Portret Rabe Karabekiana (15. prosinca 2010. godine)

portret Rabe Karabekiana, olovka

Kad sam jučer portretirao Rabu Karabekiana (iznad) bio je nešto bolestan. Neprohodni sinusi, grlobolja, lagana glavobolja. Mislim da se to njegovo stanje vidi i na portretu. A odlučio sam ga portretirati nakon što sam pročitao još jednu Vonnegutovu knjigu, "Čovjek bez zemlje". Tako se kombinacija mog crtanja i čitanja Vonneguta nastavila nakon >>Ikone i Modrobradog.

"Čovjek bez zemlje" je dobra (i vrlo kratka) knjiga, ali nije dobra kao "Modrobradi". Radi se o razmišljanjima starca od osamdesetak godina koji je mnogo toga vidio i zna što u svijetu ne valja. Dok je kao nešto mlađi bio rezigniran, sad je gotovo bijesan i htio bi da se stvari nekako izmijene ako je moguće jer zna da će on uskoro otići, a s njim i sve što je uočio i što je možda i mogao promijeniti. Koliko god da je Vonnegut simpatičan i inteligentan, ta potreba da ukaže na stvari koje ne valjaju je pomalo iritantna - na momente zvuči kao propovijed (da, znamo tko su (bili) George Bush i ljudi iz njegove administracije, znamo za problem fosilnih goriva i njihovog bespoštednog rasipanja, za televiziju koja zaglupljuje, za religiju koja ljude ne čini boljima, i znamo da je ovaj svijet možda pakao). Nisam poželio ništa posebno citirati iz knjige, cijela knjiga je zbirka mudrosti. Ali prisjetio sam se dviju knjiga koje sam pročitao prije par godina i koje su također napisali veliki pisci pod staru glavu. Prisjetio sam se knjiga "Otpor" Ernesta Sabata i "Kapetan je izišao na ručak" Charlesa Bukowskog. Obje te knjige imaju sličnu boljku kao i Vonnegutova knjiga, premda su obje također vrlo dobre i čovjek svašta iz njih može naučiti. Stoga ću umjesto citata iz "Čovjeka bez zemlje" navesti citate iz "Otpora" i "Kapetan je izišao na ručak". Najprije Sabato:

I završio je još jedan dan u Buenos Airesu, nešto zauvijek nepovratno, nešto što ga je neumoljivo korak više približavalo vlastitoj smrti. I tako brzo, napokon tako brzo! Prije su godine prolazile sporije i sve je izgledalo moguće u vremenu koje se pred njim rasprostiralo poput puta otvorena prema obzorju. Ali sad godine prolaze rastućom brzinom prema smrti, i svakog se trenutka iznenađivao govoreći: "Pred dvadeset godina, kad sam ga vidio posljednji put", ili zbog neke druge tako trivijalne ali tragične stvari poput te, i odmah je kao da se nalazi pred nekim ponorom pomislio koliko malo, koliko mizerno malo preostaje od tog puta prema ništavilu. I onda, što?

Još jedna lijepa i mekana rečenica, prava Sabatova:

Svijet ne može ništa čovjeku koji pjeva kad je jadan.

A evo i kapetana Bukowskog (ispod). On je manje sentimentalan, a oštriji i jako je razočaran u ljude:

Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastiti život, oni pišaju po svojim životima. Oni seru po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, obitelji, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja. Oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju misliti svojom glavom, dopuštaju drugima da misle umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljeća, ali oni je ne čuju. Smrti većine ljudi su obična varka. U njima nije imalo što umrijeti.

Za kraj ovog posta, evo jedne odlične, tragične i komične kapetanove rečenice:

Svi ćemo umrijeti, svi mi, kakvog li cirkusa!

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

<< Haiku krijesnice Snježni haiku >>

Zadnji put osvježeno 15. prosinca 2010. godine