52 stvari koje sam naučio u 2024. godini, treći dio (31. prosinca 2024. godine)

36: Da je drevna malograđanska mudrost da bismo o ljudima s kojima smo nešto zajedno radili, surađivali, trebali govoriti samo lijepo. Kao i sve malograđanske "mudrosti", i ova je notorna glupost. Kako bismo mirne duše o ljudima o kojima saznamo loše, pa i najgore stvari, mogli nastavili govoriti samo lijepo, i to samo zato što smo s njima nešto radili zajedno, u vremenu kad nismo zapravo uopće znali tko su oni, niti su oni tada bili oni koji su u međuvremenu postali?

Ideja iza navedene malograđanske mudrosti nije nekakva pristojnost ili Kinderstube, kako, pogotovo agramerski malograđani, opravdavaju svoje "mudrosti", nego čista pragma i koristoljubivost. "Budući da smo s njima nešto zajedno radili, onda o njima i znamo svašta, kao što i oni o nama znaju svašta pa su naši putevi zauvijek povezani, što i nije nužno loše, i bolje je pričati o njima samo lijepo, jer će i oni o nama onda pričati lijepo i neće blebnuti nijednu koja bi mogla biti kompromitirajuća, jer bi to onda kompromitiralo i njih, pa zato možemo mirno nastaviti uživati u tom međusobnom milovanju naših pametnih glavica, u uzvišenom akademskom i civiliziranom tonu." Ima jedna narodna, najvjerojatnije crnogorska, koja sažima ovo što napisah: "Ja tebi vojvodo, ti meni serdare." [serdar je plemenski starješina i titula plemenskih vođa u Crnoj Gori; prema Hrvatskom jezičnom portalu]

To je i ideja iza uglađenog razvoda bračnog para Raspudić od ostatka stranke Most krajem travnja, kad su jedni o drugima, barem neposredno nakon razvoda, nastavili blagoglagoljiti samo najljepše i umilne stvari, iako onda, naravno, i nije jasno zašto su se uopće razveli. Plitkoumni će već za sebe naći neki razlog od svh onih koje su ovi nabacali po portalima i medijima, da sve to sebi "civilizirano objasne". Raspudići su, na kraju, akademski građani i sveučilišni profesori, intelektualci – to je našoj malograđanštini i dalje argument koji zasjenjuje sve one druge argumente koji bi mogli imati nekakvog smisla. Za razliku od diploma i titula – danas ih uistinu svatko ima, na njih padaju još samo novinari, pogotovo oni koji ništa ne razumiju pa se pouzdaju u najgluplje površnosti.

Prvog travnja 2016. godine, u emisiji Hrvatske televizije Peti dan razgovarali smo [Rada Borić, Dean Duda, Nino Raspudić, Marija Selak, i ja] o ukidanju emisije "Montirani proces" autora Domagoja Zovaka, Borne Sora i drugih, na Hrvatskoj televiziji. Bila je to tema koju je na prvi travanj bilo nemoguće zaobići, a i tema od važnosti, pogotovo u kara-razdoblju cenzure i nanovo (opet...) otkrivenog turbo-domoljublja Tomislava Karamarka, kad su HRT na prepad zauzeli veliki domoljubi i katolici "koji Boga vide", kako reče tada novi i kratkotrajni ravnatelj HRT-a Siniša Kovačić. Raspudići su u toj emisiji tvrdili da je to što su ovi dobili nogu manje-više normalno. Docent Raspudić tvrdio je da to što dečki iz "Montiranog procesa" rade nikome nije smiješno, što me danas ni ne čudi, jer znam da je za razumijevanje vica i satire potrebna specifična doza inteligencije koju domoljubi i koristoljubivi aparatčici najčešće nemaju, što nije ni čudno, jer bi postojanje takve vrste inteligencije u njih značilo prilično ozbiljnu smetnju u njihovom pravovjernom usponu prema povijesnoj hrvatskoj veličini. Docent Nino nema takvu vrstu inteligencije, što mu je i omogućilo da od "anarhista" i propagandista heroja naših naroda i narodnosti, Brucea Lee-ja, sasvim prirodno progredira do veličanstvenog hrvatskog saborskog zastupnika u elegantnom odijelu i kravati donekle skladne boje, zajedno sa svojom sadašnjom suprugom Selak Raspudić. Zapravo, ne suprugom Selak Raspudić, nego "profesoricom Selak Raspudić", kako je jednom pripomenuo neopreznom novinaru koji se njegovu suprugu usudio nazvati njegovom suprugom – slično je novinarima u svojim izjavama govorio i Kerum, koji je sebe i svoju sestru u Hrvatskom saboru, nazivao "ja i moja kolegica sestra". Tada profesorica samo Selak, davala mu je u tom umnom osvrtu na humor i satiru te one koji cuclaju domoljubni proračun, prigodnu umno-domoljubnu akademsku potporu, s onim uobičajenim argumentima, kako to već ide, "neka izađu na tržište pa da vidimo" (zamisli, na javnoj televiziji koja se financira obaveznim porezom), "zašto oni kritiziraju samo desnicu", "tko je njih uopće DOVEO na HRT?!".

Na ovo zadnje mi se, kao voditelju emisije s pravom rasprave, učinilo da bih ipak morao reagirati pa sam pripomenuo da je i nas netko valjda "doveo" na HRT, na što mi se urednica te emisije, Gabrijela Perišić, počela derati u slušalice ("ne uspoređuj vas s njima!", "ne otvaraj tu temu!" i slično), a tu neugodnost koju mi je priuštila pokušao sam ublažiti, a na kraju i ignorirati, vadeći jednu od slušalica iz uha.

Mene je u emisiju Peti dan, svega nekoliko dana prije nego što se trebala početi emitirati u rujnu 2013. godine, "doveo" tadašnji urednik Trećeg programa HRT-a, Dean Šoša, koji me je nazvao telefonom i zamolio da se nađemo na kavi i porazgovaramo o tome – valjda su mu svi drugi koje je pitao otkazali, iako je Šoša sasvim dovoljno pametan da bi mi takvo što tada priopćio. Umjesto toga, rekao mi je da je čitao neke moje tekstove i da mu se to dopalo, da im u toj emisiji treba jedan prirodno-znanstveni glas koji dobro razumije i društveni kontekst, koji ima uvida i u šire teme, književnost, filozofiju, povijest i slično. Nemam pojma kako je Šoša došao do broja mog mobitela jer ga nikad prije nisam vidio niti sam s njim na bilo koji način izmijenio i jednu riječ – znao sam ga tek mutno i površno, kao gledatelj Trećeg programa HRT-a, iz emisija koje su mi znale zapasti za oko i filmova koje je odabirao. Kasnije je ugledni profesor, filozof Pavel Gregorić na svom Twitter profilu tvrdio, s izvjesnim gnušanjem i prezirom, te datumskoj zbrci u glavi, da je upravo on mene preporučio Deanu Šoši, nakon što je sam tu ponudu valjda odbio – nisam uspio razumjeti do kraja.

Tog profesora s nezaobilaznom oksfordskom diplomom znao sam otprije iz jedne tribine o kvantnoj mehanici i filozofiji na Institutu za filozofiju, na koju me je 2012. godine, na preporuku mog generacijskog kolege Saše Cecija, pozvao, i u kojoj sam pristao sudjelovati. Ta davna tribina (sudjelovali su Gregorić kao moderator, Hrvoje Štefančić – također moj generacijski kolega, donedavni prorektor za znanost na Hrvatskom katoličkom sveučilištu –, prilično slavni filozof kvantne mehanike Tim Maudlin, i ja) nije bila uopće loša i može se i danas poslušati na Youtubeu – ja cijelo vrijeme udaram kontru i glumim anarhista i nadmenog otpadnika s paradoksalnim i nihilističkim zen-uvidima. Mogu i danas preporučiti.

Ispričavam se na digresiji. Dakle, mene je u tu emisiju "doveo" tip (Šoša) kojeg uopće nisam poznavao niti sam ikad s njim komunicirao, i kojem me je (ako mu je vjerovati) preko volje preporučio neki tip (Gregorić), kojega sam uživo vidio samo jednom u životu i koji mi se i nije pretjerano dopao. Kad sam u emisiji, dakle, rekao da je i nas u Petom danu netko doveo i da urednici, na kraju, ipak moraju preuzeti odgovornost za uređivanje svojih emisija te odabrati koga će u njih dovesti, sveta Marija Selak – tada samo Selak, bez Raspudić - ponosno je, uzdignutog čela, izvalila da "nju nitko u tu emisiju nije doveo!". Mene je, dakle, gada korumpiranog, netko u emisiju doveo, a ona se bezgrešno UKAZALA u emisiji, ničijom voljom ili štelom, nego Božjim djelovanjem. Prava je istina, skoro posve sigurno, a to mogu i dodatno potvrditi, iako bi to ovdje bilo dosadno i naporno, da je nju u tu emisiju, nimalo bezgrešno, DOVEO Nino Raspudić, o čemu ja u tim trenucima nisam uopće razmišljao, odlučujući, samo napola svjesno i kvalitetno, da vjerujem ljudima s kojim razgovaram, računajući vjerojatno na neko njihovo elementarno poštenje u iskazivanju vlastitih situacija koje bi mogle utjecati na te razgovore. Strašno popularni anarhist Raspudić s dvadeset ili koliko tisuća pratitelja na Facebooku, omilio se urednici Perišić, koja je shvatila da s njim grabi u populaciju gledatelja televizije na koju uopće nije računala – na ljude koji "gledaju" emisiju očekujući nekakvu Raspudićevu priglupu šalu ili prispodobu, samo da bi poslije po društvenim mrežama i forumima mogli pisati kako je "Raspudić i opet razvalio one glupe ljevičare u Petom danu". Stoga je ona njegove savjete vrlo ozbiljno shvaćala, sanjajući da bi se mogla plasirati među gledanije emisije HRT-a, uz popularnog Raspudića i profesoricu Selak, pa je vrlo rado dala nogu profesorici Nadeždi Čačinovič, a na njeno mjesto dovela novu, mlađahnu profesoricu, zvijezdu domoljubne filozofije, s pažljivo umotanim uvojcima i akademskim dekolteom. Meni je trebalo neko vrijeme da sve to adekvatno posložim na svoje mjesto, između ostalog i zato što tada nisam dovoljno poznavao hrvatski filozofski milje, dok su Duda, Čačinovič i Raspudići bili kolege s fakulteta.

Ne radi se ovdje o traču, što će jedva dočekati da komentiraju hrvatski malograđani koji smatraju da žive u savršenom svijetu u kojem je sve dobro i divno, osim zavisti onih koji takav svijet kritiziraju. Možda bih se i mogao složiti s njima da je priča glupa i ljigava i vrijedna tek trajnog zaborava, ali odlučio sam je ovdje ipak zapisati zbog predsjedničkih izbora u nedjelju, 29. prosinca (prekosutra; pišem ovo 27. prosinca), na kojima je Marija, ovaj put Selak Raspudić, kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske. Ona se u svojoj kampanji predstavlja potpuno bezgrešno, uvijek nasmiješeno i optimistično, s pogledom u bolju budućnost i vjeru u hrvatsku mladež, a nju i dalje nitko nigdje nije doveo, ona se božanski ukazala da nas sve spasi. Ona nema nikakve veze sa sitnim spletkama, centrima izvrsnosti Ante Čovića, aferama, supruzima, brakovima, vjeroučiteljima, strankama i bezbrojnim Mostovim plakatima s njenim likom na svakoj zaprešićkoj banderi, listama za EU izbore, dugogodišnjim domoljubnim laprdanjem po javnoj televiziji u odabranom društvu. Ona je iznad toga, ona ima historijsku i svetu zadaću i gledat će vas ravno u oči kad vam slaže da nju tu "nitko nije doveo". Takva situacija, kojoj sam osobno svjedočio, te predsjednički izbori u nedjelju, posve opravdavaju ovaj moj tekst, barem meni, a vi vidite, iako ja nemam povoljno mišljenje ni o jednom od osam kandidata na izborima i ne pada mi na kraj pameti da ikoga od njih ikome preporučim. Zapisao sam tek ono što znam iz prve ruke, a vi sami procijenite hoćete li uzeti štogod od mene ili iz teksta pjesme o svetoj Mariji koju ona ovih dana reklamira u svojoj predsjedničkoj kampanji:

Povedi nas Marija, spremna je Hrvatska
za više od karaktera,
srca punog ponosa!

Trebaš nam Marija, čvrsta i pravedna,
za više od karaktera, nova, bolja Hrvatska.

Al' svi se nismo predali
svi se nismo prodali
progledaj, i to je Hrvatska.

Krajem ožujka 2016. godine katolički revolucionari koji su zasjeli na vodeća mjesta Hrvatske televizije te tvrdili da "Boga žive, osjećaju i vide", ukinuli su satiričku emisiju "Monitrani proces".

Javno priopćenje HRT-a povodom ukidanja te emisije bilo je skandalozno – ti su fini i domoljubni katolici s novodobivenim ovlastima tvrdili da je emisija antisemitska (!) i nalagali su još svašta s namjerom da opravdaju najobičniju cenzuru. Ljudima punim kršćanske ljubavi često, naime, strašno smeta bilo kakva misao koja odstupa od njihovih licemjernih stavova, lažne ljubavi i vjere pa su jedva dočekali, čim su se dokopali moći, a i dobili kara-blagoslov tadašnjeg šefa HDZ-a, da sve to zatru. Tako su pridavili i emisiju "Montirani proces" koju su tada nosili Domagoj Zovak i Borna Sor i koja je pokušavala dati bistar pogled na društvo neopterećen popovskim skutima i domoljubnim šinjelima.

Meni je ta užasna cenzura, upakirana u kršćansku ljubav, strašno išla na živce pa sam prvog travnja 2016. odlučio protestirati i dati na svoj način podršku momcima, a i pristupu i idejama koje su gurali. Kako sam emisiju prvog travnja trebao voditi, od mene se očekivalo da u svim temama budem donekle suzdržan i da tek vodim diskusiju dajući riječ jednima i drugima i pazeći da netko ne dominira raspravom. Ne želeći ipak ostati suzdržan i ne htijući da se moj stav o svemu tome ne zna, na snimanje emisije Petog dana, prvog sam travnja došao u majici s otisnutom porukom "Proces je montiran", a ta je emisija ipak i unatoč mom protestu i snimljena i emitirana. Show must go on, barem dok ne nađemo prigodnije i popularnije cirkusante.

Proces je ipak, uistinu bio montiran. Sezona Petog dana trajala je još jedva koji tjedan nakon toga, završila je naprasno i prijevremeno, a katolički su revolucionari u tu emisiju, uz Raspudiće, kasnije doveli bezveznjake, katoličke znanstvenike te umilne crkvenjake da u njoj blagoglagolje i vesele zatupljenu publiku u molitvi svakog petka oko 21:00.

Zovak je poslije toga radio odličan posao i na N1 televiziji, i volio sam pratiti njegove komentare, na momente cinično krvave – kakvi bi drukčiji, uostalom, i mogli biti u ovoj zemlji, a da budu istiniti?

U studenom sam po Facebooku čitao da Zovak napušta i taj angažman i istinski mi je zbog toga žao. Proces je montiran, ali nikome više do toga nije ni stalo. Pred nama su ružna vremena, siguran sam u to.

O ovoj sam temi, iz malo drukčijeg gledišta i u znatno drukčijim okolnostima >> pisao i prošle godine.

Ante Čović još od 1997. urednik je i biblioteke ‘Bioetika’ pri izdavačkoj kući Pergamena u vlasništvu njegovog studentskog kolege i prijatelja Ante Selaka, profesora Učiteljskog fakulteta i prvog direktora Hrvatske sveučilišne naklade. Pergamena se također može pohvaliti potporama Ministarstva znanosti, od kojeg je 2015. dobila 206 tisuća kuna, a 2016. još 67 tisuća kuna, uglavnom za knjige Čovićeve biblioteke. Tu je on objavio i vlastitu knjigu ‘Etika i bioetika’, ali i knjige drugih ljudi iz svoje bioetičke mreže, uključujući Hrvoja Jurića, Ivicu Kelama, Ivanu Zagorac i Amira Muzura, aktualnog člana Stručnog povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost Ministarstva, koji je s Čovićem i u vodstvu spomenutog centra za bioetiku.

Selakova kći Marija Selak zaposlena je 2010. na Odsjeku za filozofiju, čiji je pročelnik te godine postao Čović, i to kao znanstvena novakinja na njegovom projektu ‘Zasnivanje integrativne bioetike’. Mentor doktorske teme bio joj je Lino Veljak, na čiju je Katedru za ontologiju primljena 2013., a stručno povjerenstvo za ocjenu doktorata činili su joj Čović, Jurić i Tomislav Krznar, profesor Učiteljskog fakulteta. Na Odsjeku za filozofiju 2013. je zaposlen i Fran Ljudevit Ježić, tada 25-godišnjak, inače sin akademika Mislava Ježića, prvog predsjednika i kasnijeg počasnog predsjednika Barišićeve Paneuropske unije, koji danas zdušno brani ministra. Fran Ljudevit Ježić također je aktivan u Paneuropskoj uniji, u čijoj su mladeži i ministrov sin Mislav Barišić i mladi Tomislav Čović.

Čovićev podmladak polako preuzima i Hrvatsko filozofsko društvo, koje vodi Zdravko Radman, čovjek s dokazanim plagijatom. Hrvoje Jurić je administrativni tajnik, Marija Selak predsjednica nadzornog odbora, a Fran Ježić član upravnog odbora.

- N. Bajto i A. Brakus, Novosti, 27. 1. 2017.

37: Da je moguće moralno dobiti spermu.

PITANJE: Moj liječnik želi analizirati i prebrojati spermu da vidi jesam li ja uzrok naše neplodnosti. Je li u redu da masturbiram kako bih pribavio uzorak sjemena?

ODGOVOR: Ne, nije. Upamtite da cilj ne opravdava sredstvo. Namjera masturbiranja je pogrešna bez obzira na svrhu zbog koje se to radi. Moguće je, međutim, MORALNO DOBITI SPERMU putem spolnog odnosa u kojem se koristi ono što je poznato kao "perforirani kondom". Neki se spermiji ispuštaju u vaginu vaše žene (tako da nije riječ o kontracepciji), a neki se spermiji zadržavaju za analizu.

- Christopher West, Good News About Sex And Marriage (2018), moj prijevod s engleskog

Hrvatski prijevod Westove knjige, iz koje je citiran gornji odlomak, objavio je Verbum (Otvoreno o seksualnosti i braku, 2011), a naš poznati svećenik i nekadašnji studentski kapelan, don Damir Stojić napisao je za nju predgovor, gdje kaže:

Duboko se nadam da će mnogi u ovoj knjizi pronaći inspiraciju i poticaj kako bi njihove obitelji doista postale posebni znak Kristove nazočnosti u svijetu, istinski širitelji radosne vijesti.

Stojić je knjigu opsežno koristio kao referencu za odgovore na on-line pitanja čitatelja, uglavnom studenata, a kasnije je, valjda, iz tog iskustva i materijala koji je skupio nastala i njegova knjiga "Don Damir odgovara", koju sam >> već spominjao na ovim stranicama.

Westova knjiga bavi se najtežim zavrzlamama katoličkog seksa i braka, a i Crkva u svemu tome ima svoju važnu ulogu. Kaže West:

Živite u skladu s istinom vaše spolnosti, i jednoga ćete dana živjeti zauvijek u vječnomu VRHUNCU ŽENIDBENOG SJEDINJENJA CRKVE S KRISTOM.

[...]

Budući da je muški orgazam nerazdvojivo povezan s mogućnošću začeća novoga života, muž nikada ne smije NAMJERNO ejakulirati izvan ženine vagine (nenamjerna ejakulacija ne uključuje MORALNI PROPUST). Međutim, budući da ženski orgazam nije nužno vezan uz mogućnost začeća, sve dok se on dogodi unutar ukupnoga konteksta bračnoga čina, ne mora se, MORALNO GOVOREĆI, dogoditi tijekom stvarne penetracije.

A i Stojić je svoj toj kompleksnoj tematici dodao pokoju mudru i originalnu:

Spavanje u istom krevetu je kao ruski rulet. Pitanje je vremena kad će se metak naći u cijevi pištolja i skroz razoriti čistoću. Možda je moguće da par nema spolne odnose do braka, ali već sam ulazak u krevet je grešan.

Ili:

GOSPA LURDSKA je rekla da će neke žene odgovarati pred Bogom zbog zavođenja muškaraca.

38: Da je 17. prosinca povučen članak Didiera Raoulta o hidroksiklorokinu i azitromicinu kao efikasnoj terapiji za covid-19. To me je, priznajem, pomalo začudilo, iako bi svima iz aviona moralo biti jasno da je taj članak čisto smeće, ali to danas nije garancija ni za što.

Članak "Hydroxychloroquine and azithromycin as a treatment of COVID-19: results of an open-label non-randomized clinical trial" na Google Scholaru je 19. prosinca bio citiran 6712 puta, od toga svega 194 puta u 2024. godini. Raoultov broj citata na Google Scholaru je na taj dan bio 242392.

O Raoultu sam još u srpnju prošle godine govorio u 13. epizodi podcasta "Crtice o vrhunskim svjetskim znanstvenicima":

Didier Raoult kojeg je skupina francuskih liječnika tužila zbog neodgovornih izjava u vrijeme pandemije koronavirusa, također ima svoj institut, IHU – Méditerranée Infection. Na tom se institutu promovira praktički samo on, iako tamo radi mnogo suradnika i studenata koje financira uglavnom francuski proračun. Raoult je bio glavni promotor liječenja covida hidroksiklorokinom i azitromicinom. Pored Donalda Trumpa.

Njegov je laboratorij poznat i po krivotvorenju i lažiranju podataka i nelegalnim kliničkim studijama, a vjerojatno je da je Raoult neke studije provodio i na beskućnicima, bez njihovog odobrenja i bez odobrenja nadležnih tijela. Raoult u “svom” institutu uživa nedodirljivi, gotovo božanski status. Laboratorij, naravno, pruža razne "dijagnostike", a ima i nekoliko "proizvoda". Na njemu se odvija i nekoliko startupova. Europska komisija, a i svi ostali financijeri istraživanja vole financirati poduzetništvo u kombinaciji sa znanošću - to je danas praktički preduvjet za znanstvene projekte.

Uz sve je to, Raoult je poznat i kao vrhunski svjetski znanstvenik, citiran oko 200000 puta, a taj broj raste pogotovo otkako se citira njegova terapija hidroksiklorokinom i azitromicinom. Taj je članak dosad citiran oko 6000 puta. Članovi i bivši članovi njegovog instituta urednici su znanstvenih časopisa u kojima Raoult redovito objavljuje. Do danas je objavio više od 2300 znanstvenih radova indeksiranih u bazama podataka. Poznat je i po tome što na sudovima tuži one koji se usude ukazati da su njegovi radovi plagijati, autoplagijati, duplikati te da su podaci u njima izmišljeni ili fotošopirani.

U >> toj se epizodi (MP3 download) spominju i akademik Miroslav Radman, Branko Roglić, Ivan Jakovčić i mnogi drugi.

O godinama pandemije kod nas, ove sam godine objavio i knjigu >> Ostati zdrav među bolesnicima: dnevnik pandemije 2020. - 2023. (PDF download).

39: Da je 29. kolovoza u zagrebačkom botaničkom vrtu procvao bliski rođak gigantskog lopoča.

Gigantski lopoč (Victoria amazonica) ima prekrasan cvijet, no možda su još spektakularniji ogromni listovi koji su s donje strane učvršćeni radijalnim, međusobno povezanim biljnim “rebrima”, “gredama” koje omogućuju i da list zadrži svoj oblik i funkciju pod vlastitom težinom. Kad su Englezi konačno uspjeli dobiti cvat te predivne biljke, sagradili su cijelu zgradu, Crystal Palace, u kojoj je lopoč bio glavna atrakcija.

Arhitekt zgrade od čelika i stakla, Joseph Paxton, zgradu je dizajnirao inspiriran upravo “biljnom arhitekturom” lopoča, a u njoj je bila smještena i Velika izložba (1851. godine – Eiffelov toranj sagrađen je četrdesetak godina kasnije), preteča Svjetskih (World Expo) izložbi. Ogromna zgrada bila je arhitektonski i građevinski presedan, lako se montirala, nosila je veliki teret, a ipak je bila izrazito lagana zbog pametne konstrukcije i materijala koji su korišteni – lijevanog željeza i staklenih panela. Trajala je svega šest mjeseci, nakon čega je razmontirana. Tih je godina široka publika počela opažati ljepotu biljaka, a biljnim motivi postajali su sve popularniji u ilustraciji i dekoraciji prostora. Ta je moda kulminirala koje desetljeće kasnije kad su vješti i popularni botanički ilustratori, poput Ernsta Haeckela, prikazivali biljnu ljepotu na uglavnom vjeran, ali i izrazito stiliziran način. I Darwinovo "Porijeklo vrsta" (1859), sigurno je u svemu tome odigralo važnu ulogu. Sve je to bitno odredilo i secesiju i art nouveau (jugendstil) pokret na prijelomu 19. u 20. stoljeće koji je bitno utjecao i na arhitekturu.

Na kompozitnoj fotografiji (ispod; Kew Gardens) vidi se donji dio lista lopoča te Paxtonova kći koja sjedi na listu, kao i ilustracija Kristalne palače.

Ovaj "naš", koji je procvao u Botaničkom vrtu, je, čini se, malo skromniji bliski rođak Victorije amazonice, Victoria cruziana. Fotografije ispod poslala mi je Ljerka Kratofil Krehula nakon što sam o gigantskom lopoču malo pisao na Facebooku, a one lijepo prikazuju kako je to izgledalo u zagrebačkom botaničkom vrtu. Listovi Cruziane imali su barem metar i pol u promjeru. Na prvoj se fotografiji (ispod) vide i veliki pupoljci dopola u vodi.

Gigantski je lopoč tek jedna od biljaka koji su engleski botaničari, ali i lopovi svih vrsta, skupljali posvuda po svijetu i pokušavali komercijalno iskoristiti. Britanska East India Company angažirala je tako botaničara Roberta Fortunea da iz Kine, iz područja zabranjenog strancima, ukrade tajne uzgoja i proizvodnje čaja i samu biljku. Bio je to filmski čin industrijske špijunaže, s Fortuneom koji je prerušen u Kineza krao tajne sadnje i njege, žetve, sjeckanja i sušenja čaja da bi naposlijetku uspio nasaditi čaj u Indiji i tako ostvariti East India kompaniji mnogo povoljnije uvjete za njegovu prodaju, zaobilazeći skupe i vješte, a često i nepoštene kineske trgovce koji su u čaj koji su prodavali Englezima dodavali još svašta što uopće nije bio čaj.

Čaj je tek najisplativija od ogromnog broja biljnih vrsta koje su imperijalni botaničari ukrali za svoje carstvo, a ta je aktivnost potaknula i stvaranje botaničkih vrtova i staklenika s prilagođenom mikroklimom gdje su donesene biljke pokušavali održavati živima i rasađivati. Priča o Victoriji Amazonici (nazvanoj, naravno, po kraljici Victoriji) i Paxtonovoj Kristalnoj palači, mali je dio te povijesti.

Veza "arhitekture" u biologiji i inženjeringa i mehanike meni je oduvijek bila zanimljiva, a o tome sam i mnogo puta govorio u svojim javnim predavanjima, pogotovo onima popularnima, namijenjenih široj javnosti. Na slikama ispod su slajdovi iz mog predavanja "Kako se usprotiviti sili i nepravdi: kralježnica kao antigravitacijski stroj" koje sam održao u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2017. godine. Na prvoj od njih (ispod) vidi se "modularna" struktura kralježnice, sačinjene od velikog broja povezanih kralježaka što joj, uz mehaničku stabilnost omogućuje i fleksibilnost. Usporedio sam to s modularnom drvenom japanskom arhitekturom i otpornošću takvih strukura na potrese.

Druga slika (ispod) prikazuje usporedbu skeleta nekakvog goveda i mosta. U oba slučaja se kombinacijom krutih i elastičnih, rastezljivih elemenata, dobiva novi kvalitet stabilnosti, ali i fleksibilnosti struktura koje sačinjavaju. Predavanje se u cijelosti >> može poslušati na YouTubeu.

U kolovozu sam ove godine uspio skupiti snage da održim i plenarno predavanje na Regionalnoj biofizičkoj konferenciji u Splitu na koju su me pozvali organizatori iz Hrvatskog biofizičkog društva. Na fotografiji ispod vidi se doktor Šiber na pozornici velike predavaonice Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Vidi se i dio slajda (desno) na kojem su prikazana zrna peludi iz kojih izlaze strukture slične cijevima. Riječ je o peludnim cijevima koje počinju rasti kad zrno peludi dođe u kontakt s njuškicom cvjetnog tučka. Cijevi rastu sve do kontakta s ovulama, biljnim jajašcima na dnu tučka, a njihova ukupna dužina može biti šokantno velika – iz mikrometarskog zrna narastu cijevi čija se dužina mjeri centimetrima. Kroz uspostavljeni "vod" između (muškog) peludnog zrna i (ženskih) jajašaca događa se transport "biljne sperme", stanice koja se nalazi unutar oklopljenog peludnog zrna i koja sadrži mušku gensku informaciju biljke. Tako se otprilike odvija oplodnja u biljnom svijetu cvjetnica.

U svijetu biljaka, koje se ne mogu gibati, evoluirali su kompleksni mehanizmi zaštite genske informacije i njenog prijenosa, a i posebna arhitektura i mehanika peludnih zrna koje štite biljnu gensku informaciju. U strukturi se peludnih zrna također često mogu prepoznati elementi mehaničkog ojačavanja ljuske zrna, mikrometarske "grede", stupići i slično. Životinje su, za razliku od biljaka, mobilne i dostava se genske informacije odvija bez pretjeranih "komplikacija" i posebne mehaničke zaštite, na veliku radost i zadovoljstvo životinja.

Predavaonica splitskog medicinskog fakulteta je prilično spektakularna. Ima veliku binu, ogroman broj mjesta i dobar kut uspona sjedala prema vrhu. Slajdovi se prikazuju na dva velika ekrana visoke rezolucije (na fotografiji se vidi samo pola slajda na jednom od tih ekrana), a predavač može pratiti i planirati dinamiku prezentacije iz uvida u svoje slajdove na dva velika monitora pred binom koje samo on vidi (jedan od njih se vidi u dnu fotografije iznad).

40: Da Ludwig Feuerbach postavlja dosta krutu opoziciju kršćanstvo – prirodna znanost, što meni nikad nije posve glatko sjedalo, jer mi se činilo da postoje bolje opozicije te da stalno isticanje prirodne znanosti kao kontre kršćanstvu možda i nije uvijek najbolja ideja. Postoje jasnije opozicije, zdrav razum, naprimjer, ili elementarna humanost, empatija...

No, ima duboke istine u tezi koju Feuerbach plasira. On, naime, tvrdi da je suština religije ČUDO i da religija bez čuda nema nikakvog značenja.

Vjera u čuda suština je vjere.

Kako su čuda, po njihovoj definiciji, nazovi-fenomeni koji nadilaze prirodnu znanost, koji su u suprotnosti s njom, tako je i prirodna znanost, koja ih mora po svojoj konstrukciji negirati, u direktnoj opoziciji prema kršćanstvu, budući da je čudo (uskrsnuća) suština kršćanstva. Kaže Feuerbach:

Vjera u Providnost [ – stalnu brigu i djelovanje Boga – ] je vjera u moć koja zapovijeda svim stvarima i koja ih koristi prema vlastitom zadovoljstvu, nasuprot koje je sva moć stvarnosti ništavna. Providnost poništava zakone prirode, ona prekida tijek nužnosti, onu željeznu vezu koja neizbježno veže posljedice za uzroke.

Stoga je jasno da je prirodna znanost, koja je najmoćnija zastupnica prirodnih zakona, uzročno-posljedičnih veza i realnosti uopće, zapravo po samoj svojoj tematici i metodologiji izravna "neprijateljica" vjere u čijoj je suštini čudo koje nadilazi prirodne zakone.

Jasna je stoga i tendencija Crkve da pripitomi znanost, da privuče "vrhunske svjetske znanstvenike" koji će se svako malo zaklinjati kako nikakvog sukoba vjere i znanosti nema i kako su to posve odvojene domene djelovanja. Taj je fenomen izrazito naglašen pogotovo kod nas – Hrvatska bi se mogla brendirati kao zemlja znanstvenika-svetaca. Već sam puno pisao o tome pa oni koji su pratili znaju.

Jasno je i da Crkva želi kontrolu nad prirodno-znanstvenim i svakim drugim obrazovanjem, nad proizvodnjom kadrova i stručnjaka koji će se svakodnevno zaklinjati u Boga i autoritet ljudi u kapicama. Tome, naravno, služe katolička sveučilišta i fakulteti.

Ne zaboravimo uz to, a i zbog malo šale, i da je Stephen Bartulica, hrvatski EU zastupnik i nekadašnji savjetnik nekadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Kritika kršćanstva, a pogotovo snažni i neovisni ateizam zapravo je relativno novi fenomen. Sramežljivi prosvjetiteljski "deizmi" su daleko od ateizma. Tolstojeva kritika kršćanstva je topla voda, on samo pokušava uspostaviti nekakvo "istinsko" kršćanstvo o kojem fantazira. Pa ipak, Feuerbach je, pristojan i oprezan kakav jest, u današnjoj stadnoj Hrvatskoj skandalozan i bogohulan. Nakon 180 godina. O Nietzscheu, dakle, ne treba ni govoriti. Mi živimo u državi u kojoj polupismeni popovi puku određuju što je ispravno i moralno, a što nije, kako se treba odnositi prema stvarnosti i politici, zdravstvu, spolnosti, djeci i obitelji, zapravo svemu. Naši umni znanstvenici ismijavaju "praznovjerje", ravnu zemlju, antivaksere, tragove na nebu, a kad iz Libanona stigne suhi prst sveca ili sarkofag Lepolda Mandića kojemu mase hrle u pohode ne bi li ih izliječio, uglavnom šute. Sloboda vjeroispovijesti, tako kažu. Nije pragmatično razglabati previše o tome, pogotovo u zemlji u kojoj je utjecaj Crkve na sve sfere života ogroman.

Naši su "ateisti", pogotovo oni ugledni, uglavnom smijurija. Njihova je glavna rabota da se adekvatno repozicioniraju ne bi li se činili "prihvatljivima" i "razumnima" loše obrazovanim crkvenim dostojanstvenicima u kapicama. To je niša koju oni traže, uvijek s obzirom na Crkvu koja definira uvjete.

Feuerbachovu "Suštinu kršćanstva" iskoristio sam kao predložak za svoju drugu misu, Theologia anthropologia mendax est . Evo i linka na >> MP3 datoteku mise.

41: Da možete poginuti ako u prometu naletite na genijalnog izumitelja Matu Rimca ili na jednog od njegovih nježnih automobilskih vizionara.

Dvadeset prvog srpnja, oko 14:15, na povratku s izleta, na E70 kod Svete Nedelje, vidjeh u retrovizoru da u lijevoj traci nešto prilazi ogromnom brzinom, neki spljošteni, ružni žoharski automobil koji vozi, ne pretjerujem, brzinom od barem 250 km/h. Ubacio se ispred mene nenormalnom brzinom, počeo naglo kočiti, a onda se skinuo s ceste na odvajanju prema Svetoj Nedelji.

Registracija je CRO BUG. Sutradan sam pretraživao web i našao da je to Bugatti Chiron Mate Rimca (1600 KS) koji je fotografije tog automobila i registracije objavljivao na svom profilu.

Tko tim divljacima dopušta da takvim brzinama nekažnjeno voze po javnim cestama? Koliko se dugo to već događa i zašto nitko na to ne reagira?

Početkom srpnja sam o Mati Rimcu i predstavljanju "robotaksija" Verne snimio i dosad najslušaniju epizodu podcasta "Otvoreno pismo". Evo linka na >> MP3 zapis te epizode.

42: Da se fragmenti nestalih bivanja ponekad i samo nakratko mogu snažno koncentrirati, iako ih nema stotinama ili čak tisućama godina.

Sanjao sam tako neki dan Li Baija kako jede mekane komadiće piletine s anisom i karamelom, i ne samo da sam mogao osjetiti okuse i mirise, karamel i anis, nego sam na trenutak i bio sretni Li Bai koji jede mekane komadiće piletine s anisom i karamelom.

CHUANG TSE I LEPTIR

Chuang Tse je u snu postao leptir,
A leptir je nakon buđenja postao Chuang Tse.
Koji je bio pravi – leptir ili čovjek?
Tko može nazrijeti kraj beskrajnim promjenama stvari?
Voda koja teče u dubine dalekog mora
Ubrzo se vraća u plićak bistrog potoka.
Čovjek koji uzgaja dinje izvan zelenih vrata grada,
Nekada je bio princ Istočnog brda.
Tako nestaju ugled i bogatstvo.
Znaš to, a i dalje rintaš – čemu?

- Li Bai (Li Tai Po, Li Bao), moj prijevod s engleskog

43: Da desnica smatra kako svaki dan treba prinositi žrtvu na oltar domovine.

Upravo je tako 23. ožujka kazao Ivan Penava, hrvatski političar kojeg smo imali nesreću gledati i slušati ove godine, htjeli to ili ne htjeli, jer je sa svojim desničarskim kolegama, nekakvim sumnjivcima i čudacima, ušao u vladu Republike Hrvatske.

Za desnicu je prinošenje žrtve jedini način na koji uopće mogu pojmiti domovinu, tj. barem tako tvrde kad rajcaju svoje glasače. Uvijek je to krv i smrt, uvijek i svakodnevno se prinose žrtve, uvijek treba biti u rovu i braniti domovinu, jedino takva domovina za njih ima značenje i smisao. Sve ono drugo što bi domovina valjda mogla biti, oni vjerojatno ne mogu ni pojmiti, a kamoli da bi to smatrali važnim – za njih to nema i nikakvog smisla. Domoljubi uopće nisu sposobni razmišljati o domovini na nenasilan način, izvan slika o zločinu, silovanjima i ubojstvima. Njihova slika domovine je horor.

44: Da ugledni hrvatski intelektualci i ove, kao i ranijih godina, pišu pjesme i hvalospjeve predsjedničkim kandidatima i kandidatkinjama.

Sedamnaestog studenog, Mate Maras, hrvatski prevoditelj i pjesnik (...) napisao je tako pjesmu filozofkinji, saborskoj zastupnici i predsjedničkoj kandidatkinji Mariji Selak Raspudić:

UZ INTERVJU VEČERNJAKU

Marija kaže: „Politika nije
jadanje, nego čast i povlastica,
dok zastupamo nepoznata lica
što mukotrpno rade, teško im je.

Za goli život žrtvuju se ljudi,
čineći čuda. Ja sam toga svjesna;
uz dvoje djece nisam super žena;
ta svaka majka do kraja se trudi.

Ne tajim ništa, umor ne priznajem;
potrebna svima, pune ruke posla;
himbena nisam, sve od sebe dajem;

drukčije ne znam, služim danomice."
Glasači kažu: „Sam Bog nam je posla
U liku naše super Predsjednice!"

Hrvatska inteligencija je uistinu nešto posebno, a posebno lijepo se njene vrline iskažu u političkom kontekstu i u izbornim vremenima. Možda ovim predivnim stihovima umalo-akademika-Marasa o predsjednici Mariji treba dodati i pjesmu uistinu-akademika-Aralice o predsjedniku Miroslavu, koju sam već objavljivao na ovim stranicama:

Moj je favorit Miroslav Škoro
Zato što mudro zbori
Pametno tvori
Gotovo mojim duhom diše
I razumljivo piše
A nadasve lijepo pjeva
Posebno u duetu s Thompsonom onu
"Sude mi".

45: Da postoji "objektivna" stvarnost, opisiva eksperimentom i prirodnim zakonima, mjerenjem i nabrajanjem, ali i da takva stvarnost konkretnom čovjeku ne znači zapravo ništa.

Mont-Saint-Michel mi se vraćao u snovima, a jednom i kad sam bio pijan. Bio sam tamo 2000. godine, na izletu nekakve glupe konferencije, okružen bezveznim ljudima, i uspinjao se uličicama, dodirivao kamenje, sjedio pred zidinama i na klupama crkve, i sve je to kraj mene prošlo ne ostavivši pravog traga. To nerazumijevanje svijeta i mjesta preraslo je s godinama u neku vrstu traume, snova u kojima su se otok, rijeka i ocean iznova pojavljivali, svaki put sve veličanstveniji i razumljiviji, sve dok ih konačno nisam primio k sebi, dvadesetak godina nakon što sam tamo bio.

Svijet i mjesto ne možemo razumjeti samo dolazeći negdje i gledajući nešto, zapravo se tu i ne radi o "svijetu", "mjestu" i "razumijevanju", to su nedovoljne riječi za ono što hoću reći. Tu je riječ o razumijevanju i primanju bivanja u svijetu, na nekom mjestu i u nekom vremenu. Ne može Mont-Saint-Michel uistinu "razumjeti" i "primiti" onaj koji ga samo vidi i koji ne zna što bi s tim poticajem, koji ga ni na koji način ne može uklopiti u vlastito bivanje, u narativ o sebi i svijetu koji, tek ako je dovoljno bogat i širok, omogućuje primanje vremena i mjesta. Nije tu riječ samo o spektakularnoj arhitekturi jedinstvenih mjesta u svijetu. Ni "najprostija" mjesta ljudi ne mogu prihvatiti – liniju morske površine u daljini ili glatke valove u rano jutro – ako nemaju narativ u kojemu bi sve to nešto značilo. Iz tog neprihvaćanja nastaju traume koje se najgrublje manifestiraju maltretiranjem mora skuterima i gliserima, efektivnim ili barem simboličkim uništavanjem onoga što se ne može primiti. Nasilje tako postaje zamjena za razumijevanje, jer su adrenalin i nasilje uvijek isti i izazivaju posvuda podjednake ushite, gotovo neovisno o vremenu i mjestu.

Ljudi se spuste iz skupih apartmana s klima-uređajima da se okupaju u moru, iako rijetko, jer se uglavnom kupaju u bazenima i jacuzzijima. Nikom ne pada na pamet da legne u travu i šiblje izraslo na komadiću tla između stijena, među plave kotrljane pod skromnim borićem koji daje malo sjene do podneva. Ovdje ujutro svježe zamiriše, kad legnemo kraj metvice što raste uz kržljavi grm hrasta kojeg su desetinama puta sjekli i uništavali ne bi li svu tu "draču" počistili.

46: Da broj pregleda nekih mojih videa objavljenih na YouTubeu ponekad pokazuje nagle i intenzivne maksimume, više od osam godina nakon što su snimljeni.

Dobar je primjer za to moj video "Umjetnost i znanost Leonarda da Vincija" snimljen 2016. godine u Zajednici tehničke kulture na otvorenju Festivala znanosti u Puli. Taj je video u zadnja dva dana ostvario više od 950 od ukupno 12100 pregleda, što znači da je u svega 0.06 % vremena ostvario 8 % pregleda, i to u dva dana nakon osam i pol godina tavorenja u bespućima internetske zbiljnosti.

Ono što je u ovim podacima još zanimljivije je da je skoro devedeset posto tih pregleda došlo iz preporuka – to su oni videi koji algoritam YouTube platforme pozicionira s desna, pored videa koji korisnici gledaju, a koje iz nekih svojih pravila odabire kao one koje bi se korisniku mogli dopasti, s obzirom na to da gleda ono što već gleda. A evo i videa koje su gledali korisnici YouTubea, prije nego što su, po preporuci YouTube algoritma, završili na mom videu o umjetnosti i znanosti Leonarda da Vincija: Prikazani su redoslijedom koji odgovara udjelu pregleda mog videa koji je stigao s navedene liste video-zapisa.

- Nešto Se ČUDNO Dogadja - Zašto VOJSKA Štiti Ovu PIRAMIDU? (objavljeno 22. 12. 2024., ~ 100000 pregleda dosad)

- Unutar Zidina Vatikana: Otkriće Koje Menja SVE (18. 12. 2024., ~ 35000 pregleda dosad)

- OTKRIĆE: 1000 Urezanih Simbola Na Dnu Reke (21. 12. 2024., ~ 18000 pregleda dosad)

- Ovo Svet NIJE video: Tablica Sa Nepoznatim Jezikom (23. 12. 2024., ~ 15000 pregleda dosad)

- Dostojevski: GENIJE Koji Je Shvatio Značenje Života (27. 12. 2024., ~ 26000 pregleda dosad)

Razlog naglog porasta popularnosti mog videa je, dakle, objavljivanje novih videa u tom periodu i malo prije, za koje je YouTube algoritam procijenio da su slični mom videu. Moj video, naravno, nema baš nikakve veze s listom ovih izrazito popularnih videa, koji su u svega nekoliko dana postigli višestruko veću gledanost od mog videa. Ne bavi se Dostojevskim, piramidama, Vatikanom, otkrićima urezanih simbola na dnu rijeke i nepoznatim jezicima, no sve je to algoritam povezao valjda s Leonardom da Vincijem. Ništa od onoga što sam ja izrekao u Puli o da Vinciju nema veze s tim. To znači da ljudi mogu doći do vašeg sadržaja, i to u ogromnom broju, slijedeći potpuno pogrešne preporuke računalnih algoritama. Zanimljivo je, ipak, a to me je vrlo iznenadilo, da su korisnici koji su preusmjereni na moj video, isti u prosjeku donekle ozbiljno shvatili i relativno ga dugo gledali, a od njih oko tisuću stekao sam i osam novih pratitelja svog YouTube kanala. Što bi čovjek mislio o tome? Ne znam, zapravo.

Sve to ipak pokazuje da treba biti vrlo oprezan kad broj pregleda videa smatramo relevantnom ocjenom njegovog odjeka i njegovog značenja gledateljima. Taj se zaključak može i poopćiti: treba biti vrlo oprezan kad numerički kriterij, neku mjeru, smatramo relevantnom ocjenom značenja nekog djela.

Sedmog listopada sam na jednom sastanku na svom institutu spomenuo Goodhartov zakon i shvatio da ga ni moje kolege ne poznaju, iako odlično opisuje ono što se u znanosti događa, pogotovo zadnjih godina.

Goodhartov zakon otprilike kaže da kad mjera postane cilj neke aktivnosti, onda prestaje biti relevantna mjera. Drugim riječima, ako npr. znanost “mjerimo” brojem objavljenih članaka i citata, pozvanih predavanja, članstava u akademijama, brojem studenata koji su doktorirali, količinom privučenih sredstava i slično, a to postaje cilj aktivnosti te se aktivnost usmjerava prema tom cilju, sve te mjere postaju posve nerelevantne za ono što, barem neki od nas, i dalje nazivaju znanošću. Ja bih dodao da mjera ne samo da postaje nerelevantna, nego i pogubna za aktivnosti koje se mjere, pogotovo one kompleksne, kakva je znanost.

Mjera svakako mjeri nešto, količinu ili frekvenciju nečega, ali nazivati to mjerom znanosti kao djelatnosti bilo je od samog početka posve pogrešno i krajnje pretenciozno, a kasnije postaje i maligno, kad se sredstva i zapošljavanja u struci počnu voditi uvedenom mjerom. Tada i mjera devalvira, a to za sobom povlači devalvaciju i korupciju cijele djelatnosti.

Čak su i književnici i pisci uveli sebi kvantitativne kriterije. Oni mjere npr. na koliko su se festivala i tribina pojavili, koliko im je prijevoda subvencioniralo ministarstvo, koliko su objavili nečega (ali i akademik Štambuk se naobjavljivao), koji su na top listi čitanosti (ali i Prija i gđa Celzijus su na istoj top listi), koliko je kritika napisano o njihovim knjigama, a na osnovu svega toga, oni i izdavači dobivaju subvencije te jedni druge nazivaju najboljim piscima i najboljim izdavačima koji objavlju najbolje knjige.

Numerički kriteriji i mjerenje i onoga što se uopće ne može izmjeriti uništavaju cijele discipline, sva područja ljudskog djelovanja koja se potpuno obesmišljavaju kad se privode činovničkom i menadžerskom mentalitetu koji vlada svijetom i koji bi sve htio izmjeriti, tako da sve raste, svake godine sve više. Taj je duh danas uliven u računalne algoritme koji činovnički preusmjeravaju, mjere i ocjenjuju. E pa eto. Prijavljujem da broj pregleda mog videa o umjetnosti i znanosti Leonarda da Vincija sretno raste zahvaljujući otpadnom prometu s videa o misterioznim znakovima na dnu rijeka i tablicama s nepoznatim jezicima.

Kad smo već kod Leonarda, da dodam i još jednu koju sam zapisao u srpnju. Leonardovi zapisi i skice ponekad su krajnje neuredni, no materijal koji je pripremao za objavu obično je sjajno dizajniran i uređen, rukopis je prekrasan, a pažljivo osmišljene i izvedene skice i dijagrami vrlo su efektno uklopljeni u tekst koji prate.

Slika iznad prikazuje stranicu iz Leonardovog, nikad dovršenog, Traktata o slikarstvu. Epizoda podcasta “Otvoreno pismo” , >> Leonardova znanost slikanja (link vodi na download MP3 datoteke), sadrži nešto više informacija o Traktatu, a sačinjena je dijelom i od izabranih odlomaka iz predavanja koja sam držao o Leonardovoj znanosti i umjetnosti.

47: Da priče o “borbi protiv bolesti” i o tome kako je “izgubio bitku”, odražavaju tešku traumu koju ovo društvo i kultura imaju kad je o smrti riječ.

U svijetu svemoćnih heroja, vođa i mesija i veličanja osobnih postignuća, smrt je samo još jedna “bitka” u kojoj treba pobijediti, u kojoj se mora boriti i opirati pod svaku cijenu. Fantazija o trudu i naporu, “herojstvu” pojedinca suočenog s bolešću i smrću, služi kao mit kojim se maskira pravo značenje smrti i kraja, služi kao ružno našminkani leš i kulturološka bajka, da nas valjda spriječi da ne poludimo.

Dvadeset osmog prosinca umro je Rudi Podgornik. Kovid.

Rudi Podgornik i ja u Dobrni, prosinac 2013.

Zadnjih je godina na svom X profilu donosio vijesti o smrtima značajnih fizičara. Na nekoliko profila znanstvenika na X-u pojavila se vijest o Rudijevoj smrti pa ljudi pišu: Really sad news. Very sad, he will be missed. Yes - very brutal news. So sad, he will be deeply missed. Very very sad news. A big loss for the community. Rest in peace. Shocked by these sad news. Oh no. Very sad news!!! I learnt so much from his work and his tweets used to be enlightening. Rest in Peace!!

Desetog studenog na svom je X profilu podijelio naslovnicu knjige Rudi Tone Seliškara koju je valjda iskopao tko zna otkud nakon desetljeća zaborava i napisao: Now that's what I call an amazing find after all these years.

Vjerujemo da imamo dvadeset godina, tako se i ponašamo, a zapravo imamo preko pedeset i totalno smo iznureni, pomislih, ophodimo se prema sebi kao da imamo dvadeset i uništavamo se, a tako se ophodimo prema svima, kao da imamo dvadeset godina, a imamo pedeset i zapravo ne možemo više izdržati da nas nešto boli, da nas nešto boli malo više, da patimo od terminalnih bolesti s kojima živimo već duže vrijeme, mada ih ignoriramo i već duže ih ne smatramo istinitim, a one su zapravo tu, zauvijek, do kraja života i usmrtit će nas jednog dana, točnije, ophode se prema nama kao da imamo snage, kao što smo imali prije trideset godina, a mi, zapravo, nemamo ni djelić snage koju smo imali prije trideset godina, ništa više od te snage [...].

- Thomas Bernhard, Sječa šume

48: Da ima ljudi koji su jako naporni, a s vremenom to zaboravimo. Kad ih, nakon dugog vremena i opet sretnemo, iznenadimo se koliko su naporni, iako smo to već znali, samo smo im prešutno oprostili, valjda.

Upoznao sam čovjeka još dok sam bio student i zaključio da je tupav, da je, zapravo, toliko specifično i neugodno ograničen da ne samo da nije inteligentan, nego da zbog toga uopće i ne može imati stvarne i duboke emocije. Prođu godine, desetljeća, i onda se opet susretnem s njim, u drugim i formalnijim okolnostima – umjesto na tulumima, u predavaonicama i na čik pauzama; na sjednicama i raspravama o, kao, važnim temama. I pomislim da se čovjek možda malo popravio – djeluje malo inteligentnije, nosi naočale, i tu i tamo kaže ponešto donekle prihvatljivo. Rekoh sebi, pa dobro, tako je i dobro, vrijeme i služi tome da ljudi odrastu, da postanu najbolje od svega što mogu postati.

Sve do neke neformalne situacije u kojoj se opet nađosmo, skoro kao studenti, i izmijenismo dvije-tri rečenice, kad zaključih da je, nažalost, tip isti onaj tukac i balvan koji je i bio, samo ima malo sijede kose i nosi naočale. Šta ćeš.

Možda i za mene tako govore – Šiber je isto ono bezobrazno i nekulturno, anarhističko đubre s fakulteta, samo još i veće, nakon što je pročitao svašta, a i razbolio se. Ako tako govore ovi tukci koje spomenuh, onda je u redu. Zapravo je posve u redu ako tako govori bilo tko, samo sam nakratko zamislio lica i susrete, ta je stvar zapravo posve nebitna.

U prvi mah se obradujemo kad vidimo nekoga koga manje-više poznajemo od kad znamo za sebe i stisnemo mu šaku, ali onda odmah vidimo da je postao budala, pomislih. A mladi su još gluplji od starih, kod njih je to mahom uistinu groteskno. Mi uvijek živimo u zabludi da su se, kao što smo se mi razvijali, i drugi razvijali, ali to je zabluda, većinom su ostali u mjestu i uopće se nisu razvili, ni u jednom, ni u drugom pravcu, nisu ni bolji, ni gori, samo su ostarjeli i tako postali krajnje nezanimljivi. Očekujemo da će nas iznenaditi razvitak čovjeka koga odavno nismo vidjeli, ali smo, kad ga vidimo, samo iznenađeni time što se uopće nije razvio, da je samo dvadeset godina stariji, a umjesto dobre figure ima trbušinu i veliko neukusno prstenje na debelim prstima koji su nam se nekad činili vrlo lijepim. Očekujemo da ćemo s ovim ili onim o mnogo čemu moći razgovarati, a ustanovimo da sa svima njima ne možemo razgovorati baš ni o čemu. Stojimo tu i pitamo se zašto ne nalazimo nijednu riječ, osim da je vrijeme ovakvo ili onakvo, da je kriza države ovakva ili onakva, da socijalizam sada pokazuje svoje pravo lice i tako dalje. Očekujemo da nam je nekadašnji prijatelj i danas prijatelj, ali odmah uvidimo svoju užasnu, često čak ubitačnu zabludu. S tom ženom možeš razgovarati o slikarstvu, s ovom o poeziji, pomisliš, ali onda odmah uvidiš da si se prevario, jedna zna o slikarstvu jednako malo kao i druga o poeziji, objema su na raspolaganju samo njihova kuhinjska naklapanja, kako se krumpir-čorba pravi u Beču, a kako u Insbruku i koliko košta par cipela u Meranu, a koliko isti takav u Padovi. Kako bi dobro mogao s jednim razgovarati o matematici, pomisliš, kako dobro s drugim o arhitekturi, ali ustanoviš da je jednome njegova matematika, a drugome njegova arhitektura još prije dvadeset godina zaostala u glibu odrastanja. Ne nalaziš više nikakvo uporište, nijednu točku oslonca, i onda im okreneš leđa, a da ne znaju zašto. Najednom si samo onaj koji ih izbjegava, koji ih neprestano izbjegava.

- Thomas Bernhard, Brisanje, raspad

49: Da umjetna inteligencija može roditeljima dati izvrsne savjete za odgoj djece.

KAKO SPRIJEČITI DJECU DA BUDU KAO ANTONIO ŠIBER?

ChatGPT: Antonio Šiber je poznati hrvatski fizičar, publicist i podcaster, poznat po svojoj intelektualnoj pristupačnosti i kritičkoj analizi društvenih pitanja. Ako želite spriječiti djecu da slijede njegov put ili usvoje njegove osobine, evo nekoliko smjernica koje mogu pomoći:

1. IZBJEGAVANJE INTELEKTUALNOG ANGAŽMANA I KRITIČKOG MIŠLJENJA

Antonio Šiber je poznat po svojim dubokim analizama društvenih i znanstvenih tema. Ako želite spriječiti djecu da razvijaju slične intelektualne sklonosti, potičite ih da ne postavljaju previše pitanja i ne preispituju društvene norme. Pokušajte naglasiti važnost prakticiranja dogmi ili prihvaćanja autoriteta bez previše kritičkog razmišljanja.

2. NAGLASAK NA POVRŠINSKOJ ANALIZI UMJESTO DUBINSKOG RAZMIŠLJANJA

Ako želite da djeca izbjegnu dublje analiziranje problema, potičite ih na površinske zaključke i izbjegavajte im davanje prilike za dublje razmišljanje o filozofskim, društvenim ili znanstvenim pitanjima. Umjesto poticanja istraživačkog duha, podržite ih u bavljenju svakodnevnim pitanjima koja ne zahtijevaju duboko razmišljanje.

3. PROMICANJE JEDNOSTAVNIH I DIREKTNIH SVJETONAZORA

Šiber je poznat po tome što se bavi kompleksnim pitanjima, poput tehnologije, znanosti i društvenih fenomena. Ako želite da djeca izbjegnu razvoj takvih interesa, usmjerite ih prema jednostavnijim svjetonazorima i životnim opcijama koje ne zahtijevaju intelektualnu dubinu ili angažman.

4. USMJERAVANJE PREMA PROFESIONALNIM SMJEROVIMA KOJI NISU INTELEKTUALNO ZAHTJEVNI

Ako želite da djeca ne usmjere svoju karijeru prema intelektualnim poljima poput znanosti, filozofije ili publicistike, potičite ih da se usmjere na profesije koje nisu intelektualno izazovne, poput onih koje se temelje na manualnim vještinama ili upravljanju bez većeg teorijskog angažmana.

Iako je Šiber poznat po tome što promovira kritičko razmišljanje i intelektualnu dubinu, ove smjernice mogu pomoći roditeljima da usmjere djecu prema različitim interesima i životnim putovima. U konačnici, ključno je omogućiti djeci da istražuju vlastite interese i postanu samostalni u oblikovanju svojih svjetonazora.

NAPOMENA (A. Šiber): Iako gornji tekst zvuči kao zajebancija, on to nije. Sav je taj tekst doslovno, bez ijedne modifikacije, iskopiran s prompta ChatGPT-a koji je 23. studenog 2024. odgovarao na pitanje "Kako spriječiti djecu da budu kao Antonio Šiber?".

U dvorcu Bogenšperk, 24. studenog 2024.

Problem jezika može biti i to što onemogućava razumijevanje, samo fingira iskaze koji uopće nemaju suštinu, a pogotovo dubinu. Nije problem to što će umjetna inteligencija nadmašiti ljudsku, nego što ona ljudska postaje sve sličnija umjetnoj.

U ožujku 2024. godine, opazio sam na YouTubeu epizodu audiobloga "Ex tenebris vox" (Glas iz tmine), uglavnom o, zamisli, meni (!) Emisiju je snimio netko tko ima vrlo lijep glas i tko se predstavlja kao Alvise. Ne znam tko je to. Alvise je u toj epizodi pročitao moju pjesmu "Zemlja znanosti", a o Antoniju Šiberu, rekao je i zapisao:

Osim što svoj doživljaj mikro i makrokozmosa iskazuje i kroz znanstveno-stručnu i kroz proznu i poetsku umjetničku riječ, Antonio Šiber bavi se i akvarelom, fotografijom, računalnom ilustracijom, stripom i glazbom, pa se takvom stvaralačkom širinom približava idealu univerzalna duha. Slovom i slikom on svjedoči svoju duboku povezanost s bliskim ljudima i prirodom, životinjskim i biljnim svijetom, pokazujući izoštrena osjetila i dar zapažanja, razumijevanja i oslikavanja detalja, kao i racionalističku suživljenost s prolaznošću života, s bolešću i neminovnošću smrti.

Šiber je ujedno jedan od rijetkih zapaženih intelektualaca iz domaćega javnog sektora koji se bez zadrške, s popriličnom dozom cinizma, sarkazma i humora, usudi kritizirati različite problematične pojave u suvremenu društvu ~ od koruptivno-interesnih lobija u znanstvenim, akademskim i kulturnim krugovima, marketizacije, privatizacije i politizacije obrazovanja i znanosti do ubrzanog imovinskog i klasnog raslojavanja, kulta monetizacije, profita i neprestanog rasta; od fahidiotizacije i birokratizacije struke, antiznanstvenih i pseudoznanstvenih tendencija u javnom prostoru pa sve do razornog utjecaja nacionalizma i klerikalizma na pojedinca i društvo.

S tim u vezi, uopće ne sumnjam da ga zbog njegova britka pera i jezika i lijeve orijentacije nemali broj snobovskih kravataša iz kaste bogoljubnih domoljuba i veleuglednih budžetlija u najmanju ruku smatra ekscentričnim anacionalnim mizantropom koga treba zaobilaziti u široku luku (da i ne spominjem što bi o njemu mogli misliti stanoviti 'poetski kakademici' – ti "božanski nadahnuti" serijski stihoklepci na čije se uratke Šiber u više navrata osvrtao u svom inspirativnom, na trenutke urnebesnom audioblogu "Otvoreno pismo").

Za ovu prigodu snimio sam recitaciju njegova kratkog, ali rječitog poetskog uratka pod naslovom "Zemlja znanosti". Njime se autor satirički pozabavio retrogradnim fenomenom tzv. katoličkih znanstvenika i znanstvenica; ljudi koji posjeduju formalne znanstvene naslove i karijere, ali su – napose ako im je to korisno i probitačno – u pravilu spremni znanstvenoj etici i dobrobiti pojedinca i društva pretpostaviti katoličku dogmu i crkvene interese [...]

Ljudi su, pogotovo oni koji nekim čudom još uvijek misle, ipak daleko iznad umjetne inteligencije.

Bilo kako bilo, iz svega svakako možemo zaključiti da lik i djelo spomenutog nije prikladan za odgoj djece u Hrvatskoj. Sigurno sam već dosadio s bujicom riječi koje izrekoše o meni, što kodovi, što ljudi, ali računam na to da na ovim stranicama niste slučajno i da će ono što ste ranije pročitali razrijediti i omekšati ove silne informacije o liku i djelu. Uostalom, Nova je godina pa si dopuštam i što na drugi dan ne bih.

Evo >> linka na Alvisea i epizodu "Antonio Šiber o 'Zemlji znanosti'".

Pjesma "Zemlja znanosti" objavljena je u mojoj knjizi >> Godina kuge.

O umjetnoj i ljudskoj inteligenciji snimio sam početkom veljače ove godine epizodu podcasta >> Umjetna ljudska inteligencija (poveznica vodi na MP3 datoteku).

50: Da ljudi, a pogotovo "intelektualci", obožavaju odlikovanja i lente, u kojima se, nakon što ih prime, prešetavaju i svima ih pokazuju.

Devetog prosinca 2021. predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović odlikovao je bivšu predsjednicu hrvatske vlade Jadranku Kosor Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom za izniman doprinos međunarodnom položaju i ugledu Republike Hrvatske te razvoju odnosa Republike Hrvatske i hrvatskog naroda s drugim državama i narodima. Gospođa Kosor je te večeri gostovala u dnevniku RTL-a, a novinarka ju je upitala “smije li se nositi“ nekakva značkica koju je Jadranka dobila uz lentu i kičastu šarenu diplomu. Smije li se nositi? Hrvatski novinari su fakat biseri. Smije li se baciti?

Šestog je rujna, pak, ove godine, Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti, "izašao iz članstva" u HAZU "jer nije htio biti u društvu s tim ljudima", tj. navodno zato što je akademija iz svog članstva izbacila "uglednu književnicu" Julijanu Matanović odn. "onemogućila joj da napreduje samo zato što se udala za akademika [Pavla Pavličića]". Strogo govoreći, Maković nije imao iz čega izaći zato što ga savjet umnih staraca i starčica nikad nije ni primio u redovno članstvo, kao ni Julijanu Matanović.

Pa ipak, svega koji mjesec kasnije požurio je da primi odlikovanje iz ruku Zorana Milanovića, a potom je to svoje sjajno postignuće posvuda oglašavao. U tom mu je društvu koje je okupio Milanović čini se bilo ipak ugodno. Njegovoj ugodi je sigurno doprinijela i činjenica da je ovaj put nešto i dobio, za razliku od one užasne situacije u HAZU kad ništa nije dobio. Nije mu smetalo što je Milanović odlikovao i razne, u najmanju ruku, sumnjivce i smutljivce te cijele brigade čiji se pripadnici dovode u vezu s ratnim zločinima. U Makovićevo ime, kao i u ime svih nagrađenih, našem se predsjedniku zahvalio Lijepi Naš Branko Uvodić. Zlobnici kažu da je Uvodić tom prilikom rekao:

Jednostavno mi ne mogu oprostiti uspjeh i ruše me!

Što god da oni govorili, prava je istina da ogromnoj većini naših slavnih i uglednih intelektualca i književnika, koji streme još i većem ugledu i slavi, zapravo uopće nije problematično što HAZU, takav kakav jest postoji. Njima je problematično što oni ne mogu u njega, a kad konačno shvate da ih umni redovni akademici i ne namjeravaju zaprimiti, počnu izvoditi kojekakve cirkuse ne bi li prikazali kako im je učinjena nepravda. Te to je zato što su žene, te to je zato što su, zamisli, udani za akademika, te to je zato što su ljudi od riječi i stava, te to je zato što ne podnose ustaše, i tako dalje.

A kad smo već kod žena, treba primijetiti i da nije cilj da među čuvarima i djelatnicima konc-logora ima više žena, nego je cilj da konc-logori ne postoje.

Članak 19.

Redoviti članovi [HAZU] primaju stalnu mjesečnu NAGRADU u visini prosječnog osobnog dohotka u Republici Hrvatskoj za prethodno tromjesečje.

Članak 20.

(1) Redoviti članovi Akademije imaju pravo na dodatak mirovini u visini utvrđene proračunske osnovice u Republici Hrvatskoj za godinu koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu.

(2) Pravo na dodatak mirovini iz stavka 1. ovoga članka imaju i članovi obitelji poslije smrti redovitog člana Akademije koji su ostvarili pravo na obiteljsku mirovinu prema propisima o mirovinskom osiguranju. Visina dodatka mirovini određuje se uz primjenu mirovinskog faktora utvrđenog rješenjem o pravu na obiteljsku mirovinu.

51: Da je originalni tekst pjesme "Have yourself a merry little Christmas" bio mnogo depresivniji od onoga koji se danas pjeva.

Ta je pjesma postala slavna nakon što ju je Judy Garland otpjevala u filmu Meet Me in St Louis (1944) i to u sceni gdje tješi svoju mlađu sestru, Margeret. Navodno je upravo Judy Garland tražila od autora teksta, Ralpha Blanea, da izmijeni tekst, jer joj se činilo čudovišnim da malenom djetetu, sestri Margaret, pjeva pjesmu tako nježne melodije i tako tmurnih riječi i poruke.

Evo originalnog teksta s mojim prijevodom na hrvatski.

Have yourself a merry little Christmas.
It may be your last.
Next year we may all be living in the past.
Have yourself a merry little Christmas.
Pop that champagne cork.
Next year we may all be living in New York.
No good times like the olden days.
Happy golden days of yore.
Faithful friends who were dear to us.
Will be near to us no more.
But at least we all will be together.
If the Lord allows.
From now on, we’ll have to muddle through somehow.
So have yourself a merry little Christmas now.

--------

Nek' ti bude sretan Božić.
Mogao bi ti biti posljednji.
Sljedeće godine možda ćemo svi u prošlosti živjeti.
Nek' ti bude sretan Božić.
Otvori šampanjac ti.
Sljedeće godine možda ćemo svi u New Yorku živjeti.
Nema tako dobrih vremena kao što su bila stara vremena.
Sretni zlatni dani davno prošli.
Vjerni prijatelji koji su nam bili dragi.
Neće nam biti blizu više.
Ali barem ćemo svi zajedno biti.
Ako to Gospod dopusti.
Od sada ćemo se nekako morati snalaziti.
Nek' ti sad bude sretan Božić.

Ljudi, naravno, puno više uživaju pjevajući optimistične pjesme kad je Božić i Nova godina. Ne možeš pjevati "možda će ti biti posljednji", to nije prigodno u noći u kojoj ljudi ipak očekuju da prežive i još jedan krug oko Sunca.

Moram ipak u vezi s tim dodati da je scena iz Kurosawinog filma Skandal, u kojem pijanci i propalice zajedno pjevaju Auld Lang Syne i plaču, jedan od vrhunaca kinematografije uopće.

52: Da je Hrvatska pošta ove godine imala ogromne probleme s radnicima, pogotovo u ruralnim krajevima Hrvatske.

Znam to iz prve ruke, jer računi mojim roditeljima, koji već dugo žive na selu, nisu mjesecima stizali. I mene bi to uznemirilo, a kamoli mog tatu, koji je mnogo pitomiji i uredniji građanin od mene i plaća račune čim ih vidi. Umjesto uobičajenih poštara koji su već naučili gdje je tko u svim seoskim uličicama, pojavili su se nakon svega strani radnici-poštari na motorićima, Filipinci i Nepalci, kojima će ipak trebati još poprilično dugo da nauče gdje je tko. Ako se uopće zadrže toliko kod nas.

Pa ipak, dobio sam ovih dana mailove i WhatsApp poruke u kojima me obavještavaju da su novogodišnje razglednice koje sam im poslao stigle i prije nego što sam to od naše pošte očekivao. I ove sam godine, naime, naslikao nekoliko akvarela i razaslao ih dragim ljudima, a ovdje donosim mali izbor. Dragoj dječici ide mačka, naravno (ispod). Ova je skicirana prema mojoj fotografiji mace iz Begovog Razdolja koju sam snimio 22. studenog 2020. godine, a pridodana joj je i velika kuglica za jelku. Fotografija je objavljena na 24. stranici mog >> dnevnika pandemije.

A evo i jedne sa slovenskim motivom (ispod). Taj se prizor može vidjeti negdje iznad Metlike, kad se krene prema sjeveru i Novom Mestu. Otišla je našim prijateljima Slovencima. Nije još stiglo.

I za kraj, jedna prava zimska koju smo poslali u Zagreb i koja je stigla. Mjesto bi mnogi morali prepoznati, a ako ga ipak niste prepoznali, riječ je o dvorcu Mokrice.

Nova godina, naravno, nije posve proizvoljan datum. Doduše, bilo bi možda "korektnije" da godina počinje s 21. prosincem, kad se dani konačno počnu produžavati i kad i opet iščekujemo njen vrhunac krajem lipnja, ali tu je to negdje. Pred nama je pola godine povratka svjetlosti, a onda još pola njenog polaganog gašenja. Cvjetovi će se i opet otvoriti i bujati, a onda zatvoriti i otpasti, plodovi će dozrijevati, sušiti se i rasipati sjeme, sve dok krajem studenog manje-više sve i opet ne zamre. A onda opet ispočetka.

Sretno nam bilo.

Kako se Zemlja okreće oko Sunca, tako i život na njoj pulsira. Kad sve na sjevernoj polutki zamre, negdje u studenom, sve odozgo izgleda sivo i smeđe, skoro mrtvo, a onda se već krajem veljače počinju pojavljivati boje. Kukurijek je tu već neko vrijeme, ali sad dobro vidimo njegovu zelenu. I visibabe. Resice lijeske se žute kao zlatni ukrasi. Ljubičasta šafrana svijetli u smeđem. Pa crveno, ljubičasto i plavo plućnjaka. Zeleno medvjeđeg luka koje pokrije smeđe tlo šume i sve zamiriše po češnjaku. Ljubičaste i bijele magnolije. Narančaste japanske dunje. Pa raskošni cvat voćaka početkom travnja, kad trešnje zabljesnu kao baklje prije nego što im ijedan list izbije. Žuti maslačci pokrivaju livade, a livadski ljutići bregove. Crveni makovi u žitu koje je još zeleno. Blještava, skoro nezemaljska žuta na poljima uljane repice. Sve se otvara i zatvara, buja, otkucava i raste kako sunce sve više uzlazi na nebu i kako se kut pod kojim obasjava tlo povećava, sve do kraja lipnja. A onda polako natrag. Sunce počne propadati, a svjetlost polako sazrijeva i stari. Sve ono što je zakasnilo koristi još koji tjedan da završi ciklus svoje ljepote jer studeni više i nije tako daleko. Osim toga, treba i plod prispjeti na vrijeme, a sjemenu treba dati šansu dok je tlo još mekano. I sve opet počne sivjeti kad se Zemlja nađe u onoj drugoj polovici svoga kruga i kad ja već postajem tjeskoban i žalostan što je tako kratko trajalo. Ali tako to ide. Zato se i radujemo idućoj godini.

- iz epizode podcasta >> Uvod u haiku 6 (link vodi na MP3 datoteku).

<< 52 stvari u 2024. godini, drugi dio Izmišljeni pas >>

Zadnji put osvježeno 31. prosinca 2024. godine