Oko Kranjske Gore i još malo 3 (16. kolovoza 2015. godine, materijal iz 6.-10.8.2015.)

Obični "civili" Triglav mogu gledati samo odozdo. Približiti mu se koliko-toliko može kroz doline. Za civile je kraj doline i kraj puta. Za prave penjače put tu tek počinje.

Možda je najupečatljiviji prodor u Triglav dolinom Vrata - o njoj sam već >> pisao prije tri godine.

Malo iza Kranjske Gore nalazi se dolina Planica / Tamar (iznad i ispod) u kojoj izvire misteriozna >> Nadiža. Mnogima je Planica poznatija po skijaškim skakaonicama. Ovih dana se ovdje gradi (ispod), Planica se priprema za kandidaturu za svjetsko prvenstvo u skijaškim skokovima 2017. godine.

Kad se prođe kroz gradilišta (ispod i iznad), ispod skakaonica ...

... ulazi se u dolinu Planice do čijeg kraja treba oko 45 minuta hoda. U međuvremenu put vodi kroz šumu koja se na dijelovima prorijedi. Niski mirisni borovi na mjestima prekrivaju tlo (ispod). Preko njih se vide vrhovi.

Na kraju doline je kuća Tamar i mala Marijina kapela podignuta 1936. i obnovljena 2002. godine (ispod). Čuje se huk Nadiže koja izlazi iz žive stijene.

Nekad su u dolini Planice bili zajednički pašnjaci seljaka iz Rateča, a njihova je agrarna zajednica početkom 20. stoljeća ovdje izgradila ovčiju siranu - danas je taj objekt planinska kuća Tamar. Pred siranom je bila drvena ograda u koju su skupljali ovce pred mužnju. Takve se drvene ograde ovdje nazivalo tamar pa otud i ime kuće. Dakle, ne dolazi od (romantičnog) amar ili tamaris, nego više od (nešto manje romantičnog) tor.

Malo iza kuće nalazi se dio zrakoplova i obavijesna ploča koja podsjeća na događaj koji se zbio 22. studenog 1944. godine:

Druga dolina vrijedna vremena i hoda je Krma (iznad i ispod). Do nje se dolazi iz Mojstrane preko Zgornje Radovne.

Krma je puna planinske vode, izvora koji su ponegdje provedeni kroz kamen ili cijev. Ne znam je li voda pitka, ali joj je okus vrhunski svjež gdje god sam je popio.

Na povratku iz Krme može se, umjesto natrag prema Mojstrani, skrenuti jugoistočno, pa šumskom cestom kroz Radovnu stići iznad Bleda, do klanca Blejski vintgar (ispod) - radi se o jednoj od najpoznatijih slovenskih prirodnih znamenitosti, a da je tako vidi se i po ogromnom broju turista koji ovdje dolaze. Indijci, Francuzi, Izraelci, Mađari ... nema kojih sve nismo vidjeli i kakve sve jezike nismo čuli.

Gužva. Kroz cijeli prostor, dužine oko 2 km, vode drvene ograđene staze koje na mjestima postaju terase (ispod) i mostovi.

U Blejskom vintgaru je padala kiša. Iznad vode podigla se fina izmaglica. Kišne kapi se u dodiru s vodom pretvaraju u sitne sjajne dijamante. Mistični Vintgar (ispod).

Planina Košuta, Dovžanova soteska, Jelendol i Kofce baš i nisu "oko Kranjske Gore" (ali su još Gorenjska) - zato imena ovih postova i imaju dodatak "i još malo". Trebalo bi imati kakvog dobrog prijatelja Slovenca, koji poznaje te krajeve jer je u njima bio i pješke i na skijama i do pola puta i od pola puta i u svako doba godine... Moglo bi se posrećiti da takav jedan dođe po nas u Gozd Martuljek i odvede nas tamo gdje turisti vulgaris rjeđe zalaze. Rekao bih da barem Kofce spada u tu kategoriju (vidi ispod).

Treba krenuti iz Tržiča (ispod). Mali grad s industrijskim pedigreom (odavde je Peko) čije središte čini jedna duža ulica s crkvom na kraju (fotografija ispod gleda od crkve prema početku ulice).

Put vodi u planinu pored Dovžanove soteske, svjetski poznate slovenske geološke znamenitosti. Pored kaskada Tržičke bistrice nalazi se raštrkano selo sa starim kućama - u ovo doba godine selo je privlačno, a rijeka svježa, ali sve sigurno izgleda posve drukčije kad zapada snijeg. Prolazimo pored domačije Filipa Benceta (ispod), slovenskog alpinista stradalog u snježnoj lavini 2009. godine.

Kažu da u selo ponekad padne gigantska kamena gromada. Vidimo ih nekoliko uokolo - blokovi kremenog konglomerata. Preko njih teče i rijeka.

Dovžanova soteska poznata je po fosilima koji su ovdje nađeni, a ja sam se u malom muzeju ponadao vidjeti trilobita. Fosile trilobita, nažalost, nemaju, ali ima drugih stvari - geoloških uzoraka, malih školjkica i pužića koje liče na nekakve amonite, velikih fosila koralja, fosiliziranog bilja ... (ispod). Ljubazna kustosica daje nam jabuke za put. Kaže da se ta vrsta zove carevići. Nisam veliki ljubitelj jabuka pa nije ni čudno što ne znam kako te jabuke zovu u Hrvatskoj.

Negdje pred kraj asfalta nalazi se selo Jelendol. Poznato je po obitelji Born koji su bili vlasnici ovih krajeva i cijele planine Košute. Bornovi su u ovim krajevima izgradili prve ceste, pruge i žičare (na putu do Jelendola prolazi se kroz slikoviti tunel usječen u stijenu koji stanovnici i danas zovu Bornov tunel). Iz Jelendola je vozila šumska željeznica za potrebe drvne industrije, slijedeći tok Bistrice i prelazeći je nekoliko puta. I danas je Jelendol čudno selo, s mnogo raštrkanih kuća i velikim zgradama ostalih iz doba Bornovih (ispod).

Nacisti su 3853 ha imanja Bornovih zaplijenili zbog njihovog židovskog porijekla, a njih zatvorili u logore (Mauthausen) gdje su i umrli.

Iza Jelendola šumski put se dugo penje u Košutu. Stajemo i hodamo do Kofca (ispod). Ovdje se lijepo osjeti planina. Sunce i sjena brzo se izmjenjuju kako oblaci nisko prelijeću. Austrija je tamo, samo malo iza grebena.

Krave pasu (ispod), a konji (iznad) se s njima ne druže.

Ako sam dobro shvatio, kad Slovenci kažu planina, ne misle posve isto što i Hrvati. Kod njih se planina i gora bitno razlikuju, a planina redovito označava prostor pogodan za stočarstvo. U tom je smislu ovo prava planina - bikovi, krave, konji, ograde, pastirske kuće i skloništa (ispod) ... Sve miriše po kravljoj balegi.

Na Kofcama je odmorište u kojem se može pojesti i popiti. Evo što se nudi: ričet, jota, pasulj, telečja obara, kranjska klobasa, kislo zelje, suhi vrat, štruklji: borovničevi, čokoladni, sirovi, ajdovi žganci, kislo mleko, pečenka z mladim krompirjem i gobova juha. Brzi presjek slovenske tradicionalne, seljačke kuhinje (osim čokoladnih štruklji). Sirovi štuklji su posve kuhani, dakle nisu sirovi (jesu, ali samo na slovenskom) nego su od sira ili sa sirom. U gobovoj juhi idealno bi trebali biti svježi jurčki (vrganji), ali ove ih je godine bilo posve malo. Gobova juha, ali bez ovogodišnjih jurčkov. Svejedno je bila odlična.

Zadnji put osvježeno 16. kolovoza 2015. godine