Ovo je pjesma od boje (27. studenog 2011. godine)

Za koliko genijalaca znate? Ali ne onih "netko mi je rekao za njih" genijalaca, nego ljudi koje ste vi osobno prepoznali kao genijalce tj. kao ljude koji su radili (ili rade) nešto iznimno dobro, nešto čime se svi možemo ponositi kao vrsta?

Ja ne znam baš bih li mogao brojati dalje od dvanaestak. Ako ste pomislili da su genijalci koje sam ja osobno prepoznao svi znanstvenici, grdno ste se prevarili. Među tih dvanaestak ušla bi možda dva znanstvenika.

Idemo dalje. Ima li živućih među genijalcima koje ste prepoznali? Od mojih dvanaestak živa je samo jedna. Kate Bush.

Potpuno mi je jasno da će me mnogi na ovom mjestu prestati ozbiljno shvaćati, a to je zato jer ne poznaju rad Kate Bush ili je poznaju samo površno, kao lijepo lice i seksi pojavu s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Većina ljudi na spomen njenog imena odmah pomisli na pop glazbu i svrsta je u neke ladice u koje se ona uopće ne može uklopiti, jednostavno zato što je predobra i što njeno djelo izmiče bilo kakvoj trivijalnoj klasifikaciji. No pojavila se u doba tapiranih frizura i laganih nota, na Top of the Pops listama, prilično dobro i uspješno uklopljena u glazbeni pop business. Otud dolazi zabuna, ali i dodatna zanimljivost njene pojave.

Ne znam kad sam prvi put čuo Kate Bush. Može biti da je to bilo kad sam bio klinac, možda prvačić koji je glazbu upijao usput, kad bi se pojavila na radiju ili televiziji, manje više nesvjesno. Kad sam ja krenuo u školu, devetnaestogodišnja Kate je nekako upravo izdala svoj prvi album The Kick Inside. U stvari je gotovo nemoguće da moje dječije uši nisu čule Wuthering Heights. A tko to jednom čuje, taj će to i zapamtiti, pa makar bio slinavi prvačić s alergijom na pelud i grinje.

Prvi put sam je ozbiljno preslušao 1991. godine zahvaljujući svom kolegi Iliji Zovki koji ju je jako cijenio. Sjećam se Wuthering Heights, Wow, Babooshka, ... i sjećam se da me je to jako dirnulo. Osjetio sam tu glazbu, ali nikako se nije uklapala u ono što sam tad, kao nadobudni i buntovni student najvažnije discipline na svijetu, slušao. A to je bilo, uz izuzetak Pink Floyda, uglavnom nabrijano do daske - "mekana" i ženstvena Kate Bush nije se mogla uklopiti u ujedinjujuću teoriju moje glazbe pa sam je s vremenom pomalo i zaboravio, kao što svaki teoretičar zaboravlja detalje koji se ne slažu u potpunosti. Naravno, moja teorija glazbe bila je pogrešna - Kate Bush je nemoguće zaboraviti kad je jednom čuješ i bilo je jasno da će se ona kad tad opet pojaviti.

Pojavila se ponovno 2006. godine kad je moja supruga kupila njen album Aerial i to baš za moj rođendan, dakle prije točno pet godina. Album je nastao 2005. godine, dvostruki je, ali ono što treba slušati je CD iz "drugog plana", A Sky of Honey. A Sky of Honey je remek djelo, razlog zbog kojeg njegova autorica zaslužuje titulu genijalke i razlog zbog kojeg sam se vratio preslušavanju njene glazbe, samo da bih zaključio da je Kate Bush napravila mnoga remek djela i da postoji mnogo materijala koji je nepogrešivo svrstava među genije. Ponekad joj zavidim zbog toga, koliko god da sam joj zahvalan zbog izvrsne glazbe koja mi je zaoblila i obogatila život.

A Sky of Honey je četrdeset dvije minute glazbe koju treba slušati u kontinuitetu, od početka do kraja. To je putovanje od buđenja do ponoćnog orgazma nakon kojeg možemo mirno zaspati i umrijeti.

To je putovanje od rođenja do svjesne ekstaze, uz boje neba, mora, meda, zvijezda, pijeska, uz zvuk kiše i grmljavine i brbljavih kosova. Uz ljubav i umjetnost koja slavi put kojim idemo. To je putovanje na kojemu se pitamo doživljavamo li ga zbilja ili sanjamo. Moguće je da je sve to u snu, moguće je da to nije "stvarnost", ali koga je to briga?

A Sky of Honey je album koji bih preporučio slijepcima. To je sinestezijski album koji će nekome tko nikad nije vidio medeni zalazak sunca u more koje se spaja s nebom možda najbolje dočarati taj osjećaj. Na tom albumu kosovi pjevaju pjesmu ljeta. To je pjesma od boje:

Kad sam do kraja u sebe upio medeno more i nebo, shvatio sam da moram tražiti dalje, da se moram vratiti njenoj ranijoj glazbi. A kakva su me tamo bogatstva čekala.

Glazba Kate Bush je iznimno raznovrsna, ona eksperimentira, traži dalje, ne stoji nikad na mjestu. Ponekad pogriješi. Kate Bush bila je najlošija kad se pokušavala uklopiti u trend ili kad je previše slušala "kako to drugi rade". Oni koji imaju dar moraju vjerovati u njega, ni pod koju cijenu ne raditi kompromise i ne dopustiti da ih sporednosti odvedu s puta. Njoj se to nije događalo prečesto, ali postoji i njena glazba koju ne volim. O njoj ovdje neću govoriti.

Kako se stvaraju djela koja nemaju vremenskog ograničenja, koja nema ni smisla pozicionirati u vremenu? Kako je Vivaldi stvorio Gloriju? Kako je Kate Bush stvorila Wuthering Heights? Takve se stvari dogode kad genijalac prihvati svoj genij i prepusti mu se bez zadrške. Devetnaestogodišnja Kate je to znala posve instinktivno i tvrdoglavo inzistirala na tome, tridesetogodišnja Kate je bila nesigurnija jer je imala mnogo više iskustva, a pedesetogodišnja Kate je uspjela sebi osvijestiti ono što je instinktivno slutila kao devetnaestogodišnjakinja.

Zašto je Kate Bush genijalka? Naravno da mi je to u ovom tekstu nemoguće do kraja objasniti, jednako tako kao što nisam uspio objasniti ni >> zašto volim Vivaldija. Mogu vam samo preporučiti da slušate njenu glazbu. Na nekom površnom nivou, uočit ćete da Kate Bush od glazbe stvara teatar i spektakl, da kombinira harmonije na neobične načine, maksimizirajući učinak svojim izvanrednim glasom i ponekad brutalno izravnim, a ponekad slikarskim i snovitim tekstovima. Na nešto dubljem nivou, uočit ćete da vam sve to nešto počinje značiti, a ako uspijete doći do tog nivoa, put dalje je jednoznačan.

Da ja tek počinjem otkrivati Kate Bush, evo kako bih započeo:

• >> Aerial
• >> Lionheart
• >> The Dreaming
• >> The Kick Inside

Mlađim osobama će se sigurno više dopasti raniji albumi pa je možda bolje da započnu npr. sa The Kick Inside.

Kate Bush je među svojim poklonicima stekla gotovo status božice. Razlog tome je dijelom i njena impresivna pojavnost u mlađoj dobi koja je današnjoj Kate sigurno teret: Kako ostati toliko mlad i lijep, toliko živ i kreativan? To je naravno nemoguće, ali pravo značenje onoga što Kate Bush radi nema veze s njenom fizičkom pojavom. Ona je sačuvala ispoliranu i zasljepljujuću suštinu ženstvenosti u svojim djelima. Mmmmmm, yes!

Jedva čekam da čujem njen novi album 50 Words for Snow koji je izašao prije pet dana. Moja supruga mi ga je kupila za današnji rođendan. Tridesetdevet mi je godina tek.

Potražite više postova o rokenrolu u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno 04. siječnja 2012. godine