Ikona i Modrobradi (9. studenog 2010. godine)
Nauživao sam se prije nekoliko dana čitajući knjigu "Modrobradi" >> Kurta
Vonneguta. Nakon desetak stranica shvatio sam da imam posla s pametnjakovićem, a nešto kasnije mi je postalo jasno da je
pametnjaković i izrazito emotivan. Kombinacija koju treba cijeniti i koja nije prečesta.
Kurt Vonnegut je pisao o životu. Naravno. Svi pisci pišu o životu, samo je kod nekih vizija
života ograničena i dosadna, a kod nekih, premda spoznaju svu crninu i mučninu života, osjeti se nekakva dodatna kvaliteta,
neka vrijednost. Ja sam to osjetio u Vonnegutovom "Modrobradom".
Uže govoreći, u "Modrobradom" Vonnegut pripovijeda o životu Rabe Karabekiana, pripadnika scene američkog apstraktnog ekspresionističkog
slikarstva koji se druži s velikanima pokreta ( >> Jackson Pollock je
"stvaran" lik, većina ostalih su izmišljeni). Rabo je Amerikanac armenskog porijekla čiji su roditelji
iz Armenije pobjegli od turskog pokolja. Ovaj element rata i razaranja važna je komponenta romana jer Rabo kasnije kao pripadnik
"umjetničkog" voda odlazi u Drugi svjetski rat i to bitno određuje njegov životni put.
Neću govoriti mnogo više da ne pokvarim kome užitak čitanja, ali reći ću još da je knjiga između ostalog i vrlo uvjerljiv "dokument"
o životu slikara i ilustratora, o tome što ih muči, što ih pogoni i čemu streme. Ilustratori i slikari su naravno ljudi pa je sve
to zanimljivo i ljudima koji nemaju tog talenta, ali rekao bih da je pogotovo zanimljivo onima koji pokušavaju crtati i slikati. A
Vonnegut o njima kaže:
To sve vjerojatno potječe još iz doba kad su naši preci živjeli u manjim grupama krvnih srodnika - od možda pedeset do najviše sto ljudi. A evolucija ili Bog ili netko treći, u želji da olakša život tim malim zajednicama i da ih malo razvedri, genetski je osigurao da svi imaju nekoga da im priča priče uz vatru noću, nekoga da oslika zidove špilje pa i nekog tko se ničega ne boji i tako dalje.
Tako se meni čini. A naravno da je takvo uređenje u međuvremenu izgubilo svoj smisao jednostavno zato što su tisak, radio, televizija, sateliti i slično obezvrijedili umjereni talent. Umjereno talentiran pojedinac, koji bi prije tisuću godina još bio blago svoje zajednice, danas se mora ostaviti umjetnosti i posvetiti nečemu drugom jer njega ili nju moderni oblici komunikacije iz dana u dan prisiljavaju da se natječe s ni više ni manje nego svjetskim prvacima.
Čitavom planetu posve je dovoljno dvanaestak prvaka iz svakog područja ljudske nadarenosti. Umjereno talentiran pojedinac mora potiskivati svoj dar dok se, metaforički rečeno, jedne večeri ne napije na vjenčanju i ne zapleše step na stolu kao Fred Astaire ili Ginger Rogers.
Mislim da je ovaj odlomak blizak svakome tko se pokuša baviti kreativnim radom i sagledava svoj posao u svjetlu genijalaca u području. Nije to nimalo lako. Sva je sreća da se od fizike tu i tamo pojavi i neka korist pa je u tom području djelovanja potrebno ipak nešto više od dvanaestak prvaka. A dio teksta nakon kojeg sam dobio neutaživu žeđ za crtanjem je:
Dorothy se toga spremno dohvatila. U želji da povrijedi mene koliko sam ja povrijedio nju, rekla je: "Dakle, to je to! Svi vi slikate ovkako kako slikate jer ni pod prisilom ne biste bili u stanju nacrtati ništa kako je u stvarnosti".
Nisam opovrgavao njenu tvrdnju. Dohvatio sam zelenu bojicu kojom je Dorothy slagala popis svega u kući i oko nje što je trebalo popraviti pa sam na kuhinjskome zidu nacrtao portrete naših dvaju dječaka koji su spavali pred kaminom u dnevnoj sobi. Nacrtao sam im samo glave, u prirodnoj veličini. Nisam ih otišao ni pogledati. Zid se sastojao od novih gips-karton ploča koje sam zakucao preko ispucale žbuke. Nisam još bio popunio i poravnao spojeve među pločama, nikad ni neću.
Dorothy je bila zaprepaštena. Rekla mi je: "Zašto češće ne crtaš?" A ja sam joj odgovorio, upotrijebivši riječ "jebeno" pred njom, što nikada do tada nisam učinio koliko god bijesni bili jedno na drugo: "Jer je tako jebeno lako!"
I naravno, znao sam da meni to neće biti ni blizu tako jebeno lako kao Rabi Karabekianu, ali sam svejedno sjeo ispred ogledala u hodniku i pokušao skicirati ono što sam vidio. Bez računala, bez Photoshopa, samo s voljom i grafitnom olovkom koju sam naoštrio džepnim nožićem. Otprilike kao Rabo Karabekian. Baš... Nakon tridesetak minuta nastala je skica prikazana na slici ispod.
Eh... Nije dobro, premda sličnost svakako postoji. Plošno, s elementarnim kontrastom vezanim uz linije, praktički
linijski crtež, bez značajnijeg prisustva sjene koja doprinosi pravom osjetu oblika. Naivno i amaterski. Imao sam
i >> boljih pokušaja ...
NADOPUNA (10.11.2010.): Upravo pročitah izravan savjet Andrewa Loomisa slikarima u njegovoj knjizi
"Eye of the Painter". Loomis kaže: "Never put a head or anything else of importance in the exact center of
a picture. Drop it, lift it, or place it to one side ... and never place head and shoulders so they face the
viewer squarely... More often than not, this will make the subject look as if he were facing a firing
squad, or posing for a passport picture. While this seems obvious, failure to recognize it accounts for many
bad portraits. Ahaaaaa ....
No, u tom izduženom licu sa stiliziranom kosom
ugledao sam prikaz sličan onima koji se vide na (srednjovjekovnim) ikonama. Naivnost je slična, a i lice je manje-više odgovarajuće. I tako
je nastala slika koja je otvorila post - nešto modernija varijanta ikone. A za sve koji mi ne vjeruju predlažem da
bace pogled na slike u >> Wikipedijinom članku o ikonama.
I tako, u "Konstrukciji stvarnosti" postoji put od Kurta Vonneguta do srednjovjekovne ikone. Kao i između bilo koje
dvije odabrane stvari, naravno.
NADOPUNA (09.11.2010.): Vratio sam se večeras doma i razmišljao što je pošlo u krivo vezano uz skicu koju sam napravio.
Izvaljen na krevetu i zureći prema dolje, u ogledalo postavljeno ispod sebe opet sam malo žvrljao i ovaj put
sam dobio ovo:
Hmm... Nešto bolje. Nije Rabo Karabekian, ali možda ipak ima nade za mene...
Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.
| << Revija Apokalipsa | U Velikom prasku >> |
Zadnji put osvježeno 10. studenog 2010. godine