Oko Kranjske Gore i još malo 4 (18. kolovoza 2015. godine, materijal iz 11.8.2015.)
Ne znam tko je to rekao, možda je i starije od pisca koji je formulirao tu "mudrost". Pada mi na pamet Marquez, ali sam opet skoro siguran da se ne radi
o njemu. Ja sam to čuo u nekom društvu, još kao student, vjerojatno u jednoj od onih lijepih toplih večeri među veselim ljudima kad se ispija pivo i
obično ne misli o takvim stvarima.
A "mudrost" kaže da nikako ne treba vratiti sve dugove i obaviti sve što možemo danas još danas, nego da uvijek treba ostaviti nešto, barem donekle važno
za sutra. Tada će svemir imati razloga da nas drži na životu još neko vrijeme, jer ne možemo otići a da nismo vratili dugove ili obavili sve što smo
trebali obaviti. Nije ni pristojno. Ova filozofija lijenčina naravno odlično ide uz pivo koje se ispija u kasnoljetnim večerima.
Ja sam sebi >> još prije tri godine obećao da ću se pokušati vratiti na Vršič.
Ispunio sam to (iznad) i ranije nego što sam se nadao pa ću morati ostaviti na stranu još neke neobavljene stvari da nadoknadim za to.
Nisam očekivao da je na Vršiču takva gužva, stoga ne stajemo na samom prevoju nego na vidikovcu malo ispod (iznad - pogled prema Trenti i ispod - pogled
prema sjeveru).
Ponavljanje lijepog iskustva je donekle opasno. Naši umovi lijepa sjećanja uglade i zasjaje tako da zablistaju još i jače od stvarnosti. Zna se
zato dogoditi da nas dolazak na isto mjesto drugi put razočara.
A kad nas ne razočara, ponovljeno iskustvo je gotovo mistično iskustvo. Ritual uspostavljanja veze između sebe, svemira i vremena. Način da se
potvrdimo u prostor-vremenu, da premostimo vremenski interval vraćajući se u istu prostornu točku. Vraćamo se drukčiji, a opet isti. Bili smo
netko prvi put, a sad smo netko drukčiji, a opet "isti" - "isti" onaj netko tko je tu bio i prvi put i tko se, polazeći iz te točke, izmijenio, ali
opet ne toliko da ne prepoznaje sebe ni točku iz koje je krenuo.
Mjesta koja smo voljeli podsjećaju nas na točke iz kojih smo krenuli. Zato su ponovljeni posjeti mjestima koja su nam značila
važni rituali uspostavljanja sebstva. Pogotovo kad su dani i priroda ovako lijepi kao na Vršiču (iznad).
A ni Soča (iznad i ispod) naravno ne razočarava. Ovaj put pokušavamo vidjeti i ono što nam je možda promaknulo prošli put. Penjemo se da vidimo izvor Soče. Stajemo malo dalje da vidimo ribiče (iznad), a iznenađuju nas i vesele kajakaši (ispod) koji govore nizozemski valjda? Žive boje kajaka i kaciga i bistre, nebeske i sunčeve boje Soče.
U Bovcu stajemo da se prisjetimo pogleda na planinu, a ovaj put umjesto odlične bovške skute probavamo bovške krafe. Dopadaju mi se - tijesto slično
onome za knedle od šljiva, punjeno (malo dinstanim?) ribanim jabukama i cimetom, preklopljeno kao veliki raviol, skuhano pa preliveno mrvicama lagano
preprženim na maslacu i šećeru. Obično preskačem pisanje o hrani na Konstrukciji stvarnosti (izuzetak je bio >> post o
bozi), ali možda izmijenim to "pravilo".
U Kobaridu, u kojem smo >> prije tri godine posjetili gradski muzej posvećen Prvom svjetskom ratu, ovaj
put stajemo da vidimo talijansku kosturnicu (ispod). Grozno ime za tmurno mjesto koja obilježava grozne događaje i talijanske žrtve iz Prvog svjetskog rata.
vojničko groblje palih u 1. svjetskom ratu
Kosturnica talijanskih vojnika bila je dograđena 1938. godine i 18. septembra ju je svečano otvorio Benito Mussolini. Kosturnica je djelo kipara Giannina Castiglionija i arhitekta Giovannija Greppija. Sagrađena je u obliku tri osmerokutna kruga [sic] koji se koncentrično sužavaju prema vrhu, na kojem stoji crkva sv. Antona. Sa okolnih vojničkih grobalja su u kosturnicu prenijeli posmrtne ostatke 7014 znanih i neznanih talijanskih vojnika palih u Prvom svjetskom ratu. Njihova imena uklesana su u ploče zelenkastog serpentina. Uz kosturnicu su postavljena i spomenička obilježja posvećena talijanskim vojnicima koja su 1981. godine bila prenijeta iz okolice Bovca. Na putu iz Kobarida do crkve sv. Antona postavljeno je četrnaest postaja križnog puta. Kosturnicom i križnim putem upravlja talijanska država.
Obilazimo krugove oko kosturnice. Mnogo Giovannija, Umberta, Giuseppea, Pietra, Andrea, Augusta, Rodolfa, Federica ... Mnogo mojih imenjaka. Soldato Antonio Sparnacci, naprimjer.
Crkva sv. Antona (još jedan moj imenjak) na vrhu je kosturnice. Pored oltara, na zidovima s obje strane piše ora pro nobis, a unutrašnjost je ukrašena vojnim motivima kakve obično ne viđamo u crkvama (ispod; tri motiva prikazujem jedan ispod drugog). Ovo ipak nije obična crkva.
Dolina Soče i prostor južno od Vršiča obilježeni su Prvim svjetskim ratom, a tamo odakle smo došli, oko Kranjske Gore, prostor je obilježen Drugim svjetskim ratom. Gorenjska je poznata po partizanima i posvuda su, pa i u Gozd Martuljku, dobro čuvani i održavani spomenici iz NOB-a.
Putujemo cijeli dan. Stajemo gdje god nas priroda i prostor pozovu. Treba se "zadužiti", tako da ima "potrebe" da dug i vratimo. Potrebe da budemo. Možda Škofja Loka (ispod)?
Preumorni smo da snažno doživimo Škofju Loku (iznad i ispod), ali ostavljamo to sebi u dug. Bit će razloga da se vratimo.
| << Oko Kranjske Gore i još malo 3 | Treskavac - Vela lokva - Obzovo >> |
Zadnji put osvježeno 18. kolovoza 2015. godine