52 stvari koje sam naučio u 2023. godini, treći dio (31. prosinca 2023. godine)

36: Da neki misle da "[Antonio] Šiber i „šiberi“ nisu slučajnost, niti incident, to je u Hrvatskoj postala legalna društvena pojava izrazito zabrinjavajućih razmjera, koja bi uz sve drugo, mogla poslužiti i kao nevjerojatan izvor psihologijskih pa i psihijatrijskih analiza."

Tako je, između ostalog, o Šiberu i "šiberima" pisao Marko Ljubić, kojeg ponegdje zovu političkim komentatorom, iako je vjerojatno poznatiji kao urednik i voditelj čudnovatih emisija u koje poziva još čudnovatije goste da, ispod ekrana na kojem se vijori hrvatska zastava, pričaju o tome što je pravo domoljublje i tko su pravi domoljubi. Taj je Ljubić ove godine postao i malo šire poznat jer se saznalo da je upravo on dogovarao kontakte između Jurice Lovrinčevića, donedavnog savjetnika donedavnog ministra gospodarstva Filipovića, i novinara televizije na kojoj je radio. Lovrinčević je tome novinaru — Marinu Vlahoviću — čini se nudio javni novac iz ministarstva u kojem je savjetovao, za reklamu javnih tvrtki koje kao ministrov savjetnik "kontrolira", a da mu ovaj poslije sredi vraćanje pola uplaćenog iznosa. Moglo bi, znači, biti da je tu riječ o onome uobičajenom načinu poslovanja najkvalitetnijih poduzetnika kod nas - sklopi se nekakav ugovor, isplati se javna lova, a onda se pola naknadno vrati u privatni džep onoga tko je bio na poziciji da tu javnu lovu iz državnih i javnih poduzeća "kontrolira", odn. usmjeri gdje treba. Oni koji su kao primatelji sudjelovali u tom protoku novca također dobiju svoj dio kolača i svi sretni i poduzetni. Evo što je, između ostalog, izrečeno u snimkama razgovora kojih su se dočepali neki treći novinari:

Ovu je dvojicu, novinara Vlahovića i savjetnika ministra gospodarstva i održivog razvoja Davora Filipovića, inače izv. prof. dr. sc. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, spojio dakle upravo domoljubni novinar Ljubić. Vlahović je kod Ljubića mjesecima gostovao u njegovim emisijama, a njih su dvojica navodno razotkrivali najmračnije tajne hrvatske politike, zakulisne igre i strašne urote i korupciju, u emisiji prigodnog naziva "Kreatori istine".

Kažu oni koji poznaju novinarske i medijske dealove s političarima i ministarstvima i da se taj Ljubić također spominje u snimljenim razgovorima i to pod kodnim imenom "Marko":

Eto. Antonio Šiber je psihijatrijski slučaj, a Marko Ljubić, kažu pod kodnim imenom "Marko koji pola pije pola šarcu daje", je veliki hrvatski domoljub. Marko je Šiberu i "šiberima", naime, svojedobno zamjerio što su nedomoljubni zombiji, što napadaju Majčicu Crkvu i ostale hrvatske svetinje te zagađuju javni prostor svojim skandaloznim nastupima koje netko skandalozno dopušta. Evo kako je o Šiberu, između ostalog, pisao "Marko", na najdomoljubnijim portalima:

Bilo je to prije 7-8 godina, u doba kad je Marka očito posebno smetalo što su me na javnu televiziju zvali da svakog petka na Trećem programu govorim pomalo o tjednim aktualnostima, iako sam ih ja kad god sam mogao u širokom luku izbjegavao i uglavnom sam želio govoriti o ljepšim stvarima, o haiku poeziji i slikarstvu, o Leonardu, o životu na Marsu, o fizici i cvijeću, o jeziku i prevoditeljstvu i slično. No, i to je Ljubiću bilo previše, premda sam se ja, uistinu i kunem se, suzdržavao koliko sam god mogao od govora o domovini i Crkvi i svemu onome za što Ljubić tvrdi da mu je sveto. Uostalom, o tome je uglavnom tupio Nino Raspudić koji je također bio stalni komentator te emisije i kojemu je svaka druga riječ bila hrvatski narod u BiH, domovina, branitelji i slično.

Marko je ubrzo pomalo odahnuo, kad je pored Nina Raspudića, domoljubne perjanice emisije, među stalne komentatore emisije "Peti dan" prispjela Marija Selak, koja je, u zboru s Ninom, pojačala domoljubno tamburanje koje je zvonki zvon za Markove uši, barem ako doseže pola od ukupnog iznosa zvona. To je pola od toga. Pola tebi, pola Marku. Marku je pogotovo laknulo kad su se urednici i ravnatelji ubrzo riješili svih šibera i zombija iz te emisije, uključujući i one koji razdrljeni predvode kolonu kroz snijeg, na -10 stupnjeva.

Taj je posao očišćenja od hereze obavljen za vrijeme mandata novinara Siniše Kovačića, u njegovom kratkom, ali produktivnom periodu v. d. ravnateljevanja Hrvatskom radiotelevizijom (HRT), od ožujka do studenog 2016. godine. Nakon što je obavio svoju ravnateljsku i domoljubnu dužnost odstranjivanja antifa zombija, Siniša je 2018. postao i glavni urednik Hrvatske katoličke mreže kojoj pripada i katolička televizija Laudato, malo žešća verzija Hrvatske radiotelevizije na kojoj su stalno prijenosi misa uživo. Kad je nakon 22 godine teškog rada na HRTu Siniša stupio na čelo katoličke mreže, kazao je oduševljeno svijetu i gradu:

Kovačić je u svom domoljubnom i vjerskom žaru, u srpnju 2015. osnovao i novu udrugu novinara, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti), i bio njen prvi predsjednik. Ta je strukovna udruga namjeravala biti nekakav alternativni sinidikat novinara. Marko Ljubić, poznat i kao "Marko", bio je, zamisli, njen potpredsjednik. Tom je domoljubnom sindikatu jedno vrijeme predsjednik bio i novinar Krešimir Čokolić, koji je nakratko (od ožujka do prosinca 2016.) bio urednik Trećeg programa HRTa, na kojem se prikazivala emisija "Peti dan", a upravo su u njegovom kratkom mandatu počistili nenormalne šibere i zamijenili ih normalnim raspudićima. Novinar koji je aktivno sudjelovao u osnivanju udruge HNiP i njenom radu bio je i Tihomir Dujmović, a taj je poslije, zamisli, bio i stalni komentator emisije "Peti dan" iz koje su izbacili sve šibere – zamijenio je Raspudiće kad su se oni dovoljno domoljubno natamburali, vjenčali se i počeli pripremati za parlamentarne izbore i to na listi stranke Most. Dujmović je na HRT uveden upravo u ravnateljskom mandatu Siniše-Kovačića-koji-Boga-vidi. Na javnoj je televiziji imao dugo i svoj talk-show "Iza zavjese" (!) u udarnom terminu na HRTu u koji je pozivao najdomoljubnije goste, recimo Željku Markić. Taj Dujmović, koji se uistinu dugo i nadasve naporno naslikavao srijedom u 21:20 na Prvom programu nacionalne televizije, svuda vidi Orjunu, tvrdi da ga progone i da mu zabranjuju kolumne. Poznat je po tome što piše strašne knjige u kojima tvrdi da je Hrvatska u raljama djece komunizma, iako su mu otkrili da je i sam bio gorljivi član Saveza komunista pa nije baš jasno na koga je točno mislio.

Svi su ovi novinari vrlo normalna socijalna bića pa je i prirodno da se udružuju zajedno u sindikat. Doduše, uskoro su se domoljubi u tom sindikatu poklali i to zbog "parapolitičkih utjecaja na HNiP" i "financijskih malverzacija". Tko bi to rekao... Valjda nije bilo dovoljno polovica za sve. Dok su žarili i palili, hrabro su prokazivali svoje kolege, a i šire, za "protuhrvatstvo", "neojugoslavenstvo", "marksizam" i "ljevičarski aktivizam". To je valjda sve suprotno od domoljublja.

Marija i Nino su danas u našem narodu naširoko poznati kao saborski zastupnici stranke Most i nepokolebljivi borci protiv korupcije i zakulisnih spletki. Ajde...

A ta je emisija u kojoj smo jednu sezonu zajedno nastupali danas ruglo, barem po svemu što o njoj čujem, jer mi ne pada na pamet da to gledam nakon svega što sam u njoj, a pogotovo oko nje vidio. To nije nikakvo čudo s obzirom na to tko sve usmjerava televizijski program, tko koga u njega dovodi i tko kome plaća da na televiziji bude, o čemu nam jasno govori i afera "Marko". Upravo su Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić bili vrlo rado viđeni gosti domoljubnog novinara Marka u njegovoj emisiji "Budnica", gdje su, zamisli, pravednički prozivali javni RTV servis, odn. onaj spomenuti HRT na kojem su godinama i godinama gostovali kao pravovjerni "konzervativni filozofi".

Raspudići su u međuvremenu nadišli Markov novinarski nivo i danas ih, kao vrhunske domoljube, intelektualce, sveučilišne profesore, a i saborske zastupnike posvuda rado ugošćuju, na svim televizijama i u svim terminima. U "aferi" dopisivanja ministrovog savjetnika Lovrinčevića i Markovog kolege "pola tebi pola Marku", upravo su Raspudići i njihove kolege iz stranke Most imali informacije iz prve ruke. Domoljubni mostovci cijelu su tu strašnu aferu i pripustili u medije prikazujući tako sav užasni razvrat i korupciju vladajuće stranke i njenih ministara. Ajde... Sve su te informacije raznim domoljubnim putevima stigle do njih i moglo bi biti da su Marka u svemu tome lagano ispreskakali te da se cijela priča obila više o njegovu glavu nego o glavu ministara i njihovih savjetnika protiv kojih se beskompromisni mostovci bore. Ali domoljubni su ciljevi ipak važniji od pokoje usputne žrtve. A domoljubni je novinar Marko, da podsjetim, tvrdio za Šibera da je slučaj vrijedan cjelovite psihijatrijske analize zato što nije domoljub. Ako i nije za cjelovitu analizu, onda je barem napola. Pola tebi, pola Marku.

U listopadu 2016. dao sam >> kratku izjavu za Novosti, za novinarku Mirnu Jasić koju je zanimalo zašto me više nema u emisiji "Peti dan".

Marko nam svojim domoljubnim primjerom i žrtvom lijepo pokazuje kakva moraju biti normalna socijalna bića. Njegov je omiljeni gost u domoljubnim emisijama koje je vodio bio i ministar Filipović, čiji je savjetnik dogovarao ove najkompleksnije ekonomske transakcije koje mogu razumjeti jedino vrlo obrazovani poduzetnici. Ministar Filipović je, kad je afera izbila, izjavio da je njegov savjetnik jedan od najimućnijih u NAŠOJ DOMOVINI i da zato ne vjeruje da se upuštao u te sitne dealove. Što ti je danas, uostalom, 150000 eura? Sitniš. Pogotovo za najimućnije savjetnike koji kao svoju obrazovnu referencu ponosno ističu Sveučilište Josip Juraj Strossmayer u Osijeku koje je poznati rasadnik ekonomskih lumena u nas, gdje redovito doktoriraju oni koji nas vode u bolju budućnost.

Takav je najimućniji ekonomski mag svakako bio potreban ministru gospodarstva Davoru Filipoviću. Filipović je poznat i kao izvanredni profesor doktor znanosti, izv. prof. dr. sc. Davor Filipović i predaje studentima na zagrebačkom ekonomskom fakultetu.

Kad mu je premijer Plenković nakon ove afere ekspresno dao nogu, izv. prof. dr. sc. Filipović je ponosno pred novinarima izjavio da se "vraća na fakultet SLUŽITI DOMOVINI kao profesor". Baš mi je drago zbog njegovih studenata, sigurno će moći puno naučiti od njega, a ako mu nešto zapne priskočit će najimućniji savjetnici da mu pomognu. Studenti će na konzultacije dolaziti u Filipovićev ured na fakultetu s čijeg se zida smiješe predsjednik Franjo Tuđman i papa Ivan Pavao Drugi. A tu je i raspelo. Naši su fakulteti divni.

Ja sam u cijeloj ovoj priči o kartelu domoljuba sporedan lik i nisam važan, osim, naravno, kao predstavnik cijele kategorije šibera na koju se diže domoljubna hajka da bi se plasiralo sebe i svoje, a javni novac pospremilo u džepove. Iskoristio sam se tek toliko da fiksiram gledište na taj novinarsko-političko-sveučilišno-poduzetnički polusvijet. No, kad se već spomenuh, sujetno ću dodati i da su o meni, pored toga da sam slučaj za psihijatriju, ove godine rekli i da sam:

- "umišljena veličina"

- "sujetan i jalan", pogotovo kad "nisam u centru pažnje"

- "crna rupa toksične negativne energije"

- "fundamentalno loše, umišljeno i jalno ljudsko biće"

- "pozamašan um, a sitna duša" (to i nije toliko loše)

- "progresivdžija koji živi u paralelnom svemiru" (ovo mi se čak i dopada)

- "poznati koronaš i znanstveni veleum koji stoluje na Institutu za fiziku" (ovo je zamišljeno kao sprdnja),

i tako dalje, i tako dalje, ali ne stignem pokriti svakoga marka ovdje, trajalo bi predugo.

Tekst ove točke >> u PDF formatu možete downloadirati OVDJE.

37: Da je prasac Gao Menga jedna od najmudrijih drvenih skulptura koje sam upoznao.

Odlazio sam mu ove godine mnogo puta, da malo porazgovaramo, i svaki put zastajao u Kostanjevici na Krki. U travnju sam zastao zbog svjetlosti u krošnji na kraju dana, kad lišće izgleda kao da gori u žutom i zelenom.

U svibnju sam zastao zbog jakog mirisa bazge pored drvenog mosta ...

... a u listopadu zbog izmaglice pored potoka u kojoj leže krave, a sunce se u njoj svjetluca.

U prosincu smo otišli da vidimo plave sjene golog drveća, u šumarku pored Krke, a u sjeni smo zatekli i dvije naranče (ispod). Nemam pojma otkud su se one našle tamo, ali lijepo su kontrastirale plavilu.

Bio sam u Kostanjevici na Krki puno puta. Izgubio sam već broj, ali nije neusporediv sa 100. Svako malo odemo tamo, ima u kostanjevičkoj svjetlosti nešto što čovjeka veseli. Brda u daljini brzo odlaze u plavo i svjetlost je uglavnom mekana, prigušena rijekom i snažnim drvećem. I zrak je svjež, čak i kad je vrelo, valjda od vode?

A možda odlazimo i radi rijeke? Krka nije Mississippi, a ja nisam Huck Finn, ali ponekad se pored rijeke osjećam avanturistički, barem kao Tom Sawyer ako ne Huck Finn, i požalim što nemam splav.

38: Da je Ljubljana, i ovog kolovoza, bila lijepa kakvu je pamtim.

U Ljubljani sam u kolovozu bio zbog konferencije organizirane povodom 65. rođendana Rudija Podgornika. Kako je taj događaj odgađan tri godine zbog pandemije, svi smo stigli na Rudijev 68. rođendan.

Na jednoj popodnevnoj sekciji konferencije prisustvovao sam svađi nekoliko teoretičara oko prikladnosti pojednostavljenja teorije (aproksimacije) koje je jedan upravo prikazao u svom predavanju. Nakon nekoliko minuta, napola kurtoazne, a napola žestoke prepirke, kaže jedan od njih, sjetno uzdahnuvši:

Ostali prisutni su se oduševili ovom primjedbom čiju dubinu najbolje poznaju teorijski fizičari, te su joj dali ime “hot air theorem”.

Zadnji slajd svog predavanja "Extreme mechanics of pollen deformation" koje sam održao na toj konferenciji posvetio sam Rudijevom rođendanu, a za tu priliku sam mu napisao i pjesmu:

Prvi stih je najlošiji od svih, ali je opcionalan i bio je namijenjen situaciji da se Rudi ne pojavi na predavanju, što se nije dogodilo.

39: Da ljudi nose mobitele na štapovima i snimaju kako prolaze gradom.

Tako se ništa u prostoru i mjestu ne može doživjeti. Mjesto ne čine posebnim njegove očigledne manifestacije, ono što svatko navodno vidi dok prolazi.

Kad osjetimo nešto u mjestu, trebamo tek otkriti što je to, a to se ne može otkriti noseći mobitel na štapu. Treba stati i dobro pogledati, osluhnuti, udahnuti i odgonetnuti. Treba se vraćati puno puta na to mjesto i svaki put otkriti još jedan komadić te zagonetke, još jedan pogled i svjetlost u određeno doba godine i dana.

Ljudi kažu da su tu bili, a zapravo nemaju pojma o tom mjestu. Vodio sam ih jednom na jedan vrh i cijelo vrijeme nisu primijetili da hodaju kroz šumu pitomog kestena niti su osjetili blago opori miris kestenovog cvata, iako su, odajem im priznanje, znali da prolaze posebnim prostorom. Ja sam im otkrio neke njegove tajne, ali nisam htio sve.

40: Da neka mjesta postanu naša.

Zato što samo mi možemo ispričati posebnu priču o njima. O staroj kruški između puta i oranice odakle puca pogled na Alpe, ali samo kad stvarno imaš sreće. O klupici između četiri breze, nasred livade, gdje je svježe čak i kad samo dva metra dalje ključa. O hrastu na brdu s kojeg se vidi dolina i konji, a boje su plave u hladu i žute na kolovoškom suncu, pogotovo pred kraj dana. Kad sunce gasne, čuje se zrikavac iz visoke, već suhe trave. O starom željezničkom mostu nad potokom posve zaklonjenom šumicom i grmljem na kojem rastu otrovne crvene bobice. Tamo iza, na otvorenom, seljak ručno kosi travu i svako malo zastane da obriše znoj.

To je zemljovid sjećanja i na svakom od tih mjesta dogodilo se nešto uistinu važno. Sunce je zažarilo kapljice na kruškama poslije kiše. Lahor je donio blagi miris cvijeća koje ni danas ne prepoznajemo i koje svaki put bezuspješno tražimo oko jezera kao dva psa tragača. Oblaci su slikali po krajoliku, najprije tamnom plavom, a onda žutom, toliko blještavom da moraš stisnuti oči kad gledaš.

Mogao bih još svašta napisati, ali ništa od toga ne bi bila prava istina o tim mjestima.

Posjetili smo u Sloveniji u kolovozu mnoga od onih mjesta koje pamtimo po lijepom, gdje smo ranije zastajali zbog svjetla. Ovaj sam put shvatio da uopće nije riječ o mjestima, nego o nama. Što znače ta mjesta bez nas? Ili, što bi meni značila bez ljudi s kojima sam dijelio njihovu svjetlost?

Htjedoh reći kako je škofjaloški trg lijep baš onako kako ga pamtim, kad smo prvi put odlazili u pohod Groharovoj Sorici. Htjedoh reći, i nasreću imam kome, postoji još netko tko se sa mnom sjeća.

Sva su mjesta nijema, ma koliko lijepa bila, kad nemamo s kim podijeliti njihovu ljepotu. Taigi kaže:

Ljudi kažu "on je iz tog mjesta", ali on već dugo nije iz tog mjesta zato što više nema nikog s kim bi mogao podijeliti to mjesto, kome bi se moglo ispričati nešto iz onog vremena kad je bio iz tog mjesta.

Postoje nadgrobne ploče s imenima, ali one ništa ne znače. Ljudi podižu nadgrobne ploče pokušavajući očuvati jedan prostor i jedno vrijeme zapisivanjem imena onih koji za nas formiraju taj prostor, ali takav je pokušaj posve uzaludan. Sva ta mjesta svedu se na kraju na nadgrobnu ploču koja i nije nikakvo mjesto, to je samo zapis o prostoru i vremenu koji su izgubljeni.

>> Napisao sam, ima već dugo, kako mrzim svoj grad, onako kako se piše za one koji razumiju, iako je takvih svake godine sve manje. Jedna je mlađa gospođa pročitala tekst i čini mi se da ga je dobro razumjela, iako ga nisam pisao za nju. Pa je napisala, na opće odobravanje publike, kako ona voli svoj grad. Ljubav uvijek ima prednost, i oni koji vole svima su simpatičniji od onih koji mrze. Živimo, na kraju, u svijetu ljubavi.

Gospođa voli svoj grad, čak i danas, iako joj teško pada kad vidi da Ilica nije više kaj je nekad bila i da je sve puno tih dotepenaca kaj su sve uništili.

Dvadeset devetog srpnja na Pokljuki pomislio sam kako je glupo voziti bicikl tako žestoko, na rekordno vrijeme, u takvoj prirodi. Taj uopće ne vidi ni visoke tamne smreke, ni planinu, ni krave, samo tjera ne bi li stigao na cilj što prije. A onda sam ugledao neko cvijeće pored puta koje ne prepoznajem. Pa sam pomislio kako je trebalo malo sjesti kraj njega i dobro ga razgledati, one cvjetne glave što sliče malenim suncokretima i široko nazubljeno lišće — sigurno je bockavo. Trebalo bi zapravo svako malo sjesti i osjetiti mjesto, udahnuti mirise i razgledati bilje. Zaključio sam tako da je i pješačenje prebrzo, a život daleko prekratak da bismo išta uistinu spoznali.

41: Da je slikar cvijeća koji prvu skicu cvijeća u godini načini 30. lipnja, a skenira je tek 8. srpnja, slikar kojem vrijeme leti i ne stigne skoro ništa.

Na skici vodenim bojama je Clivia miniata ...

... a ove sam godine naslikao još samo jednu skicu cvijeća, i to japansku anemonu, sedmog rujna uz jutarnju kavu, tek toliko da ne zaboravim na hidrodinamiku akvarela (ispod).

Kažu da nikad ne zaboraviš voziti bicikl, ne znam je li i s akvarelom tako.

Naslikao sam ove godine i dva sveca, i to svetog Sebastijana (ispod)...

... i svetog Panteleimona (ispod).

Slikanje je lijep način da se čovjek sabere, smiri, opusti i duboko promisli, da preradi traume i sjećanja. Iako slikanje zahtijeva vrijeme, ponekad je najbolje vrijeme provesti s kistom i cvijećem. I svjetlošću i ptičicama. I pčelicama i zlatnim marama.

42: Da je Crkva, pogotovo u Hrvatskoj, preuzela sve termine koji nadilaze puku materijalnost, a sve duhovno prisvaja i pripisuje sebi.

Tako se Crkva, zbog društvenog pozicioniranja, naravno, prikazuje kao navodni zaštitnih svega lijepog, dobrog i rafiniranog, iako od svega toga u svojoj praksi čini najgore ruglo. Čim pomisliš na nešto što nadilazi najmaterijalnije interpretacije, ljudi pomisle da govoriš valjda o nekom bogu, obično onom katoličkom. Tako su ih sputali i indoktrinirali. To je bila tisućljetna i izuzetno uspješna crkvena praksa. Šokantni je uspjeh katoličke propagande to što Nietzschea općenito smatraju luđakom, Bakunjina poremećenim, a bajanje s oltara i dan danas nazivaju temeljem morala, zapadne kulture i tradicije kršćanske Europe.

Razlog paradoksalnosti učenja zen mudraca, a pogotovo zapisanih koana, dijelom proizlazi i iz odbijanja da se o svijetu govori u kategorijama. Jednom ustanovljene, kategorije definiraju način misli, kao u rječnicima Novogovora u Orwellovoj 1984. ili u Bibliji. Kategorije i njihova definicija postaju tako sredstvo društvenog pozicioniranja, prisvajaju ih oni koji sebi uzimaju za pravo da svima objašnjavaju njihov sadržaj i iz njih crpe svoju društvenu moć. Ljubav, empatija, milost, vjera, osmerostruki put, suosjećanje, duh, Bog.

Robert Aitken, Zen Master Raven, moj prijevod s engleskog

Za razliku od katoličanstva koje prisvaja i zaključava kategorije, pijedestalizira Isusa i svece, najapstraktniji budizam, od kojeg je najpoznatiji zen, odustaje i od vlastite tradicije i ranijih budističkih koncepata. Točnije bi bilo reći da ne odustaje potpuno od njih nego navodi učenike koji ih pokušaju spoznati da misle izvan kategorija i okvira u kojima su oni obično definirani i misle prije svega o svijetu, a ne o kategorijama. Haiku je preuzeo nešto od toga.

Naravno, naivno bi bilo iz ovoga izvući zaključak da su budistički samostani i hijerarhija u njima bitno drukčiji od katoličkih samostana i katoličke hijerarhije. Jednom ustanovljene zgrade i činovi postaju sredstva korupcije bilo kakvog učenja i u njima ono redovito degenerira. Matsuo Basho je to dobro znao:

Ovaj je citat iz Bashovih dnevnika interpretiran u petoj epizodi podcasta "Otvorenog pisma": >> Uvod u haiku 2 (YouTube video).

Devetnaestog prosinca, kad je sunce prolazilo posve nisko iznad šumarka i svijetlilo jedva četiri sata u danu, u vrtu je ostao još samo pokoji nesretni pupoljak ruže koji se posve zbunio toplom zimom.

I ljubičaste krizanteme.

Dolje, kod zida ograde, bile su još posve svježe i zdrave, a mama ih je posadila upravo uz betonski zid, tako da su hvatale i ono malo izravnog zimskog sunca, a i izračenu toplinu betona koji se na suncu malo ugrije pa cijeli taj kutić dvorišta djeluje kao sićušni zimski vrt.

Mačku Martu stalno opažam u tom kutiću, pored još posve živih krizantema kako se pripremi za lovački skok kad čuje traktor u daljini kad se spušta niz cestu, a inače posve lijeno žmirka, gledajući skoro izravno u škrto prosinačko sunce koje već propada i upliće se u vrhove ogoljelog drveća u šumici. Još malo i gotovo za danas.

Netko bi mogao reći da Marta voli biti uz krizanteme, uz taj zadnji izdah boje ove zime, a netko bi rekao da, kao i krizanteme, ona osjeti fizikalne blagodati tog kutka prostora gdje je zimi sve baš kako treba.

Ja mislim da su obje izjave potpuno ekvivalentne.

Kad se Marta dobrano nauživala, povukla se ipak malo prije nego što je svjetlost posve pobjegla, a na njeno je mjesto zasjeo mačak Juso koji se već mjesecima vrzma po dvorištu. Moji ga hrane pa je debeo kao prasac, a ja ga ne volim jer ima slab karakter. Doduše mlad je, ima za njega vremena. Juso zna da ga ne volim i uvijek me u širokom luku zaobilazi. Usprkos tome, mirno mi je pozirao, barem dok nije bilo traktora na cesti kojih se boji.

43: Da uobičajena i tisućljetna forma biografija zen-majstora, poznata kao yu-lu u kineskoj ch'an-, odn. goroku u japanskoj zen-tradiciji, potpuno igrnorira podatke iz "stvarnog" života tih ljudi, poput mjesta u kojem su se rodili, datuma rođenja i smrti, obiteljskih sukoba, društvenog statusa i slično.

Umjesto toga, ovi su oblici biografija donekle apstraktni i često se svode na kratke dijaloge u kojima su zen-majstori za života navodno sudjelovali i u kojima su izrekli važne zamisli. Klasične koane zena dobrim dijelom potječu iz ove vrste literature.

O Bashou bi se možda i mogao zapisati goroku, on je s godinama i postao neka vrsta haiku "sveca" koji nadilazi "obične" biografije. Basho je, uostalom, bio svećenik zena, iako nikad nije bio zaređeni monah. U jednoj od epizoda "Otvorenog pisma" preveo sam dio Bashove haibun proze, njegovih dnevnika prožetih haikuima. Evo i linkova:

>> Uvod u haiku 2 (YouTube video)

>> Uvod u haiku 2 (zvučna MP3 datoteka)

Kod nas, pak, postoje neizbježne stvari koje se u svakoj biografiji moraju izreći jer se smatra da bitno određuju onoga o kome se govori, poput Hrvat, katolik, otac petero djece ili hrvatski branitelj. Takve se stvari kod nas smatraju temeljem identiteta, a kakve su zamisli i osjećaji tih ljudi postaje nevažno u sjeni tih navodno fundamentalnih odrednica.

44: Da nemam vremena.

Rekao sam to već stotinu puta u protekle dvije godine i nisam slagao. Nemam vremena. Doduše, ljudi to obično kažu kad nešto “rade”, kad zbog toga nečega što zahtijeva vrijeme odbijaju neke druge, “manje važne” stvari. U to se ne ubraja sjedenje u hladu lipe ili probijanje kroz stabljike zlatnice koje su preuzele cijelu zapuštenu livadu. Zbog njihovog mirisa, naravno. Solidago. Nitko me ne bi ozbiljno shvatio kad bih mu rekao da nemam vremena jer se moram pomiriti s mačkom kojoj sam slučajno prignječio rep, samo malo, nasreću. Ili da moram pričati s mamom, o bilo čemu, svakodnevnim bezveznim stvarima koje se nikako ne broje kao isprika zato što nemaš vremena. Mladi ljudi zaborave pričati s roditeljima, a poslije više i ne znaju kako pa opet otkriju tek kad ostare. Ako imaju sreće da otkriju.

Istina je da nemam vremena. Svako ljeto se sve brže odmotava i tko je ovaj put propustio čuti kosa, morat će pričekati do ožujka. Ako bude vremena. Stotinu puta sam rekao da nemam vremena i to upravo u onim trenucima kad ljudi obično kažu da imaju vremena. Malo tko shvaća da su upravo to oni najdragocjeniji trenuci i da ih se treba nauživati. Nema u takvim trenucima vremena za bilo što drugo.

45: Da u mladim godinama možda i djelujemo nesvjesno i impulzivno, promatrajući svijet kao neovisni prostor, odijeljen od nas, koji se našom akcijom može promijeniti i kojem možemo doprinijeti.

Poslije pokušavamo sebi objasniti zašto uopće i kako djelujemo, shvaćajući da smo i mi svijet, da iz njega potječemo i u njemu bivamo, neodvojivo od samog svijeta, i da u njemu nismo i ne možemo biti posve neovisan akter niti netko kome je moguće svu tu dramu promatrati izvana. Kako smo ranije sudili o svijetu, tako počinjemo suditi i o sebi - drukčije bi bilo prijetvorno i intelektualno nedostojno. Sve ono što smo ranije osudili tražimo sa strepnjom u sebi i osuđujemo ili bolje razumijevamo, nemilosrdno ili blago, ovisno o tome jesmo li ranije pogriješili i jesmo li u ocjeni samih sebe neiskreni i blaži nego što smo to bili prema svijetu. Sve ono što smo ranije pohvalili tražimo s prikrivenom željom u sebi i nalazimo, pa i ako to treba malo i očistiti od prašine koja se nakupila, ili ne nalazimo. U tom procesu pokušavamo sebi dati ime.

Tko sam to ja i postoji li ime koje sebi mogu dati?

46: Da više zapravo i ne zamjerim ljudima koji su me maltretirali ili barem pokušavali maltretirati.

Otkrio sam i da mi se neki ipak još uvijek gade, da s nekima ne bih volio imati posla, dok bih jedan dio njih čak mogao i pozdraviti, doduše ne previše srdačno, tek klimanjem glave ili laganim grčenjem mišića lica. Zamjeranje i predugo razmišljanje o njima bilo bi trošenje vremena i davanje prevelike važnosti ljudima koji to nikako ne zaslužuju. Vrijeme je najveći dar koji jedni drugima možemo pokloniti, a treba ga poklanjati onima koje volimo i koji nas vole i s kojima nam vrijeme lijepo prolazi. Ovime ne želim reći da se ljudima koji me maltretiraju ne bih i opet suprotstavio. Vjerojatno i opet bih, usprkos posljedicama, zbog ono malo radne i osobne slobode bez koje bi mi bilo teško živjeti.

Znanstvene institucije mogu biti odvratne radne sredine, pogotovo kad na ključna mjesta zasjednu ljudi napuhanog ega i megalomanskih pretenzija, koji očekuju da se svi uklope u njihovu veličanstvenu viziju znanstvenog rada, s njima na čelu i u prvom redu uglednih akademija i ministarstava. U znanosti to nažalost nije rijetkost, što nije ni čudo, s obzirom na velikane o kojima pričamo legende. James Watson u autobiografiji piše da iako “tvoje kolege neće znati jesi li dobio povišicu od tisuću dolara više ili manje, svi će vidjeti kakav si laboratorijski prostor dobio” te da to utječe na “ono što možeš postići i kako te doživljavaju”. Njegova je autobiografija puna takvih odvratnih, iako uglavnom istinitih, uvida i savjeta koje ja nikome tko drži do minimuma osobnog dostojanstva ne bih preporučio, a koji bi ipak mogli biti korisni budućim vrhunskim svjetskim znanstvenicima i nobelovcima, kako i Watson sugerira. Trebalo bi se, dakle, boriti s drugima, ugnjetavati njih, a uzdizati sebe da bi mogao što više "postići".

Sve su radne sredine danas takve i svi doživljavaju život i rad kao borbu i ugnjetavanje onog drugog kojega se mora pobijediti i poniziti. Sustavi su razmrdani i provaljeni, a petnaestog rujna sam otkrio da mi je čak malo i žao svih onih sitnih menadžerčića-znanstvenika koji su se u njima pokušali etablirati ugnjetavajući mene i druge. Oni su potrošili svoje vrijeme slineći po strankama i ministarstvima i hodočasteći po odborima i vijećima, htijući postati svoji ljigavi uzori, htijući zasjesti na pozicije i navući toge i žezla. Neki su u tome i uspjeli, ali i dan danas traže nekoga koga bi pobjeđivali i ugnjetavali. Tko, osim takvih, uopće ima vremena za to.

47: Da je duboki san nemoguć ako nije jasno tko je onaj koji spava.

Jutarnje je buđenje pobjeda nad noći – probudio se onaj koji je spavao, s razlogom da se probudi i započne dan, novi dio svoje priče o življenju. Sretni su oni koji dobro spavaju, neovisno o tome znaju li ili ne znaju da je nužno da um tijekom sna, snažnije ili pritajenije proizvodi narativ o razlozima i smislu. Odatle valjda dolaze snovi. Oni su odjek priče o smislu, o zbivanju u kojem sudjelujemo i tek namjeravamo sudjelovati te razlozima da onaj koji spava uistinu i spava i potom ustane. Ako su narativi o smislu istrošeni ili neuvjerljivi, san postaje nemoguć. Sve što nam mozak pripovijeda u tom komadu snovitog prostor-vremena postaje repetitivno te više ne udovoljava razlozima da se uopće spava, i mi se nužno budimo.

Kad je onaj koji spava tek fizičko tijelo, bolni bubrezi i začepljena pluća kojima bi san svakako dobro došao, narativi se troše, a razlozi da se zaspe i ponovno ustane nestaju. Priče koje organizam pokušava ispričati su loše i ne mogu više hipnotizirati. Moglo bi možda biti da se, kad sve to ode predaleko, uključi nekakav dodatni mehanizam koji proizvodi „drvene snove“, nužne za preživljavanje organa, ali bez narativa koji nam je nužan da budemo bića ponad bubrega i pluća.

Ljudi su bića narativa, pričaju sebi priče o tome što rade i što jesu, gdje je njihov smisao i zašto uopće rade bilo što. Moglo bi u tome biti i nečeg temeljito dubokog. Da narativ koji stvaramo uvezuje fiziku i fiziologiju u podlogu za bivanje u svakom višem smislu i da nam je evolucijski postao nužan čak i za san. Kad nestanu uvjerljivi razlozi da se bude, a priče o budućnosti se istroše, ne može se više ni spavati.

Dvadeset šestog ožujka, četiri mjeseca nakon autologne transplantacije krvotvornih matičnih stanica te skoro stalne nenaspavanosti i nekakvog "zujanja" koje se u tanušnom snu nije interpretiralo ni zvučno ni vizualno, nego je predstavljalo tek repetitivno "umno žuljanje", iz dubljeg me je sna um napokon probudio skoro posve korektnom vizualnom informacijom - pravio je juhu.

48: Da bolesnik postaje još bolesniji čim se počne liječiti.

To je zato jer od tog trenutka on pripada bolesnima, ljudima u čekaonicama s dijagnozama i pričama o patnji i propadanju. Za njega je izbor pripadanja toj skupini načinjen, htio on pripadati tim ljudima ili ne, smatrao se jednakim njima ili posve drukčijim od njih. Njegovi su dani rezervirani za bolest i čekaonice, nalaze i tretmane, strepnju od izmjerenih parametara i strah od boli. Sama ta činjenica njegovu bolest pogoršava, čak i ako terapije ostvaruju napredak u mjerljivim aspektima stanja.

49: Da, iako nemamo vremena, u bolesti treba biti strpljiv jer ništa ne može odmah biti bolje.

Stanice epitelija crijeva žive četiri dana, leukociti desetak dana, eritrociti 3-4 mjeseca. Sva ta karakteristična vemena definiraju cikluse u kojima organizam pulsira i u kojima se obnavlja. To su srednja vremena i periodi u kojima se može očekivati nekakva promjena. Treba dati vremena svom tijelu i ne gubiti odmah živce.

Kako starimo, čini mi se da nas sve više održava živost i dinamičnost ideje o životu, a sve manje statička snaga materijalnog života. Čak i kad je teško, čak i kad se čini da sve ide nizbrdo, ne mora biti da je tako i da je sve gotovo. Treba potražiti svoju ideju o životu pa iako će i ona jednog dana izgubiti svoju snagu, to vrijeme možda još nije ni danas ni sutra. Sutra će možda uistinu biti bolje, barem još neko vrijeme, barem dok ideja još postoji i dok je vrijedna da se o njoj misli i da se zbog nje živi.

50: Da zdravi uglavnom žele slušati samo sretne priče o bolesti, žele samo najgori kič, žele priče o bolesnicima koji su “pobijedili bolest”, koji su navodno “ozdravili”, jer ih to umiruje.

Bernhard bi izbacio ovo "uglavnom". Ja još nisam dosegnuo taj nivo, ali trudim se.

Zdravi ne žele slušati o ljudima koji umiru i koji teško pate, svaki dan sve gore. Ti su ljudi zato potpuno izvan vidika i interesa zdravih pa i bolesnih.

Jednog su bolesnika oboljelog od sarkoma ove godine pratili u medijima. Momak se, čini mi se iskreno, nadao da će pobijediti svoju bolest, što je u nekoj mjeri nužno da bi se čovjek uopće odazivao na terapije odn. trovanja / liječenja. Čak je i cijelu knjigu o tome napisao, kažu punu optimizma, nade i radosti, a čitatelji su ga bodrili i tješili se "da je strah zapravo samo stanje uma" i da je "situacija loša onoliko koliko odlučiš da je".

Kad je dečko od raka ipak umro, ispostavilo se da je suosjećajna nakladnica njegove knjige, koja ga je navodno i nagovorila da o svojoj bolesti napiše knjigu, čini se otisnula i prodala tisuće dodatnih primjeraka izvan ugovora i bez njegovog znanja, od kojih ni on niti njegova obitelj nisu vidjeli ni centa. Ta je nakladnica ujedno i popularna hrvatska književnica i piše razne limunade koje čitatelji jako vole, recimo:

A za momka oboljelog od raka, dok je još bio živ, iako jedva, na društvenim je mrežama, uz tisuće čitateljskih lajkova, napisala:

51: Da se može dogoditi da ti se popovi pojave uz krevet, kad više ništa ne možeš niti razumiješ, promrmljaju ti nešto u facu i kažu kako si dobio "sakrament ispovijedi" i to na vlastiti zahtjev.

Dvadeset trećeg prosinca pojavila se na najdomoljubnijim portalima fotografija popa i trojice muškaraca kojima su lica bila zamagljena, iznad kreveta na kojem je ležao Josip Manolić. Pop i trojica zamagljenih su gledali u kameru, a Manolić, žut i ispijen, gledao je na drugu stranu, u zid pored kreveta, ako se uopće može reći da je gledao, jer mu lice nije odavalo razumijevanje situacije u kojoj se našao. Fotografiju ovdje neću objaviti, sadržaji na mom blogu ostat će ipak otvoreni za javnost nadam se neko duže vrijeme - koga zanima može je lako naći na mjestima gdje se skupljaju domoljubi, a svakako preporučujem da je potražite.

Tako je, dakle, pop Sekelj s blagim trijumfalnim osmijehom bdio nad žutim tijelom stotrogodišnjeg (103) Josipa Manolića, nejasnog stanja svijesti, kojemu je 21. prosinca dao "sakrament ispovijedi", navodno na Manolićev zahtjev. Koliko je popu stalo do dostojanstva čovjeka govori i činjenica da je odobrio snimanje fotografije koja je onda puštena u javnost. Njemu i Crkvi ta fotografija predstavlja najobičniji lovački trofej, čin pobjede i trijumfa nad potpuno nemoćnim čovjekom kojem su nešto nabajali u žuto i sasušeno lice, a onda sve to fotografirali. Tu je riječ o inkvizicijskom nasilju i to nad čovjekom koji se od toga i ne može braniti. Popa bi trebalo pitati je li on ispovjedio čovjeka ili nekakvu cirkusku životinju.

Najdomoljubniji novinari na najdomoljubnijim portalima pisali su u vezi s tim:

Greške u citiranom tekstu su u izvorniku. Manolića, za one koji ne znaju, domoljubi uglavnom smatraju ateistom i komunističkim ubojicom, šefom OZNA-e, a katolici često tvrde i da je on osobno trovao Alojzija Stepinca. No Manolić je bio i drugi hrvatski premijer (od ljeta 1990. do ljeta 1991. godine) i desna ruka Franje Tuđmana od samih početaka Hrvatske demokratske zajednice pa je po tome valjda i nekakav domoljub i zaslužan za nastanak hrvatske države u koju se popovi obično kunu. Osim toga, i Tuđman i Manolić i cijeli HDZ tijesno su surađivali devedesetih godina s vrhom Crkve, pogotovo one u Hrvatskoj, a to je dobro dokumentirano u povijesnim dokumentima. Manolić se '94. posvađao s Gojkom Šuškom, navodno oko Hrvatske politike u Bosni i rata s bosanskim muslimanima, a Tuđman je stao na Šuškovu stranu i stranu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Ta se linija hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini proteže sve do danas. No, tko zna što se zapravo tu događalo i kakvih sve tu špijunskih i ostalih priča ima. Uostalom, i za ove "zamagljene" s fotografije upućeni tvrde da su nekakvi špijuni.

Usprkos Manolićevoj ulozi u osamostaljenju Hrvatske, najdomoljubniji portali pohrlili su ipak objaviti čudnovatu i degutantnu fotografiju sa "sakramenta ispovijedi" kao krunski dokaz svoje pobjede - to je vijest cijele jedne epohe, kako rekoše. U duhu Božića pisali su kako je svećenik Sekelj, "unuk i sin žrtava komunista" pa je cijeli dokumentirani događaj navodne ispovijedi poslužio kao oružje i dokaz konačnog trijumfa Crkve nad starim udbašem i "komunistima" (...) koji, također, umiru, zamisli. Epohalno. I to baš na Božić, kako prigodno. Unuk i sin žrtava komunizma konačno je trijumfirao nad navodnim krvnikom koji je na kraju i sam postao žrtva. Tako će i Sekelj jednog dana, kao i svi mi uostalom, a možemo se samo nadati da nam se neki pop ili svjedok naše "zdrave pameti" neće prikrasti i opaliti fotku pa je proslijediti u najdomoljubnije portale kao što bi proslijedio fotku jelenjih rogova ili medvjeđe glave. To je milost i milosrđe na koje se popovi pozivaju u svom bajanju, a da ništa od toga ni ne osjećaju ni ne razumiju.

Crkva je puna najdivnijih i najempatičnijih ljudi. Luđi su, doduše, oni koji od njih očekuju nešto što bi značajnije nadilazilo najprimitivnije porive i pohlepu.

>> Perfidus est Ecclesia (YouTube video).

>> Perfidus est Ecclesia (MP3 datoteka).

Dvadeset petog prosinca, ljudi su posvuda jedni drugima čestitali Božić s rogovima na glavi. Jedni su drugima poželjeli ljubav i zdravlje, a društvene mreže bile su pune slika ljudi, pasa i mačaka s jelenjim rogovima ili medvjeđim ušima. Hrvatski celebrity-ji Božić su čestitali iz svojih domova, fotografijama na kojima su pozirali s dizajnerskim torbicama i u najskupljim odijelima s lijepo počešljanom dječicom zamagljenih lica, tako da odmah mogu na portale. Televizijski program bio je pun sjajnih plastičnih purica s mlincima, a nogometaši i ostali najkulturniji Hrvati poručivali su svima neka vole Isusa i jedni druge, uz prigodne fotografije na kojima se keze u najluksuznijim hotelima u Istanbulu i Veneciji. Pomolimo se.

52: Da možeš izgubiti ruksak s vodenim bojama i skicama mačaka, ali da ipak nije sve izgubljeno dok mačke nosiš u glavi.

Početkom veljače izgubio sam ruksak s vodenim bojama. Tražio sam ga cijeli tjedan i nikako nisam uspijevao ustanoviti gdje sam ga zametnuo, da bih devetog veljače zaključio da mi je vjerojatno ostao negdje u bolnici, možda kad su mi zadnji put punktirali koštanu srž. Tamo negdje na citologiji, u čekaonici ili negdje okolo. Tad sam bio pod velikim stresom, sigurno sam ga u sekundi zaboravio, možda istog časa kad su me pozvali u laboratorij.

Pitao sam desetog veljače ujutro o tome sestru u dnevnoj bolnici koja me već dobro poznaje, zapravo sam malo okolišao s tim, te izgubio sam ruksak, te ima li u bolnici neki ured izgubljeno-nađeno, te vjerojatno mi je ostao negdje na citologiji i tako, i reče mi sestra ljubazno da će ona njih nazvati i pitati.

Nema. Tamo na citologiji nisu ništa našli.

Upitale su me ove "moje" sestre, koje me već znaju je li bilo u njemu nešto važno. Ma nije, rekoh, stare vodene boje, već su se i stvrdnule valjda, trebalo ih je i onako zamijeniti. Stari kistovi, i njih treba zamijeniti, olovke za skiciranje, jedna tekica sa zabilješkama, gumica. Gumica je, doduše, stvarno dobra. I malo akvarelnog papira, uglavnom popunjenog skicama mačaka. Mačaka? Da, životinja, mačaka, rekoh. Zapravo samo jedne mačke, u raznim pozama. To je bilo najvrednije u tom ruksaku. Aha...

Jednom su mi, kad mi nisu mogle izvaditi krv jer su mi se vene skupile od hladnoće, rekle da stisnem šaku kao da namjeravam njome udariti štogod, a ja sam rekao da sam misaoni tip i da ne znam ništa o tome.

Sretan sam što još ima dječice koja me znaju, a kako je kraj godine, sjetih se tih skica mačaka, neke su bile uistinu dobre i žive, i pomislih kako bi bilo sjajno da ih imam pa da ih dovršim i napravim od njih novogodišnje čestitke i pošaljem toj dječici. A onda rekoh, pa dobro, mogu ja to i sve otpočetka, znam kako izgledaju mačke nakog sveg ovog vremena uostalom. I tako prionuh na skiciranje i u svega petnaestak minuta načinih donekle pristojnu skicu mačke među kuglicama s jelke (ispod).

A kad se uvjerih da su mi mačke ipak u glavi, a ne u ruksaku, prionuh i na još koju skicu za dječicu pa sam slikao otočić sa svjetionikom u daljini, viđen preko škrtog bilja u prosincu (tko zna gdje je to?)...

... i riječnog galeba koji meditira (ispod).

Napunio sam te čestitke uobičajenim željama, za puno zdravlja, ljubavi i sreće, ali i rijekama, planinama i morem, mirisom bilja kad puhne vjetar, pa i u prosincu, spokojem mačke koja usred turističke vreve leži nasred najprometnijeg trga otoka, meditacijom galeba koji se maknuo od gužve koju na rijeci stvaraju bučni pripadnici njegove vrste, suncem i nebom, pčelicama i cvijećem, sve baš onako kako bi trebalo biti.

E pa, i vama želim sve to isto u godini pred nama. I da se i opet nađemo na istom mjestu za 366 dana, sa snažnim i šarenim idejama o životu.

Zadnji put osvježeno 31. prosinca 2023. godine