Mali Rabo svira (25. siječnja 2011. godine)

portret Rabe Karabekiana kad je bio mali, olovka

Roman Mehanički pijanino (Player Piano) Kurta Vonneguta mogao bi se svrstati u SF žanr. Tako je i bio svrstan i reklamiran 1952. godine kad je bio objavljen jer je izdavač smatrao da će roman tako imati veći financijski odjek s obzirom da je SF tematika u filmu i literaturi bila izrazito prisutna tih godina. SF kategorizacija romana je jedna od stvari o kojoj sam razmišljao nakon čitanja romana. Naime, imao sam priliku upoznati neke nazovi "fanove" SF tematike. Ti tipovi imaju "jasan" pogled na to što pripada SF žanru, a što ne. Nadalje, sve što oni "isključe" iz SF žanra nije prema njihovom mišljenju vrijedno pažnje. Zanimljivo je i da se takav naopaki i uskogrudni stav udomaćio i u "bazi" SF fanova te tako oni, nazovi "ekspertno", kategoriziraju određeno djelo ovamo i onamo. Jedna od kategorizacijskih shema tiče se "tematike zapleta", npr. radi li se o "problemu komunikacije s izvanzemaljskim životom" ili "osvještavanju strojeva" ili "mrtvoj evoluciji, samo-evoluciji tehnologije" ili "problemu putovanja nadsvjetlosnom brzinom" i tako dalje, i tako dalje, imaju oni cijeli jedan niz takvih kategoriziranih momenata i djelo raspoređuju prema tome kojim od njih se bavi. S obzirom da ljudi već dugo pišu te budući da je povijest puna pametnih i inovativnih pisaca, teško je u takvoj kategorizaciji donijeti nešto novo. Oni koji pak uspiju "donijeti nešto novo" obično su isti takvi SF freakovi kao i njihovi fanovi pa na silu "motaju" tematiku i zaplet e ne bi li dobili koji dodatni plusić u kategorizaciji i odvojili se po istoj toj "kategorizaciji" od prijašnje literature. Prilično bolestan i kratkovidan način gledanja na neko djelo, rekao bih. Uostalom, mislim da bi i Vonnegutov "Player Piano" vrlo loše prošao u njihovoj "kategorizaciji", pitam se bi li on po njima uopće zaslužio SF pridjev. Pitam se i kako bi tu prošao najbolji pisac znanstvene fantastike, Stanislaw Lem.

A "Mehanički pijanino" je solidan roman, bez obzira na to kako ga netko nazivao; utopijom, distopijom, znanstvenom fantastikom, socijalnom studijom, kritikom kapitalizma, kritikom socijalizma, esejom o automatizaciji, pričom o tehnologiji koja poništava ljudsku osobnost, pričom o pobuni pojedinca protiv sustava koji ga guši... Sve to "Mehanički pijanino" jest, ali je i više od svega toga, jer je stavljanje plusića u svaku od tih kućica tek početak priče o Vonnegutovom romanu, a nikako kraj. U suprotnom bi se netko mogao zabuniti pa pomisliti da je to roman koji su H.G. Wells ili G. Orwell već prije napisali. A nisu.

Da ga je napisao Vonnegut, vidi se prije svega po svježem humoru kojim je roman natopljen. Vonnegut izvrsno poznaje ljude, potovo njihove slabosti, pa je galerija likova u romanu toliko uvjerljiva da sam ja našao barem 6-7 paralela između ljudi koje Vonnegut opisuje i ljudi iz "stvarnog svijeta", ljudi koje ja poznajem, makar i površno. Ovdje spadaju Kroner, najutjecajniji čovjek u "državi" i šef glavnom junaku, plitko autoritativna osoba koji je cijeli život provela vježbajući načine manipuliranja ljudima te ostavljajući lažni dojam samopouzdanja, glupava supruga glavnog junaka, Anita, Ed Finnerty, ekstremno talentiran i psihotičan tip stalno u potrazi za razlozima i smislom i stalno polupijan, i Shepherd, sistemska gnjida koji jedini razlog za svoje parazitsko bivanje vidi u napredovanju po stepenicama sistema i dobivanju "činova". Ima i "malih" likova koji su mi bili strašno "poznati", ovdje spada tip koji cijelu godinu živi za karneval u gradu, za onaj jedan dan kad je on glavni te konobar koji u zadnjoj trećini knjige nokautira glavnog junaka, Paula Proteusa, ali sam im na žalost zaboravio imena, a knjigu sam vratio u knjižnicu. Jedan od likova koji je izrazito važan za roman, tip je kojeg ne poznajem iz stvarnog života. Radi se o svećeniku Lasheru.

Neki u Vonnegutovom romanu vide samo njegove "tehnološke aspekte", vide kritiku automatiziranog društva i opasnost od strojeva koji polako preuzimaju sve veću kontrolu u aspektima ljudskih života gdje ih nikad ne bismo smjeli pustiti. "Mehanički pijanino" je roman i o tome. Ali, ono po čemu je "Player Piano" dobar roman ne tiče se njegovih SF aspekata. Uostalom, kladim se da bi se oni "SF fanovi" i "eksperti" iz uvoda smijali Vonnegutovom prikazu svemoćnih strojeva kojima se podaci serviraju s bušenih kartica, a osnovni elementi njihove konstrukcije su vakuumske cijevi. To, naravno, za roman uopće nije važno. Važne su vječne teme. A bunt je vječna tema. Čovjek koji ustaje protiv uloge koju su mu namijenili drugi, protiv zamisli da se treba uklopiti u sustav koji nije načinio, protiv predvidljivosti svog bivanja koja mu se već gadi. Kad sam pročitao "Player Piano", shvatio sam da nikad nećemo napraviti dobar sustav, sustav koji ću i ja kao pojedinac moći podržati punim plućima.

Kad stvorimo sustave koji će biti najbolji što ih možemo stvoriti, koji će omogućiti blagostanje svima, koji će učiniti sve građane ravnopravnim (premda sustav u "Mehaničkom pijaninu" nije takav), protiv njih će se pobuniti oni najbolji, pobunit će se najkreativniji. I to ne zato jer znaju kakav bi sustav bio bolji (ni buntovni junaci Vonnegutovog romana nemaju pojma o tome), nego zato jer ne žele da njihovi životi budu predvidljivo pozicioniranje unutar strukture, pa makar ta struktura bila najbolja od svih zamislivih struktura. Tako je i u Vonnegutovom romanu - buntovnici Proteus i Finnerty su svojim inženjerskim radom petnaestak godina prije vremena u kojem se odvija radnja romana omogućili automatizaciju određenih industrijskih postupaka, ali time i fiksaciju određene sociologije protiv koje se bune. Čitajući "Mehanički pijanino" pomislio sam da istinski revolucionari samo mutno mogu razumjeti svoje razloge za pobunu. Jer premda se oni očigledni razlozi zbog kojih određeno društveno uređenje ne valja mogu lako popisati i prebrojati, oni nisu glavni motiv za pobunu najiskrenijih revolucionara. Najiskreniji revolucionari se bune individualno, njihova revolucija nema veze s nikakvim kolektivitetom pa i nije ono što bi se moglo nazvati "revolucijom", a njihova pobuna je nešto toliko duboko ljudski da u krajnjoj instanci ni nema nikakve veze sa sistemom protiv kojeg se bune. Istinski revolucionar je tragičan lik. Tako je i u Vonnegutovom romanu.

I za kraj, kao i obično, dva citata iz romana. Evo prvog:

Paul se sjećao jedne nedjelje - prije mnogo vremena, dok je još bio visok, mršav, pristojan i malko zbunjen mladac - kad je Gelhorne došao u posjet. Gelhorne je iznenada pružio ruku i zgrabio Paula kad je ovaj prolazio pored njegova stolca.
- Paul, sinko.
- Da, gospodine?
- Paul, tvoj otac mi kaže da si stvarno bistar.
Paul je s nelagodom kimnuo.
- To je dobro, Paul, ali ne i dovoljno.
- Ne, gospodine.
- Nemoj se zavaravati.
- Ne, gospodine.
- Nitko baš nije tako prokleto dobro obrazovan da se za šest tjedana ne bi moglo naučiti devedeset posto onoga što on zna. Ostalih deset posto je dekoracija.
- Da, gospodine.
- Pokaži mi nekog stručnjaka i ja ću ti reći kako je to čovjek koji se tako prepao da si je iskopao rupu u koju će se sakriti.
- Da, gospodine.
- Gotovo nitko nije dovoljno upućen, Paul. Dovoljno je da vidiš kako je većina ljudi loša na svom poslu pa da ti dođe da se rasplačeš. Ako možeš poluguzičarski raditi bilo što, ti si čovjek s jednim okom u kraljevstvu slijepih.
- Da, gospodine.
- Jel' bi ti htio biti bogat, Paul?
- Da, gospodine... mislim da bih. Da, gospodine, htio bih.
- Dobro. Ja sam postao bogat i rekao sam ti oko devedeset posto onoga što ja znam o tome. Ostalo je dekoracija. U redu?
- Da, gospodine.

A evo i drugog:

Evo ga opet, najdrevnijeg križišta puteva, kojeg je Paul prije nekoliko mjeseci jednom već bio zakratko gledao u Kronerovoj sobi. Izbor između puteva nije imao ni ma kakve veze sa strojevima, hijerarhijama, ekonomijom, ljubavi, vremenom. Bio je to posve unutrašnji problem. Svako dijete starije od šest godina poznaje tu viljušku i zna što rade dobri, a što zli momci. To je raskrižje poznato u narodnim pričama po cijelom svijetu, i dobri i zli momci - bili u kožnim zaštitnicima za noge, zakrpama na stražnjici, ponču, leopardovoj koži ili bankarskom sivom odijelu na fine prugice - svi se oni ovdje razdvajaju.
Zli momci postaju potkazivači. Dobri momci ne - nije važno kada, nije važno što.
Kroner pročisti grlo. - Pitao sam tko je vođa, Paul?
- Ja - odgovori Paul. - I ne znam što bih dao da sam bio bolji vođa.
U trenutku kad je to izrekao, znao je da je to istina. I znao je ono što je i njegovo otac znao: što znači pripadati nečemu i vjerovati.

Portret kojim sam otvorio ovaj post prikazuje Rabu Karabekiana kad je bio mali i kad je još išao u osnovnu glazbenu školu gdje je učio svirati klavir. Tada mu je to bilo prilično dosadno, ali kad je ostario, shvatio je da to možda i nije bilo izgubljeno vrijeme. Bez obzira što ljudi znaju napraviti strojeve koji sviraju; mehanički pijanino.

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

<< Carbon Nanotube... Device Physics Haiku o boru >>

Zadnji put osvježeno 25. siječnja 2011. godine