Farmakorupcija (10. siječnja 2014. godine)

U Hrvatskoj je krajem 2013. godine pokrenut dosad najveći USKOKov sudski proces. Optužene su 364 osobe, skoro svi liječnici, zbog korupcije, točnije zbog neetične suradnje s predstavnicima farmaceutske industrije od kojih su dobivali poklone, "konferencijska" putovanja te financiranje navodnog "istraživanja" u zamjenu za prepisivanje lijekova određenih proizvođača. Navodno je polovica liječnika priznala krivnju, a točnije podatke ćemo sigurno saznati tijekom ove godine.

Najjednostavnije bi bilo napasti liječnike, nazvati ih talogom hrvatskog društva i zgražati se nad njihovom neetičnošću. Mogli bismo se zgražati nad činjenicom da su prodali zdravlje svojih pacijenata, prekomjerno im prepisivali lijekove ili im prepisivali lijekove lošije kvalitete samo zato da bi s ljubavnikom mogli otići na skijanje. Mogli bismo valjda i tako, ali zapitajte se kako biste vi postupili u sustavu u kojem možete dobiti neku korist koju dobivaju skoro sve vaše kolege i koja se smatra posve uobičajenom? A to se u Hrvatskoj događalo. Zato ja ne želim govoriti o pojedinim liječnicima - oni su ovdje sporedni. Treba razgovarati o sustavu koji se godinama izgrađivao tako da je omogućio takva koruptivna djelovanja. Za takav su sustav podjednako odgovorni i sindikati u javnom zdravstvu i svi bivši ministri-liječnici koji su ga ili podržavali ili su se pravili da problemi s korupcijom ne postoje.

U interesu sprečavanja pogubnog djelovanja farmaceutske industrije treba odmah napraviti sljedeće:

A najvažnije je proglasiti tajnima podatke o prepisivanju lijekova te tako onemogućiti da liječnici i ljekarnici dijele te podatke s agentima farmaceutske industrije

Korupcija javnog zdravstva nešto je na što smo svi osjetljivi i gdje svi naglo postajemo svjesni općeg dobra i opasnosti koje donosi tržište koje se navodno "samoregulira" i gdje je jedini kriterij uspjeha profit. Kad bismo zdravstvo prepustili isključivo "tržišnoj regulaciji", postali bismo ubrzo posve ovisni o lijekovima - to bi naravno bio vrhunski tržišni uspjeh farmako-industrije, i posve siguran početak puta u propast društva.

Goli tip s liječničkom maskom

No, ja kao znanstvenik želim odvesti priču malo dalje. Korupcija i neetično ponašanje farmaceutske industrije počinje mnogo prije liječnika obiteljske medicine, sve to počinje još u fazi otkrića i ispitivanja lijeka.

Lijekovi su molekule. Te molekule otkrivaju znanstvenici koji imaju razloga vjerovati da određena molekula blokira neke (molekularne) procese karakteristične za određenu bolest - tako, naprimjer, neki "antivirusni" lijekovi blokiraju receptore (opet molekule) na koje se virusi vežu kad iz jedne stanice izlaze na putu da zaraze drugu. Iza jednog dobrog lijeka stoji dobra znanost i mnogo, mnogo interdisciplinarnog istraživanja, a nakon toga i dugi i komplicirani proces kliničkih testiranja. Sav taj proces počiva na znanstvenom kredibilitetu, na poštenju znanstvenika koji dizajniraju i sintetiziraju lijek i koji utvrđuju ima li on ikakvog utjecaja na izlječenje bolesti kojoj je namijenjen.

Jasno vam je već koliko je za farmako-investitora, kojemu je u prvom planu profit, važno da lijekovi prođu fazu testiranja i da budu učinkoviti u liječenju bolesti kojima su namijenjeni. Sigurno je da se u toj utrci za profitom na tržište plasiraju i lijekovi koji imaju minimalan ili nikakav utjecaj na izlječenje bolesti kojoj su namijenjeni. U takvom se namještenom procesu redovito kupuje kredibilitet znanstvenika koji istražuju lijek. Poznati su naime slučajevi "ušminkavanja" studija učinkovitosti lijekova, a i grube manipulacije podacima u interesu prihvaćanja lijeka. Imamo sreću kad se takav kriminal otkrije, no treba pretpostaviti da danas na tržištu imamo i lijekove koji su posve neučinkoviti za bolest kojoj su namijenjeni. Ti su, posve beskorisni, lijekovi ponekad basnoslovno skupi.

Svatko tko je imao nesreću da ima u bližoj obitelji nekog oboljelog od raka zna da postoje "čudotvorni" lijekovi, najčešće čak i izvan liste HZZO (ovaj put s razlogom), koje oboljelima, na žalost, često preporučuju čak i njihovi liječnici, a čija mjesečna doza košta po dvije-tri tisuće eura. Ti se lijekovi redovito reklamiraju kao znanstvena čuda farmaceutske industrije, a svake godine na tržište dođe neki novi. Pročitate li detaljno što u uputama za lijek piše, možete npr. saznati da je očekivano produženje životnog vijeka pacijenta koji koristi lijek oko 4 mjeseca. Iskreno, ja ne vjerujem ni u ta 4 mjeseca, radi se vjerojatno o grešci unutar statističke nepouzdanosti (vidio sam mnogo statističkih podataka i znam dobro o čemu govorim).

Farmaceutska industrija ima, dakle, i svoje odvratno lice. Ne možemo se pretvarati da nema - postoji farmaceutski kriminal koji šteti zdravlju pojedinaca i društva u cjelini.

No, pogrešno bi ovdje bilo proglasiti hajku na farmaceutsku industriju u cjelini. Mi danas nemamo boljih lijekova od onih koje oni proizvode. Mi nemamo boljih eksperata od onih koji rade u kontekstu te industrije ili u suradnji s tom industrijom, koja za javne znanstvenike na državnim istraživačkim institutima može ponekad biti napeta, ali je u procesu masovne proizvodnje lijeka često nužna. Nikakva homeopatija, bijela magija i bioenergija neće vas spasiti. Nema boljih lijekova od molekula koje rade. Mi jedino moramo biti sigurni da ta industrija radi u interesu društva i zdravlja pojedinaca.

Zato moramo imati neovisne, javne znanstvenike i liječnike, profesore Baltazare koji mogu procijeniti što radi, a što ne radi, moramo prisiliti tu industriju da radi u javnom interesu i da ne odluta za mislima i željama pohlepnih farmako-menadžera.

Hrvatska je imala takve institucije i takve znanstvenike, Hrvatska je jedno vrijeme bila prvak svijeta u javnom zdravstvu. Mi smo imali Andriju Štampara, čovjeka koji je tražio zdravstvenu skrb i obrazovanje za sve, a ne samo najbogatije. Mi i danas imamo Školu narodnog zdravlja koja se zove upravo po njemu.

Tako trebamo i nastaviti. Ipak, danas, dan nakon proglašavanja stečaja Imunološkog zavoda u Zagrebu, instituciji koja je pod javnom kontrolom proizvodila cjepiva i imuno-proteine, teško mi je biti optimist. Vrijedi li danas taj zavod išta ili ne, ja ne mogu reći, ali mogu sigurno reći da je MOGAO VRIJEDITI da su se vlasti koje su protutnjale ovim prostorima u zadnjih dvadeset-trideset godina adekvatno odnosile prema njemu i prema javnom interesu općenito. Uvijek je bilo najlakše postaviti svoje mulce u upravna vijeća, mnogo je teže pokrenuti neku instituciju i održati je na djelatnom i znanstvenom nivou koji će nam svima koristiti.

<< Galetine skrivene varijable Svjetlonosne forme Vojina Bakića >>

Zadnji put osvježeno: 10. siječnja 2014. godine