52 stvari koje sam naučio u 2024. godini, drugi dio (25. prosinca 2024. godine)

18: Da u Rogaškoj Slatini ima jedna ogromna magnolija, koja krajem ožujka iscvjeta u tisućama cvjetova. Prizor je rijetko i izrazito lijep.

Dvadeset trećeg ožujka dan je bio uglavnom oblačan, ali je ta magnolija svejedno posebno svijetlila, pogotovo uz iscvalu narančastu japansku dunju (ispod).

Jedan od svega nekoliko cvjetova koje sam ove godine uspio skicirati bila je upravo magnolija (ispod). One požure odmah iza proljetnica, prvi su cvjetovi koji naveliko i glasno najavljuju topliji dio godine i već ih godinama željno iščekujem, i kao slikar cvijeća, a i općenito. Kao mačka, ili kao čovjek, valjda tako nekako.

Bilo smo puno puta u Rogaškoj Slatini, a ove sam godine u epizodi podcasta >> Identitet nepripadanja (MP3) spomenuo i jedan istinit događaj iz tih naših odlazaka, lutanja i stalnih potraga za svjetlošću.

Prije nekoliko godina zastao sam da popijem vode koja ostavlja metalni okus u ustima, s česme u Rogaškoj Slatini. Kraj česme su dvije klupice, i ljudi koji šetaju ponekad sjednu, da popiju malo vode i odmore se. Tada sam tamo susreo omanjeg živahnog starčića s francuskom kapicom, u pohabanom, ali urednom odijelu, koje se izvlačilo iz ormara za posebne prilike proteklih desetljeća. Starčić očito nije bio ni Slovenac ni Rus – bogati Rusi tada su bili česti gosti tamošnjih hotela. Kad sam mu klimnuo glavom, u znak pozdrava, upitao me je "Znaš li koliko je sati?", ponosno pokazujući nekakav svjetlucavi sat na ruci. Ne razumijem se u satove, nemam pojma o njima, ali sam mu svejedno rekao da ima lijep sat, iako se na pitanje "Znaš li koliko je sati?" obično odgovara na posve drukčiji način, što bi u ovom slučaju bilo očito posve pogrešno. "Ja sam Kosovar, znaš, a ti si Hrvat, je li?". Slegnuo sam ramenima i zaustio da kažem nešto u vezi s tim, ali sam se samo pomalo nasmijao i popio malo vode, a starčić je ubrzo otišao. Tko zna što je pomislio o meni, možda je pomislio da nisam posve svoj ili da sam čak Srbin, tko zna.

19: Da su bajanja navodno vrhunskih svjetskih znanstvenika o dosezima medicinske znanosti skoro uvijek krajnje opasna, a ponekad i smrtonosna.

Krajem rujna nabajao se tako predsjednički kandidat Dragan Primorac o analizi cjelokupnog genoma, o pretrazi mutacija putem umjetne inteligencije (AI), o određivanju rizika za bolesti, o primjeni najnovijih lijekova, a sve u kontekstu suradnje "njega i Amerike". Takvi su istupi opasni, jer bolesnicima daju potpuno lažnu nadu da će za njih i njihovu bolest od sad sve biti drukčije, što je potpuno neistinito. Istom se taktikom služe danas svi "vrhunski svjetski znanstvenici", uključujući i Đikića i Štagljara, koji svako malo bajaju kako su na samom rubu da izliječe rak.

Sama činjenica da će AI ili bilo koji drugi algoritam možda i naći nešto specifično u nečijem genomu, da će možda i kategorizirati skupinu pacijenata kod kojih je nešto drukčije, ne znači, barem u ovom trenutku, praktički ništa za pacijente. Značenje genske specifičnosti treba se tek utvrditi mukotrpnim i detaljnim studijama, na konkretnim pacijentima, a to može trajati desetljećima - u tom će vremenu Primorac odraditi barem dva predsjednička mandata. Čak i kad se ustanovi o čemu je riječ, to skoro sigurno ne znači da će se pacijenti uspješnije liječiti. Za to je, za početak, potreban lijek, a čak ni za lijekove koji su danas uspješni, liječnici i znanstvenici uglavnom nemaju blage veze kako ni zašto rade. Određivanje genske specifičnosti u Primorčevoj klinici u takvom kontekstu ne znači za pacijenta skoro ništa. To je ona uobičajena mantra o "personaliziranoj medicini" koja se na koncu svede na "poboljšanje seksualnog zadovoljstva radiofrekventnim tretmanima intimnog područja žene" – vrhunska znanost. Uz genom i predsjedničke izbore.

Otkrića "pametnih lijekova" su ponekad toliko "pametna" da se tek zadnjih godina, nakon što pacijente s nekim karcinomima liječe trideset godina lijekovima za koje se smatra da su važni, analizom kliničkih podataka ustanovljuje da ti lijekovi uopće nisu potrebni. Da možda čine čak i više štete nego koristi. Toliko o bajanju i genomu na najskupljoj opremi u privatnim klinikama.

O lošim lijekovima snimio sam ove godine epizodu podcasta >> Znanost o bolesti i smrti 3: loši lijekovi (link vodi na MP3 datoteku epizode).

Doktor Primorac i ovog je ljeta posvuda govorio o najvećim umovima iz biomedicine, svinjskim srcima koja se presađuju ljudima, "olimpijskim igrama znanosti" koje već niz godina organizira u Splitu, najznačajnijim ljudima na planeti, nobelovcima koje marljivo dovodi u centar svita, na jastoge i škampe, o personaliziranoj medicini, molekularnoj analizi cijelog genoma i određivanju optimalnih terapija za sve bolesti, a u svojoj klinici Sv. Katarina, koja je prvi i jedini regionalni holistički (...) centar estetske ginekologije, centar izvrsnosti, štoviše, nudi, dakle, ginekološko podmlađivanje “zatezanjem i obnavljanjem tkiva intimne regije”, facelifting, i glikane, između ostalog.

Koliko god se ovo prvo činilo različitim od ovog drugog, doktor Primorac dobro zna da je danas sve to isto. Danas bolesnicima od raka prodajete budalaštine na molekularnom i personaliziranom nivou, jednako kao i gospođama koje bi malo zategnule tkivo intimne regije radi poboljšanja seksualnog zadovoljstva. Prvo je odvratno, drugo je tek možda pomalo smiješno, ali oboje donosi odličnu lovu, legalno je, a ima i potvrdu vrhunskih svjetskih znanstvenika i nobelovaca.

Fotografija Dragana Primorca i pape Ivana Pavla II koju je Primorac objavio 6. prosinca na svom Facebook zidu u svojoj kampanji za predsjednika Republike Hrvatske. Ja sam dodao stripovski mjehur s tekstom.

20: Da je sveti Nikola iz Flüe postao svetac živeći samo od pričesti gotovo 20 godina.

Taj je Nikola svetac zaštitnik Švicarske, a navodno je zaslužan i za mir među švicarskim kantonima i njihovo ujedinjenje, iako je i sam ratovao po Švicarskoj. Svecem se može postati na mnogo načina, a ovaj švicarskog Nikole spada svakako među teže, premda nije posve jasno koliko se puta dnevno pričešćivao. Ako za sebe tražite neki prikladniji put, predlažem da pročitate moju knjigu >> Priručnik za svece gdje biste, nadam se, mogli dobiti potrebno nadahnuće.

Sveci i njihovi uzorni životi izvor su trajne inspiracije. Svima koji me tu i tamo uprate poznato je koliko volim slikati svece, a ove sam godine promijenio i svoje predstavljanje na društvenim mrežama iz "slikar cvijeća" u "slikar cvijeća i svetaca". Jesam li ja onda sakralni slikar? Moglo bi biti.

I ove sam godine naslikao nekoliko svetaca, a ovdje donosim izbor. Najprije sveti Isnard iz Chiampa (ispod), koji je bio izrazito debeo. Kažu da je posvuda kuda je hodio i propovijedao tvrdio da živi krajnje skromno i da skoro ništa ne jede, čemu se u svakom selu podsmjehivao onaj mudrac kojeg smatraju budalom.

Svetog Emerika je tata (kralj Stjepan I mađarski) oženio, ali on je svoju svetost uspio zadržati i u braku, što ova gesta odbijanja koju sam odabrao za njegov prikaz jasno ilustrira (ispod). Kod nas svetog Emerika često zovu sveti Mirko.

Sveti Grgur Veliki bio je papa, a smatraju ga zaštitnikom glazbenika i pjevača te kažu da je i sam bio dobar pjevač. Osnovao je i školu pjevanja u Rimu. Za njegov sam prikaz odabrao trenutak dok vježba pjevanje pred zrcalom (ispod).

Kažu da bi molitva svetom Karlu Boromejskom mogla pomoći ako imate čir na želucu, kolike i bolesti crijeva. Na slici (ispod) prikazao sam ga u pozi gdje drži ruke na svom želucu.

Sveti Bernardin Sijenski bio je navodno slavni propovjednik. Propovijedao je (huškao?) protiv vještica (žena?), homoseksualaca, kockara, Židova, Roma, bankara i mnogih drugih pa sam ga i prikazao u zanesenoj pozi gdje puku objašnjava čega sve na ovom svijetu ima (ispod).

U nedjelju 22. rujna u Križevce su stigle relikvije svetog Šarbela iz Libanona. Taj je povijesni događaj bio popraćen cijelim šou programom s predavanjima, pjevanjem, obraćenjima i čudotvornim ozdravljenjima i dugo se najavljivao na Hrvatskom radiju. Jedan je svećenik tako pripovijedao kako su dogovorili da u Hrvatsku stigne jedna sveta Šarbelova “čestica”, no nisam razumio o čemu se tu radi, je li tu riječ o noktiću ili cijelom suhom prstiću čak.

21: Da su najbolji, najkvalitetniji, najistinitiji i najhrabriji uvidi, oni koji na društvenim mrežama dobiju nula lajkova.

Ovdje je riječ o empirijskom uvidu, koji sam konačno utvrdio ove godine. Kad je objava hrabra i istinita, onda u čitatelja naviklih na laž i šećer izaziva nelagodu, pa i strah, često dovoljno snažan da ih spriječi čak i u najobičnijem lajkanju, pogotovo ako nitko prije njih to nije lajkao. Stoga je vrednovanje napisanog prema broju pregleda, lajkova ili uzdaha ne samo promašena i beznačajna mjera kvalitete, nego često i mjera koja daje potpuno suprotne rezultate od onih koje bi trebala davati. Ako mi ne vjerujete, pogledajte koliko lajkova imaju Prija i vjeroučitelj Miletić. Brojem lajkova ne mjeri se kvaliteta i značaj nečega, nego broj skupljenih lajkova. Brojem lajkova mjeri se, dakle, broj skupljenih lajkova, to je otprilike jedini istiniti sadržaj ove mjere.

Ako čitatelji ne mogu svrstati napisano ni u jednu od onih kategorija koje su svladali i naučili imenovati, kod njih to obično izaziva kognitivnu disonancu i stres, ne znaju što bi o svemu mislili jer se nikako ne mogu odmaknuti od onoga što su im drugi utuvili, i što su, na kraju, sami sebi utuvili, i to do te mjere, da to često smatraju svojim identitetom. Takve zapise čak ponekad shvate i kao osobnu uvredu pa umjesto da razmisle o onome što piše, imaju snažan poriv da napadnu onoga tko je to napisao.

Svaki značajan intelektualni napredak počinje s razgradnjom, napuštanjem identiteta, oslonca i uporišta koje su pružale ranije utvrđene kategorije i otisnuća u nepoznato, u Veliku Sumnju, sve dok se na kraju ne razgradi i samo sebstvo.

U praksi Zena, suštinska je stvar pobuditi sumnju. Kakva je ovo sumnja? Kad se rodiš, na primjer, odakle dolaziš? Ne možete a da ne ostanete u nedoumici u vezi s ovim. Kad umreš, kamo ideš? Opet, ne možete a da u vezi s time ne ostanete u nedoumici. Kako ne možete probiti ovu barijeru života i smrti, sumnja će se iznenada kondenzirati upravo pred vašim očima. Ako je pokušate obezvrijediti, nećete uspjeti. Nećete je uspjeti ni odgurnuti u stranu. Na kraju ćete se probiti kroz ovu blokadu sumnje i shvatiti kako su bezvrijedne zamisli o životu i smrti — ha! Mudri starci su rekli: “Velika sumnja, veliko buđenje; mala sumnja, malo buđenje. Gdje nema sumnje, nema ni buđenja.”

- Boshan (1575–1630), moj prijevod s engleskog

Nihilizam nije tek bezglavo i tvrdoglavo nepristajanje uz kategorije i opredjeljenja, nihilist teško radi da temeljito razgradi privid, to je najteži i prilično depresivan intelektualni napor. Kod nas se ta riječ koristi samo zato da se nekoga diskreditira – kao i anarhist. To je i zato što ljudi nemaju pojma ni o čemu, a svakako bi htjeli nekoga diskreditirati, pa se nabacuju terminima prije nego što su pročitali išta od barem Dostojevskog, Nietzschea, Schopenhauera, elementarnog Zena, Kropotkina, Goldmanice, Malateste i Bakunjina. Doduše, one koji pokušavaju razgraditi kategorije, ne interesira previše u koje su ih kategorije svrstali, pogotovo oni koji nikad nisu ni pokušali napustiti svoj tor.

Car Wu: Pa što je onda najviše značenje plemenite istine?

Bodhidharma: Ne postoji plemenita istina, postoji samo praznina.

Car Wu: Tko, onda, stoji predamnom?

Bodhidharma: Ne znam.

Političke se kategorije i pripadnosti najlakše razgrade, ali kod nas su ljudi i na njih strašno osjetljivi i skloni su vas proglasiti pizdunom ako niste na ispravnoj političkoj liniji ili "strani". To je ipak malo iskrenije od nihilist i anarhist. Ako niste na nekoj njihovoj "strani", što god ona bila, onda ste svakako na pogrešnoj strani. A te "strane" se proglašavaju, naravno, zato da se u tim torovima okupljaju ovce koje se potom muzu i šišaju. U interesu viših ciljeva i bolje budućnosti. Pa izvolite.

Jedanaestog svibnja prošle godine lajkala se i širila društvenim mrežama kao požar neka glupava objava, valjda nastavnice hrvatskog, povodom pobjede grupe Let 3 na hrvatskoj pjesmi Eurovizije:

Danas sam s maturantima malo popričala o našoj pjesmi koja se plasirala u finale Eurosonga. Kaže mi jedan učenik: Ne želim da me oni predstavljaju u Europi! Pitam, zbog čega? Ne sviđaju mu se jer su u haljinama. Ok, kraj je godine, svi su napeti, trebaju nam lakše teme. Kažem ja, kao prvo morate poznavati koncept Eurosonga da biste shvatili vrijednost ove pjesme. To je parada kiča i lakih nota, a naši su dečki rokeri koji trolaju tu pompoznu paradu i pritom šalju jasnu antiratnu poruku. Svatko će je interpretirati na svoj način, ali antiratna poruka je antiratna poruka pa usput spomenem Majku Hrabrost, Boga Marsa, Kiklopa i pitam jesu li ta djela podložna različitim interpretacijama?

Jesu, ali poruka je i dalje ista.

Da bi poruka doprla, do uglavnom pasivnog slušatelja ove priredbe, potrebno je ubaciti i dozu šokiranja. Ovdje iskoristim asa u rukavu pa malo ponovim gradivo o antidrami, teatru apsurda jer to im je friško pa lagano sklapaju mozaik. Jedna je od loših tradicija ove priredbe vječno podilaženje publici i pjevanje na engleskom jeziku ili u najboljem slučaju nekom hibridu engleskog i materinskog jezika, a tu smo lošu tradiciju i sami objeručke prihvaćali zadnjih godina i gdje smo završili?

Na putu kući nakon prve polufinalne večeri.

Letovci, ne samo što ne pjevaju na engleskom jeziku, pjevaju materinskim jezikom koristeći palatale ŠČ (opet ponavljanje gradiva), a ti su palatali toliko karakteristični za naš jezik, upečatljivi, snažni i sasvim je sigurno da će ih svatko probati izguglati i zapamtiti. Dakle, osim što ističu vlastiti identitet, promoviraju vlastiti jezik, šokiraju neobičnim nastupom, uz sve to, šalju poruku.

A to je dobitna kombinacija.

Na koncu, te svoje poruke ne šalju servirane na pladnju. Ostavljaju slušatelju mogućnost (a vjerni pratitelj Eurosonga znatiželjan je stvor) da te poruke istraži, poveže i sam donese zaključak. Uostalom, to je i funkcija umjetnosti. Doživjeti na svoj način umjetnikovo viđenje svijeta u kojem živimo. Da je umjetnost laka i površna, ne bi bila umjetnost.

Poučavanje je tako lako.

Samo ga treba učiniti jednostavnim i kao što umjetnost može doprijeti do svakoga tko želi slušati, gledati i osjetiti i najnezanimljiviji nastavni sadržaj, pažljivo zamotan u neku životnu priču može pronaći put do učenika.

Na koncu sam im rekla: Volite svoj grad. Taj grad ste vi i ja i svatko kome je do njega stalo.

I nikad nemojte prestati biti ponosni na mjesto s kojeg dolazite i koje vas pretvara u dobre ljude. Samo im treba raskrčiti put i to je sve. Nakon toga naći će svoj put, ali pamtit će onaj s kojeg su započeli putovanje.

ŠČ!

Šokiran lavinom odobravanja ovih notornih budalaština, šupljeg i kičastog okvira u koji se može uokviriti bilo što, složio sam i ja svoj tekst u nadi da će požnjeti barem desetinu lajkova koje je dobila nastavnica (možete misliti...), no to se, naravno, nije dogodilo. Naši ljudi ipak mnogo više vole optimizam, ponos, vjeru u bolju budućnost, obrazovanje, diplome, vjeroučitelje i neraspadnute svece, oksforde, kembridže, harvarde, a i travnike, domoljublje i nacionalizam, ali s malograđanskim, naprednim uvrnućem (dakle, samo malo, onako kako se šika), materinski jezik, teatar apsurda (!), identitet, svoj grad, umjetnost i njenu funkciju, učenje o učenju, i tako to.

Danas sam s maturantima malo popričala o gospođi Marijani Petir. Kaže mi jedan učenik: "Ne želim da me gospođa Petir predstavlja u Europi!" Pitam, zbog čega? Ne sviđa mi se jer govori ružne stvari o ateistima, transrodnim osobama i homoseksualcima. Ok, kraj je godine, svi su napeti, trebaju nam lakše teme. Kažem ja, kao prvo morate poznavati koncept Europe da biste shvatili vrijednosti o kojima se radi. To je parada kiča i lakih nota, a naša je gospođa rokerica koja trola tu pompoznu paradu i pritom šalje jasnu poruku tradicionalnih vrijednosti. Svatko će je interpretirati na svoj način, ali poruka o vrijednosti tradicije je poruka o vrijednosti tradicije pa usput spomenem Majku Hrabrost, Boga Marsa, Kiklopa i pitam jesu li ta djela podložna različitim interpretacijama?

Jesu, ali poruka je i dalje ista.

Da bi poruka doprla, do uglavnom pasivnog slušatelja, potrebno je ubaciti i dozu šokiranja. Ovdje iskoristim asa u rukavu pa malo ponovim gradivo o antidrami, teatru apsurda jer to im je friško pa lagano sklapaju mozaik. Jedna je od loših tradicija vječno podilaženje publici i govor na engleskom jeziku ili u najboljem slučaju nekom hibridu engleskog i materinskog jezika, a tu smo lošu tradiciju i sami objeručke prihvaćali zadnjih godina i gdje smo završili?

U polufinalu Europe!

Gospođa Petir, ne samo što ne govori na engleskom jeziku, ona pjeva! materinskim jezikom koristeći palatale ŠČ (opet ponavljanje gradiva), a ti su palatali toliko karakteristični za naš jezik, upečatljivi, snažni i sasvim je sigurno da će ih svatko probati izguglati i zapamtiti. Dakle, osim što ističe vlastiti identitet, promovira vlastiti jezik, šokira neobičnim nastupom, uz sve to, šalje i poruku.

A to je dobitna kombinacija.

Na koncu, te svoje poruke ne šalje servirane na pladnju. Ostavlja slušatelju mogućnost (a Europćanin je znatiželjan stvor) da te poruke istraži, poveže i sam donese zaključak. Uostalom, to je i funkcija umjetnosti, a gospođa je umjetnica! Doživjeti na svoj način umjetnikovo viđenje svijeta u kojem živimo. Da je umjetnost laka i površna, ne bi bila umjetnost.

Poučavanje je tako lako!

Samo ga treba učiniti jednostavnim i kao što umjetnost može doprijeti do svakoga tko želi slušati, gledati i osjetiti i najnezanimljiviji nastavni sadržaj, pažljivo zamotan u neku životnu priču može pronaći put do učenika.

Na koncu sam im rekla: Volite svoj grad. Taj grad ste vi i ja i svatko kome je do njega stalo. I nikad nemojte prestati biti ponosni na mjesto s kojeg dolazite i koje vas pretvara u dobre ljude. Samo im treba raskrčiti put i to je sve. Nakon toga naći će svoj put, ali pamtit će onaj s kojeg su započeli putovanje.

ŠČ!

Treba uvijek imati u vidu tko to točno fantazira o boljem hrvatskom školstvu i obrazovanju i što bi oni pod tim mogli misliti. A i lajkati.

22: Da je, zamisli!, došlo takvo vrijeme da su čak i teolozi (...) krajnje nekonzistentni, pogotovo kad govore o politici i pogotovo kad bi htjeli ispasti vrlo umni te kad bi se kome htjeli pridružiti u nekoj političkoj opciji.

Tako je Marko Vučetić, teolog i, valjda, filozof, u jednoj emisiji Hrvatske televizije, 3. svibnja 2020. godine, izjavio:

Bernardić trenutno nije u stanju razviti očinsku figuru. Po meni je to nužno ako računa prema tome da želi osvojiti vlast. Bez očinske figure to ne može. Primjerice, to može Zoran Milanović, ali on nije spreman na radikalne preokrete. Ja bih mu se sutra pridružio u nekoj opciji da nakon ovih energčinih istupa kaže 'dajem ostavku na mjesto predsjednika RH, shvaćam da ne mogu ništa učiniti nego folklorizirati vlastito djelovanje, i kandidiram se na mjesto premijera.

A 27. ožujka 2024. godine:

Politički izbori, pogotovo ovi naši, zapeli su u trajnoj tranziciji, u sebi sadrže elemente Lazarovog uskrsnuća. […] Što će se, dakle, dogoditi na ovim travanjskim izborima? Oživjet cemo kadavere iz 2015. i 2016. godine, a onda ćemo se čuditi što se, uz neke nijanse, realizira vec proživljeni, gotovo isti scenarij. Mi ćemo izabrati one koje smo tada izabrali, a ti izabrani će opet, uz poneku igricu, izabrati one koje su i tada izabrali.

Pa iako se Zoran Milanović kandidirao na travanjskim izborima za premijera, doduše, s figom u džepu, ne davši ostavku na mjesto predsjednika, Vučetiću taj očinski potez ovaj put očito nije bio dovoljan. Možda ga Milanović nije previše zvao da mu se pridruži.

Taj je Vučetić, inače, toliko politički osviješten da tvrdi da bi na izborima trebalo birati psihologe, a ne političare. Početkom travnja je zapisao:

Ako Hrvatska želi imati budućnost, na izborima bismo trebali birati psihologe, a ne političare. Zamislite da u Saboru sjedi 151 psiholog, da oni donose zakone koji će nas detraumatizirati, osnažiti, posredovati dostojanstvo.

Njegov bivši stranački kolega, Božo Petrov, nije psiholog, nego nešto još jače i prikladnije za našu Hrvatsku – psihijatar – a ja se nakon njegovih izjava, ovjerenih kod javnog bilježnika, uvijek osjećam detraumatizirano, osnaženo i dostojanstveno. Može biti da se Vučetić zabunio, da je zapravo htio reći da trebamo birati teologe, poput njega, ali takvih je već pun Sabor pa ne mislim da bi došlo do značajnije promjene.

Schopenhauer je zapisao: “Onaj koji piše za budale, može biti siguran da će imati veliku publiku.”

23: Da te, ako ne pripaziš na to, u bolnici mogu vrlo lako ubiti.

Ne događa se to (obično) namjerno, zato što bi netko baš tebe htio ubiti, nego zato što se o pacijentima ne vodi dovoljno brige, zato što osoblje koje se za pacijente brine ne dobiva ispravne informacije o stanju pacijenata i zato što je malo kome u bolnici zapravo stalo do pacijenata. Pacijent bi morao znati da liječnika ne zanimaju njegove vene koje se raspadaju od nepotrebnih uzorkovanja, nego to da im se iskaže dužno poštovanje i da pacijenti skrušeno slijede terapije i doze koje liječnik odobri. Ne pokaže li pacijent pristojnu i barem minimalnu dozu skrušenosti, u bolnicama će sigurno stradati, osim ako u hijerarhiji nije iznad liječnika, odn. ako nije npr. značajniji političar iz vladajuće stranke, ili kolega liječnik sličnog, a pogotovo višeg statusa.

Današnja medicina i zdravstvo uvažavaju brojne perspektive, one liječnika, medicinskih sestara, farmaceutske industrije, administratora, prijavitelja projekata, trgovaca opremom, političara i ministara… Jedina perspektiva koja se slabo ili nikako ne uvažava je perspektiva pacijenta. Od pacijenata se očekuje da uvažavaju autoritet onih koji ih liječe, bespogovorno gutaju “lijekove” koji su im propisani i da ništa ne pitaju, iako cijeli sustav postoji, navodno, zbog njihovog liječenja i iako se u svemu tome radi o njihovim i ničijim drugim životima. Šiberu, Vi uvijek imate neka dodatna pitanja.

Liječnici te mogu ubiti ako ne pripaziš, o tome je Bernhard napisao stvarno kvalitetne stvari i njegove knjige najiskrenije preporučujem svakom pacijentu kao priručnik za snalaženje i preživljavanje u hrvatskom sustavu javnog zdravstva.

Pacijent legne na krevet u ordinaciji te mu se tankim crijevom upuhuje zrak između dijafragme i plućnog krila. Bolesno pućno krilo, s rupom, na taj se način pritisne kako bi zaraslo. Tu sam proceduru već mnogo puta gledao, samo je na početku bolna, a onda se pacijent navikne na nju i doživljava je kao nešto najnormalnije, prijeđe mu u rutinu. Na početku ga je uvijek strah, ali se na kraju procedure taj strah pokaže neosnovanim. Ne baš uvijek neosnovanim, kako ću ubrzo doznati. Jednog me dana punio taj ugledni liječnik, koji je bio čak i profesor, da bi usred punjenja otišao telefonirati, dok sam ja ležao na ležaju u ordinaciji s gumenim crijevom u prsima. Raspitivao se kod svoje kuharice o ručku i izražavao svoje želje. Nakon poduljeg natezanja oko vlasca i maslaca, treba li krumpira ili ne treba, profesor je završio debatu i udostojio se vratiti svojem pacijentu koji je ležao na ležaju. Pustio mi je još jednu količinu zraka i potom me zamolio da, kao i obično, stanem iza rendgenskog zaslona, jer samo tako može ustanoviti kako se zrak u meni rasporedio. Naravno da je uvijek bilo mukotrpno i nipošto bezbolno ustati, išlo je samo polako, te sam stao iza rendgenskog zaslona. No tek što sam zauzeo željeni položaj, dobio sam napadaj kašlja i onesvijestio se. Još sam samo čuo kako profesor govori, ”pobogu, napravio sam dvostruki pneum” [...]

- Thomas Bernhard, Hladnoća, izolacija

O svojim iskustvima u bolnici u veljači ove godine, nedavno sam snimio epizodu podcasta "Otvoreno pismo", >> Soba 206.

24: Da je u Ljubljani jedan od malobrojnih preostalih spomenika Napoleonu izvan Francuske.

Čini mi se da sam to prvi put čuo u kolovozu prošle godine, i to upravo u Ljubljani, na konferenciji organiziranoj povodom 65. rođendana Rudija Podgornika, a ovog sam travnja i svibnja i otišao do spomenika da ga bolje razgledam. U Ljubljani sam bio toliko puta da mjesto na kojem je spomenik, pred gradskim muzejem (ispod), naravno, odlično poznajem, ali mi, zapravo, prolazimo tajnim putevima i krajolicima čak i kad mislimo da ih poznajemo. Koliko samo ljudi prolazi svakodnevno istim putem, a da nitko od njih nema pojma da je na tom putu i pitomi kesten? Ili lipa? Ne prepoznaju nijedno drvo pored kojeg su prošli, ne mogu prepoznati ništa od cvijeća koje vide, ne vide cikoriju u lipnju ni mačke koje se smucaju tuda, a opet misle da jako dobro poznaju svoj put. Tako je i s drugim stvarima pored kojih ljudi prolaze misleći da ih dobro poznaju, iako skoro ništa o njima ne znaju. Ljudi provedu godine života "obilazeći svijet", prolazeći marljivo kroz svaku zemlju, tako da mogu reći da su bili u svakoj zemlji svijeta, a ponekad o "svijetu" znaju manje nego onaj koji je cijelo vrijeme bio u svom dvorištu i pažljivo i znatiželjno gledao oko sebe. Dragan Primorac, predsjednički kandidat, predstavlja se, inače, kao građanin svijeta.

Ljubljana, spomenik Napoleonu, 23. svibnja 2024.

Razlog što u Ljubljani i danas postoji spomenik Napoleonu je nacionalističke i domoljubne naravi, kao što je i uobičajeno kad je o spomenicima riječ. Napoleon je, naime, proglasio Ilirijske provincije (Provinces illyriennes) kao autonomnu francusku oblast. Ta je oblast postojala od 1809. do 1814. godine, a centar joj je bila Ljubljana. U Sloveniji se taj kratki period često smatra vremenom nacionalnog buđenja i vrednovanja slovenskog jezika i kulture, a nacionalistima je sigurno drago da je u tako velikom teritoriju, koji je uključivao skoro cijelu obalu ove strane Jadrana, Istru, dobar komad kontinentalne Hrvatske, Sloveniju, Trst i komade današnje Austrije, upravo Ljubljana bila glavni grad. Onaj maršal Marmont, čije ime čujemo često u vezi sa Splitom (Marmontova ulica), iz tog je perioda povijesti u kojem je bio upravitelj Splita. Slovenci, općenito, vole ime Ilirija i rado ga daju sportskim klubovima, hotelima i tvrtkama.

Napoleonov period nosi sa sobom brojne kontroverze, ali i reformska stremljenja, cestogradnju, urbanizam, poticanje javnog obrazovanja, znanosti, smanjenje utjecaja vjere i Crkve te "oslobađanje" manjinskih kultura i nacija, doduše vjerojatno prvenstveno zato da se smanji utjecaj nefrancuskih sila i kultura. Tako su tu upali i Slovenci, a to je i razlog što je spomenik Napoleonu u Ljubljani očuvan do danas.

Ljubljana, pogled s Kongresnog trga prema Novoj ljubljanskoj banci i crkvi svetog Trojstva, 17. travnja 2024.

U Ljubljani sam ove godine bio od 15. travnja do 30. svibnja, u okviru "projekta međunarodne mobilnosti" koji sam predložio. Bio sam smješten u apartmanu u jednoj od zgrada Instituta Jožef Stefan, ujutro sam se budio i obično odlazio u šetnju do centra, fotografirao, lovio svjetlost i zvukove, a onda nazad na institut.

Ljubljana, Cankarjevo nabrežje, 17. travnja 2024.

Radio sam na jednom zgodnom problemu sa svojim kolegom i prijateljem Ziherlom, koji smo započeli još 2018. godine i nikad ga nismo završili jer je neugodno zapeo. Danas je ostavljanje istraživanja koje je zapelo nešto što se ne radi. Znanstvenici danas objavljuju svakakvo smeće, nezavršeno, nekoherentno, nepouzdano i nepotrebno. Cilj je samo da se to zapiše u nekakvim bazama podataka i broji kao dodatni argument u dobivanju budućeg projekta, članstva, voditeljstva i svega ostalog za što je potrebno zbrajati i popisivati postignuća u tablicama. Te stvari ionako nitko ne čita, čak i ako ih citira. Ja sam, valjda, zaglavio u nekom sumnjivom limbu, i obično pokušavam objavljivati stvari za koje mi se čini da imaju neki smisao i konzistenciju. Ako zapnu, onda ništa – ne objavljujem stvari koje su nekorektne i u kojima postoji nešto što me smeta kao trn u peti. Sreća je da postoji još nekoliko ljudi koji misle donekle slično, inače i ne bih imao s kime surađivati.

Ljubljana, Hribarjevo nabrežje, 9. svibnja 2024.

Ljubljana je možda i najljepša u svibnju, kad nije prevruće, a svjetlost je mlada. Zaključio sam tako nakon mnogobrojnih posjeta Ljubljani, a tako je bilo i u svibnju ove godine. Lijepo. Krajem svibnja lijepa je bila i lipa na Ribjem trgu (ispod).

Ljubljana, Ribji trg, 23. svibnja 2024.

A lijepi su bili i šareni medvjedi ispred slovenskog parlamenta (ispod).

Ljubljana, Trg Republike, pogled prema zgradi Državnog zbora, 31. svibnja 2024.

25: Da je nekadašnji Twitter, sada X, postao platforma na kojoj možeš komotno izjaviti da je cijela rasa ili nacija "zaslužila da bude istrijebljena", a da takve komentare nitko neće ni ukloniti niti ćeš zbog toga imati i najmanju neugodnost.

Znam iz prve ruke da je tako, jer se takvo nešto dogodilo u vezi s jednim komentarom na moj post na X-u (ispod), a znam i da je fenomen posve uobičajen iz iskustava drugih korisnika.

Iako tamo nisam zatvorio račun, na X-u praktički i ne objavljujem zadnja dva mjeseca. Razlog tome nije samo to što je ta platforma postala sredstvo širenja mržnje. Glavni je razlog zapravo taj da su korisnici izgubili kontrolu nad svojim računima. Zahvaljujući Elonu Musku, sad se na vašu objavu može prikačiti najgore od ljudskog roda, silovatelji, zlostavljači, psovači, i pisati ispod nje svašta, čak i ako ih "blokirate". Otvorio sam račun na BlueSky platformi pa ću vidjeti kakva je situacija tamo.

Uvijek treba imati u vidu da kontrolu nad društvenim mrežama imaju njihovi vlasnici, prije svega kroz algoritme koji su podešeni tako da neke sadržaje promoviraju, a neke potiskuju, efektivno ih zakopavajući u bespućima interneta tako da ih nikome na društvenoj mreži ni ne prikažu. Nijedan medij ni način objavljivanja nije "nepristran" i "pravedan" kako neki fantaziraju. Čak i ako imate svoju domenu, kao što je ova moja, s koje čitate ovaj tekst, ni to ne znači mnogo što se tiče te "nepristranosti" i "pravednosti", jer o tome hoće li netko vaš tekst uistinu i pročitati u mnogome odlučuje Google i njegovi algoritmi koji pozicioniraju vaše stranice u rezultatima pretraživanja.

26: Da se društva temelje na autoritetu, a taj odnos moći i lanac uvažavanja funkcionira sasvim dobro i kad oni koje se uvažava nemaju veze s vezom niti išta pod milim bogom razumiju.

Kad, na primjer, pitaš zašto se svakoj četvrtoj godini dodaje jedan dan, i to krajem veljače, ljudi koji su ovjereni za tu rabotu i stekli diplomu te relevantnu specijalizaciju, a imaju i dugo iskustvo i ugled među kolegama, mogli bi ti s prezirom reći da je to posve poznata stvar i da se danas nitko normalan ne pita zašto je svaka četvrta godina prestupna, nego da to svojstvo kalendara uče već i djeca u osnovnoj školi. Pih…

Ako si bezobrazan, pa ih za tjedan opet upitaš nešto tipa, ali zašto baš svake četvrte godine, ili zašto baš na kraju veljače ili takvo nešto, mogli bi se na tebe i naljutiti i objasniti ti da su oni ovjereni da u kalendar dodaju dane te da ti, kao laik, nemaš što tu preispitivati drevnu i odavno odobrenu proceduru. Ti možda i znaš nešto matematike i fizike, ali oni su stekli potrebnu ovjeru i obrazovanje za dodavanje dana u kalendar i tu je tvoje znanje i obrazovanje posve nevažno.

Ono što je važno je autoritet i potvrda te tko se time uopće smije baviti.

Zapravo bi bilo bolje, za tvoj dobar odnos s njima, da to nikad nisi ni upitao.

Moj tata, odgojen i odrastao u socijalističkom sustavu, u kojem su ga dobrano indoktrinirali zamislima o vrijednostima javnih sustava, obrazovanja i hijerarhija, bio bi, na neki gotovo bizaran način, sasvim zadovoljan da ga ubije potpuno neinteligentni, polupismeni liječnik, nesposoban pojmiti elementarnu matematku doziranja, i to samo zato što je liječnik i što je ovlašten da dozira i “liječi”. Iako je moj tata visoko obrazovan i zna matematiku sasvim solidno, nikad mu ne bi palo na pamet da propituje autoritet ljudi koji su postavljeni na mjesta s kojih odlučuju o njegovoj sudbini slijedeći navodno nekakve numeričke tablice i propisane protokole.

27: Da me uz ceste i šume, kraj polja zaraslih u krasoliku i zlatnicu, ponekad progone slike i riječi izrasle iz svjetlosti posebne boje i sjaja, i da naviru i naviru sve dok se ne oblikuju u polužive sjajne kuglice koje spremim u džep i nosim sa sobom pa ih izvadim i potajno i ljubomorno pogledam svaki put kad mi zatreba svjetlosti. A svjetlosti mi sve više treba.

Kroz Turopolje pa Pokuplje, kroz Petrinju pa sve do Une. Uz cestu su svete ptice koje žive na stupovima i tamo podižu mlade, a ljudi ih ne tjeraju i ne diraju nego se raduju zato što su odabrale upravo njihova sela da noći i dane provode na stolpovima, kao sveci stiliti, stolpnici, kao Alimpije i Luka kojima su se najprije smijali, a onda dolazili da ih štuju, da im grade sitne stepenice s rukohvatima i podižu kroviće nad stupovima kako bi ih zaštitili od nemilosrdnog sunca. Klap, klap, klap klepeću kljunovima ptičji sveci dok zabacuju glave i šire krila da zaštite svoje stolpničko potomstvo.

Una kod Kostajnice, 2. srpnja 2022.

28: Da je Jeff Bezos 2018. godine svaki dan u prosjeku zarađivao (možeš misliti kako je "zarađivao") oko 66 milijuna dolara, za što bi kongoanskom djetetu u rudniku kobalta trebalo oko 170000 godina rada.

To je to, i to nam treba – zelena energija, rijetki metali i litijske baterije koje nakon svega četiri godine završavaju na gigantskim smetlištima u siromašnim zemljama, gdje zagađuju zemlju i vodu nakon što su uništile živote onih koji su rudu vadili te obogatile Jeffa Bezosa koji se vozi na jahti od ugljikovih vlakana.

A Elon Musk u jednom je danu, 11. prosinca ove godine, postao bogatiji za 62.8 milijarde dolara. To je skoro tisuću puta više od Bezosovog prosječnog dana u 2018. godini. Time je postao prvi čovjek na svijetu bogatiji od 400 milijardi dolara.

Tehnologija će riješiti sve naše probleme.

Sve se to, doduše, posvuda smatra posve normalnim, zahvaljujući zatupljivanju i indoktrinaciji koje se svakodnevno provode da bi one s dna držali pokornima i glupima. Dvadesetog prosinca je, na primjer, novinar Hrstić s N1 televizije rekao da "pohlepa nije ništa loše ni negativno, nego je to posve normalni pokretač poduzetništva". Mislim da bi bilo pošteno da novinaru Hrstiću ne isplate plaću za prosinac. Kad dođe dan za isplatu plaće, bilo bi sasvim u redu da mu se za takvu mudru misao uruči prazna koverta te da mu se kaže kako je to sasvim normalno i posljedica, sasvim normalne i pozitivne pohlepe vlasnika, koji, umjesto da njemu isplati plaću, štedi za novi Maybach.

O "zelenoj energiji", baterijama, robotaksijima, zelenom zagrebačkom gradonačelniku, zagađenju, a i Mati Rimcu, snimio sam ove godine epizodu podcasta >> "Kako je Mate Rimac predstavio ono nešto" (MP3).

29: Da se u programu stranke Domovinski pokret (DP), koja je ove godine ušla u koaliciju s HDZ-om i u vladu Republike Hrvatske, mogu naći brojne paralele s nacističkom ideologijom.

Beskrajne priče o domoljublju i nacionalnom ponosu uvijek su paravan za nekakvu mržnju. Evo nekoliko odabranih odlomaka iz navedenog programa (DP), u usporedbi s odlomcima iz "Mein Kampfa" (MK).

DP: Kroz obrazovne programe poticati nacionalnu svijest i nacionalni ponos – od, na primjer starog hrvatskog jezika i pisma, i općenito doprinosa Hrvata u kulturi i znanosti pa do tiska inkunabula i drugo.

MK: ... u vezi sa znanstvenim obrazovanjem treba u obzir uzeti sljedeće: i u znanosti, narodna Država mora vidjeti sredstvo za promicanje nacionalnog ponosa. Ne samo svjetska povijest, nego i cijela kulturna povijest mora se poučavati s tog gledišta. Izumitelj se mora pojavljivati ne samo kao veliki izumitelj, nego još i veći zato što je sugrađanin. Divljenje svakom velikom djelu mora se preoblikovati u ponos zbog toga što ga je počinio član vlastite nacije. Od ogromnog broja velikih imena njemačke povijesti treba odabrati one najveće i predstaviti ih omladini tako dojmljivo da postanu stupovi nepokolebljivog nacionalnog osjećaja.

DP: Osnivanje vladinog povjerenstva koje će izvršiti analizu, a onda predložiti mjere kroatizacije programa državne televizije, kao i radija, i svih njihovih programa.

MK: Daleko najveći dio političkog "obrazovanja" [...] djelo je tiska. Tisak je, iznad svega, onaj koji obavlja "posao prosvjetljenja", stvarajući tako neku vrstu škole za odrasle.

MK: Država ima obvezu nadzirati obrazovanje [lakovjernih i priprostih] ljudi da bi spriječila moguće smetnje. Stoga treba posebno pripaziti na tisak, jer je njegov utjecaj na te ljude daleko najjači i najprodorniji.

DP: Mediji, posebno oni u državnom vlasnistvu, u udarnim terminima moraju emitirati programe promocije služenja u Hrvatskoj vojsci [HV] i općenito emisije kojima se iskazuje i dokazuje domoljublje, te prestati demonizirati branitelje HV i kriminalizirati Domovinski rat.

MK: Upravo je našem njemačkom narodu, danas slomljenom, [...] potrebna ona sugestivna snaga koja leži u samopouzdanju. Ali to se samopouzdanje mora u mladom sugrađaninu pobuivati od ranog djetinjstva. Njegovo sveukupno obrazovanje u razvoj mora se usmjeriti ka tome da stekne uvjerenje da je apsolutno superioran drugima. Svojom fizičkom snagom i vještinom mora ponovo zadobiti vjeru u nepobjedivost čitave svoje nacije. Jer ono što je jednom dovelo njemačku vojsku do pobjede bio je zbroj povjerenja koje su pojedinci, svi zajedno, imali u svoje vođe. Pouzdanje u ponovno stjecanje svoje slobode je ono što će obnoviti njemački narod.

Glasačima Domoljubnog pokreta nikad nije dosta svakodnevne mise, popova, zastava, domovinskog rata, vojske, branitelja, domoljublja, oni žele još, jer su domoljublje i kroatizacija rješenje svih naših problema.

Na početku školske 2024. godine, Domovinski pokret tražio je da nastava u školama započinje himnom, a HDZ-ov ministar obrazovanja i znanosti, Radovan Fuchs, izjavio je da "ako netko želi pjevati himnu na početku nastave, može to raditi".

30: Da postoje ljudi koji me i opet sretnu i po deseti put pitaju jesam li završio s kemoterapijama, iako sam im već prvi put razjasnio da se moja bolest smatra neizlječivom, da je autologna transplantacija matičnih stanica bila uglavnom neuspješna i da se rak pokušava održavati pitomim stalnom terapijom koja davi koštanu srž pa dokle bude išlo. Doživotno, tako piše u protokolima. Ili dosmrtno, to bi bila bolja riječ.

Zašto ti ljudi uopće razgovaraju sa mnom? Zašto jednostavno ne klimnu glavom i ne prođu? Ili uopće ne moraju klimnuti glavom, neka samo prođu. Time bi me manje potcijenili u usporedbi s ovime što čine, barem bi iskreno pokazali da im nisam bog zna kako zanimljiv niti ih zanima kako sam ni što će sa mnom biti. To je sasvim u redu. Ovako me gnjave i dave, troše moje vrijeme, potcjenjuju me svojim “zabrinutim” plastičnim licima, koja su namjestili u jedan od onih mehaničkih modova koji se smatraju primjerenim i pristojnim u finom društvu. Smrti, a već dugo ni meni, nije stalo do uglađenog i finog društva i nema plastičnih obzira. Pred njom se sve jasno vidi, otapa i čisti.

Nisam siguran mogu li oni to uopće ikad i spoznati, ili su dosad naprosto bili sretni da ih nije zadesila neka veća nevolja, kladim se ipak na ovo prvo.

31: Da je navodno ”umjerena” ideja o toleranciji (drugih) religija notorna glupost.

Religije i vjerske zajednice su društveno-politički konstrukti koji imaju neopravdano povlašten tretman u političkoj dinamici. Kad oni prijetvorno ponizno “mole Boga” za to da muškarac bude glava kuće i da se žene čedno oblače, ili da nose hidžab, to uopće nije vjerska nego politička stvar. “Vjera” i “religija” služe samo tome da se (grozomornim) političkim stavovima da lažna aura božanskog i da se zauzme teritorij političkog djelovanja koji je nedodirljiv i efektivno izuzet od kritike, a koji se naziva “vjerskom slobodom” ili "identitetom", a svi bi ostali na budalaštine, diskriminaciju, seksizam i netoleranciju, trebali biti tolerantni jer se radi o nekakvoj vjeri. Navodni "identitet" i "vjeroispovijest" smatraju se stvarima o kojima se i ne smije raspravljati, a svaka se kritika proglašava uvredom identitetu.

U isto vrijeme, Katolička crkva izvodi sveučilišne studije koji se priznaju kao posve ravnopravni onima s javnih sveučilišta. Jedanaestog studenog ove godine, Agencija za znanost i visoko obrazovanje izdala je dopusnicu Hrvatskom katoličkom sveučilištu za izvođenje sveučilišnog integriranog prijediplomskog i diplomskog studija Pravo. Uopće ne sumnjam da će se suci, pravnici i odvjetnici koje će studij proizvoditi posve složiti s mojim viđenjem statusa religije, pogotovo katoličke, u sekularnom društvu.

32: Da živimo u vladavini glupih i glupog.

Može biti i da je oduvijek tako, ja imam iskustvo iz prve ruke samo s ovim dobom. Glupost sebe i ne smatra glupom, čemu se nikad ne bismo smjeli čuditi, jer da razumijeva vlastitu glupost i ne bi bila glupa ni naporna. Glupi smatraju da imaju jednako pravo na uvažavanje njihovog stava i misli i opravdavaju to svime i svačime, demokracijom, vjerskom tolerancijom, poviješću, teorijama urote pa i totalitarizmom ljevice.

Svaki glupan danas završi fakultet, doktorira ili postane akademik pa onda zahtijeva da se njegovo mišljenje razmatra s dužnim poštovanjem i da ga se uvažava kao sugovornika, samo zato što je izabran u neko glupo povjerenstvo gdje odlučuje o bodovima za napredovanje nastavnika ili o hrvatskom znanstvenom nazivlju ili o nečemu još besmislenijem od toga zbog čega ga zaustavljaju na cesti i šalju mu e-mailove, zamisli. Navikne se tako na uvažavanje još većih glupana od sebe pa bi htio da ga svi tako uvažavaju, iako o svemu o čemu misli, misli posve plitko i ostaje na samoj površini od koje se imalo jači um odvoji u prvih nekoliko minuta mišljenja. Oni koji ozbiljno misle naprosto nemaju vremena za takve glupane i njihove gluposti, a pogotovo nemaju vremena da uvažavaju činjenice o besmislenim povjerenstvima, vijećima, odborima i uokvirenim diplomama. Život je zato naprosto prekratak.

Ima ih, inače, koji za mene kažu da sve osim sebe smatram glupanima. To je notorna laž. Nikad nisam tvrdio da su svi osim mene glupani. To sam tvrdio samo za glupane.

33: Da životinje ne bismo smjeli nazivati skupnim imenima, misleći da time iskazujemo nešto fundamentalno i istinito o njima.

Naravno, ni pojam "čovjek" ne znači bog zna šta - ima svakakvih ljudi. To što je netko pripadnik ljudskog roda po genetici i što može svoje gene prenijeti dalje, zapravo o njemu ne govori skoro ništa. Jednako vrijedi, naprimjer, i za mačke, koje imaju, doduše, i nekih zajedničkih osobina, pa možda i u nekom "karakternom" smislu, ali svatko tko ih upozna iz bližeg kontakta, dobro zna da se mačke međusobno izrazito razlikuju, da su im karakteri različiti skoro podjednako kao i kod ljudi. Vjerojatno je to donekle istina i za svinje, ali o tome u našoj civilizaciji ne volimo previše razmišljati ni govoriti, zato što bi nam ih bilo teže jesti kad bismo dopustili zamisao da su svinje nešto više od zdravih i sočnih komada mesa, rebarca u pećnici ili možda vratine s roštilja, kako volite.

Načinio sam ove godine nekoliko zabilješki o životinjama, i to o posebnim, "karakternim" životinjama pa je dobra prilika da ih ovdje i objavim.

U kolovozu na Krku, jutrima me budilo mjaukanje, ali prilično čudno, duboko i vrlo monotono, pomalo strojno pa mi je od prvog dana bilo jasno da nije riječ o mački. Kako je u blizini pseća plaža na koju vlasnici već od ranog jutra, s izlaskom sunca dovode pse, mislio sam da taj zvuk proizvodi nekakva igračka za pse koju nose na plažu, iako mi je bilo čudno da netko proizvodi, a pogotovo kupuje igračke za PSE koje MJAUČU - to bi za pse moralo biti prilično stresno.

Jednog sam se jutra, zbog kortikosteroida koje sam popio prethodnog dana, probudio vrlo rano i sjeo na lođu uživajući u laganom vjetriću, poslije niza dana ustajalog i vrelog zraka, i lastavicama koje cvrkuću i klikću, padaju kad skupe krila i bezobzirno preletavaju između stupova lođe, svega koji metar od mene. Na vrhu skromnog bora blizu pseće plaže opazih vranu koja je dugo sjedila na njemu, kao da je nešto čekala. To je bila brbljava vrana i svako bi malo pročavrljala, prilično raznoliko, primijetih tada. Nije uživala veliki ugled u društvu vrana jer bi uzmicala kad bi druga vrana sletjela kraj nje i otjerala je da zauzme istaknuto mjesto. Uzmicala bi s jedne krošnje bora na drugu, sa zelenih na osušene vrhove kojih je tamo bilo puno jer ih je poubijala krčka bura. Kad na plažu počeše pristizati psi i njihovi vlasnici, opet začuh taj čudni zvuk mjaukanja, ali taj put sam mu uspio locirati izvor - proizvodila ga je brbljava vrana, očito s namjerom da izazove pomutnju među PSIMA, i čini mi se da je u tome na neki podli vranski način i uživala, zato što se pokušavala namjestiti što bliže psima, a da opet bude sigurna, jer su ovi dolazili da njuškaju po stijenama kad bi sletjela na stijene kod plaže da je bolje čuju. Kako je vrana svladala mačje glasanje, gdje ga je čula, i kako je naučila da psima smeta te zašto je uživala u iritiranju pasa? Proguglao sam taj dan po internetu i našao da je fenomen vrana koje mjauču zabilježen nekoliko puta, iako je u ovoj mojoj kombinaciji i s razlogom za mjaukanje koji predložih nepoznat.

U tom smo posjetu Krku često ležali na obali, obično pod skromnim borom, koji je davao jedva malo hlada i to samo do podne. Kad bismo ujutro dolazili, do nas su po niskim granama bora doskakivali vrapčići, nadajući se valjda da će užicati kakvu mrvicu. Napisao sam o tome i waku:

Nemaš činiju
kao monah, vrapčiću,
kad prosiš s bora.

Niske su grane, tap tap
al' mi riže nemamo.

A malo prije toga, krajem srpnja, bili smo u slovenskim planinama i uživali u svježem zraku, među kravama i konjima. Kad staneš pored krava i provedeš neko vrijeme s njima, one se na tebe naviknu te ništa od tebe ne očekuju, ni dobro ni loše. Ako si zastao negdje gdje rijetko tko prolazi, možeš dugo i u miru uživati u ljekovitom zvuku otrgnutih svežnjeva vlati trave koje krave marljivo pasu. Griss, grast, grusz, grask, griss, grosk, grrusk.

Svako jutro, još prije sunca, sjedao sam tada za teški drveni stol pred tradicionalnom slovenskom planinskom kućom, i svako bi jutro do mene dolazila ptičica. Nisam prepoznao tu vrstu, bila je sitna poput plavetne sjenice, možda tek malo veća ili barem duguljastija, elegantnija. Uglavnom je siva, s dva-tri rđavo-crvenkasta pera u repu. To je bila uvijek ista ptica, brzo sam upoznao tog lupeža. Uopće se nije glasala, ali bi svaki put testirala moju odlučnost. Prvo bi sletjela na malo krovište ljestava nekadašnjeg sjenika pa bi zurila u mene. Onda bi odlepršala iza mene, frrrrrrrr, podno šume iznad kuće, na put kojim se planinari penju na vrh. Pa bi potom zurila u mene s leđa, vidio bih je kad bih se okrenuo prema njoj. Potom bi se spustila na solarne svjetiljke zabijene u zemlju, a odatle među moje bose noge! Vrag bi se vrtio među mojim stopalima pune tri sekunde tako da sam mogao vrlo dobro osjetiti njena tanka pera pa bi odletjela opet na sjenik, a onda bi sletjela na stol, manje od metar od mene i zurila bi u mene par sekundi pa bi opet odletjela.

To je uvijek bila ISTA ptica. Svaki bi put testirala moju odlučnost da položim pravo na taj stol i tu kuću i jasno bi mi davala do znanja da ja nemam pravo na taj teritorij.

Kasnije sam, zahvaljujući svojoj prijateljici Ljerki, saznao da se ta vrsta zove mrka crvenrepka. To je izrazito teritorijalna vrsta, ali ovaj je ptičji lupež bio posebno bezobrazan pripadnik svoje vrste.

Dvadeset devetog travnja umrla je naša mačka Marta. Napisao sam umrla, zbog svega što sam gore zabilježio. Dugo se, valjda, nosila s nekom bolešću, koju su još prije osam godina veterinari identificirali kao rak pluća, iako mi u to nikad nismo vjerovali, pogotovo što se u njoj vidjelo toliko života, zadovoljstva, i sreće, a i pravog mačjeg lupeštva. U svega mjesec dana, naglo je smršavjela, nije mogla više jesti, iako smo je svakako pokušavali hraniti, ali nije pomagalo. O Marti sam napisao puno pjesama i naslikao je na brojnim akvarelima. Bila je to posebna mačka, posve drukčija od svih mačaka koje znam. Često mislim o njoj i stvarno mi nedostaje. Krajem rujna smo se izležavali skupa na suncu koje je već najavljivalo jesen, a u travnju smo zajedno obilazili trešnje u cvatu. Marta bi poskočila s tla i popela se na jednu od grana, negdje u visini mog lica, da mi pokaže kako je to za nju sitnica. Pitam se kako je doživljavala miris cvata trešnje.

Kakve li sreće, vidjeti mačku kako vreba na svježe pokošenoj livadi. Nasmijem se svaki put kad je vidim krajičkom oka, negdje uz cestu, kad se vraćamo sa skoro napuštenih bregova.

34: Da postoji u nas cijeli kolumnistički i esejistički žanr koji se zove “što bi Tuđman rekao da je živ”. U njemu djeluju oni koji sami nemaju ništa pametno za reći pa smišljaju što bi rekli velikani poput Tuđmana, samo kad bi bili živi. Nešto slično sam primijetio i ranijih godina, ali ove je godine taj žanr bio posebno živahan.

U vezi s tim, ja mislim da bi akademik Tuđman danas, samo da je živ, rekao

Ki bi, da bi!

Desetog kolovoza Milorad Pupovac je pomalo i unaprijedio žanr "Što bi Tuđman kad bi bio živ?", s lagano morbidnim, ali donekle uobičajenim zaokretom - nije "kad bi bio živ", nego kad bi mogao vidjeti iz groba pa da se okrene na drugu stranu.

Jedna od najjadnijih hrvatskih političkih finti je svakako kad navodni progresivci, liberali i ljevičari fantaziraju o tome što bi papa Tuđman odobrio, a što ne.

Trideset prvog srpnja, novinar Ivan Volić (... ma da, Ivan Violić ...) zapisao je:

Da je taj tekstić Matice hrvatske ikad došao u ruke pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, general Tuđman isti bi trenutak razjurio sadašnje vodstvo Matice hrvatske, a zatim bi u raznim javnim istupima autore Zakona o jeziku optužio za nacionalnu veleizdaju. Nažalost, Franjo Tuđman u ovom bi slučaju bio tisuću posto u pravu.

Tuđman bi Plenkoviću, nakon jednog od najbestidnijih poteza, gotovo sigurno rekao: "Srami se, prodao si ideale HDZ-a!".

Kaže Violić, dakle, da je optužiti nekoga za nacionalnu veleizdaju jedna sasvim normalna stvar, koju svakako trebamo podržati kad netko napiše nešto što nam se ne dopada, jer bi i Tuđman tako. Saznali smo, nadalje, da postoje i ideali HDZ-a.

A trećeg svibnja, Bojan Glavašević je u otvorenom pismu upitao Andreja Plenkovića:

Plenkoviću, kako je svaki dan trpjeti poniženjau HDZ-u i pregovarati s ljudima s kojima Tuđman ne bi nikada?

Ovdje je Bojan mislio izgleda na razne ustašoide, ljude čije je stavove često teško razlikovati od onih koje je propagirao ustaški pokret. O tome sam već ranije malo pisao.

Ne treba zaboraviti ni da je upravo sadašnji predsjednik Hrvatske, i kandidat za još jedan mandat, Zoran Milanović, inzistirao da se zagrebački aerodrom nazove po Franji Tuđmanu i zakotrljao tu incijativu.

Zračna luka Dubrovnik
Zračna luka Pula
Zračna luka Zadar
Zračna luka Osijek
Zračna luka Rijeka
Zračna luka Split - od prosinca 2023., Zračna luka "Sveti Jeronim".

Zračna luka "Dr. Franjo Tuđman"

Ne znam zašto se zagrebačka zračna luka ne zove "Akademik Franjo Tuđman", to mi je nekako sočnije.

Ako bismo baš htjeli pogađati što bi pokojni akademik Tuđman rekao samo kad bi bio živ, postoje zapisi iz kojih bismo možda i mogli takvo nešto naslutiti, kad bismo htjeli takvu vrstu argumenata koristiti u nekakvom intelektualnom nadmetanju. Ne znam, doduše, mnogo ljudi kojima bih mogao prodati takve finte.

ŽELJKO RAIĆ: (Hrvatska televizija) Borbu za Hrvatsku, kroz povijest, vodili su ljudi koji su imali različite koncepcije o tome kako bi trebala izgledati hrvatska država. Neki od njih su i svoj život završili u inozemstvu, gdje su i pokopani. Da li je po vašem sudu opravdana zamisao da se u Hrvatsku, njihovi smrtni ostaci, konkretno Bruno Bušić, Vlatko Maček, ali isto tako Josip Broz Tito - da se oni ovdje pokopaju.

FRANJO TUĐMAN: Da. Ne znam zašto ste izostavili i Pavelića. [...]

- odlomak iz zapisnika sa šireg intervjua Predsjednika Republike Hrvatske, dr Franje Tuđmana koji je dao glasilima: "Politički zatvorenik", HTV, HINA, "Večernji list" i "Vjesnik", 20. travnja 1996.

[...] pozivamo hrvatske ljude da se ne osvećuju, da ne uništavaju kuće Srba koji su otišli, jer to je sada hrvatska imovina. (Pljesak.)

Mi moramo smjestiti tih svojih još uvijek 380 tisuća prognanika i izbjeglica, moramo ih smjestiti u domove, kuće i na imanja koja su ostala, koja su na hrvatskoj zemlji i koja su vlasništvo hrvatskog naroda i hrvatske države. (Pljesak.)

- odlomak iz govora Franje Tuđmana u Karlovcu 26. kolovoza 1995.

Danas Lika i ja u njezino ime, u ime Like i u ime čitave Hrvatske upućujem poziv i ličkim i drugim hrvatskim ljudima koji se nalaze na svim kontinentima svijeta od dalekog Čilea, Argentine, pa i Paragvaja u južnoj Americi, od Kanade i Sjedinjenih Američkih Država do Australije i Novog Zelanda, pozivam ih da se vraćaju u slobodnu i demokratsku Hrvatsku. (Pljesak.)

Hrvatski narod će ih dočekati, hrvatski ljudi će ih dočekati raširenih ruku, uzavrela srca, a Hrvatska vlada ima zadaću da organizira i zrakoplovne povratke i povratke brodovima tih ljudi iz najudaljenijih krajeva svijeta koji su bili otjerani iz hrvatske zemlje zato što su htjeli ostati Hrvatima, a što ovdje na svojoj zemlji, što im je to bilo priječeno.

Sada, kad je Hrvatska slobodna mogu se vratiti i mi ćemo im ponuditi i zemlje i imanja i slobodnu zemlju. (Pljesak.)

- odlomak iz govora Franje Tuđmana u Gospiću 26. kolovoza 1995.

Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće. (Pljesak.)

- odlomak iz govora Franje Tuđmana u Kninu 26. kolovoza 1995.

Na kraju svakako treba dodati i već legendarnu izjavu Milana Ivkošića o tome kako bi se "Tuđman zgrozio kad bi znao da bi ga trebao glumiti Kevin Spacey". Popovi straše narod onim što bog misli o njihovim nedjelima, a Ivkošić onim što bi Tuđman mislio da je kojim slučajem živ.

Spomenik Franji Tuđmanu u Ogulinu koji sam fotografirao 11. prosinca 2023.

35: Da je ideja da bi “intelektualci” trebali govoriti protiv rata i ratnih politika te da bi to nešto promijenilo sve smješnija, a i tužnija kako ovo stoljeće odmiče.

Današnji intelektualci, ako takvih uopće više ima, nemaju nikakve težine niti ih tko sluša. Na vlasti su posvuda lopovi i kriminalci, često krajnje priglupi i pod utjecajem drugih kriminalaca, a oni koji im se suprotstavljaju u “demokratskom procesu” i koji imaju nekakve šanse biti izabrani su manje-više isti takvi. Pitanje je i postoje li uopće intelektualci koji bi mogli predstavljati nekakve moralne i intelektualne kvalitete, u ovom vremenu kad ih kupiš za sitnu paru, za članstvo u kakvoj akademiji ili nekakvu nagradu iz ruku Milorada Dodika.

Što je s odgovornošću intelektualaca? [...] Jedan im je izbor da slijede put integriteta, kamo god on vodio. Drugi je ostaviti takve brige po strani, pasivno usvajajući konvencije institucionalizirane u strukturama autoriteta. Zadatak je, dakle, u potonjem slučaju vjerno izvršavati upute onih koji drže uzde moći, biti lojalne i vjerne sluge [...] To je dobar način da se izbjegnu moralne i intelektualne poteškoće izazova te često bolne posljedice pokušaja svijanja moralnog luka svemira prema pravdi.

Noam Chomsky, u novom predgovoru knjizi "Odgovornost intelektualaca" (2017).

Sam je koncept “intelektualca“ potpuno degradiran svim onim psihopatima koje nazivaju intelektualcima i kojima plješću zadnjih desetljeća. Ako ti za kakvu svinjariju danas treba intelektualac, nekoliko njih ćeš začas naći i to za vrlo povoljnu cijenu. Nadalje, nema se više ni kome govoriti. Narod ne voli i ne sluša nikakve “intelektualce” (a, u krajnje perverznom smislu, imaju i pravo) nego slini nad blistavim umovima i novcem robovlasnika jer i sami žele postati robovlasnici s električnim automobilima, jahtama od ugljikovih vlakana i vikendicama s bazenima. Kao intelektualci Elon Musk i Jeff Bezos. Bolji svijet u glavama ljudi ne postoji, ne postoji ni empatija ni suosjećanje sa slabima i onima u nevolji, a ne postoji ni “naš naraštaj” o kojem je fantazirao Camus, postoji samo svjetlucavo smeće ovog svijeta. I ratovi.

Svaki se naraštaj bez sumnje osjeća pozvanim da reformira svijet. Moj zna da ga neće reformirati, ali njegov je zadatak možda i veći. Sastoji se od sprečavanja svijeta da sam sebe uništi. Ovaj je naraštaj nasljednik korumpirane povijesti, u kojoj su pomiješane pale revolucije, poludjela tehnologija, mrtvi bogovi i istrošene ideologije, gdje mediokritetski moćnici mogu uništiti sve, iako više nikoga ni u što ne mogu uvjeriti, gdje se inteligencija degradirala da postane sluškinja mržnje i ugnjetavanja. Polazeći od vlastitih negacija, morao je ponovno uspostaviti, iznutra i izvana, nešto od onoga što čini dostojanstvo života i smrti. U svijetu kojemu prijeti raspad, u kojem bi naši veliki inkvizitori mogli zauvijek uspostaviti kraljevstvo smrti, zna da treba, u suludoj utrci s vremenom, vratiti među narode mir koji nije ropstvo, iznova pomiriti rad i kulturu, i sa svim ljudima ponovno sačiniti Kovčeg Saveza.

- Albert Camus, odlomak iz govora prilikom dodjele Nobelove nagrade (1957)

<< 52 stvari u 2024., prvi dio 52 stvari u 2024., treći dio >>

Zadnji put osvježeno 25. prosinca 2024. godine