Fizičar za pločice, 27. ožujka 2011. godine

Završiti studij inženjerske fizike na PMF-u u Zagrebu nije nimalo lako. Sjećam se drugog semestra četvrte godine studija (1995/1996 godina) kad sam potpuno izgubio interes za fiziku. Bilo mi je već svega dosta, a profesori nisu uspjeli očuvati ni rasplamsati moj entuzijazam. Nije ni da se netko posebno trudio oko toga... No, tako je to uvijek. Valjda. Moraš se oko važnih stvari potruditi sam, nitko neće učiniti nešto dobro prije nego što sam započneš. Vjerojatno ni onda, ali kad jednom kreneš, onda sve počne izgledati lakše.

Tako sam ja fakultet završio noću. Spavajući po danu i učeći po noći kad su svi doma pozaspali, nije su čulo baš ništa izvana osim poneke noćne ptičice. Svjetlo u mojoj sobi, hod s pljugom u zubima. Čovječe. Koliko sam ih tad popušio... Noću, uz fiziku elementarnih čestica i fiziku čvrstog stanja. A onda se skljokam negdje u sedam ujutro u odvratnoj atmosferi punoj dima i zaspem. Do poslijepodne. I onda opet.

No, pomoglo je. Diplomirao sam u kolovozu 1996. godine, a posao na Institutu za fiziku dobio u veljači 1997. godine.

Nagleda se čovjek lijepih stvari u tom studiju. Goldstein i klasična mehanika. Jackson i klasična elektrodinamika. Schiff i Sakurai i kvantna fizika. Einsteinov izvod Planckove formule i statistička mehanika. Koliko je samo znanja potrebno usvojiti. Ali ne radi se tu samo o znanju. Vjerojatno je broj činjenica koje je na studiju inženjerske fizike potrebno upamtiti daleko manji nego na drugim studijima. Radi se o promjenama perspektive. O učenju gledanja na stvarnost iz raznih pozicija. Plesati oko vlastitog neznanja i stalo pripuštati prostora pomisli da si možda prilično glup i da treba početi na sve to gledati drukčije. Nije to mali zadatak. Prava prirodna znanost je posve slobodna i nedogmatska i traži slobodnog i drukčijeg mislioca. Bitno je na problem gledati onako kako ga nitko prije tebe nije pogledao. Pogotovo ako želiš biti originalan. A tek to nije lako...

I nakon svega toga shvatiš da sve te stvari nemaš kome ispričati. Ja imam samo četiri-pet sugovornika, na svu sreću još uvijek živa, od toga dva izvan Hrvatske, s kojima mogu o svemu tome razgovarati. Pitam se i zašto sve ovo onda pišem, ali dobro hajde... Čak ni moje kolege fizičari uglavnom ne kuže te neke važne stvari koje se tiču naravi djelovanja u znanosti. Pa kako onda očekivati da te skuži netko tko nije prošao kroz taj studij?

I taj netko to zbilja ne kuži. Nema tu pomoći. Ali ponekad, samo ponekad, ljudi shvate da ima u tom tvom čudnovatom obrazovanju i promašenim interesima i nečega što je možda, u nekoj asimptotskoj aproksimaciji, korisno. Recimo, pločice. Mislim, poslagati pločice tako da pokriješ stazu, terasu ili što god već...I tako počinje ovaj post. Fizičar koji slaže pločice. Popločava ravninu. Dobro je, moglo je i gore.

Prvo je zamisao mojih roditelja bila da su velike pločice crvenkasti ("terakota") kvadrati, a male bijeli kvadrati čija je stranica tri puta kraća. Pa evo nekoliko "dizajna" koje sam sklepao u pola sata (ispod).

Na ovom iznad sam htio biti "neočigledno" periodičan. Možda bi radilo kao dizajn kad bi pločice bile dovoljno male.

Oku je ugodniji ovaj jednostavniji i očigledniji dizajn (iznad) koji stvara efektivne linije ne-paralelne stranicama pločica.

Onda opet nepotrebno inzistiranje na neočiglednoj periodičnosti (iznad). Oku neugodno.

Mnogo jednostavnije (iznad), a oku relativno ugodno. Jedino što je prilično crveno...

Ponovno komplicirana periodičnosti (iznad). Nisam to uspio učiniti efektnim.

A onda je ispalo da su pločice ipak drukčije, tj. da postoje velike bijele, male bijele i male crvene. Može li se to kako iskombinirati? Može naravno...

Jednostavniji i mnogo predvidiviji, ali i dosadan dizajn prikazan je ispod. Mislim da se to može relativno često vidjeti.

A ovaj ispod im je odmah upao u oko. Instantni favorit. Meni je nekako prost. U stvari nisam bio zadovoljan ni s jednim koji sam predložio. Dan bez inspiracije. Ne volim rokove.

Možda su ova dva ispod nešto bolji.

Konačno, nakon što su moji roditelji posjetili trgovinu koja prodaje pločice, saznao sam: a) da su velike pločice sive b) da postoje tri vrste malih pločica i to sive, bijele i crvenkaste. Pa evo jednog dizajna koji sve to kombinira (ispod).

Finalni komad informacije je bio da su velike sive i male sive pločice na posebnom sniženju pa sam predložio dizajne koji se pretežno sastoje od tih pločica (ispod).

Krajnji rezultat, koji su moji roditelji prihvatili prikazan je na slici koja je otvorila ovaj post. Ništa posebno, ali se uklapa u neke druge elemente dizajna na prostoru gdje se popločana staza treba nalaziti.

Još jedan element fizičarske "magije" bio je kad sam s lakoćom izračunao koliko kojih pločica treba naručiti. Nije da srednje uspješan srednjoškolac to ne bi mogao... Nadam se da ću ovaj post moći uskoro osvježiti fotografijom "prave stvari" tj. složene staze.

NADOPUNA: (02. travnja 2011. godine) Ispod donosim fotografiju "prave stvari". Zanimljivo je što male sive i velike sive pločice nisu potpuno iste boje, ali dizajn svejedno dobro radi.

<< U Boga vjerujemo

Za milijun godina >>

Zadnji put osvježeno: 02. travnja 2011. godine.