Rabo je bokononist (21. veljače 2011. godine)

portret Rabe Karabekiana u Puli, olovka

Koliko li sam samo glupih i zatucanih "diskusija" o odnosu znanosti i religije samo čuo, pogotovo u zadnje vrijeme? Previše.

Treba biti oprezan kad se koriste riječi "diskusija" i "dijalog". Te riječi uopće ne pristaju nekim oblicima rasprave. Imam nesreću da poznajem jednu vrstu iznimno sebičnih ljudi ravnog glasa koji su u godinama bivanja na ovom planetu naučili finigirati "civiliziranu raspravu". Njihova ideja o "civiliziranoj raspravi" sastoji se u tome da se o nečemu govori ravnom intonacijom, s mirnim izrazom lica i gestikulacijom robota. To je najvažnija značajka civiliziranosti. OK. Možda bih se i mogao složiti o izvjesnoj superiornosti ove forme, ali nemojmo izgubiti iz vida osnovni preduvjet da bi se nešto moglo nazvati dijalogom: empatiju.

I koliko god da ja emotivno i žustro raspravljam pa se po definiciji njihove "civiliziranosti" u "civiliziranu raspravu" i ne uklapam, ja posjedujem elementarni preduvjet za raspravu: mogu osjetiti zabrinutost i bol životinje, a pogotovo drugog ljudskog bića. Emocionalni invalidi i sebični manipulatori ne mogu.

E pa takvih sam se emocionalnih invalida i sebičnih manipulatora nagledao kad se radi o "raspravama" o odnosu znanosti i religije. I toga mi je dosta, jer takvi tipovi obično predvode svaku od "strana" u "raspravama".

Meni je žao što se ljudi iz moje struke pojavljuju kao grozni dogmati. Upravo je to razlog propasti svih religija - dogmatizam, a emocionalni invalidi pokušavaju i od znanosti načiniti dogmatsku djelatnost. I nemojte me tu pitati kakve veze emocije imaju sa znanošću. Naravno da imaju, jer znanost nije djelatnost odvojena od čovjeka. Znanost je ljudska pa je prema tome sigurno u nekakvoj vezi s emocijama.

Ja mogu pretpostaviti da je nešto što je dobro za mene možda posve neprimjereno za nekog drugog. To je sasvim razumna pretpostavka i onome drugome treba ostaviti slobodu da drukčije misli, sve dotle dok to ne šteti nekom trećem. Naravno, kad počnemo razgovarati o odgoju djece priča se mijenja. Ja ovdje govorim o ravnopravnim sugovornicima koji su i uzrastom i inteligencijom slobodni da odaberu svoj svjetonazor.

Malo mi je blesavo da dalje obrazlažem svoj stav s obzirom na to da sam ga vrlo razrađeno (ali i kratko) prikazao u >> Problemu promatrača pa ako vas zanima nešto više u vezi s tim...

Za sve one koji se mogu istovremeno igrati s različitim perspektivama s obzirom na odnos znanosti i religije, evo materijala koji svakako preporučujem:

"Kolijevka za macu" (Cat's Cradle) je novi dodatak ovoj "must comprehend" listi, ali svakako vrlo važan i originalan dodatak. To štivo za Rabu Karabekiana bilo je toliko važno da je za vrijeme jednog posjeta Puli, gdje sam ga imao priliku i portretirati, izjavio da je prešao na bokononizam, religiju o kojoj je saznao upravo iz "Kolijevke za macu" Kurta Vonneguta. A evo što Bokonon, prorok bokononizma, kaže o emocionalno invalidnim, "učenim i knjiškim" ljudima:

"Čuvajte se čovjeka koji naporno radi da bi nešto naučio, nauči to, a ipak ne bude mudriji nego prije", kaže nam Bokonon. "On gaji ubojitu netrpeljivost prema ljudima koji su neznalice, a da do svog neznanja nisu morali doći na teži način."

Bokonon nam govori i o tome kako je Bog stvorio svijet i čovjeka u njemu:

"U početku Bog stvori svijet i pogleda ga u Svojoj kozmičkoj usamljenosti. I Bog reče: - Hajde da stvorimo živa bića od blata, kako bi blato moglo vidjeti što Smo sve stvorili. - I tako Bog stvori sva živa bića što sada se kreću i jedno od tih bića bi čovjek. Samo je blato u obliku čovjeka moglo govoriti. Bog se nagnuo prema blatu što je bilo čovjek koje je sjelo, osvrnulo se oko sebe i progovorilo.

- Koja je svrha svega ovoga? - pristojno je pitalo.

- Sve mora imati neku svrhu? - pitao je Bog.

- Naravno - odgovorio je čovjek.

- Onda tebi prepuštam da svemu ovome nađeš neku svrhu - reče Bog. I ode."

Pomislio sam da je to obična glupost."Naravno da je glupost!" kaže Bokonon.

A Vonnegut nam govori o tome koliko je bokononizam široka religija i prihvaća razne smjerove i interpretacije u svoje okrilje. Vonnegut opisuje situaciju gdje jedan znanstvenik na otoku Svetog Lorenza daje posljednju pomast bokononistu:

Nikada nije dao posljednju pomast, ali na stotine je puta vidio kako to radi Julian Castle.

- Bokononist ste? - pitao sam ga.

- Slažem se s jednom idejom bokononizma. Slažem se da su sve religije, uključujući bokononizam, obična laž.

- Hoće li vam kao znanstveniku - pitao sam ga - smetati obaviti takav obred?

- Loš sam ja znanstvenik. Učinit ću sve da bi ljudskom biću bilo bolje, čak i neznanstvene stvari. Nijedan znanstvenik dostojan te titule ne bi to mogao reći.

Ali ne dajte se zavarati da je bokononizam nekakva bezvezna religija: bokononizam ipak vjeruje u Božju volju i postojanje dubljeg smisla i razloga. Evo kako bokononisti gledaju na to:

Mi bokononisti vjerujemo da je čovječanstvo organizirano u ekipe, ekipe koje izvršavaju Božju volju, a da nikada ne otkriju što rade. Bokonon takvu ekipu zove karass, a instrument, kankan, koji me doveo do mog karassa, bio je knjiga koju nikad nisam dovršio, knjiga koja se trebala zvati "Dan kada je svijetu došao kraj".

Bokononisti također poznaju i ljudske koordinirane djelatnosti koje mogu izokrenuti Božju volju te se tako pokazuju kao lažni karass ili granfalloon:

Hazelina opsjednutost Hoosierima diljem svijeta klasičan je primjer lažnog karassa, prividne ekipe što nema nikakve veze s onime što i kako Bog radi, klasičan primjer onoga što Bokonon zove granfalloon. Drugi primjer granfalloona su Komunistička partija, Kćeri američke revolucije, General Electric Company, International Order of Odd Fellows - bilo koja nacija, bilo kada, bilo gdje.

Kako nas Bokonon poziva da pjevamo s njim:

"Ako želiš znati što je granfalloon,
Samo zaviri u napuhani balun."

"Kolijevka za macu" je definitivni must read !

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

<< Čiope u Dubrovniku Ljudožderske zgrade >>

Zadnji put osvježeno 21. veljače 2011. godine