Oko Triglava za dva dana 2 (1. srpnja 2012. godine, materijal iz 29.6.2012.)

Drugi dio puta oko Triglavskog narodnog parka pokriva točke 4 (utvrda Kluže), 5 (kobaridski gradski muzej), 6 (crkva sv. Duha Javorca) i 7 (Tolminska korita), a završava na startnoj točki puta, u Ljubljani (iznad).

Utvrda Kluže (točka 4) udaljena je kilometar-dva od Bovca. Dolazimo do nje ujutro (fotografija ispod). Drugi je to jasan podsjetnik na Prvi svjetski rat (nakon ruske ceste iz >> prethodnog posta) koji će nas pratiti kroz drugi dio puta oko Triglava.

Utvrda ima dugu povijest, još od rimskih vremena. Kontrolirali su je Mlečani (koji su je izgradili za obranu od Turaka !) i Francuzi (Napoleon), a današnji su joj izgled (fotografije ispod i iznad) dali Austrijanci 1882. godine, koji su je i koristili u Prvom svjetskom ratu. Nezgrapno četvrtasto kamenje okruženo gorama, šumom i zvukom rijeke.

Od Bovca put vijuga dalje niz Soču i skreće prema Kobaridu (točka 5 na zemljovidu). To je mjesto sa strašnom povijesnom reputacijom, gradić oko kojeg su se odigrale neke od najstrašnijih bitaka Prvog svjetskog rata. Zato u Kobaridu treba posjetiti gradski muzej (fotografija ispod) koji je posvećen tim zbivanjima.

Obilazak muzeja počinje poučnim filmom koji posjetitelje uvodi u povijesne i zemljopisne okolnosti Prvog svjetskog rata te važnost područja oko doline Soče. Soška fronta, kažu Slovenci.

Muzej donosi priču o velikim bitkama, o napadu Talijana i njihovim prvobitnim uspjesima te o snažnom protuudaru Austrijanaca potpomognutih Nijemcima. Na području Kobarida korišteni su bojni otrovi (difozgen), a od njih su masovno stradavali dobro ukopani Talijani. Njihove plinske maske bile su potpuno neučinkovite. Fotografije tijela u talijanskim uniformama naslaganih u rovovima. Grozota.

Muzej je prepun ratnih fotografija. Austrijska vojska je bila iznimno šarena, a sačinjavale su je nacionalno šarene postrojbe s područja Austro-Ugarske: Austrijanci, Mađari, Slovenci, bosanski muslimani, Hrvati, Srbi, ... Vidi se to i na uniformama. U toj je vojsci bilo i Židova i sve je to doprinosilo vjerskom i nacionalnom šarenilu, ali i pomutnji, pogotovo kad su se u rat u značajnoj mjeri uključili i Nijemci.

Pored reljefa, zemljovida, vojnih uniformi, oružja, groznih fotografija ranjenika i ozljeda, liječničkog pribora, muzej sadrži i izloške i fotografije iz "svakodnevnog života", iz pozadine. Život je nekako morao teći, bio rat ili ne. Na jednoj od zanimljivijih fotografija vidi se cirkus za frontu (ispod). Dvije žene namazane i obučene kao Ciganke, dvojica odrpanaca i dva sumnjiva tipa u kombiniranim civilno-vojnim uniformama. Na natpisima iza njih između ostalog piše i unfehlbare wetterprognose (nepogrešiva vremenska prognoza), dakle i to je bilo dijelom cirkuske predstave, zajedno s čudom modernog doba, i čudom nad čudima što god to bilo !

Nakon ratne klaonice, život se začuđujuće brzo vratio u Kobarid. Fotografija ispod prikazuje kobaridske glazbenike godine 1920. Kakvi frajeri!

Od Kobarida prema Tolminu, gore se polako izravnavaju, krajolik se smiruje. Rijeke su i dalje bogate i žustre. Na ovom području, osim Soče, teku Tolminka i Zadlaščica. Iz Tolmina treba krenuti prema Zatolminu.

Do memorijalne crkve svetog Duha Javorca (točka 6 na zemljovidu) vodi vrlo uzak, uglavnom makadamski put kroz šumu dug 7 kilometara koji završava na komadiću ravnog travnatog terena, "parkiralištu". Odatle vodi uska asfaltirana staza koja se stalno uspinje i kojom morate pješačiti dvadesetak minuta do crkve. A crkva je zbilja poseban prizor (ispod). Oko nje pasu krave, a teren je ispresijecan drvenim ogradama i na mjestima posve pokriven sasušenom nataloženom balegom. Pogled privlače spektakularne planine i šumoviti bregovi.

Duge stepenice vode prema drvenoj crkvi koja, barem meni, na prvi pogled uopće ne liči na crkvu. Podsjeća me na poganski hram ili čak nekakvu pagodu (ispod).

Na obavijesnoj ploči ispod stepenica piše (moj prijevod na hrvatski):

Nažalost, u crkvu nismo uspjeli ući jer je otvorena samo vikendom, ali sam njenu unutrašnjost (iznad) uspio fotografirati kroz staklo na vratima crkve. Impresivno i neobično. Šareno.

U hrastovim pločama upisano je 2564 imena vojnika. Crkva je 2007. godine uvrštena među spomenike koji nose znak europske baštine.

Od Javorce se vraćamo natrag prema (Za)Tolminu i na malom križanju skrećemo na put prema Tolminskim koritima (točka 7 na zemljovidu). Cesta vodi do parkinga i ugostiteljskog objekta. A otuda kreće lijepo uređena turistička staza koja prolazi divljim i prekrasnim krajolikom (fotografija ispod) koji definiraju rječice Tolminka i Zadlaščica.

Modre vode, bogata šuma, visoke sutjeske, drveni mostići (Hudičev most) koji se pod vama zaljuljaju dovoljno da se uplašite. Staze koje se strmo penju u brdo i spuštaju do same rijeke. Voda je hladna i ljekovita, a temperatura se spusti za nekoliko stupnjeva kad se iz visine spustite prema rijeci. Tirkizna reflektirana svjetlost pleše po stijenama (ispod).

Ovo je kraj iz neke bajke o vilama i vilenjacima, oaza svježine u svijetu koji ključa.

Krajolik me podsjetio na >> Vražji prolaz u Gorskom kotaru, ali je sve veće nego tamo: usjeci su znatno dublji, a voda je modrija.

U Ljubljanu se vraćamo preko Podbrda, Železnika i Škofja Loke. Zatvorili smo krug oko Triglava.

Zadnji put osvježeno 1. srpnja 2012. godine