52 stvari koje sam naučio u 2020. godini, treći dio (28. prosinca 2020. godine)

36: Da se po biljkama najbolje vidi gdje su nekad živjeli ljudi. Stali smo tako osamnaestog svibnja negdje na Žumberku i nauživali se mirisa jasmina na mjestu gdje su ljudi nekad živjeli, a danas se vidi da su tu bili još jedino po biljkama koje prepoznajemo i za koje sigurno znamo da nisu tamo slučajno. Netko ih je nekad davno njegovao i pazio, a danas su kržljave i bolesne, ali cvjetovi jasmina iz slabih i skoro suhih grmova svejedno mirišu.

37: Da je bit slobodnomislećeg kršćanskog intelektualca da misli u evanđeoskom duhu služenja.

Upravo tako sam čuo na jednoj od brojnih "duhovnih" emisija Hrvatskog radija koje je skoro nemoguće izbjeći čim uključite radio. Posvuda su zadnjih godina nekakvi teolozi, monsinjori, katolički znanstvenici i magistri dogmatike pa čak i hrvatske katoličke feministice. Takvi iskaču sa svake radijske i televizijske stanice, u bilo koje doba dana, čak i u ono posve neprimjereno za vjersku indoktrinaciju. U tim emisijama možete čuti priče o eminentnim kršćanskim intelektualcima npr. o slavnim nadbiskupima epistemolozima, koji su se bavili najtežim pitanjima bitka, biti i bića, naravno uvijek svjesni hrvatskog nacionalnog bića.

Inače, ta ideja o slobodi mišljenja u okviru majčice Crkve mogla bi biti i naš jedinstven doprinos svjetskoj kulturi, ontologiji, a i epidemiologiji. To sam ove godine i spomenuo u >> jednom razgovoru za Novosti:

Početkom devedesetih, kad je ovdje divljao rat i kad se bivša država raspala, mnogi su, rođeni u drugim jugoslavenskim republikama, tražili hrvatsko državljanstvo jer su smatrali da u Hrvatsku nekako i pripadaju, mnogi i nakon desetljeća življenja u njoj. Usvajanju takvih zahtjeva posebno je pomagao katolički krsni list, što se smatralo vrhunaravnim dokazom pripadnosti hrvatskom narodu. Krsni list, na kraju, i danas čini pravog Hrvata kao što je i odavno poznato.

38: Da, kad god je netko težak milijarde dolara, mediji o njemu pišu da dolazi na posao biciklom. Evo nekoliko primjera naslova iz našeg tiska:

• Turski supružnici iza cjepiva stoljeća – imovina im vrijedna milijarde, a na posao dolaze biciklom
• Upravljaju milijunskim i bogatim gradovima, a na posao idu biciklom
• Za razliku od naših političara milijarderi voze skromne aute
• Bandić saudijskom princu: Drago mi je što vozite bicikl i pješačite
• Bill Gates vozio bicikl po Mljetu!
• Osnivač Ikee imao je milijarde, a vozio se gradskim prijevozom
• Lista bogataša koji žive poput običnih smrtnika: Moćni su, zarađuju milijarde, ali nemaju luksuzne automobile, jahte ni vile.
• Žive poput većine običnih ljudi, a ogromne iznose daju u dobrotvorne svrhe. Donosimo neobičnu listu izrazito štedljivih milijardera koji u svijetu izazivaju čuđenje.

39: Da u Hrvatskoj ima ogroman broj znanstvenika koji u svom radu vide boga i da bi se Hrvatska mogla brendirati kao zemlja znanstvenika-svetaca. Moglo bi se reći da sam i to znao prije, ali ove je godine, u teškom pandemijskom vremenu, dokaza za takvu tvrdnju bilo uistinu napretek. "Vrhunski svjetski znanstvenici" govorili su tako npr. da se Trump zarazio koronavirusom jer ga je kaznio bog. A profesor Marušić, kojeg sam već spomenuo u kontekstu šou-programa Hrvatske televizije, ove je godine pisao:

Profesor Marušić se inače bavi imunologijom, što je u pandemiji koronavirusa bila disciplina od koje su mnogi tražili odgovore. Naša najprepoznatljivija i narodu najmilija uzdanica u borbi protiv koronavirusa bila je ipak doktorica Alemka Markotić koja je izrekla o vezi boga, vjere, znanosti, a i koronavirusa neke od najpamtljivijih izjava uopće. Tako je u intervjuu za Hrvatski katolički radio, u listopadu 2019. godine, dakle prije početka epidemije, između ostalog izjavila:

A svakako je zanimljivo bilo pitanje novinara o misi na Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević kojoj je doktorica Markotić ravnateljica:

Zanimljivo je, inače, da za razliku od uspješnog stavljanja kapelice u funkciju, doktorica Markotić i njen tim nisu bili ni blizu tako uspješni kad je u funkciju trebalo staviti uređaj COBAS 6800 za dijagnostiku korona virusa koji navodno može u 24 sata izolirati preko 1500 uzoraka. Nabava tog uređaja bombastično je medijski popraćena u lipnju, a u Klinici se pojavio i premijer Plenković na čije je "urgiranje" uređaj navodno i nabavljen. Usprkos tome, cijelu je jesen taj uređaj stalno štekao, novinari su uredno o tome pitali, a odgovori su bili da za uređaj nema potrebnih reagensa ili nešto u tom stilu, tako da je pacijentima preostalo jedino da se pomole u kapelici Klinike. Pred Klinikom su u ovo pandemijsko doba ponekad satima čekali pacijenti u poznim godinama s upalama pluća, i to u šatoru koji je pred njom bio postavljen, praktički bez grijanja, na temperaturi ispod smrzavanja. Sigurno im je bilo drago da u Klinici imaju barem kapelicu, ako već nema grijalice. Tko bi i pomislio da je ljudima u šatoru, zimi, uopće potrebna grijalica? Za razliku od kapelice. Ništa, uostalom, ne grije kao vjera.

Naši vrhunski svjetski znanstvenici skloni su se zakačiti po raznim linijama, uz naravno, obavezni stakleni smiješak i beskrajno međusobno uvažavanje, ali ako postoji nešto u čemu se skoro svi slažu to je zamisao da između religije i znanosti ne može biti nikakvog sukoba i da sve to treba lijepo izgladiti, pazeći pritom da se kakav biskup ili kardinal slučajno ne uvrijedi. Cijela je ta priča, naravno, pored pukog oportunizma naših znanstvenika i dodatno problematična. Meni je bilo uistinu jadno vidjeti sve one koji se u normalnim okolnostima žestoko odupiru utjecaju Crkve na zdravstvo, koji – u normalnim okolnostima – galame da je spajanje Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta nešto posve skandalozno, ali bezrezervno podržavaju doktoricu Alemku kad kao ravnateljica Klinike potpiše sporazum o suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem (HKS). "Fran Mihaljević" postao je tako nastavna faza za HKSov studij sestrinstva, a doktorica Markotić profesorica na tom studiju. Ali tako je to... U znanosti i doktorici Markotić je ionako tek pola, sve je ostalo na dragom Bogu da nas u ovoj teškoj krizi spasi.

Važno je dodati i da su živa spona Hrvatskog katoličkog sveučilišta i "Frana Mihaljevića" supružnici Marta i Rok Čivljak. Rok je, kao što znamo, zamjenik ravnateljice Markotić, ali i predsjednik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, a njegova supruga Marta je pročelnica odjela za sestrinstvo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

U kontekstu ove pandemije, Hrvatsko katoličko liječničko društvo izdalo je i priopćenje o etičnosti cjepiva za koronavirus. Naravno, kad katoličko liječničko društvo govori o etici to znači da govore o tome u kontekstu onoga što je milo majčici Crkvi. U tom su se priopćenju izvrdali i navrdali, onome tko ne zna čitati mnogo toga nije jasno iako naši ugledni liječnici glume veliku znanstvenost. Što se tiče etičnosti oksfordskog cjepiva, u čijoj su proizvodnji navodno korištene stanične linije dva fetusa (embrija?) pobačena u 1964. i 1970. godini, naši katolički liječnici upućuju na etičko razmatranje, sasvim prigodno, Papinske akademije za život iz 2005. godine u kojem, između ostalog, piše:

A u dokumentima na koje se pozivaju spominje se, naravno, i "kultura smrti". Pa ako ste mislili da je priziv savjesti rezerviran isključivo za pobačaje, prevarili ste se. Bit će divno kad dr. Rok, predsjednik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva bude, kao zamjenik ravnateljice Klinike za infektivne bolesti, provodio kampanju za cijepljenje protiv koronavirusa i kad se pri tome osvrne na kakvu papinsku akademiju.

Nije stav etičnih doktora iz "Frana Mihaljevića" u nas, naravno, ništa novo – Jedan svećenik više vrijedi od 20 liječnika, tako je govorio dr. Milan Kujundžić, donedavni ministar zdravstva i šef svom pomoćniku Viliju Berošu, koji je u međuvremenu postao ministar zdravstva Republike Hrvatske i naša glavna uzdanica u borbi protiv pandemije. A Vili je u svom umnom članku iz siječnja 2019. godine, dok je još bio samo pomoćnik, napisao:

Pomolimo se.

Treba ovdje i spomenuti da su u većem dijelu dosadašnjeg tijeka ove pandemije crkve bile otvorene i uglavnom potpuno izvan epidemiološkog nadzora, a da su to često odobravali i epidemiolozi izbjegavajući izravne odgovore kad bi ih se upozorilo na očigledne kontradikcije u takvom stavu. Kako to crkve mogu raditi, a trgovine ili terase kafića ne mogu? Moglo bi se reći da se tu radi o fenomenu čuda, jer je prostor crkava očito epidemiološki siguran, iako se to (samo naizgled) protivi svim znanstvenim spoznajama! No, kako su i sami naši ugledni liječnici i epidemiolozi koji su odgovorni za ovu krizu često deklarirani i gorljivi vjernici, to zapravo i nije čudo. Tako je doktorica Alemka, na primjedbu novinara da mu nisu jasni epidemiološki kriteriji koji stoje iza odluke da crkve budu otvorene na ponoćku rekla:

A novinaru je kasnije pripomenula i da njemu "uvijek smeta Crkva. I Vukovar vam smeta." Eto ti epidemiologije i medicine! Naravno, uvijek je kod nas tu skrivena neka podrivačka snaga u obliku nekog pijanog profesora marksizma koji želi uništiti domoljube i slobodnu Hrvatsku. Inače, moj je profesor marksizma, na kraju trećeg razreda srednje škole, kad su u Hrvatskoj održani izbori na kojima je pobijedio HDZ, jutro nakon izbora u školu uletio mašući ogromnom zastavom s, naravno, pogrešnim hrvatskim grbom. Eto ti marksizma!

Kod nas je fenomen tzv. "katoličke znanosti", odavno nadišao zdravstvo. Posebno je bolesna situacija u školstvu. U školama je, uz raspela pored grbova, praktički posve uobičajeno da isti profesor na prvom satu predavaje o DNA i proteinima, a na drugom satu požuri da djeci kaže da je sve to dao dragi Bog. To bi se, slijedeći rječnik hrvatskih divnih reformi školstva, zvalo međupredmetnim sadržajem, s obzirom da je vjeronauk posve ravnopravan predmet u našem obrazovanju.

O svemu tome sam ove godine napisao i jednu pjesmu koja još nije bila objavljena na blogu pa je to posebni, pjesnički doprinos ovom pregledu godine:

Prodor je Katoličke crkve u Hrvatsko društvo vrlo temeljit, pa su tako Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu (!) devetog saziva Hrvatskog Sabora donedavno sjedili i

- dr. sc. Željko Tanjić, iz područja znanosti

- dr. sc. Damir Boras, iz područja obrazovanja

i to kao imenovani, vanjski članovi koje angažira Sabor. Iako mnogi misle da Boras i Tanjić dolaze iz "područja znanosti" i "područja obrazovanja" te da su rektori hrvatskih sveučilišta, ovdje svakako treba nadodati da je Tanjić rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta i katolički svećenik (iz područja znanosti), a Boras "papa" (predsjednik Sinodalnog vijeća) Starokatoličke crkve.

Članovi Odbora bili su i Ivan Šipić, diplomirani teolog, te Marko Sladoljev, diplomirani katehet. Član je bio i akademik Željko Reiner, koji je uz to što je akademik i vitez čuvar svetog groba jeruzalemskog.

Tu je i predsjednica Odbora, doktorica Petrijevčanin Vuksanović, poznata najprije kao zastupnica Mosta pa Prgometove Hridi, koja se na kraju, kako je to i uobičajeno među Zorama i Hridima nasukala na HDZ. Predsjednica Petrijevčanin je kod predsjednika Sinoda, Damira Borasa, i doktorirala.

Pomolimo se.

Sav taj utjecaj crkava i religija, a pogotovo Crkve, naravno, treba i zakonski posvetiti. Već sam potrošio previše prostora na ovu zabilješku, a koliko bih ga tek potrošio da pobrojim gdje je sve u zakonima Republike Hrvatske Crkva "posvećena"? Zato ću tek primijetiti da je ove godine u ožujku donesen pravilnik koji se bavi regulacijom rada casina, automata i kladionica. U njemu, između ostalog, piše:

Zašto ne 500 m od odgojno-obrazovnih ustanova i bolnica?

Zašto ne 500 m od odgojno-obrazovnih ustanova i kina?

Zašto ne 500 m od odgojno-obrazovnih ustanova i knjižnica?

Zašto ne 500 m od odgojno-obrazovnih ustanova i trgovina?

Zašto ne 500 m od odgojno-obrazovnih ustanova i tramvajskih stanica?

40: Da su maline koje "sazriju" u studenom vrlo kisele i općenito neugodnog okusa. Uvjerio sam se u to skoro sigurno i ranijih godina, no svake godine me iznova privuku ti plodovi, koji su po veličini donekle slični onima iz srpnja, a ni po boji nisu toliko daleko, iako im je boja definitivno ispranija. No okus im je posve različit. Razlog tome je fotosinteza – za nastanak šećera u plodu potrebno je mnogo sunca, a kako ga u listopadu i studenom baš i nema, to je i plod manje sladak, zapravo posve kiseo.

Sedamnaestog studenog fotografirao sam maline (ispod), a dvije sam od njih i pojeo. Bile su grozne.

41: Da nikad neću slikati kao Zorn. Moglo bi se to shvatiti kao tužan zaključak slikara cvijeća, a moglo bi se shvatiti i kao važnu spoznaju o vremenu i opcijama koje su nam otvorene. Uostalom, što ja sad mogu što nikad neću slikati kao Zorn, pokušat ću naslikati stvari koje me vesele i to što bolje mogu. Što bismo više od toga i mogli u bilo kojem području djelatnosti?

Prošle sam godine u 52 stvari spomenuo Johna Singera Sargenta čijim sam se akvarelima oduševio, a ove godine spominjem Zorna. Postoji dobar razlog za to, ja naime imam poseban folder u koji spremam slike koje su me iz nekog razloga dotaknule, a ove se godine u tom folderu našlo najviše Zorna.

Za Andersa Zorna (1860 - 1920) znam, naravno, već jako dugo jer Zorn ne može promaknuti nikome tko pokušava slikati, čak i ako samo amaterski mrlja po papiru. Kod njega je fascinantno što je bio podjednak majstor i u ulju i u akvarelu, a čak je i u akvarelu postizao nevjerojatnu preciznost koja izgleda posve spontano. Ne znam kako je to radio, ali sam prilično siguran da su mnoge njegove sjajne slike nastale u kratkom vremenu i da ta spontanost nije samo stvar stila i furke.

Osim po slikama u ulju i akvarelu, Zorn je čuven i po gravurama koje su također sjajne i osjeti se na njima ista ona spontanost koja isijava iz potpuno drukčijih tehnika. Ta Zornova "spontanost", što god ona bila, svojstvo je dakle koje nadilazi samu tehniku.

Zornovo se ime u slikarskim krugovima često čuje zbog palete koja je dobila njegovo ime – Zornove palete. Radi se o svega četiri (!) boje i to oker žutoj, ivory crnoj, vermilion ili kadmij crvenoj i titanij bijeloj. Mnoge su (ali ne sve) Zornove slike naslikane miješanjem svega ove četiri boje što je zapravo šokantno - u bojama nema hladnih tonova, pogotovo plavih, a tu ulogu donekle igra ivory crna koja bi se mogla shvatiti kao duboka plava. Zelenkasti se tonovi mogu dobiti miješanjem ivory crne i oker žute. Ipak, Zornove slike naslikane isključivo ovom paletom uvijek isijavaju toplinom jer su pomaknute u taj dio spektra boja (ispod).

Zorn je inače poznat i po ogromnom broju slika lijepih, golih i jedrih Skandinavki koje predstavljaju značajan dio njegovog opusa. Kladim se da se dobro prodavalo pa je majstor slikao.

42: Da tipovi koji odvaljuju na plastificirane svece često tvrde da je ateizam također oblik religije.

To bi mogao biti i stav i našeg predsjednika Zorana Milanovića koji po Hrvatskoj proziva "samodeklarirane ateističke agitatore", što on drži "stupidnim, štetnim pa i nasilnim", iako se navodno i sam deklarira kao nereligiozna osoba. No, naš predsjednik ionako misli svašta, tako mu Bog pomogao, i teško je iz toga što on misli povući bilo kakvu konzistentnu nit. Zanimljivo je ipak da predsjednik ne proziva katoličke agitatore te da ne vidi kapelice po javnim zdravstvenim institucijama, križeve od metar i pol obješene uz vrata školskih učionica i satove vjeronauka usred školske satnice te djecu koja ne žele ići na vjeronauk ali su na to prisiljena zbog epidemioloških razloga, u ova teška i zarazna vremena. Bog će im pomoći valjda, zagovarati bilo što drugo bila bi najgora ateistička agitacija.

43: Da postoje Mertonove norme. Lako je moguće da sam to znao i ranije, jer smo na studiju imali predmet koji se zvao Sociologija znanosti. Moram ipak pridodati da nikoga koga se ja sjećam iz svoje generacije taj predmet nije nimalo zanimao, što nije ni čudno jer smo većinom bili zadivljeni prirodnim zakonitostima, matematikom i mjerenjima, a nikakve sociologije nas nisu zanimale. Kad sad gledam unatrag, bude mi zbog toga svega žao, ali treba reći da ni tip koji je predavao nije davao mnogo sebe u to, tako da smo sociologiju znanosti i znanstvenu sociologiju otkrivali uglavnom na svojim leđima kad smo se počeli stvarno baviti znanošću, neki uspješnije, a neki manje uspješno. I što se tiče znanosti i što se tiče sociologije. Temeljita naivnost vrlo često karakterizira prirodne znanstvenike koji teško razumijevaju društveni kontekst i značaj svog djelovanja pa često upravo oni najgori među njima, koji osjećaju sociologiju "u kičmi", čak i ako ne znaju ništa o teorijskim postavkama, zapravo definiraju cijele grane znanosti i vješto usmjeravaju protok financija.

Što se mene tiče, ja sam polako otkrivao koliko znanost uistinu jest definirana sociologijom i koliko sama proizvodi svoju sociologiju i svoje odnose moći, koji često nemaju nikakve veze s onim "idealnim" što bi znanost valjda trebala biti. E pa, upravo to "idealno" u znanosti Merton pokušava definirati u svom kratkom eseju i tvrdi da se ono može svesti na četiri norme koje zapravo definiraju etos znanosti. Te su norme neka vrsta preduvjeta da bi znanost obavljala svoju društvenu ulogu, no odlaze i dublje od toga – u samu definiciju onoga što znanost jest. Mertonove norme su:

1. Komunalnost (ili „akademski komunizam“) – rezultati znanstvenih istraživanja moraju biti opće dobro ili barem dobro sveukupne akademske zajednice.

2. Univerzalnost – svako znanstveno dostignuće je nužno neovisno o rasi, naciji, spolu ili bilo čemu što bi kategoriziralo znanstvenika u neku od podkategorija ljudske vrste.

3. Nepristranost – nepostojanje sukoba interesa (disinterestedness u originalu) te bilo kakve financijske ili emocionalne vezanosti uz istraživanje, odn. potrage za vlastitim interesom u samoj znanosti.

4. Organizirani skepticizam – u svaki znanstveni zaključak i doseg mora se sumnjati, a ta se sumnja smanjuje kako se gomilaju dokazi u korist zaključka. Merton ovdje stavlja naglasak na organizaciju, odn. iznosi ideju da se od znanosti očekuje da stalno propituje samu sebe na organizirane načine, ali i kroz znanstvene organizacije, odn. sveučilišta, institute pa i (znanstvenu) industriju.

Posve je lako pokazati da su sve četiri Mertonove norme temeljito urušene i da ne karakteriziraju današnju znanost, kao što je vjerojatno nikad i nisu karakterizirale. Pogotovo bi se mnogo toga moglo reći o "nepristranosti", koja tipično nije svojstvo pojedinih istraživača koje u istraživanju često vode egoizam, narcisoidnost, grandomanija, ili barem neumjereno natjecateljski duh – o ovome je napisano mnogo teksta, a dio te literature pokazuje da su norme koje vrijede u znanstvenom istraživanju zapravo potpuna suprotnost Mertonovim normama. Moji su me internetski prijatelji uputili na tu literaturu (npr. Ian I. Mitroff, Norms and Counter-norms in a Select Group of the Apollo Moon Scientists: A Case Study of the Ambivalence of Scientists, American Sociological Review 4, 579 (1974)) i na kontranorme koje mnogo bolje vrijede u znanstvenoj praksi: individualizam, partikularizam, sebičnost i organizirani dogmatizam.

Mnogo bi se toga moglo reći i u kontekstu ove pandemijske situacije gdje je puno onoga gadnog u znanosti isplivalo na površinu, i ja sam i počeo pisati jedan takav tekst od kojeg sam na kraju odustao. Smiješno mi je i jadno zapravo bilo čitati Mertonov idealistički esej o etičkom utemeljenju znanosti.

Jadno je bilo i 1942. godine kad je njegov esej i nastao i kad Amerika pokreće ogromni tajni Manhattan projekt koji će stvoriti nuklearnu bombu i uzrokovati groznu smrt stotina tisuća Japanaca.

Jadno je bilo čitati ga i nakon rata, kad Amerikanci dovode von Brauna i više od 1500 njemačkih znanstvenika, dobrim dijelom nacista izravno odgovornih za robovski rad Židova i "nižih rasa". Takvi su izgradili američki ponos – svemirski program – te se i danas smatraju herojima američke znanosti i ekonomije.

Jadno je bilo čitati ga kad se Amerikanci i Sovjeti natječu u tome tko će zgrabiti podatke dobivene iz neljudskih "medicinskih" eksperimenata na ljudima koje su provodili nacistički i japanski znanstvenici - za takve su se podatke sklapali dogovori o oprostu od progona zbog ratnih zločina, a u tome su i te kako pomagali američki znanstvenici. I danas medicinski atlasi sadrže podatke iz takvih grozota.

Jadno je čitati Mertona u svjetlu Tuskegee studije provođene punih 40 godina, između 1932. i 1972. godine u kojoj su znanstvenici (...) nadgledali posljedice sifilisa na organizam zaraženih i to na uzorku sastavljenom isključivo od siromašnih crnaca, nadničara. Pa iako je lijek za sifilis bio dobro poznat (penicilin), studija se nastavljala dok su se zaraženi deformirali, umirali i svoju bolest prenosili na druge jer im nije ni rečeno što im je niti su od toga liječeni.

Jadno je čitati o tome u svjetlu svih prevara, krađe podataka i uzoraka, borbi za patente, bolesnika od AIDSa koji čekaju da se sve znanstvene hijene nahrane kroz patentne postotke prije nego što oni dobiju test i lijek.

Jadno je čitati o tome i danas, u vremenu pandemije, kad se znanstveni "ugled" prodaje i iznajmljuje za koji milijun stečen u prodaji lijeka koji ne radi i koji može nanijeti samo štetu onima koji ga koriste, kad nobelovci prodaju čudotvorne praške od kojih ćete biti vječno mladi i voze bijesne automobile s registracijama na kojima piše Nobel.

I nisam ni blizu nabrojao sve. Zapravo ni ne mogu nabrojati sve, već je ono o čemu sam počeo pisati predugo i premučno za moj temperament. Trebalo bi sjesti i napisati cijelu jednu alternativnu i točniju povijest znanosti, bez sveg tog ukrašavanja i veličanja naših heroja od kojih su mnogi bili pravi gadovi, uključujući i mnoge od onih koji uistinu jesu bili inspirativni što se tiče znanstvenog uvida u svijet. A što se tiče organiziranog skepticizma, čini se da, paradoksalno, snaga skepticizma često slabi kad se dobro organizira. Uostalom, to znamo iz organiziranih religija, gdje dobra organizacija otupljuje oštricu skepticizma i čini ga skoro nemogućim u situacijama sinkroniziranog mantranja i klanjanja ustanovljenoj hijerarhiji. Radi se o sociologiji otupljivanja skepticizma.

- iz podcasta Pandemic Fat Cats, CITED; dio razgovora Gordona Katica i Sergia Sismonda, autora knjige Ghost-Managed Medicine, moja transkripcija i prijevod s engleskog.

44: Da je proljetni drijemovac (Leucojum vernum) bliski rođak visibabe, što se vidi i po lišću i po cvijetu. To je jedna od proljetnica koja ljudima često promakne, iako je vrlo lijepa. Ove ga se godine moglo naći u cvatu početkom ožujka, a ja sam jednog naslikao devetog ožujka (ispod).

Zanimljivo je da neki cvjetovi na završecima latica imaju posve žute točkice, a na drugima su zelenkaste.

45: Da postoji nešto što se zove pravi katolički muškarac.

U Zagrebu se, naime, šestog travnja u crkvi Svete mati slobode na Jarunu održala konferencija katoličkih muškaraca. Prema zapisima iz medija, konferencija se sastojala od "predavanja, molitve krunice i svete mise". Na predavanjima su se mogle naučiti četiri karakteristike pravog katoličkog muškarca: "1. Svaki muškarac je u širem smislu svećenik, 2. Muškarac je gospodar-kralj, 3. Muškarac je prorok, 4. Muškarac je stvoren za zaručništvo" te da je "Isus bio pravi muškarac". Također je istaknuto da su "feminizam, marksizam, seksualna revolucija, rodna ideologija… stvorili muškarce koji su izgubljeni, cmizdravi, feminizirani, neodlučni".

Jedan od svećenika koji je organizirao konferenciju i koji je, pretpostavljam, pravi katolički muškarac – don Stojić – objavio je nedavno i knjigu sličnu onoj Tisuću zašto i tisuću zato, ali su pitanja koja njega zanimaju ipak ponešto specifična. Na primjer:

- Kako razumjeti anđeoske korove?

- Kamo idu anđeli nakon naše smrti?

- Zašto se u Bibliji toliko često spominju bubrezi?

- Moj zaručnik i nije neki vjernik. Trebam li se udati za njega?

- Što ako svećenik ima dijete?

- Na temelju čega znamo da sveci mole za nas i zagovaraju nas u nebu?

- Je li opravdano da svećenici imaju bolje modele automobila?

- Smije li katolik slušati protestantsku glazbu?

- Zašto je samozadovoljavanje kod žena grijeh?

- Nakon petog djeteta odlučila sam se na spiralu. Smijem li primati sakramente?

Pa iako su me ova pitanja navela da se duboko zamislim, ne bi se moglo reći da sam iz svega toga ja naučio nešto što nisam ranije znao, no istina je da sam donekle bio nadahnut idejom ove konferencije pa sam nekoliko dana razmišljao o tome da bi trebalo osnovati Hrvatsko društvo katoličkih fizičara, ili Društvo muških hrvatskih fizičara katolika, nešto u tom stilu. Na kraju sam odustao od te ideje jer sam se sjetio da takva društva kod nas već postoje pa je samo pitanje vremena kad će netko poduzetniji od mene osnovati i ovo o kojem sam ja razmišljao. Na kraju, ima onih kojima osnivanje takvih društava svakako pristaje više nego meni. Tako je novi dekan zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, prof. dr. sc. Planinić, "rekao da podupire nastojanja oko pomirenja evolucije i vjere, osobito pristup koji se unutar tih nastojanja služi kvantnom fizikom. 'Vjera i znanost nisu u sukobu, nego u skladu, a mogu se mimoilaziti za one koji vjeruju da Stvoritelja nema', kazao je Planinić te na pitanje zašto smo ovdje odgovorio da je to 'zato što nas je Bog stvorio'."

Na ovo možemo reći samo jedan izvrsni i kvantni "Amen!". Planinić je inače fizičar i izvrsni CERNovac.

- Hrvatsko katoličko liječničko društvo

- Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika

- Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara

- Hrvatsko društvo katoličkih novinara

- Hrvatsko katoličko pogrebno društvo

- Društvo hrvatskih katoličkih muževa

U ovoj su pandemiji umni liječnici s Hrvatskog katoličkog sveučilišta i iz Hrvatskog katoličkog liječničkog društva davali silno znanstvena mišljenja o etičnosti cijepljenja, embrijima, fetusima, staničnim linijama and all that. Treba ipak uvijek imati u vidu da odmah do tih liječnika stoji don Stojić sa svojom korisnom knjigom i paralelnim odgovorima na pitanja koja biste još mogli imati. Na primjer "Nakon petog djeteta odlučila sam se na spiralu. Smijem li primati sakramente?" ili "Zašto je samozadovoljavanje kod žena grijeh?" Toliko o katoličkim fizičarima, katoličkim liječnicima i pravim katoličkim muškarcima.

46: Da su Trumpovi glasači slika i prilika današnjih glasača desnice posvuda u svijetu. Možeš im pričati na primjer da im smanjuju tlak vode, ugrađuju prigušnice (zamisli, PRIGUŠNICE!) u vodokotliće, onemogućavaju ih da pošteno povuku vodu na svoj drek i oni će urlati, odobravati i u svemu tome vidjeti soroševsko-komunističku zavjeru. O migrantima čak uopće nije ni potrebno govoriti.

- moj prijevod dijelova govora Donalda Trumpa, predsjednika SADa, na skupu u Milwaukeeju, 15. siječnja 2020. godine.

47: Da je vrlo uobičajena taktika onih pri moći i na vlasti proglasiti vas isključivo odgovornim za sve što vam se dogodilo. Mi, ako niste znali, živimo u najboljem i najpravednijem od svih svjetova u kojem je sasvim pravedno da su oni koji imaju novac i moć na vlasti i pri moći, a da su oni koji ih nemaju na dnu, gladni i bolesni, i da su upravo to manje-više i zaslužili. To je zapravo ono što oni pri moći uglavnom iskreno misle, dok mračne sile koje ugrađuju prigušnice u vodokotliće spominju tek kad treba osvojiti odobravanje i glasove onih ispod njih. Ti ispod njih su nažalost spremni povjerovati u kojekakve zavjere prije nego što shvate da zavjera uglavnom nema osim, naravno, one da jedni uzimaju što više mogu na račun onih drugih te rade sve da tako i ostane.

Sve je to bilo posebno zanimljivo u ovo pandemijsko vrijeme kad su nam s televizije i vlast i državotvorni epidemiolozi stalno govorili da smo mi krivi za rasplamsavanje epidemije, da je sve u našim rukama i da nikakve mjere i kazne, odluke i planovi ne mogu nadići neodgovornost građana. Vi odlučujete o svojoj sudbini! Uhhhh!

Takve se sjajne stručne i znanstvene ideje naših dobrih doktora vrlo lijepo pretvore u svakodnevnu kapitalističku praksu. Tako je neki poduzetnik Đuro u emisiji uživo Hrvatske televizije izjavio da skida 10% s plaće radnicima koji se zaraze jer smatra "da je to plod neozbiljnosti, neodgovornog ponašanja. Ako čovjek ide iz radnog mjesta prema kući, ako ide od kafića do kafića, ako prouzrokuje sam taj dio nezdravog života, onda mora snositi jedan dio odgovornosti." Ova je ideja o tome da postoje načini da u svijetu "uspijemo" (ostanemo zdravi), a da smo za vlastiti "neuspjeh" (da obolimo) sami krivi, strogo govoreći ista ona ideja koju su nam u Hrvatskoj servirali od devedesetih do danas, kad su nam objašnjavali da smo za svoj neuspjeh, otkaz na poslu, skromnu plaću, zapravo sami krivi i da je u novom demokratskom i kapitalističkom svijetu sve tu, nama na dohvat ruke, ali da se naprosto ne ponašamo kao uspješni ljudi. Sami smo sebi krivi. Nema sustav ništa s tim, ni liječnici, ni Stožer, ni javno zdravstvo, ni ekonomska nejednakost, ni lopovi, ni banke. I da smo se samo još malo potrudili mogli smo biti svjetski prvaci u nogometu, kao što i priliči Hrvatima.

Siguran sam ipak da Đuri svekolika hrvatska javnost kliče i odobrava tu njegovu konkretizaciju hrvatske epidemiološke mudrosti.

48: Da su u Francovoj fašističkoj Španjolskoj, žene za preljub mogle biti osuđene na zatvor u trajanju do dvije godine. U posebnim slučajevima kazna je mogla trajati i do 6 godina, a uključivala je i gubitak skrbništva nad djecom. Kazna za muževe preljubnike praktički se nije prakticirala, a tek se spominjala u slučajevima koji bi izazivali tešku javnu sablazan, npr. situacije u kojima je muž ljubavnicu dovodio u kućanstvo.

Zakon je efektivno legalizirao tzv. ubojstvo zbog povrede "časti", u slučajevima kad bi muž uhvatio ženu u seksualnom činu preljuba. Kaznene posljedice za ubojstvo ili teško ozljeđivanje žene bile su minimalne – protjerivanje na udaljenost od 25 km od mjesta zločina na neko vrijeme.

Navedena zakonska regulacija preljuba vrijedila je od 1944. do 1975. godine, a ona o ubojstvu zbog "časti" od 1944. do 1963. godine.

Generalisimus Franco deklarirao se kao veliki zaštitnik Katoličke crkve i križar u borbi protiv komunista. Od Crkve je imao i veliku potporu i iskreno savezništvo. Odgovoran je za smrt stotina tisuća ljudi.

49: Da se hrvatska politika kreće čudnim bespućima. OK, i to znam već dugo, zato sam i napisao ovo "bespuća", a već sam i ranije zapisao nešto o sastavu novog Sabora, no ima u svim tim bespućima zagarantiranog i trulog kontinuiteta koji nadilazi samu politiku. Cijelu ovu godinu imamo novog predsjednika koji se nalupetao svega i svačega, teško bi bilo i pokriti što je svašta izgovorio. Pitanje je i ima li uopće smisla podsjećati na sve te budalaštine, no možda i ima? Uostalom, iako mnogi pokušavamo živjeti udaljeni od gluposti i izgraditi svoj stav i život tako da ne ovisi o trivijalnostima, na kraju moramo živjeti i s onima koji sve to smrtno ozbiljno shvaćaju, a pod utjecajem svega toga i glasaju na izborima. Htjeli, ne htjeli, dakle, iz svega toga se ne možemo do kraja izolirati, a možda ne bi bilo ni dobro? Radi se, kao i obično, o pitanju granica i nekakve umjerenosti u svemu tome.

Naš je novi predsjednik ove godine po Hrvatskoj prokazivao "ateističke agitatore", dok je na katoličke agitatore bio uglavnom slijep, usprkos raspelima u učionicama, katoličkim liječnicima koji ne obavljaju pobačaje zbog priziva savjesti, vjeroučitelja u školama koji djeci prenose poruke neraspadnutih svetaca i svega ostalog što lijepo piše u Vatikanskim ugovorima. A devetog studenog, komentirajući rezultate američkih izbora je izjavio: "Da Hrvat ili Hrvatica pored Bidena može biti za Trumpa, to ne mogu shvatiti”. Ja sam iz toga zaključio Milanović valjda smatra da te činjenica da si Hrvat predodređuje da misliš na određeni način. Slično je smatrao i Milošević. No njemu svi Hrvati ipak nisu isti. Tako je razlikovao one iz "Vukovine i Špičkovine" od onih iz velegrada, a ove špičkovinske provenijencije je prozivao s podsmijehom još dok je bio premijer. Ove su mu godine pak predmet sprdnje bili oni "koji se oblače kao da idu na teferič na Ilidži", zatim "komunisti iz Gradačca" (ja sam, inače, o jednom komunistu iz Gradačca, ima tome već više od pet godina, >> napisao i kratki tekst), te općenito, oni iz raznih "čaršija" među koje spadaju i Beograd i Sarajevo, ako sam dobro razumio.

Predsjednik se također silno trudio da svima objasni kakvu je sjajnu karijeru imao i ima te da svima pokaže širinu svog obrazovanja i poznavanja svijeta. To je uglavnom bilo prilično jadno. Ja sam tako opazio da naš predsjednik skoro sigurno nije čuo za Caravaggia. Zaključio sam to iz njegovog govora 22. listopada u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, na otvaranju Salona mladih. Tada je izjavio:

Teško je reći, ako je to uopće moguće, koji je politički profil Milanovića. Mnogi misle da je on kao neki socijal-demokrat, što je oznaka koja u Hrvatskoj već dugo ima samo reklamno značenje, bez ikakvog stvarnog sadržaja. Mnogi, posve naivno, misle i da je Milanović neka brana od radikalne desnice, iako je Milanović po onome što zastupa zapravo često na ideološkoj liniji raznih Orbana i Trumpova i onoga čemu se u nas tepa terminom "suverenizam", u što obično spada i Franjo Tuđman.

On je pak za sebe svašta govorio, uključujući i to da je "liberalni kalvinist". Tu ću otprilike stati, trebalo bi to biti dosta svakome da shvati u čemu je stvar. Mene je sve to potaknulo i na Photoshop kreaciju, što je igrarija kojom se rijetko bavim, ali sam se ove godine ipak na nju odlučio da ilustriram hrvatski predsjednički kontinuitet, od bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović do sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića (ispod). Bivša predsjednica i sadašnji predsjednik, a i premijer Plenković i jesu tu negdje po godinama, a bili su i kolege prije dvadesetak godina, dok su još bili mladi lavovi hrvatske diplomacije, savjetnici pri hrvatskim misijama, u uredima zamjenika ministara i načelnici odjela.

Tako to ide, od izbora do izbora, kroz bespuća povijesne zbiljnosti. Uvijek isto.

50: Da se ljudi, i dan danas, boje ognja paklenskog.

Raspitivao sam se ove godine tu i tamo, svakako nedovoljno sustavno, o pogrebima u bivšoj Jugoslaviji (ah, kako tipično moja tema) te sam se iznenadio saznavši da je čak i u bivšoj državi bio relativno mali broj ateističkih pogreba, tj. onih na kojima nije bilo svećenika neke vrste. Pa iako su komunisti religiju smatrali "opijumom za narod", mnogi su se i od njih, pogotovo u manjim sredinama pokapali u skladu s vjerskom tradicijom. Ljudi se, naravno, boje smrti i nebitka, često se predomisle pred sam kraj života, a dogodi se i da obitelji ateistu organiziraju vjerski pokop iako znaju da bi on žestoko bio protiv toga. To je uistinu jadno, a i ja sam bio na jednom takvom pogrebu o kojem sam >> napisao i pjesmu. Što se tiče tih pogreba, inače, crkve su tu zauzele svoju nišu – tko god da umre one već pošalju nekoga tko pročita nekoliko prigodnih odlomaka iz koje već svete knjige treba, svi zajedno nešto promrmljaju, pomole se, bace zemlju i to je to. Postoji dobro definiran protokol koji uopće ne ovisi o onome koji je umro već je primjenjiv na bilo kojeg vjernika, a za obavljanje procedure postoje djelatnici koji su za to specijalizirani. Kad umre neki ateist, šta ćeš s njim? Tko će mu održati govor, a da to liči na nešto, da ima u tome neke snage i nadahnuća, utjehe za njegove bližnje? Treba o pokojniku reći nešto konkretno, a i lijepo, treba o njemu nešto znati. Crkve tisućama godina razrađuju procedure i formulirale su prilično jasan recept koji uopće ne ovisi o tome tko je pokojnik i kako je živio, a ateisti svaki put moraju iznova smišljati što će i kako će.

O vjernicima možda nije ni potrebno govoriti – oni se uistinu u ogromnoj većini boje ognja paklenskog, štogod da eteričnog napričali o svom vjerskom opredjeljenju. Psihološka podloga religije je tjeskobni strah od nepoznate budućnosti – to svakako zvuči kao nešto što bi izrekao Hume. U tom smislu možda bi trebalo više vrednovati dobrotu onih koji se ne boje ognja paklenskog jer oni nisu dobri zbog straha, nego zato što žele biti dobri bez obzira na kaznu ili nagradu u koje ne vjeruju?

Također, često mi se ove godine događalo da ljudi zatraže prijateljstvo na Facebooku, ja to odobrim, oni mi budu prijatelji pet dana pa brzo pobjegnu kad vide o čemu pišem.

Zaključio sam da je to zato što se boje ognja paklenskog.

51: Da ljudi vole čitati lijepe priče, recimo o velikim uspjesima naših znanstvenika ili liječnika, o mladim poduzetnicima koji su najbolji u svijetu ili o divnom prijateljstvu među našim ljudima svjetskog glasa. Tako nešto. Velika većina to odobrava i uopće i ne pomišljaju da je nešto od toga laž. Zapravo mrze one koji im ukazuju da je nešto od toga laž, onoga tko im ukaže da su osmijesi plastični, a njihovi heroji psihopati, zlostavljači ili sadisti. Da je cijela društvena situacija zapravo opasna i to zato što slave tipove koji su očiti bolesnici i prevaranti. Ljudi naprosto ne žele slušati takve priče, to ih uznemiruje i mnogo više vole bajke. To je i razlog zbog kojeg su psihopati i prevaranti toliko uspješni – znaju da ljudi traže laži i lijepe priče, plastične osmijehe i optimizam. Pa im svako malo uvale neku Ponzijevu shemu, svakih par godina ispočetka i tako stoljećima. Postoji u svemu tome i element nekakvog suludog mazohizma, nekakva neosviještena potreba ljudi da uzdižu upravo one koji ih gaze, da veličaju one koji na njihov račun dobro žive. A usput im zavide i žele biti upravo kao i oni, da i oni imaju one koji će ih uzdizati dok ih oni gaze. Takav će biti taj bolji svijet koji sanjaju. Ne radi se tu, dakle, o tome da ljudi uistinu vole te "lijepe" priče, radi se o nekakvog bolesnoj vrsti "ljubavi".

Neki od tih prevaranata i psihopata kojima ljudi kliču budu i razotkriveni, ali ljudi to razotkrivanje zapravo ne žele pamtiti, ne žele se sjećati svoje sljepoće i gluposti i žele opet vjerovati u bolesne bajke. Samo ovaj put one prave, istinite! Bolji svijet, naime, mora negdje postojati, i sigurno je tu negdje, blizu. I upravo takav blentavi stav im onemogućuje da počiste sav onaj drek u kojem plivaju, jer oni stalno fantaziraju o nekom boljem, a zapravo groznom svijetu, koji je tu, evo svaki čas, možda su već u njega i zakoračili, i mrze svakoga tko im kaže da plivaju u govnima i da su im zamisli o svijetu, i ovom ovdje i onom koji sanjaju, totalno sulude.

52: Da je svake godine sve manje snijega. Mi smo ga ove godine pokušavali uloviti kad god je bilo kakve prilike, ali sve je to bilo slabašno. A snijeg je nekako potreban da bi se godini prepoznao kraj i da bi opet krenula ispočetka. Svega je bilo ove godine, potresa, bolesti i svakakve gadosti, ali snijega skoro nikako. Evo stoga ovdje tek dijela tog bijelog blaga koje smo skupili u ovaj tanahni kraj nikakve godine.

Dvadeset drugog studenog u Mrkoplju (ispod). Bilo je hladno, ali snijega je bilo malo i već se skoro posve otopio.

U šumi nad Begovim Razdoljem (ispod) vjetrić je otresao snijeg s krošanja smreka, a ti eterični komadići vode, negdje između krutine i tekućine svjetlucali su kao dijamanti.

Dvadeset devetog studenog u Kotarima, nad crkvom svetog Leonarda (ispod). To i nije bio pravi snijeg, više mraz koji se smrznuo pod vrhom Plešivice.

Četvrtog prosinca pred Marijom Magdalenom (ispod). >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

Dvadeset šestog prosinca kod Pokleka na Žumberku (ispod). Ispod 500 m nadmorske visine nitko ne bi ni pomislio da je Budinjak posve bijel.

A ovako je nekako o jednoj davnoj zimi i snijegu zborio moj kolega Robi s instituta koji je sa završetkom ove godine otišao u mirovinu:

Sretna nam Nova godina.

Zadnji put osvježeno 28. prosinca 2020. godine