Haiku o boru (01. veljače 2011. godine)
Rodim li se opet: Bor
na vrhu brežuljka.
(Ryota, preveo Vladimir Devide)
Bor. Snažno drvo. Drvo planeta. Ima ga posvuda, od surove, snijegom pokrivene japanske planine do pitome obale
jezera na Mljetu. Ali nije to isti bor. Postoji više od 100 vrsta bora, a i u Hrvatskoj ih je veliki broj. Upravo
sam se sjetio velikodušnih, ogromnih borova u Kamporu na Rabu, u krugu bivšeg talijanskog fašističkog logora. Sjećam se
spomen ploča, potrošenog kamena i željeza i velikih šišarki punih slatkih i masnih pinjola. Kakav neobičan, u isto vrijeme
i lijep i grozan kontrast...
Snaga bora učinila ga je temom haiku poezije, ali i narodnih pjesama i autorske poezije svuda po svijetu.
Pjesma "In the pines" (Među borovima) tradicionalna je američka folk pjesma koja potječe negdje iz 1870. godine, a
prije petnaestak godina snažno ju je izveo neprilagođeni i nesretni plavokosi tip koji je postao ikona
današnje buntovne mladeži. Premda ga nisam pretjerano volio dok je bio u stvaralačkom naponu, kako vrijeme prolazi...
možda malo više cijenim njegov rad.
Tell me where did you sleep last night.
In the pines, in the pines,
Where the sun don't ever shine.
I would shiver the whole night through.
My girl, my girl, where will you go?
I'm going where the cold wind blows.
In the pines, in the pines,
Where the sun don't ever shine.
I would shiver the whole night through.
Moderna tehnologija nam ne dozvoljava da ga zaboravimo, a možda je tako i bolje, premda se ponekad začudim čemu sam sve svjedočio i koliko su se vremena i ljudi izmijenili. Evo kako je to izvodio Kurt Cobain:
Ja ipak volim mekše borove. Mirisne borove u čijem hladu nema oštrog vjetra, a svjetlost sunca prolazi baš onoliko koliko mi godi. Morske dijamante od rastrgane svjetlosti nose skoro nečujni valovi. Čuju se cikade. Ne želim biti nigdje drugdje nego ovdje. To je moja verzija "In the pines"...
kojeg sam posadio ostario!
Jesenji sumrak
(Issa, preveo Antonio Šiber prema engleskom prijevodu Davida G. Lanouea)
Predvečer smo i bor i ja zajedno ostarili. Odlazim nadajući se da će zlatne listiće zalazećeg sunca more izbaciti na obalu.
Za više postova o haiku poeziji, pogledajte >> arhivu.
| << Mali Rabo svira | Zimska čipka >> |
Zadnji put osvježeno 01. veljače 2011. godine