprotivim se. - Bože, zbilja jesam!
- To je u redu - ona reče. - Ti nisi kriv što si rođen bez srca. Ali bar si pokušavao vjerovati u ono što ljudi sa srcem vjeruju. Prema tome, ipak si bio dobar čovjek.
I prestade disati. Oči joj se ukoče. Bila je mrtva.

Svakako pročitati !

Rabu Karabekiana portretirao sam (slika koja je otvorila post) dva dana prije izlaska iz zatvora. Tamo je završio sasvim slučajno i sasvim nepravedno, ni kriv ni dužan, baš kao i Walter F. Starbuck.

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

<< Reduciranje Haeckela Fizičar za pločice >>

Zadnji put osvježeno 20. ožujka 2011. godine