Snježni haiku (21. prosinca 2010. godine)

(Basho, preveo Vladimir Devide)

Strogo govoreći, gornji Bashov haiku nije o snijegu, ali lako je zamisliti Bashoa u šeširu i slamnatim sandalama kojeg je iznenadio prvi snijeg. Godina minu, a Basho se nije ni snašao. Eto, moglo bi se reći da se i ja nekako tako osjećam čekajući da ova zima prođe, jer zimu volim samo površno, volim je slikarski, zbog svjetlosti i mekanih sjena. I tako nastade ovaj post, na početku zime i u ranom iščekivanju ljeta.

(Etsujin, preveo Vladimir Devide)

Zima u Zagrebu je ružna i stresna. Razmišljam na primjer o tome hoću li imati gdje parkirati auto kad se vratim u jednu od betonskih košnica grada. Ili, hoću li se uspeti uz ono brdo na putu do posla bez problema ili ću opet čekati iza nekog nevještog vozača s ljetnim gumama. Snijeg se u Zagrebu rijetko zadrži. Umjesto toga, brzo se pretvara u smeđu slanu kašu.

No, lagao bih kad bih rekao da snijeg nikad nisam volio. Naravno da sam ga volio.

Sjećam se dubokog snježnog "tunela" kojeg je djed prokopao davno prije nego što sam se ja probudio. Kreće od stepenica pa oko kruške, pored jablana i konačno do ceste. Prolazim kroz iskopani prolaz u snijegu i čudim mu se. Viši je od mene. Po tome opet znam da se radi o sjećanju djeteta. Unutrašnjost tunela je svijetlo-sivo-plava s bijelim naglascima. Čini se kao da tunel nije od "pravog materijala" nego od nekakve poluprozirne maglice koja bi se mogla rastjerati rukama. Ne može se rastjerati rukama. Zidovi su hladni.

(Issa, prema engleskom prijevodu Davida G. Lanouea na hrvatski preveo Antonio Šiber)

Sasvim je prigodno da ovaj post bude zadnji u ovoj godini, a tako će vjerojatno i biti.

Sretni praznici !

Za više postova o haiku poeziji, pogledajte >> arhivu.

Zadnji put osvježeno 21. prosinca 2010. godine