Oko Triglava za dva dana 1 (30. lipnja 2012. godine, materijal iz 27.6.2012.)
Put oko Triglavskog narodnog parka označen je plavom bojom na zemljovidu iznad. Ključna mjesta zbog kojih je put i planiran označena su brojevima
od 1 do 7. Put počinje i završava u Ljubljani (izvan zemljovida). Ovaj post govori o prvom dijelu puta i pokriva točke 1 (Pod Voglom),
2 (Vrata) i 3 (Vršički prevoj), a završava u Bovcu.
Najprije do Bohinja. Naravno, o Bledu i Bohinju može se napisati stotinu postova sa tisućama prekrasnih fotografija, ali mi ovaj put ne idemo
tamo zbog jezera. Jezera smo već vidjeli i detaljno upoznali. Idemo zbog žičare koja vodi od Bohinjskog jezera do planine. Pod Vogel. Vožnja je pomalo
zastrašujuća, a pogled prema strmim liticama ispod kabine uznemirujuć. Huh. Dobro da je kraj. Pogled na jezero s visine. Naravno da mi
fotografija nije uspjela. To treba dobro isplanirati.
Od Pod Vogla (točka 1 na zemljovidu) vodi veliki broj planinarskih puteva i sedežnica prema vrhovima i skijalištima.
Mi nemamo previše vremena, ali nešto moramo vidjeti. Penjemo se prema Orlovim glavama (fotografija ispod). I još dalje. Ne znam kako se zove mali
vrh koji smo "osvojili", ali sam siguran da mu je visina malo veća od 1800 metara. Bilo bi lijepo produžiti do Vogla, ali za to nemamo vremena.
Čovjek zažali kad vidi tako prekrasna mjesta. Zažali što svu tu ljepotu ne može u potpunosti pojmiti, upiti. Žao mu je zato što bi mu za
stapanje s prirodom i njeno razumijevanje trebalo puno više vremena nego što ga ima. Pred ljepotom prirode smo tužni zato jer spoznajemo
vlastitu prolaznost.
Naravno, fotografije alpskih vruhnaca mi nisu uspjele (mislim, ne onako kako bih ja to htio), ali uspio je pokoji detalj (fotografija ispod). Pod
Vogel se treba vratiti.
Natrag istim putem. A onda dalje na zapad. Jesenice. Mojstrana. Tu se odvajamo prema Vratima.
Mali put (Put Triglavske Bistrice) koji postaje makadamski vodi kroz
šumu. Vrata su ledenjačka dolina, a cijelo područje je bogato vodom. Najbolje se to vidi kod slapa Peričnika (fotografija ispod).
Evo što piše na obavijesnoj ploči pored slapa (moj prijevod na hrvatski):
Slap Peričnik
Slap Peričnik nastao je ledenjačkim preoblikovanjem Vrata. Tijekom povlačenja ledenjaka, vode su ispod njih odnosile materijal i odlagale ga po dolinama. Naneseni materijal je u Vratima stvorio konglomeratske stijene koje se protežu po lijevoj obali Triglavske Bistrice i koje su ponegdje debele do 100 metara. Konglomeratske litice su najbolje vidljive na području slapa Peričnik. Tok slapa mijenjao se nekoliko puta. Nad Spodnjim Peričnikom je i Zgornji Peričnik u stijenu urezao svoj put.
Do Zgornjeg (gornjeg) Peričnika možete se i popeti kroz šumu pored slapa (fotografija ispod). Spodnjem Peričniku (iznad) se čak možete i primaknuti vrlo blizu te proći iza njega. Očekujte da ćete nakon toga biti posve mokri.
Nepripremljeni smo za ono što nas očekuje na kraju puta kroz Vrata. Aljažev dom (točka 2 na zemljovidu, 1015 m nadmorske visine). Zaravan
okružena sa svih strana ogromnim
vrhovima (ispod). Čovjek ovdje shvati da bi Triglavski narodni park mogao obilaziti cijeli život. Slovenija je u stvari velika zemlja.
Evo što, između ostalog, piše na obavijesnoj ploči pored Aljaževog doma (moj prijevod na hrvatski):
Nigdje drugdje u parku [Triglav] ne osjeti se tako dramatično prisutnost Triglava i nijedna druga dolina u parku ne nudi planinaru toliko različitih i privlačnih mogućnosti za penjanje.
Opet taj osjećaj površnosti i kratkoće pred ljepotom i prirodom s kojom smo suočeni (ispod). Kuda krenuti? Mi nažalost možemo samo natrag prema Mojstrani.
A onda prema Kranjskoj Gori. Tamo autoput produžava prema Austriji, a mi se odvajamo prema Vršiču. Mala cesta koja vijuga uzbrdo. Cestu su za vrijeme
prvog svjetskog rata izgradili ruski zarobljenici, zato se i zove ruska cesta. Na fotografiji ispod prikazane su zarobljene baćuške u
šubarama zajedno s austro-ugarskim vojnicima i časnicima koji nadgledaju izgradnju ceste. Tu sam fotografiju snimio u kobaridskom gradskom muzeju,
a ispod nje je pisalo Avstrijski vojaki in ruski ujetnici na Vršiču leta 1916.
Cijelo ovo područje, pogotovo iza prevoja Vršič, u dolini Soče, bilo je teško pogođeno ratnim zbivanjima u Prvom svjetskom ratu, ali o tome nešto
više u opisu drugog dijela puta oko Triglava.
Nekoliko puta se zaustavljamo da se nauživamo planina i šume (fotografija ispod). Cesta je uska i treba biti oprezan. Serpentine.
Iza nas ostaju planine (fotografija ispod) i stalno očekujemo točku gdje će uspon prijeći u spust. Zamišljam zarobljene Ruse koji se toj točki nadaju puno više nego ja.
Vršički prevoj (točka 3 na zemljovidu). Otvara se prekrasan pogled prema drugoj strani. Sunce je sve niže. Slijedi nam spust prema Bovcu.
Put se usijeca među planine i mi sve više shvaćamo prisutnost rijeke, Soče, koja bitno određuje ovaj teritorij. Soča je najčistija rijeka koju sam ikad vidio. Posve bijelo, isprano kamenje u njenom koritu i tirkizno plava, nebeska boja vode. Sunce bježi i ja stajem da fotografiram rijeku (ispod). Nažalost, ova fotografija ne otkriva svu čistoću Soče.
U Bovec stižemo predvečer. To je gradić s pogledom prema impresivnom vrhu. Dosta za danas. Drugi dio puta slijedi nam sutra.
| << Idrija | Oko Triglava za dva dana 2 >> |
Zadnji put osvježeno 30. lipnja 2012. godine