Zimska čipka (07. veljače 2011. godine)

U četvrtak, 03. veljače putovao sam prema Opatiji. Prema obali obično putujem u neko toplije doba, najranije oko Uskrsa tako da mi je ovo bilo novo iskustvo. Sigurno je da sam kao dijete s roditeljima putovao u zimi prema Mošćeničkoj Dragi i Lošinju, ali se skoro ničega ne sjećam. Vrijeme... Ovog ću se putovanja sjećati dugo.

Hrvatska je lijepa zemlja. To znaju svi koji su ovdje bili. Zagreb nije dobar predstavnik te ljepote. Tmuran je i siv, vlažan i ljepljiv. Otamo sam krenuo oko 09:00.

Nema sunca, njegova prisutnost se osjeti samo indirektno, podjednako sa svih strana, nebo je ambijentalni izvor svijetlo-sive svjetlosti. Sjene su mekane i lokalizirane ispod objekata. Karlovac. Gorski kotar. Gorski kotar!

Bijela čipka od drveća pokriva bregove. Krupnija čipka od jela i sitnija od breza?

Čipka se u daljini gubi, spaja sa sivim nebom, a bljesne kad joj se približim. Pomislih kako je šteta što nema sunca da me bjelina još jače zabljesne.

A onda se na mjestu gdje se planina predaje moru, gdje se Rijeka već skoro može namirisati, nebo otvorilo. Probio se komad plavog, a gotovo u istom trenutku sam osjetio i toplinu narančastog. Nažalost, ne uspjeh to fotografirati pa mi možete samo vjerovati na riječ.

Od ljepljivog i vlažnog Zagreba preko uštirkanog Gorskog kotara sve do mekane i tople Opatije. Sunce. More. A veljača je!

Cijeli ovaj "projekt" započeo je iz drugih razloga, zbog slike brda koju sam krajičkom oka uhvatio negdje ispred Lukšića, s pogledom prema Medvedgradu. Tada me je šokirala narav svjetlosti i čim sam stigao doma zapisao sam sljedeću bilješku:

Dvije slike koje su otvorile ovaj post simulacija su upravo takvog osvjetljenja, dok se na slici iznad i ispod može vidjeti da postoji izvor usmjerene svjetlosti.

I za kraj, ponovno jedna simulacija posve indirektnog osvjetljenja (ispod), možda najsličnija onome što sam vidio u Gorskom kotaru.

Zadnji put osvježeno 08. veljače 2011. godine