Carbon Nanotube and Graphene Device Physics (19. siječanj 2011. godine)
Carbon nanotube and graphene device physics (Fizika uređaja od ugljikovih nanocijevi i grafena) knjiga je
autora H.-S. Philipa Wonga sa stanfordskog sveučilišta i Dejija Akinwandea sa University of Texas, Austin. Knjigu je
izdao Cambridge University Press, a više
informacija o njoj možete saznati OVDJE. Naslovnica knjige preuzeta sa
stranice izdavača prikazana je iznad
pa sam siguran da već slutite kako se ova priča odvija dalje...
Priča započinje još u listopadu 2009. godine kad mi se jedan od autora, dr. Akinwande javio sa željom da izradim sliku
za naslovnicu njihove knjige. Njemu je za oko zapela jedna rana verzija
objavljena na stranici Nanotech Now. Nakon toga,
dalje sam radio s urednicom Cambridge University Pressa za engineering i to je bilo izvrsno iskustvo. Bilo mi je čak nakon svega krivo
što slična iskustva nisam imao s izdavačima u Hrvatskoj, ali tako je to... Naši izdavači se moraju još mnogo toga naučiti, pogotovo
da je autorstvo vrijednost. U cijelom izdavačkom procesu u Hrvatskoj autor, kreator sadržaja je najjeftinija roba i onaj kojeg se
najlakše i redovito preveslava. Ministarstva kulture i znanosti imala bi tu štošta za reći i lako bi mogla regulirati barem onaj
dio izdavačke proizvodnje za čiji su otkup zainteresirani. Možda o tome uskoro nešto i napišem.
No, da ne davim dalje s beskrupuloznim hrvatskim izdavačima, priča iz ovog posta se nastavlja jučer kad sam u pošti podignuo
prekrasno zapakirani paket, s još ljepšim sadržajem (vidi ispod).
| 
|
| 
|
Ja sam posao rekao bih lijepo obavio, a lijep je i dizajn naslovnice tj. odabir fonta i pozicioniranje naslova. Možda su sliku "dignuli" prema magenti malo više nego što bih to ja učinio (barem je tako ispalo u tisku), ali to nije bitno naružilo moju ilustraciju (magenta je boja, jedna od osnovnih boja u CMYK shemi, gdje C stoji za cyan, M za magentu, a Y za yellow). Ispod prikazujem kako je to izgledalo u mojem originalnom prijedlogu.
Ilustracija koju sam priredio je izrazito detaljna, a kako su "atomi" i "veze" u "ugljikovoj nanocijevi" metalni, tako se pri velikom povećanju u refleksijama mogu vidjeti skriveni elementi slike, uključujući i činjenicu da se nanocijev proteže vrlo kratko iza pozicije promatrača (te da stvarnog, "fizički prisutnog" promatrača u sceni ni nema, ali dobro...). Dio toga o čemu govorim možete vidjeti na povećanom detalju prikazanom na slici ispod.
Još bolje se područje iza promatrača vidi na povećanom detalju prikazanom na slici ispod.
Fizikom ugljikovih nanocijevi intenzivno sam se bavio u periodu od 2002. do 2004. godine. U to područje sam ušao zainteresiran
prije svega za mogućnost pohrane plina u materijale građene od ugljikovih nanocijevi. Ukoliko vas nešto od toga zanima,
moj najutjecajniji/najcitiraniji rad iz tog perioda možete pročitati OVDJE.
Nekako u tom periodu uočio sam koliko su nanometarske strukture moćne kad se povećaju nekoliko milijardi puta te tako
uvedu u makroskopski svijet. Tad ih se može promatrati kao arhitekturu. Iz takvih eksperimenata nastala je i ilustracija
koju sam prikazao u ovom postu.
Ja lako mogu zamisliti djecu
koja se po "nanocijevi" penju i s nje skaču u more. Mnogo smijeha i galame.
| << Svemir pun ljubavi | Mali Rabo svira >> |
Zadnji put osvježeno 19. siječnja 2011. godine