Izmišljeni pas, 5. veljače 2024. godine

U ljeto 2021. smo u Kostanjevici na Krki vidjeli curicu od 5-6 godina, širokog i ljepuškastog lišca, kako se na trickilu vozi po jednoj od dvije, obično posve puste kostanjevičke ulice i znatiželjno gleda u nas. Mi smo ipak novi u njenom svijetu. Bilo je baš vruće, a malena nas je pretekla, pa onda malo zaokružila, vratila se, pa opet, pa nakon dva-tri kruga kaže "Ste videli mojega psa? Je majhen, ima bel trebuh, zgoraj pa je črn in ima belo liso na repu? Je zelo majhen." Nismo, kažem ja, nismo vidjeli tvog psa, jesi li ga izgubila? Jest, kaže mala i nekako sumnjičavo gleda prema nama. Poslije mi je Goga rekla da mala sigurno izmišlja, da taj pas uopće ne postoji i da ga je mala izmislila da malo priča s nama.

Sjetili smo je se otad barem dvadeset puta i uvijek s velikom radošću prepričavali tu priču s triciklom i izmišljenim psom, koja je u našem sjećanju narasla do gigantskih proporcija.

Danas, malo nakon drvenog mostića iza groblja, na putu koji u širokom luku zaobilazi polja gdje pasu krave i konji, sretosmo, ovaj put curicu od 8-9 godina s prekrasnim, ali još uvijek mladim i malo blesavim bernskim planinskim psom. Odmah smo je prepoznali. A i psa. Kaže malena "Dobar dan!", i to prva. A i ja joj otpozdravih.

- Je li to tvoj pas?
- Ja.
- Poznam tega psa. Po trebuhu ima belo, zgoraj pa črno, na koncu repa pa ima tudi belo liso.

Malena se posve ozarila, kladim se da nije skužila da su to baš njene riječi, ali nešto je u njima prepoznala. Kad joj je Goga još rekla da ima prekrasnog psa, mala je zasjala s tim svojim lijepim širokim licem kao sunce. "Adio!"

Svašta se čovjeku dogodi.

(25. siječnja 2025.)

<< 52 stvari u 2024., treći dio

Kratak put >>

Zadnji put osvježeno: 5. veljače 2025. godine.